pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 21.08.2014.

Prvih 100. je najteže

Sladoled

Što misliš, kako dalje? – upitana od tebe.
Trebam pomoć. – po prvi puta izgovorene riječi, glasom njenim.
Žena koja znala je uvijek što željeti neće ni pod koju cijenu, ali što htjela bi, to će malo iskomplicirati. Ludo je kročila kroz život, samosvjesno a opet ne.
Da li je to opet neka tvoja šala?! – nesigurnost s tvoje strane.
U pravu si! – kao i obično odgovori ona.
Dvije kuglice sladoleda, čokolada i pistacio. – Tratinčica ne kao prva zbog „ja“, tek nedostatak vremena ljubaznog konobara koji se upravo pojavio pored njihovog stola.
Vanilija i citron, za mene - Bugenvilija će.
Čokolada, jagoda, stracciatella, vanilija i lješnjak – uslijedila je sljedeća u nabrajanju i brzini sljedeća narudžba koga drugog, doli dečka iz prvog reda sale za predavanja.
Istog onog s kojim sam započela vježbu razgovara na samom početku. Sljedećim zadatkom kojim smo zaokupljeni od strane profesora A. odlučeno je da odradimo u kavani u centru grada. Komunikacija među ljudima od kojih poneki ni imena ne znaju, razgovori s temama izvan profesionalnog poznavanja, uočavanje lažljivih pogleda (onih istih očiju za koje kažu da su prozor duše), osluškivanje riječi, upoznavanje.
Imaš li djevojku kod kuće? – upita Bugenvilija dečka do sebe.
Da. – tihim glasom odgovori. (upravo takav je i sam bio, kao da jedina želja mu je da bude nevidljiv)
Dugo ste skupa? – ne odustaje od nevidljivog Bugenvilija. (ne primjećuje otvorena i vesela djevojka na kakve muke ga stavlja)
Godinu dana! – spuštene glave, glasom tišim od ne-čujnog odgovara, iščekujući zemlju koja se otvara.
Otvorenih usta glas upravo spreman da iziđe s pitanjem novim, prekida Tratinčica i pitanje sljedeće uputi. Pogled kratki na dečku (očiju koje izazivaju, čekaju pitanje, pogledom koji kaže: Kome drugom osim meni?!) i pitanje s kratkim uvodom:
Primjetila sam da si na predavanju jučer vodio bilješke, pažljivo zapisivao i s velikom pozornošću pratio profesora A. Različak, koji povod je bila tvoja prijava u ljetnu školu? – upitala sam dečka do sebe.
Iznenađeni izraz na licu lijepog Narcisa, bio je više nego očit.
Imam problem u uspostavljanju komunikacije s ljudima kojeg tek upoznajem ili trebam upoznati, nerazumijevanje okoline mojim izražavanjem, jako često i jako puno pretpostavljam. – s dobrim povodom Različka nastavljamo sve življi razgovor.
Maslačkica, predivna djevojka plavih očiju i kose, ona koja izaziva poglede ne samo muškog dijela populacije već i ženskog (onog koji bez prethodnog ugriza za usnu to može priznati).
Pogled, tek poneka usputna riječ i razgovor ugodni razvio se između Tratinčice i Narcisa. Iznenađena, ali ugodno, neočekivano za zgodnog dečka, teme su same po sebi nailazile. Mišljenja u kojima se slažu, ona u kojima se u potpunosti razilaze nisu ih priječila da uživaju u izmjeni riječi. Nekako svatko od prisutnih pronašao je sebi bliskog sugovornika (istina, pomalo smo odmakli od zadatka, jer razgovori su prešli više u sferu dijaloga), s vremena na vrijeme izmjenjivale su se i riječi uzajamno i između više sudionika. Jedina koja je svojim učestalim „Ja“ u svakoj oblikovanoj rečenici (zamjenica koja je bila neizbježna, kao usporedba njenih iskustava, njenih događanja. Za svaku anegdotu, za svaki doživljaj proživljen od strane nekog drugog ona je imala za isti takav potrebu upotrebe „JA“), bila je prelijepa Maslačkica.
Tratinčica će imati o čemu pisati…

Umjetnost

Jednostavnost življenja istinsko je umijeće. Zapitati se da li se s tim umijećem rađamo, da li ga učimo?! Mišljenje naravno da imam, jer prerijetko mi se dogodi da bih za nešto rekla da nemam mišljenje. Ne mogu, ne usuđujem se pričati o tehnici, elektronici, kemijskoj industriji jer to ne znam. Volim slušati o tome, naučiti od nekoga tko zna što priča. Ali o jednostavnosti, o njegovoj pravoj iskonskoj suprotnosti, kompliciranosti! O tome volim pričati, pisati, razmišljati. O ljudima koji lakoćom urođene jednostavnosti, prolaze kroz vrijeme. Ne zaustavljaju se na običnim znakovima „stop“ i „sporedna cesta“. Riječi su im jednostavne, rečenice još i više. Osjećaji, pomalo teško je reći. Ali s dobrom pretpostavkom, rekla bih da su im i osjećaji takvi. Zaljube se, vole nekoga dulje i kraće vrijeme, ako su nekim slučajnim slučajem ostavljeni, malo plaču da ih svi tješe. Svi poznaju njihovu bol, velika je i teško prolaze kroz to razdoblje. I to je ta jednostavnost, umjetnost življenja.
Kompliciranost, blaga i nešto veća nerazumljivost, to kako nazvati. Izazivati vraga u samom sebi, izazivati ga oko sebe. Navući na sebe čuđenje okoline, postavljanje (ali ne na pijedestal, jer to niti je traženo niti bi bilo dobiveno) na pozornicu humora, biti zaogrnut plaštem očekivanja od drugih. Biti nevidljiv stalno, tek prema potrebi u upotrebi. Biti nerazumljiv svima, ponekad i sebi. Ali kao i urođena jednostavnost, i kompliciranost je urođena. Roditi se talentom takvim, da li sreća je ili križ ili friž koji nosiš, oznaku vidljivu a opet nitko oči za to nema. Sve što možeš dobiti, lijepa cvijećem iscrtana, kapima rose kao biserima koje bacaš pred noge svih ukrašena, naljepnica koju nosiš zalijepljenu tik do srca.

Utopija

Sad opet pišem o tebi
Uvijek bih pisala o tebi
Nisu to riječi tuge
Nisu ni riječi žaljenja
Voljela sam ili
Ljubav to bila ni nije
Sad znam
Jer voljeti nisam te znala
Djelomično nikad
Kad dajem ne pitam
Koliko to je puno
Kad uzimam
Čemu se pitati daješ li se?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv