18.03.2020., srijeda

Sam


Sam


Gledao sam za utobusom koji ju je odnosio iz mog života i ništa nisam osjećao. Baš ništa. Po prvi put u životu shvatio sam što znači riječ "praznina". Ispunjen prazninom, naglo sam se na peti okrenuo i počeo polako udaljavati od autobusnog kolodvora. Nemam više što tražiti na njemu. Znao sam, iako ništa takvog nije rekla, niti mi dala naslutiti, da se više nikad neće vratiti. Vratiti meni, u moj zagrljaj. Od sad, rukama grabim prazninu.
Ulica je bila siva i pusta, prolaznici svi u sivom, zalazeće je sunce sivilom sijalo. Hoće li ostatak mog života takav biti? Siv? Monoton? Nezanimljiv? Dosadan? Bez draži? I ono najgore: besmislen? S njom je svaki detalj bio ispunjen ružičastom srećom i plavim mirom.
Volio sam je, odjednom mi je sinulo. Nije to bila samo zaljubljenost, još manje seksualna želja, već nešto drugo, nešto čije ime nisam mogao izgovoriti, ali čije sam posljedice osjećao na ranjenoj duši. Bol me pritiskala, a ja sam je volio, jer bol je dolazila zbog nje.
I sad je otišla. Zauvijek.

Prisjetim se, dok sam počeo uspinjati se sivim stepenicama, polako i teškim korakom, kako se, sjedeći u atobusu koji samo što nije krenuo nagnula prema debelom staklu, prema meni, kao da mi nešto želi reći, ali njene usne, koje sam ljubio prije samo nekoliko minuta, nisu oblikovale riječi, samo je blag i drhtav smiješak zatitrao na njima, ništa više. Autobus je zabrujao i zadrhtao i krenuo odnoseći nju i neizgovorenu riječ i drhtavi smiješak, ostavljajući me samog i praznog.
Šuteći rekla mi je da me napušta, da su sve one strastveno prošaputane riječi koje bi mi u ljubavnoj nasladi govorila bile samo njena trenutačna raspoloženja. Nikako ne stalna, još manje vječna. Neizgovorene riječi taložile se u meni i pitao sam se što bi bilo kad ... a onda sam odbacio takve misli, znajući da su uzaludne, a ja nisam želio da bilo što vezano uz nju postane uzaludno.

Sjećanje je nemoguće ubiti. I tog sam trenutka, preskačući posljednje dvije stepenice u dugačkom nizu stepenica donio odluku života: nikad više neću ni s jednom ženom ... jer kako poslije nje i njenog slatkastog mirisa i uzdaha osjetiti nečiji tuđi dodir, miris?

Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: plači-priča


- 17:27 - Budi (1) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12