![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
11.01.2021., ponedjeljak
Buntovni neboder
|
Buntovni neboder Sve me je to počelo silno ljutiti, čitav taj cirkus kojeg su svi oko mene prihvatili kao nešto normalnog, nešto što se ne može izbjeći, nešto što se treba mirno i poslušno prihvatiti. Naročito me ljutila riječ koju su svi u svim mogućim i nemogućim prilikama upotrebljavali: „lockdown“, baš kao da nikad nisu čuli za našu riječ „zatvaranje“. Dok bi izgovarali tu riječ „lockdown“ lica im poprimala neki sasvim druge izraze, koje prije nisam zapažao. Svi su mi išli na živce, sve mi je išlo na živce, a onog dana, kad je naš naduveni Premijer naredio strogi „lockdown“, zabranivši pritom izlaz iz kuća i stanova osim jednom u tjednu, nešto je u meni puklo. Taj moj unutrašnji pucanj prasnuo je protiv zapovijedi, protiv onih koji izdaju zapovijedi, protiv ljudi koji su se polako i sigurno pretvarali u poslušne ovce, klimajući na svaku besmislenu preporuku koju bi čuli od prokletog Stožera, a koja bi ustvari bila prikrivena prijetnja. Prijetili su kaznama! Stožer se pretvarao u novi prikriveni Gestapo, sijevnulo mi je odjednom. Kad sam to čuo sa tv-a koji je drndao zaboravljen u kutu Miličine sobe kod koje sam boravio više nego li u svojoj sobi, a koja je stanovala samo jedan kat iznad mene, na devetom katu u petnaesterokatnom neboderu koji je stršao iznad svoje okoline i sa kojeg je pucao divan pogled na zaljev, bijesno sam iskočio iz toplog kreveta i počeo ljutito koračati malom sobom, poput divlje zvijeri u kavezu zoološkog vrta. - Prokleti manijaci! – bijesno sam siktao hodajući u krug, ne mareći zbog golotinje, dok me je Milica raspuštene plave kose sa zanimanjem gledala. : - Dokad nas misle maltretirati? I što li će još smisliti ne bi li nam zagorčali život. - Ne čini mi se baš –podsmješljivo je rekla Milica – da imaš gorak život. Zaustavio sam se u svojoj besciljnoj šetnji i uvukao se ponovo pored Milice u njen krevet. Volio sam je zbog toga, uvijek je znala moju naprasitu prirodu smiriti i to je činila na zabavan način, ni jednom me ne povrijedivši. - Sve su nam već zabranili – gunđao sam zagnjurivši lice u njene lijepe i tople grudi. – Jednom tjedno možemo ispuzati iz naših jazbina da bi obavili kupovinu namirnica. Teretane ne rade, trke se ne održavaju, kafići su zatvoreni, na vijestima blebeću samo o koronavirusu i ni o čemu drugom, baš kao da se ništa drugog na čitavom prokletom svijetu ne događa. - Proći će i to – rekla je Milica nježno mi prstima prolazeći kroz kosu. - Hoće li? – uzvratio sam pitanjem –Ovo ludilo traje već poprilično dugo, a kraj mu se nikako ne nazire. - Sve prolazi – rekla je Milica. - Dok naše ludilo ostaje – mračno sam nadovezao, a onda prkosno rekao: - Promijeniti ću to. Plan sam počeo provoditi već sutradan. Kako nam je bilo zabranjeno izlaziti na ulice, osim jednom tjedno, nedostajalo mi je silno moje svakidašnje lagano trčanje ulicama grada. Pa sam počeo sasvim lagano trčati u neboderu, uz stepenice, polako i sa uživanjem osluškujući kako mi se mišići zatežu i pune krvlju nakon dugo vremena. Bilo je to novo i neobično iskustvo i noge su me boljele, ali nisam odustajao. Uporno sam iz jutra u jutro laganim ritmom pretrčavao tih petnaest katova uz stepenice, zatim se polako hodajući spuštao do prizemlja, dozvoljavajući mišićima da se oporave. Osmi ili deveti dan, nisam sasvim siguran koji je točno dan to bilo, pridružio mi se stanar s trećeg kata. Ništa nije rekao, kad sam se spustio liftom u prizemlje, na startnu crtu mog treninga. Samo je klimnuo, a ja sam uzvratio i počeli smo lagano trčati jedan pored drugog uz stepenice, grabeći po dvije odjednom. I tako je počelo: nakon samo mjesec dana, svi stanovnici nebodera, naravno mislim na one koji su bili to u stanju činiti, pridružili su se treningu i stubište je ranim jutrom, pa sve do podneva odjekivalo smijehom i laganim topotom mekih tenisica. Postajali smo sve brži, sve jači, sve izdržljivi i radost zbog toga svima nama čitala se sa oznojenih lica. Posebno mi je bilo drago, što se i Milica priključila nama „luđacima“, kako su nas ostali stanari našeg nebodera prozvali: oni malo stariji, bolesni, koji nisu ni mogli trčati. Bilo je i nekoliko lijenčina među njima, zanemarivo malo i na njih i njihovo podrugljivo cerekanje nismo se osvrtali. Nakon šest mjeseci takvih treninga osjećao se novi nalet energije u našoj grupi: naprosto ste je mogli osjetiti na licu, pulsirala je snažno, gurajući nas na još veće i teže napore, pa bi se mnogi među nama nakon što bi završilo trčanje uz stepenice, penjali na posljednji, petnaesti kat i izlazilo na ravan krov, a na krovu se nalazile sprave i utezi koje smo zajedničkim snagama jedne nedjelje donijeli gore. Postali smo snažni i brzi i ništa nas nije moglo uplašiti. Naročito ne prezreni Stožer koji je i dalje neprekidno upozoravao na katastrofu, servirajući nam brojke bolesnih i umirućih, dok se mi nikad u životu nismo osjećali bolje,jače, zdravije. I onda je došao taj dan. Bila je subota, proljeće se nadvilo nad gradom i našim neboderom raskošno prosuvši zlatne zrake sunca. Po drugi put tog jutra spustili smo se do prizemlja i trideset pretrčanih katova uz stepenice divno nas je zagrijalo i svi smo bili nasmijani, euforija se širila našom, sad već velikom grupom. Ne znam tko je među nama prvi to učinio, ja nisam, to znam, jer sam upravo nešto govorio Milici, kad sam osjetio zapuh svježeg zraka na licu: pogledao sam u pravcu odakle je zapuh dolazio i vidio otvorena ulazna vrata nebodera, a ispred njih –gle radosnog čuda! – nekoliko je trkača trčalo ulicom i vriskalo, urlalo iz sve snage: radost je Života eksplodirala u nama. Jurnuo sam za njima, Milica uz mene, pomalo uplašeno se osmjehujući, ali ne želeći zaostati, dok su ostali iza nas vriskajući priključivali trkačkoj rijeci. Policija, a i oni od njih imenovani redari, zapanjeno su nas gledali, jedan je čak širom otvorio usta u čudu i žmirkajući u nevjerici buljio u našu trkačku buntovnu rijeku. - Stoj! –dreknuo je jedan grmalj među policajcima. – Ni koraka dalje! Ali nas više nitko i ništa nije moglo zaustaviti. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: buntovnici |
- 14:57 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||