![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
28.04.2016., četvrtak
Trenutak slabosti
|
Trenutak slabosti Kratak je odmor na vrhu brda završio i Vilko se počne spuštati stazom koju je dobro poznavao. Grabio je dugim koracima niz brdo, gotovo skokovima, osjećajući snagu i radost u nogama. Lice mu se ozarilo osmjehom, znoj je curio i ranoproljetno sunce ga nije moglo osušiti, ali Vilko je volio okusiti njegovu slanost i nimalo nije mario zbog obilnog znojenja. - Čistim se - znao je reći u društvu. - Tijelo se čisti, izbacuje otrov. - Što se ima čistiti? - zadirkivali bi ga. - Svi znamo kako živiš: ne piješ, ne pušiš ... kakve to otrove uzimaš da ih se moraš znojenjem rješavati? - Vaše društvo - smijući se, Vilko bi im najčešće odgovarao. Na to bi se svi nasmijali. Takve bi razgovore Vilko vodio u onim vrlo rijetkim prilikama, kad bi sa prijateljima stajao uz šank u nekom kafiću. Nekad, davno, bilo je drugačije. I on, Vilko, znao je satima stajati uz šank i ispijati piće za pićem s prijateljima, neprestano pušeći. Ali već odavno nije tako, ti su dani već dugo samo daleka uspomena. Nezdrav život zamijenio je zdravim životom, ma što to značilo i svakog je dana sve više uživao u njemu. Nestale su mnoge tegobe koje su ga prije pratile. S iznenađenjem je shvatio, kako već godinama nije bio prehlađen, a gripa, koja bi ga prije redovito "posjećivala" svake godine, netragom je nestala. Obuzet mislima o prošlosti, nije ni osjetio protok vremena i iznenadio se shvativši da je već stigao do ulice u kojoj je stanovao. Pogled na "garmin", dok ga je zaustavljao, i ovog puta mu izmami osmjeh. Još samo dobro se istegnuti, pa pod tuš. Dok se istezao, odjednom se sjeti da mora u sitnu kupovinu koju je zaboravio obaviti jutros, pa se mrzovoljno i brišući znoj s lica, uputi prema obližnjoj trgovini. Pogled na nekolicinu glasnih domaćica u maloj trgovini, izmami mu grimasu na licu, ali mora ući, mora strpljivo čekati, mora ... a to je mrzio iznad svega: čekanje! Jedna je žena kihala i kašljala, brišući natečeni nos papirnatim maramicama i Vilko se nastojao držati što je moguće dalje od nje, dok je vlastitu nervozu osjećao sve više i više, a ono poznato i drago mu raspoloženje koje bi ga čitavog zahvatilo uvijek nakon dobrog i dugotrajnog trčanja, polako je ustupalo mjesto nezadovoljstvu, razdraženosti. Sutradan se probudio natečenog i bolnog grla i dok je mjerio toplomjerom temperaturu, panika ga je obuzela: polumaraton je tu, a on ovakav! Nakon koliko godina ga je ovo zadesilo? 10? 20? Baš je našao vrijeme kad će se razboljeti! Neće moći trčati polumaraton. A tako se dobro pripremio. Sve je uzalud! Vražja ona baba! Zašto nije ostala kod kuće, nego velikodušno raznosila svoje bacile po trgovinama, prenoseći ih na druge? Sve je uzalud. Čitavo njegovo naporno treniranje, prohujalo je u ništa. A onda se naljuti na samog sebe. Koji mu je vrag? Pa neće, valjda, sad početi samo kukati i sažalijevati samog sebe? Piti će enormne količine čaja ... ma činiti će sve što se mora činiti da bi što prije ostavio tu prokletu smetnju iza sebe, da bi ozdravio, vratio se treniranju, nadoknadio propušteno i izgubljeno i vrijeme i istrčao polumaraton u, za njega, Vilka, zadovoljavajućem vremenu. I evo ga: približavao se kraj intenzivnog treniranja i Vilko je ponovo zadovoljno osjećao snagu u nogama, dok su mu se grudi radosno napinjale upijajući hladan zrak. Trčao je uz strmo brdo, neprestano vlastitu snagu stavljajući na probu, već sad se radujući pogledu s vrha brda. Neugodnosti bolesti bile su gotovo zaboravljene. Volio je dotrčati do samog vrha brda, osluškujući vlastito disanje, dok mu je još sasvim svježe bilo u sjećanju onaj prvi pokušaj osvajanja brda nakon što je prebolio virusnu grlobolju. Bilo je mučno i nimalo nije uživao u trčanju i to ga je žalostilo i ljutilo. Sad je to bila neka druga priča i dok se pognut prema strmini brzo približavao njenom vrhuncu, radovao se što će gore, na vrhu brda nakratko zastati, a umorni mu i napeti mišići podrhtavati polako se opuštajući, dok on pogledom miluje plavičasta brda u daljini. Nasuprot brdima, kad bi im okrenuo leđa