![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.07.2021., subota
Prepirka
|
Prepirka U početku ne shvaćam što me trza iz sna, što me budi: želudac koji se bolno grči, ili ogorčen glas koji dopire iz daljine i razbija mi ružičastu koprenu sna koja me štitila do tog trenutka sive i bolne svakidašnjice, koju sam, pod svaku cijenu pokušavao izbjeći. Monotono romorenje glasa se nastavlja, pobjeđuje, kida niti mog sna, želudac mi se diže, grči, pulsira i konačno ustajem, predajem se, napuštam san, napuštam zaborav i žurim u kupaonicu. A njen me glas i dalje prati, ne napušta me, ne mogu mu umaći. - Gad jedan! – istresa Ljubica, moja zakonita, sav bijes kojeg ona oduvijek, odavno to znam, pažljivo prikuplja i čuva, s ljubavlju ga njišući u grudima. – Iz dana u dan pijanči i spava, spava i pijanči i ni za što drugo ne mari. Gdje su mi oči bile, kad sam … Zatvaram vrata kupaonice i o otvaram slavine puštajući da voda teče: šum je to koji „ubija“ riječi s one strane vrata. Više ne dopiru do mene i osjećam olakšanje, dok se naginjem nad zahodskom školjkom, grleći je poput drage i zabranjene ljubavnice, istresajući želučanu kiselinu iz sebe, nalazeći trenutno olakšanje. I tuš pomaže, bolje se osjećam perući sa sebe trodnevnu pijanku, ali glavobolja me ne napušta, tutnje bubnjevi, udaraju čekići. Oklijevam izaći iz kupaonice, suočiti se sa Ljubicom. Ne bojim se nje same, ali njeno neumorno brbljanje bez kraja i konca razdire mi um i dovodi do očaja. Ne podnosim to, jednostavno ne podnosim, pa često uvrebam priliku i umaknem iz stana, dok Ljubica obavlja svakodnevnu kupovinu. U tim sretnim i mirnim jutrima, na brzinu ustajem, istuširam se, brijanje zanemarim, srknem malo kave i paleći prvu cigaretu tog dana bježim iz stana, žureći u kafić, žureći na prvo piće koje će mi pomoći razbistriti misli, smiriti uzdrhtale živce, skinuti sivu koprenu mamurluka. Ali jutros nemam sreće, uspavao sam se, tijelo je zahtijevalo odmor, pa duboko uzdahnuvši, otvaram vrata kupaonice, prolazim kratkim hodnikom i ulazim u dnevnu sobu spojenu sa kuhinjom u kojoj Ljubica bijesno reže nedužno pile, zamišljajući, siguran sam u to, kako sam to pile ja koji bespomoćno ležim ispred nje. - Ah, evo te! – dočeka me ona, a crne joj oči sijevaju: podvlači ljutite riječi širokim zamasima oštrog noža. – Gospodin se naspavao. Oživio je. U jedanaest sati. Pa i to je uspjeh, je li? Još možeš … - Molim te, nemoj – tihim je glasom zamolim, uzimajući šalicu i ulijevajući sad već ohlađenu kavu koju je skuhala Ljubica. - Smeta te moj glas? – zajedljivo pita Ljubica: oči joj bijesno plamte, a usta trzaju. – Sve ti smeta kod mene, je li? - Nije … - počinjem s obranom. - Što nije? – prekida me Ljubica. – Nije istina? Tri si dana pijančio! Je li istina? Tri te dana nije bilo! Je li istina? Reci! Je li istina? Unaša mi se u lice i zbog toga ustuknem, pružajući uzdrhtalu ruku sa šalicom između nas, slab, ali bolje nego nikakav štit. - Budi muško i priznaj! – viče Ljubica sad već sasvim glasno, gubi kontrolu nad sobom, očito mi je to, dobro je poznajem. – Uvukao si rano jutros u kuću k'o lopov, dopuzao u krevet, smrdeći na sva pića ovog svijeta i … Svaka me njena riječ pogađa i reže mi živce poput najoštrijeg skalpela. Tresem se. Ne mogu to podnijeti, moram umaći tom glasu, njenom crnom pogledu, neumoljivoj bujici koja teče iz nje. Ispijam kavu i odlažem šalicu na stol i palim cigaretu, već krećući prema vratima stana. Van, što prije van, što dalje od te jednolične