pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 17.07.2014.

VI. dio - polako ali sigurno idem dalje

Dan provodim u slušanju pjesama, čitanju pjesama svima koji žele poslušati glas koji voli izgovarati, u izgovoru osjećati, u osjećaju uživati. Promatranjem oblaka ne kao prijetnju suncu i lijepom danu, oblicima i likovima koji me posjećuju od prvog dana, moji dragi i vjerni prijatelji. Nikad me nisu iznevjerili, nikad me ništa ne pitaju više od onog što želim reći. Tek podijelimo uvijek predivne riječi pjesama. Ne čitam ni dnevne ni novine žutim obojane (i zašto tako lijepa boja stopljena zelenom nijansom, u ushitu spajanja s plavetnilom pogleda gore i dodira dolje se veže uz nešto tako zločesto ružno i bezvrijedno), ne trebam i ne želim misli koje mi osmijeh zatiru, ne uzimam što mijenjati ne umijem. Jutarnje žarko sunce zamjenjuje poslijepodnevna svjetlost prelomljenih i izlomljenih zraka sunca sa lišćem i cvijećem, zelenim nitima svježe pokošene trave, simbiozi koraka i zvukova glazbe, u pogledu širine leće oka. Opisujem te riječima jer slikom ne znam. Proživljavam dan bez žurbe, bez napora, ne radeći ništa doli uživanja svijeta koje me okružuje. A misli, što rade? Još jednom krenu na put nepoznat, put istraživanja. Gdje je onaj svijet koji me doveo je tu? Da li da ga tražim ili ostavim drugima koji me tamo nisu htjeli? Sjećam se te prošlosti prije ove jučer, terapije tek pomalo bolne još uvijek. Nisu to boli koje pamtim, to su prolazne samo sadašnjošću upamćene. Nikad ni spomenute više neće biti, u sutra novom svitanju novog jutarnjeg dana. Nož, greškom il' stvarnom željom zarinut tik do kuckanja života, do riječi koje znamo izgovarati drugome u iskazivanju pripadanja. Nož, obilježje i znamen svakog svitanja u dodiru ruke mjesta tog. Nož kao lik tebe, žene kojoj smetnja bez razloga postadoh. I ne, ne želim više misli da idete dalje, vratite se u široko i visoko plavo i smireno zeleno. Jer, sutra je, da sutra je ipak onaj dan novi. Sutra je svitanje možda teško i kvrgavo ali iako sama uvijek u svakom svitanju i zalasku novom, biti će zeleno smirenje koje tek pitati će nešto. Večeras želim još uživati što dulje u danu bez boli, u danu i predvečerju bez teških misli. Još večeras imati ću zalazak novog života, bez grešaka stare prošlosti, bez tmurnih pogleda onih i one, na koju i psići laju. Tek da vidjeti ga večeras možete, bez puno zvijezda koje mjesec krije, udaljenih dodiru ruke ali srce dotiču uvijek. Zalazak u trajanju do jutarnjeg svitanja kojeg prespavati ovaj put neću. Otprati me pjesma u lagani sanak bez pomoći medicine u snivanje i sanjanje nekog ili nečeg, sjetiti ću se sutra.

I sad nakon svega ne mogah (ispravno ili neispravno sviđa mi se riječ) izbjeći nešto za uton u napokon samo moje snove ničim provocirane i izazvane.....

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv