![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.05.2021., nedjelja
Aktiviranje života
|
Aktiviranje života Jednog je dana sve bilo kako treba, normalno, barem sam tako u svojoj ludosti mislio, a drugog dana ništa nije valjalo i sve je trebalo promijeniti. Zbog nje. Ušetala je u moj život dok sam stajao za šankom, u jednom mi ruci bila čaša, u drugoj cigareta, kad je ušla u lokal i okrznula me mirnim i tamnim pogledom, oštrim, a blagim i čaša je u mojoj ruci zadrhtala, ledene su kocke zveknule udarivši u stakleni zid. Promijenio sam se: više nisam bio isti, osjećao sam to i osluškivao napeto svoju unutrašnjost koja se poput podivljale plime uzdizala i spuštala, dok sam gledao u njenu kruškoliku pozadinu sapetu u uskoj i crnoj haljinici. Zaljubio sam se. Istog trena, upravo tu, u kafiću „Zagreb“, gotovo na sredini Korza, a koji je odavno preimenovan kradući mi djelić uspomene. Prošla je kroz čitavu malu i usku prostoriju, očito tražeći nekog, pa se okrenula i uputila ka izlazu, ulazeći u moj život. - Molim te, nemoj otići – rekao sam ispriječivši joj se na putu, dok su ostali gosti, a kafić je kao i uvijek bio dupkom pun, nezainteresirano ispijali svoja pića uz razgovore. – Ne bih to mogao podnijeti. Mislim da si najljepša djevojka koju sam vidio u svom životu. Nasmiješila se, lijepo joj se lice ozarilo, crne oči zaiskrile, a usnice, vlažne i meko crvene razvukle se u osmijeh prihvaćanja komplimenta. Što je najvažnije, zaustavila se pored mene, ispred mene. Desnim se bokom približivši šanku, dok sam u njenu bijelu bluzu koja je prikrivala, ali nije skrivala, njene dražesne obline. - Podnio bi moj odlazak – rekla je, ali rekla je to meko, osmjehujući se, dajući mi do znanja da moj osjećaj možda i nije samo moj osjećaj. - Možda – rekao sam. – Ali ne bih volio to otkriti. Što želiš popiti? - Kavu, molim – rekla je. – Samo običnu kavu. „Obična kava za neobično lijepu djevojku“, sjećam se da sam pomislio, dok sam rukom davao znak šankerici koju sam dobro poznavao. Gotovo da nisam mogao povjerovati svojoj sreći: takva krasotica u mom društvu, a večer je bila mlada, topla, proljetna i obećavajuća. U tom se trenutku zubati zeleni zmaj dužnosti spustio na moje lijevo rame i ja nisam mogao izdržati: Morao sam pogledati na sat. Naravno, ljepotica je to primijetila. - Što je? – upitala je s osmijehom, dajući mi do znanja kako mi ništa ne zamjera. – Već sam ti dosadila? - Oprosti – brzo sam rekao. – Provjeravam koliko vremena ću moći provesti sa tobom. Tek sam te upoznao, a već … Nisam završio rečenicu, pustivši je da besmisleno visi u zraku zasićenim dimom cigareta. Očarano sam gledao u njeno lijepo lice i najradije bi je zgrabio, privukao u zagrljaj i nikad je više ne bih pustio. Čitao sam i slušao o ljubavi na prvi pogled i uvijek sam smatrao to budalaštinom, bapskim pričama, a sad, a sad se tresem od navale adrenalina, sve u meni gori i pati i uživa, sreća i nesreća isprepliću se i radujem se tom novom nepoznatom osjećaju koji me obuzima i bojim ga se i proklinjem ga, jer iz dubine svoga „ja“ naslućujem dolazak patnje, ali i patnju ću voljeti, ako će ona mene voljeti, ako patnja uz nju ide, sve primam, svemu se radujem. Sve ostalo je nevažno, ne postoji, nije me briga, samo ona, samo taj crni blješteći pogled, samo ona … Šankerica, moja poznanica, položila je šalicu kave na šank i djevojka je malo otpila, gledajući me crnim očima preko ruba šalice. - Moraš negdje ići? – upitala je meko, lagano, bez zvuka, odlažući šalicu. - Na brod – kiselo sam odgovorio. – Partenca je … isplovljavamo u dvadeset i jedan sat i svi moramo biti na brodu dva sata prije. A to je … - Uskoro! – rekla je i pogledala na moj sat primivši me za ruku, pokret zbog kojeg sam zadrhtao, a ona ga osjetila i osmjehnula se zbog toga. – Pomorac, dakle. - Pomorac, da – priznao sam. – Sada bi dodao, nažalost. - Nemoj – rekla je tiho, a ja sam osjetio nešto neobjašnjivo što je izviralo iz nje i obavijalo se oko mene i nikad prije nisam bio sretniji i tužniji nego u tom trenutku. – Ispratiti ću te do ulaza u luku. - Ime mi je Marlena – rekla je ispred samo ulaza u luku, kad smo se zaustavili, jer ona nije smjela dalje. - - Kao Dietrich, glumica. Lako je za pamtiti. - Nemoguće mi je zaboraviti, Marlena – rekao sam. Nasmiješila se. Trenutak smo tako stajali, jedno nasuprot drugom, dok nas je ulična svjetiljka obasjavala, sunce je upravo zašlo, carinik nas je iz svoje kućice znatiželjno, a opet ravnodušno gledao, naviknut na slične prizore. Privukao sam je k sebi, blago joj obuhvativši ramena, a Marlena je zakoračila prema meni i priljubila se uz moje grudi i tako smo prestali biti ona i ja, postavši „mi“, jedno, a poljubac je trajao i trajao, i onda sam se, skupivši svu svoju snagu otrgnuo iz najljepšeg zagrljaja svog života i okrenuo Marleni leđa, ne želeći da ona vidi moje suze i zamagljenim pogledom počeo se brzo udaljavati od nje, od Marlene, od ljubavi, od sreće, od života, od razloga mog postojanja, od … Ne znam što se dogodilo sa Marlenom. Vrativši se sa plovidbe dugo sam je vremena nastojao pronaći. Nisam uspio. Ostao sam samac, neki bi rekli „ženomrzac“, ali mislim da nisam ženomrzac: jednostavno, niti jedna žena koju sam poslije Marlene upoznao, nije Marlena. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: Ljubav na prvi pogled |
- 18:29 - Budi (5) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||