neumoljive buke koja mi kida živce. Ali Ljubica ima druge planove: staje točno ispred mene i lijepo vidim, usprkos glavobolji groznog mamurluka, kako joj oči divlje sjaje, nema u tom crnilu nimalo samilosti, samo mržnja, gola mržnja i grozna nakana koja se upravo porađa u uzdrhtalim grudima Ljubice. Zamahuje nožem, onim nožem kojim je maloprije rezala pile i za kojeg znam da je đavolski oštar, zamahuje prema meni i prisiljen sam odskočiti unazad, prema kuhinjskom prozoru, udaljujući se od vrata koja bijeg u spas znače. - Smiri se! – kažem joj sad već sasvim ustuknuvši, stražnjicom naslonjen na rub niskog prozora, izbjegavajući njene zamahe nožem, nisam uplašen, još ne shvaćam dramu kojoj prisustvujem, u kojoj sam jedan od glavnih aktera. – Daj se smiri, molim te! Ne čuje me. Ljubica me ne čuje. Uz neljudsko potiho šištanje, koje joj se izvija iz grla, jurne prema meni upirući oštricu noža u moj vrat. Izmičem se, odskačem i udaram je u lice koje joj je poprimilo sasvim luđački izraz. Ona i dalje potiho reži i juriša na mene, baš kao da je nisam udario, ali se zbog slijepog bijesa sapleće, nož u njenoj ruci prozuji zrakom tik uz moje lice, Ljubica za njim i nestaje uz neljudski krik … Dugi crni trenutak stojim mirno, drhtim i dašćem, pokušavajući shvatiti što se dogodilo, čemu sam upravo prisustvovao. Znoj me oblijeva, dok unezvijereno gledam u prozor i malo po malo neumoljiva stvarnost prodire u moj uznemireni um: ponesena inercijom tijela, Ljubica je izletjela kroz prozor i … Još ne vjerujem u očito, pa oklijevajući prilazim prozoru i oprezno, uplašeno, naginjem se preko njega i gledam dole u bezdan pet katova, na sivi pločnik i Ljubicu na njemu, a oko Ljubice crvenilo, a oko svega toga radoznali i uzbuđeni prolaznici. Odmičem se od prozora, dok u meni urla samo jedna misao: „Piće, potrebno mi je piće!“ Misao koja briše sve ostalo. Ništa drugo nije važno. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: svađa |
- 17:15 - Budi (3) - Iskren - #
22.07.2021., četvrtak
Most
|
Most Slučajnost je htjela da baš u tom trenutku, kad ga je prva velika i topla kap kiše pogodila u čelo, pogledao na sat „garmin“: jedanaest je kilometara iza njega. Vilko se sretno nasmiješi: ako se sad okrene i počne vraćati, biti će to lijepih i dobrih dvadeset i dva kilometra istrčanih ovog ranog ljetnog jutra, dok čitava okolina oko Vilka stenje zbog vrućine i o ničemu drugom ni ne govori. Svi se žale, kukaju, plaču, i naravno, čuvaju se svake imalo jače aktivnosti. „Bilo bi to smiješno, da nije tragično“, znao je govoriti Vilko još uvijek pod dojmom istrčane rute, dok je primjećivao podsmješljive poglede stalnih gostiju kafića pored koje bi otpočinjao s trčanjem i gdje bi završavao, promatrajući trbušaste goste koji su mu uzvraćali pogled. Znao je, da ga smatraju ludim, ali nije mario zbog toga. Zbog malo čega je Vilko mario, osim zbog samog trčanja. I onda ga pogodi još jedna kap, velika i topla i Vilko podigne pogled uvis i umjesto plavog neba, kakvog je vidio prije sat vremena, na samom početku trčanja, ugleda crnilo nabubrenih oblaka, bremenitih kišom, prijetećih, kovitlajućih i tek sad osjeti vruć vjetar na licu i shvati: oluja samo što nije započela svoj mahniti ples. „Moram se vratiti“, pomisli okrećući se i počevši lagano trčati sivom cestom uzbrdo. Zrak je odjednom postao vruć i težak i Vilko se radovao skretanju sa ceste i trčanju uz rijeku kroz zelenilo, jer tu se lakše disalo i koraci kao da su bili lakši i brži. A onda