![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
10.01.2017., utorak
Zov
|
Zov Stajao sam u kutu ogromne sobe visokog stropa namjerno podalje od gužve, plesača i onih koji su međusobno glasno razgovarali, nastojeći nadvikati glazbu koja je treštala, kad je odjeknuo veselo-razuzdani smijeh, preletjevši preko glava uzvanika, poništavajući glazbu, odbijajući se od zidova i stropa, ranjavajući moju usplahirenu nutrinu. Protrnuo sam. I istog sam časa znao da moram otkriti izvor tog uzbudljivog smijeha, naslućujući već tad ... ne, nego osjećajući, mogao bih čak reći, znajući, da će noć biti uzbudljiva ... Znao sam da ne smijem misliti o tome i brzo sam ispio čašu žestokog pića koju sam do tada netaknutu držao u ruci. Žestoko mi je piće opalilo od uzbuđenja stisnuto grlo, ali nije potisnulo sjećanje na uzbudljiv zov smijeha. - Još jednom isto, molim! - rekao sam mladoj djevojci koja je posluživala za dugačkim stolom koji je stenjao pod raznobojnim bocama. - Nek' ovaj put bude dupli. Djevojka, kose boje žita uredno podvezane i koja se sjajila pod oskudnim osvjetljenjem, klimne i natoči mi punu veliku čašu. Prsti su nam se dotakli dok mi ju je pružala, jer nisam mogao dočekati trenutak kad ću moći istresti žesticu u sebe, pa sam posegnuo rukom prema čaši, prema njenoj šaci, prije nego što je položila čašu na stol. Zadrhtala je zbog tog dodira, dodira s mojim prstima i ja sam se zapitao, dok sam požudno ispijao piće nadušak, je li osjetila? Bio sam gotovo siguran da je osjetila, jer trgnula je ruku i povukla se korak unazad, a pogled, koji joj je do tada počivao na mom licu, kliznuo je nadolje, prema vršcima njenih cipela. Nije me bilo briga. - Još jednom! - zapovjedio sam, pružajući joj već praznu čašu. Izvršila je moje naređenje brzo i stručno, a da me nijednom nije pogledala u lice. Izbjegavala je moj pogled, a ja sam znao i zašto. Mora da su mi se oči vatreno žarile, mora da je iz njih zračila luda želja, želja da udovoljim svom nagonu. S čašom u ruci, polako sam krenuo u obilazak ogromne sobe, napeto osluškujući, nadajući se čuti još jednom onaj lepršavi smijeh, zamišljajući kako je djevojčino grlo bijelo i zategnuto, dok zabacuje glavu i smije se, smije ... zovući me! Drhtavica mi je zahvatila tijelo, koljena su mi klecala i opet sam dobro potegao iz čaše i u tom sam je trenutku ugledao. Stajala je okružena nekolicinom udvarača pored visokog i poluotvorenog prozora i nije se smijala, ali sam ja znao da je to ona, niti jedna druga nije mogla biti, nije smjela biti. Primijetila je moj užaren pogled na njoj, ili ga je osjetila i pogledi su nam se sreli, ukrstili. Oči su joj bile krupne i crne i naglašene plavim sjenilom, dok joj je veseli čuperak crne kose padao posred čela, podrhtavajući dok je ona klimala glavom, odgovarajući na pažnju svojih udvarača. Gledali smo se nekoliko trenutaka, a onda je ona skrenula pogled. Uvijek je tako bilo: nisu mogle izdržati plamen mojih očiju. "Ne smijem više piti", pomislio sam, dok sam pogledom tražio mjesto na kojemu ću se smjestiti i promatrati crnokosu ljepoticu, dok se nešto ne dogodi. Jer uvijek bi se nešto dogodilo, to sam naučio u onih nekoliko prošlih epizoda: točnije, četrnaest epizoda. Mirisao sam piće u čaši ne pijući ga, kad je i opet