![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
27.07.2017., četvrtak
Prva pomoć
|
Prva pomoć Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona. Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje. Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton. Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba. - Nismo se tako dogovorili - rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao. - Na što mislite? - upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku. - Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan. - Pa to sam i učinio. - Niste, ostao je sudoper i ... ... i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve ... Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom. - Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica - opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. - Nemoj da te iznenadi. Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se. - Još malo - reče joj. - Poslije je lakše. - Pri kraju sam snaga - priznala je, što je Vilko već i sam primijetio. - Niste - odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. - Daleko ste od toga. - Pomišljam na odustajanje. - Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. - Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. - Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad! Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla. - Prvi polumaraton? - upitao ju je. - Prvi. - I najteži! - Bogme da! - rekla je zadihano. - Zajedno ćemo - rekao je on. - Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra. Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula. - Ne mogu - rekla je klonuvši na zemljanu stazu. - Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite. - Proći će - utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu. - Malo je bolje - reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. - Ne mogu, boli, grči se jako. Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku: - Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći. - Još je samo malo do cilja - reče Vilko djevojci. - Izdržite! - Idite vi, samo idite - odgovori ona. Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući "izgubljeno" vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci "prvu pomoć", ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog "incidenta" oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj. S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: "Izdrži još ovo malo. Izdrži" misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu. - Bravo! Čestitam! - reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar. - Zahvaljujući vama - odgovorila je smijući se. - Neeee - reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali! Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trka |
- 16:16 - Budi (3) - Iskren - #
01.07.2017., subota
Viseći most
|
Viseći most Prve kapi kiše pale su mu na lice točno u trenutku kad je Vilko projurio ispod "Visećeg mosta" i nastavio se lagano spuštati mokrom i klizavom šumskom stazom prema podnožju brda. "Viseći most" ustvari i nije bio nikakav most, naravno, već se tako zvao samo u Vilkovoj mašti. Vilko je često trčao ovom šumskom stazom: bila je uska i s mnogo uspona, isprana kišama i tvrda pod nogama, dok se zmijoliko probijala do podnožja brda, da bi zatim vodila na sam vrh brda, sad vijugajući strmo i visoko i zahtijevajući veliku koncentraciju trkača, jer bio je dovoljan samo jedan neoprezan korak, pa da se ono što treba biti uživanje, pretvori u bol. Staza je zahtijevala pažnju i Vilko je to poštovao i uvijek je na istom mjestu, koje je postalo "kod Visećeg mosta", usporavao i pažljivo, koliko mu je to trk dozvoljavao, planirao slijedeći korak. I dalje u njemu, Vilku, ležalo sjećanje na onaj dan, kad je prvi put ugledao "Viseći most". Bilo je zimsko doba i protekle se noći iznenada diglo veliko i bučno nevrijeme. Kiša je pljuštala nošena snažnim zapusima vjetra, gromovi su pucali, munje sijevale, a čak je i snijeg zalepršao, ostavivši svoj bijeli djevičanski trag u šumi još i sutradan ujutro, kad je Vilko grabio šumom brzim koracima i radosno udišući čist i hladan zrak koji ga je čitavog ispunjavao, pjevajući u njemu o radosti života. I onda je ugledao čudan prizor: visoki se bor