Prepirka
U početku ne shvaćam što me trza iz sna, što me budi: želudac koji se bolno grči, ili ogorčen glas koji dopire iz daljine i razbija mi ružičastu koprenu sna koja me štitila do tog trenutka sive i bolne svakidašnjice, koju sam, pod svaku cijenu pokušavao izbjeći.
Monotono romorenje glasa se nastavlja, pobjeđuje, kida niti mog sna, želudac mi se diže, grči, pulsira i konačno ustajem, predajem se, napuštam san, napuštam zaborav i žurim u kupaonicu. A njen me glas i dalje prati, ne napušta me, ne mogu mu umaći.
- Gad jedan! – istresa Ljubica, moja zakonita, sav bijes kojeg ona oduvijek, odavno to znam, pažljivo prikuplja i čuva, s ljubavlju ga njišući u grudima. – Iz dana u dan pijanči i spava, spava i pijanči i ni za što drugo ne mari. Gdje su mi oči bile, kad sam …
Zatvaram vrata kupaonice i o otvaram slavine puštajući da voda teče: šum je to koji „ubija“ riječi s one strane vrata. Više ne dopiru do mene i osjećam olakšanje, dok se naginjem nad zahodskom školjkom, grleći je poput drage i zabranjene ljubavnice, istresajući želučanu kiselinu iz sebe, nalazeći trenutno olakšanje. I tuš pomaže, bolje se osjećam perući sa sebe trodnevnu pijanku, ali glavobolja me ne napušta, tutnje bubnjevi, udaraju čekići.
Oklijevam izaći iz kupaonice, suočiti se sa Ljubicom. Ne bojim se nje same, ali njeno neumorno brbljanje bez kraja i konca razdire mi um i dovodi do očaja. Ne podnosim to, jednostavno ne podnosim, pa često uvrebam priliku i umaknem iz stana, dok Ljubica obavlja svakodnevnu kupovinu. U tim sretnim i mirnim jutrima, na brzinu ustajem, istuširam se, brijanje zanemarim, srknem malo kave i paleći prvu cigaretu tog dana bježim iz stana, žureći u kafić, žureći na prvo piće koje će mi pomoći razbistriti misli, smiriti uzdrhtale živce, skinuti sivu koprenu mamurluka.
Ali jutros nemam sreće, uspavao sam se, tijelo je zahtijevalo odmor, pa duboko uzdahnuvši, otvaram vrata kupaonice, prolazim kratkim hodnikom i ulazim u dnevnu sobu spojenu sa kuhinjom u kojoj Ljubica bijesno reže nedužno pile, zamišljajući, siguran sam u to, kako sam to pile ja koji bespomoćno ležim ispred nje.
- Ah, evo te! – dočeka me ona, a crne joj oči sijevaju: podvlači ljutite riječi širokim zamasima oštrog noža. – Gospodin se naspavao. Oživio je. U jedanaest sati. Pa i to je uspjeh, je li? Još možeš …
- Molim te, nemoj – tihim je glasom zamolim, uzimajući šalicu i ulijevajući sad već ohlađenu kavu koju je skuhala Ljubica.
- Smeta te moj glas? – zajedljivo pita Ljubica: oči joj bijesno plamte, a usta trzaju. – Sve ti smeta kod mene, je li?
- Nije … - počinjem s obranom.
- Što nije? – prekida me Ljubica. – Nije istina? Tri si dana pijančio! Je li istina? Tri te dana nije bilo! Je li istina? Reci! Je li istina?
Unaša mi se u lice i zbog toga ustuknem, pružajući uzdrhtalu ruku sa šalicom između nas, slab, ali bolje nego nikakav štit.
- Budi muško i priznaj! – viče Ljubica sad već sasvim glasno, gubi kontrolu nad sobom, očito mi je to, dobro je poznajem. – Uvukao si rano jutros u kuću k'o lopov, dopuzao u krevet, smrdeći na sva pića ovog svijeta i …
Svaka me njena riječ pogađa i reže mi živce poput najoštrijeg skalpela. Tresem se. Ne mogu to podnijeti, moram umaći tom glasu, njenom crnom pogledu, neumoljivoj bujici koja teče iz nje.
Ispijam kavu i odlažem šalicu na stol i palim cigaretu, već krećući prema vratima stana. Van, što prije van, što dalje od te jednolične neumoljive buke koja mi kida živce. Ali Ljubica ima druge planove: staje točno ispred mene i lijepo vidim, usprkos glavobolji groznog mamurluka, kako joj oči divlje sjaje, nema u tom crnilu nimalo samilosti, samo mržnja, gola mržnja i grozna nakana koja se upravo porađa u uzdrhtalim grudima Ljubice.
Zamahuje nožem, onim nožem kojim je maloprije rezala pile i za kojeg znam da je đavolski oštar, zamahuje prema meni i prisiljen sam odskočiti unazad, prema kuhinjskom prozoru, udaljujući se od vrata koja bijeg u spas znače.
- Smiri se! – kažem joj sad već sasvim ustuknuvši, stražnjicom naslonjen na rub niskog prozora, izbjegavajući njene zamahe nožem, nisam uplašen, još ne shvaćam dramu kojoj prisustvujem, u kojoj sam jedan od glavnih aktera. – Daj se smiri, molim te!
Ne čuje me. Ljubica me ne čuje. Uz neljudsko potiho šištanje, koje joj se izvija iz grla, jurne prema meni upirući oštricu noža u moj vrat. Izmičem se, odskačem i udaram je u lice koje joj je poprimilo sasvim luđački izraz. Ona i dalje potiho reži i juriša na mene, baš kao da je nisam udario, ali se zbog slijepog bijesa sapleće, nož u njenoj ruci prozuji zrakom tik uz moje lice, Ljubica za njim i nestaje uz neljudski krik …
Dugi crni trenutak stojim mirno, drhtim i dašćem, pokušavajući shvatiti što se dogodilo, čemu sam upravo prisustvovao. Znoj me oblijeva, dok unezvijereno gledam u prozor i malo po malo neumoljiva stvarnost prodire u moj uznemireni um: ponesena inercijom tijela, Ljubica je izletjela kroz prozor i …
Još ne vjerujem u očito, pa oklijevajući prilazim prozoru i oprezno, uplašeno, naginjem se preko njega i gledam dole u bezdan pet katova, na sivi pločnik i Ljubicu na njemu, a oko Ljubice crvenilo, a oko svega toga radoznali i uzbuđeni prolaznici.
Odmičem se od prozora, dok u meni urla samo jedna misao: „Piće, potrebno mi je piće!“
Misao koja briše sve ostalo. Ništa drugo nije važno.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 31.07.2021. u 17:15 sati.