09.10.2019., srijeda

Manekenka



Manekenka


Pojavila se na samom kraju zime, kad se proljeće još nije ni naziralo. Jutro je bilo kišovito i ništa nije naviještalo kraj dugačke zime, kad sam je ugledao kako se blagom nizbrdicom spušta prema meni. Obučena u kričavu crvenu laganu vjetrovku i u crnim tajicama prošaranim srebrnastim nitima, s širokom trakom preko čela, duge smeđe kose vezane u konjski rep i naravno sa slušalicama u ušima, prošla je pored mene, a da mi ni pogled nije dobacila. Osmjehnuo sam se u sebi i okrenuo za njom, s uživanjem gledajući u njenu kruškoliku zategnutu stražnjicu, dok mi je u mislima odzvanjalo:
"Manekenka, još jedna manekenka".
Potiho sam se smijuljio, svrstavajući u mislima djevojku u one koji trčkaraju jednom tjedno, dotjerane kao za modnu pistu, kojima je važniji vanjski dojam kojeg ostavljaju, nego njihovi vlastiti trkački rezultati. Ako ih uopće imaju.

Sutradan nije kišilo, ali bilo je vraški hladno i vjetrovito i sivi su se oblaci valjali sasvim nisko, činilo mi se da dotiču cestu koja je vijugala ispred mene. Oslobodio sam misli i lagano grabio blagim usponom, kad sam osjetio korak iza sebe i istog je časa djevojka prohujala uz moje desno rame. Obučena ovog jutra u zelene tajice i već mi poznatu crvenu vjetrovku, prošla je pored mene s slušalicama u ušima i obavijajući me slatkastim oblakom parfema. Otpuhnuo sam tjerajući slatkasti miris djevojčinog parfema dalje od sebe, čudeći se zbog čega ga upotrebljava prije trčanja.
Trčao sam za njom ne približavajući joj se, pomalo iznenađen djevojčinom brzinom. Korak joj je bio lak, lepršav, vrtjelo mi se u umu, dok joj je kosa isto tako lepršavo skakutala po leđima. Približavali smo se mjestu gdje se cesta račvala: jedan je put vodio blagom nizbrdicom prema moru, a drugi malo jačom uzbrdicom, gore prema brdima. Pitao sam se koji li će put Manekenka, kako sam je zvao u mislima, odabrati, ali me ona iznenadila. Kod samog račvanja naglo se, gotovo vojničkim načinom okrenula na peti i pojurila meni u susret. Probadao sam je pogledom usporavajući, zovući je, tjerajući je svojim pogledom da mi uzvrati pogled, ali Manekenka projuri pored mene pogledom uprtog u ... u što? Činilo mi se, kao da gleda u budućnost, a ne na sivi asfalt ispred sebe. I ovaj me puta zapahne oblak slatkastog parfema i čas kasnije nestane djevojke i njenog mirisa. Ostao sam sam s vjetrom koji je blago šumio i hladio mi zažareno lice.

Nije odustala, Manekenka. Nisam znao što osjećam u vezi toga: jedan se dio mene ljutio jer sam toliko pogriješio u predviđanju, dok se onaj drugi dio mene, trkački, radovao još jednom članu naše trkačke zajednice.
Sretali smo se svakog jutra, ili barem ona jutra kad bih ja trčao: ne znam je li Manekenka trčala onih dana kad bih odmarao. Proljeće je konačno pobijedilo zimu, jutra su postala suha i prijatna i uživanje u treningu sve jača. Na djevojčinom sam licu čitao čisto zadovoljstvo svaki put kad bi se sreli i svaki bi se put pitao: koliko li trkačke opreme Manekenka ima? Jer priređivala mi je pravu modnu reviju, iz trčanja u trčanje obučena u drugačiju kombinaciju, uvijek s ukusom odabranu, moram priznati.

A onda su došle paklene vrućine i svi su potražili spas u moru i gotovo nitko nije trčao. Ja sam trčao, ako se to tako može nazvati, silno sporo, ne umarajući se i pijući mnogo, jer pod žarkim suncem i na vrućem asfaltu trebalo je čuvati se. Nikog nisam sreo na čitavoj uobičajenoj stazi dugoj nešto više od osam kilometara. I upravo kad sam pomislio kako je djevojka usprkos dosadašnjoj upornosti pokleknula pred vrućinom, ipak se svrstavši u manekenke, ugledam nju kako trči prema meni onim svojim laganim korakom baš kao da žega ne pritišče užarenim valovima. Obučena u bijele tajice-dokoljenke, bijelu majicu bez rukava, s bijelom trakom preko čela i tamne kose, čak su i slušalice u ušima zajedno s žicom bile bijele boje.
Morao sam se nasmijati i smijao sam se prijazno, nimalo podrugljivo, podigavši ruku u znak pozdrava, pozdravljajući je po prvi put. Manekenka je konačno podigla pogled i zagledala mi se ravno u oči. Tamne su joj oči sretno sjajile, nasmijala se potiho i uzvratila mi pozdrav podigavši ruku.
Odjurila je, nestala, a ja sam polako hodao osjećajući krajnje zadovoljstvo, kao poslije silno dobre trke, uživajući u tom čudnom osjećaju i misleći na tamni pogled Manekenke.


Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: manekenka


- 18:51 - Budi (7) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2019  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12