je počeo prolom: nebo se sasvim zacrnilo i otvorilo i kiša više nije padala, jednostavno se u naletim sručila na tlo, poput velikog mokrog tepiha i sve je oko Vilka, pa i sam Vilko, istog časa bio sasvim mokar i klizav i disanje mu postalo teško. Protrčao je pored spaljenog stabla, kad je prva munja sijevnula i poput zmije zavijugala ispred Vilkovih nogu, izgubivši se u žednoj travi koja je pomamno upijala vlagu. Koraci su postajali teški, prije samo pola sata ugodna staza za trčanje pretvorila se u mukotrpnu i vrlo klizavu blatnjavu nepriliku. I onda, posljednji udarac: mosta više nije bilo! Ustvari, most je bio i dalje tu, ali više nije mogao služiti svrsi: pomahnitala bujica rijeke otkinula je jedan dio mosta i ponijela ga sobom u svom pohlepnom muljevitom orgijanju snage. Što sad? Kako se vratiti kući? Preko mosta ne možeš, a drugim putem … Vilko se ružno isceri prema nebu s kojeg se slijevala kiša: okolnim putem znači istrčati ukupno oko trideset kilometara, a po ovakvom vremenu i ovakvom terenu … - U vražju mater! – reče Vilko glasno prema nebu, prkosno podigavši glavu uvis, dok mu se kiša slijevala niz lice miješajući se sa znojem. – Što je, tu je. Moram izdržati. I hoću izdržati! Lagano se pognuvši, štiteći lice od krupnih kišnih kapi, počeo je trčati uzbrdo, sivom i vijugavom cestom niz koju se slijevala bujica noseći sobom sitne šumske otpatke. Izbjegavao je potoke koji nisu bili potoci već male muljevite rijeke i sretno se nasmijao kad je konačno stigao do mjesta na kojemu će ući u šumu, pa početi trčati uz tešku uzbrdicu koja će ga približiti kući, jer nakon nje, ove teške uzbrdice, koja je sad i blatnjava, klizava i koja kao da je postala žutom rijekom, slijedi spust i moći će odahnuti. Još jedan pucanj groma u Vilkovoj neposrednoj blizini ga trgne i prisili na ubrzanje koraka, iako je osjećao kako ga snaga napušta, nije bilo još mnogo dinamita u njegovim nogama. Promočene su tenisice tužno šljapkale i kao da su se žalile, a Vilko je grabio vruć i vlažan zrak pohlepno otvorenih usta. „Još samo ovaj mali napor“, tješio je samog sebe, osjećajući kako mu umor vlada tijelom, prijeteći ga sasvim osvojiti. Da popusti? Skloni se pod neko stablo dok nevrijeme ne popusti? I što će onda? Leći i čekati da oluja i kiša prestanu? Ne dolazi u obzir! Još je jednom, po tko zna koji put tog teškog, mokrog olujnog ljetnog jutra posegnuo u svoju dubinu i izvukao još malo snage za koju nije ni znao da je ima, pa savladao brdo i stigavši na klizavi vrh, osjeti olakšanje i sreću i počne se lagano i oprezno spuštati nizbrdo, dok je blatnjava bujica žuborila oko Vilkovih tenisica. Ispod Vilkovih nogu sad je i opet bio asfalt, tvrd, ali ravan i bilo je lakše trčati ne bojeći se iščašenja noge zbog krivog doskoka. I baš kao u nekom lošem filmu, točno u trenutku kad se Vilko nakon višesatnog trčanja pod ekstremnim uvjetima konačno dočepao cilja, stigavši pred zgradu u kojoj je stanovao i odakle je ovog jutra otpočeo odiseju trčanja, kiša prestane, kao da ju je neki div ogromnim nožem odrezao, a u daljini se pojavi prvi nagovještaj sunčevih zraka. - Jedva – promrsi samom sebi u bradu Vilko. - Da je trebalo još samo kilometar … Nije završio rečenicu: pognutih ramena, shrvan teškim iznenadnim umorom, ali sa osmijehom zadovoljstva, uđe u zgradu, prema stanu, prema tušu, prema olakšanju, prema odmoru … Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: gromovi |
- 17:20 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||