prelomio gotovo napola u svojoj impozantnoj visini i polegao nad šumskom stazom i u Vilku istog časa probudio sjećanje na viseći most ispod kojeg je često prolazio ploveći Bosporom, a koji je spajao dva kontinenta: Evropu i Aziju. "Šumski viseći most", pomislio je Vilko i osmjehnuo se na radosna i daleka sjećanja svoje burne, neki bi rekli i lude, mladosti. Zastao je nakratko i smiješio se prema "visećem mostu", baš kao da je oboreno vitko stablo živo biće koje mu se raduje. Pogledom je pažljivo prešao preko granja, naročito preko onog slomljenog dijela, zbog kojeg je drvo i palo, iako još nije umrlo. Osjećajući laganu nelagodu, Vilko je potrčao i prošao ispod novostvorenog šumskog "Visećeg mosta", napola očekujući da začuje prasak i šum granja pri padanju stabla. Ali ništa se nije dogodilo i on je odjurio dalje, laganim i ujednačenim korakom. Više od dvije godine je već prošlo, od onog dana kad je "njegovoj" šumi osvanuo "Viseći most" i Vilko je za to vrijeme bezbroj puta protrčao ispod njega, sad već gotovo ga i ne zapažajući. Most, koji i nije bio most, srodio se okolinom i više se nije činio neuobičajenim. Vilko se tog jutra užurbano spremao na uobičajeno trčanje, nezadovoljan sobom, jer uspavao se, a planirao do sad već biti gotov s trčanjem, da bi mogao se posvetiti nekim drugim stvarima. Nervozno je izašao iz stana i počeo zaključavati vrata, kad je začuo glasan pijuk mobitela kojeg je kao i gotovo uvijek odlazeći trčati, ostavio na pisaćem stolu. Trenutak je oklijevao, a onda otvorio širom vrata i ponovo ušao u stan kojeg je napustio samo dvije sekunde ranije, zgrabio mobitel i neuljudno zalajao: - Da? - Oh! - zajaukala je Ona. - Zovem u krivo vrijeme? - Upravo krećem trčati - odgovorio je sad već mnogo blažim glasom. - Idi - brzo je rekla i on ju je volio zbog toga. - Javi mi se pri povratku. Veza se prekinula i Vilko je izašao iz stana u toplo jutro i polako, ujednačenim korakom krenuo prema brdu kojeg je već mnogo puta posjetio i kojeg je svakog dana sve više volio. Topli je vjetar prilično snažno puhao Vilku u prsa, pa je oborio glavu i malo se pognuo prema naprijed, ne mijenjajući korak. Učinilo mu se, kao da je postalo tamnije, pa je usporio i podigao pogled: iz daljine su se valjali veliki i tamno-sivi oblaci, donoseći kišu. "Proljetna oluja", pomislio je Vilko i pojurio brže. Zbog svoje glupe uspavanosti, sad će najvjerojatnije pokisnuti. A mogao je već ... Kiša se uz glasan prasak groma i sijevanje munje sručila na toplu i žednu zemlju i nastavila padati svake sekunde sve jače i jače. Vilko je za samo nekoliko sekundi bio potpuno mokar. Jurio je klizavom stazom znajući da mu to nije pametno, ali oluja koja je divljala iznad njegove pognute glave, kao da je dobar dio elektriciteta usadila u njega, pa je Vilko osjećao golemo uzbuđenje i silno uživao u njemu. Stigavši do "Visećeg mosta", shvati da se ceri, smije prema kiši i oluji koja je šumjela kroz drveće, istresajući vodeni tepih na šumu. U tri je skoka protrčao ispod "Visećeg mosta", nagonski izbjegavajući lokve kišnice, iako je znao da je to uzaludan posao: tenisice su već bile sasvim promočene. Osmjeh, bolje reći cerek, koji mu nije silazio s lica, odjednom se zamrzne: iza Vilka je nešto ružno prasnulo i uz glasan štropot nadglasalo oluju koja je bila biše nego glasna, a hladan vjetar preleti mu preko golih nogu. Potpuno mokar, drhtureći od napetosti, Vilko se zaustavio, okrenuo i zapanjeno gledao u "Viseći most" koji više nije bio most, još manje viseći. Pod snagom olujnog vjetra, čitavo se drvo još jednom prelomilo i poleglo na stazu, dok su žive grane i dalje podrhtavale na umirućem stablu. Osjećajući kako ga ispunjava adrenalin, Vilko se prisjeti telefonskog poziva i ... da se nije vratio i tako "izgubio" nekoliko sekundi ... brzo je otjerao te misli i podigavši glavu prema gotovo crnom nebu ispod kojeg se šumeći savijalo drveće bolno stenjući pod naletima vjetra, radosno nastavi trčati dok ga je kiša bičevala po leđima, neprestano ponavljajući samom sebi, vjetru, kiši, šumi, Životu: - Šuma me voli. Još mnogo kilometra! Šuma me voli. Još mnogo kilometara ... Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: drvo trulo |
- 18:12 - Budi (5) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||