odjeknuo njen smijeh, a ja opet zadrhtao i kad se ona iznenada okrenula, oprostila od svojih obožavatelja i uputila prema meni. Tako je moralo biti. Ne možeš pobjeći putu koji ti je zacrtan. Neki to zovu sudbinom, ali to je mnogo više od puke sudbine. Više i dublje i očaravajuće i nadasve nadahnjujući osjećaj. Osjetila su mi se napela, izoštrila, postala savršena: osjećao sam nevidljive niti Života i Budućnosti kako se isprepliću u zraku ispunjenom glazbom, dok mi se ona približavala. I duboki me mir obuzeo. - Pozvao si me k sebi, a da riječ izgovorio nisi - reče mi ona kad je prišla i stala tik ispred mene. Njen mi parfem udari u nosnice, a ja sam ga mislima odmah odstranio, neutralizirao i sad sam osjetio miris njene kože, njenog gipkog tijela koje mi je slalo izazovnu poruku. - Kod mene ili kod tebe? - upitao sam je uranjajući pogledom u dubinu njenih širom otvorenih crnih očiju. - Svejedno mi je - rekla je, a njen dah me opalio jače nego žestica koju sam popio te noći. - Pođimo! - rekao sam hvatajući je za malu i bijelu ruku i nisam mogao, a da ne pomislim kako je istinu rekla, jer zbilja je svejedno gdje smo se uputili, ka njenom ili mom stanu. Vani je noć postala pomalo svježom i primijetio sam da je zadrhtala, pa sam skinuo svoj sako i prebacio ga preko njenih golih ramena. Zahvalno me pogledala, a ja sam joj se nasmiješio. - Potrebno je samo proći kroz ovaj park - rekao sam joj uz trzaj glave - i već smo kod mog stana. - Fino – odgovorila je i mi smo krenuli u noć, kroz park, dok nas je pun Mjesec pratio, a šljunak škripao pod našim koracima. Žurili smo. "Kod onog hrasta", pomislio sam, kad sam ugledao stablo osvijetljeno mjesečinom, osjećajući silno uzbuđenje. Crne grane stabla požudno su se pružale prema žutom Mjesecu. Kad smo stigli do, u mojim mislima označenog mjesta, okrenuo sam djevojku prema sebi, zagledao joj se u oči i rekao: - Nismo se ni poljubili ... još. - Ispravimo propust - rekla je privivši se uz mene. Usne su nam se spojile, jezici milovali, ruke sam joj položio na stražnjicu i polako njima klizio preko čvrstog tijela prema gore, dok je ona drhtala u mom naručju, osjećajući uzbuđenje i želeći što prije zadovoljiti usplamtjelu požudu. Stigavši rukama do djevojčinih ramena, spustio sam dlanove na njen vrat, onaj vrat iz kojeg se izvio odzvanjajući smijeh i kojim me je zvala. Lagano sam joj počeo stiskati vrat gledajući je, dok je ona i dalje držala oči zatvorene, prepuštajući se slasti poljupca. Zatim joj se tijelo ukočilo, zateglo, trgnulo i širom je otvorila oči i pogledi su nam se sreli: njen uplašen i pitajući, a moj plameni i odlučujući. I nemilosrdan! U crnim sam joj očima, koje su se polako gasile čitao paniku, vidio odraz Mjeseca i nijemu vrišteću bol i onda joj je tijelo još jednom zadrhtalo i opustilo se u mojim rukama. Sasvim opustilo. Pažljivo sam je podigao u naručje, ne dozvoljavajući joj pad i tijelo odnio dublje u šumarak. Nekoliko minuta kasnije, mirno sam napustio veliki park, pušeći i osjećajući duboki mir koji me čitavog obuzeo i u kojemu sam neopisivo uživao i koji će trajati do slijedećeg zova. A onda ... Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: susret |
- 19:01 - Budi (13) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||