i zagledao se u suprotnom pravcu, pružao se pogled na otoke i more, koje se blistavo smiješilo prema gotovo isto toliko plavom nebu. Jutro je bilo kao stvoreno za trčanje i Vilko se nije iznenadio, kad je na "garminu" očitao vrijeme koje mu je bilo potrebno da bi dotrčao do vrha brda. Najbrže do sad! Bio je sve bolji, izdržljiviji i brži, a znao je, da to nije granica: još više može izvući iz svog tijela. Vrijeme njegovog povlačenja, mirovanja, još nije nastupilo, kao što su neki (zlobno?) prognozirali, još će on istrčati nekoliko polumaratona, bio je siguran u to. Samopouzdanje mu se vratilo, onaj kratki trenutak slabosti ostavio je iza sebe, naredio je samom sebi zaboraviti ga i više nikad ga ne ponoviti. Znao je: spreman je za polumaraton! Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: brdo |
- 14:54 - Budi (1) - Iskren - #
14.04.2016., četvrtak
Prolom
|
Prolom Sa šalicom kave u ruci, Vilko priđe prozoru i pogleda u natmureno nebo: tamni su se oblaci valjali jureći prema brdima, prema Učki, magnetu za oblake. Vjetar nije bio hladan, stojeći uz širom otvoreni prozor, ustanovi Vilko, proljeće je već nastupilo, ali sve ostalo, sivo nebo, oblaci, drveće koje podrhtava pod naletima vjetra, sve je to govorilo kako zima još nije umrla, ne predaje se još uvijek, i danas će zagristi ledenim zubima u blagi proljetni dan. Primjećivalo se to i na rijetkim prolaznicima koji su se užurbano kretali ulicom, ruku duboko zavučenih u džepove i pognutih glava. Nije dan za uživanje u šetnji. Nije dan ni za trčanje. Lako je pomisliti takvog što. Ali ne-trčati, ostati čitav dan u kući, mirovati ... eh, pa to je već malo teže. Vilko je znao da, ukoliko jutros ne istrči svoju uobičajenu rundu, da će čitavog dana biti razdražljiv, neće moći čitati, neće moći ... jednostavno, neće funkcionirati onako kako treba i kako voli funkcionirati. Ovisnost. Istog trena, kad mu je ta misao sinula, Vilko se trgne i reče glasno, iako ga nitko osim njegovog psa nije mogao čuti: - Ma nek' i sjekire padaju, odoh ja! Pas, patuljasti pinč, veselo poskoči i zamaše repom. - Ne ti, lijepa moja - tiho reče Vilko češkajući kujicu iza ušiju. - Vrlo je moguća kiša, a znamo da ti kišu ne voliš. Ostaješ kući, danas trčim sam. Bez žurbe, trčeći brzinom koja mu je najviše odgovarala, Vilko ostavi cestu iza sebe i uđe u šumu, osjećajući radosno uzbuđenje: pravo uživanje u trčanju tek sad, ovdje u šumi, počinje. Visoki borovi gotovo su sasvim zaustavili vjetar i u šumi je bilo začuđujuće tiho i Vilko je grabio kratkim i brzim koracima uzbrdo, uskom i vijugavom šumskom stazom. Jutro se, upravo u trenutku kad je dotrčao do posljednjeg uspona, do samog podnožja brda, njegovog današnjeg cilja, odjednom pretvorilo u večer. Vilko uspori, gotovo se sasvim zaustavi, pa podigne glavu prema nebu i iznad visokih šiljatih borova koji su podrhtavali, ugleda crno i prijeteće ljutito olujno nebo. Da se vrati? Ako se sad okrene i stušti niz brdo, možda i izbjegne pljusak koji, Vilko je to znao, duboko osjećajući u sebi, samo što nije otpočeo. Kratki je trenutak, lagano i sve sporije trčeći uskom stazom oklijevao, a onda donese odluku, nagne se prema naprijed i jurne uz brdo. Pogleda uprtog u zemlju, jer teren je tu bio strm i vlažan i mogao bi se svakog časa poskliznuti i pasti, Vilko začuje neobičan šum i samo što se zapitao koji li se vrag događa, kiša se stušti s crnog neba bremenitog oblacima. Činilo se, kao da je kasni sumrak odjednom zavladao, sve se odjednom umotalo u vlažnu tamu. Gotovo istog časa, kad je pljusak otpočeo, Vilko je bio sasvim mokar, ali sad je već sasvim blizu vrhu brda i nije mario previše: lako će se sjuriti do kuće tih nekoliko kilometara. Neće biti toliko strašno, koliko je pomišljao da će biti. Dotrčavši na vrh, baci pogled prema nebu, sivo-crnom, uzburkanom, i upravo tog časa bljesne munja i koji trenutak kasnije prolomi se prasak groma. A onda, kao da snažna kiša nije bila već sasvim dovoljna, led zabubnja po krošnjama, po zemlji, udari Vilka po licu i osjetivši bol, Vilko shvati: đavo je odnio šalu, mora juriti prema kući, ovo može biti opasno. Trčeći što je brže mogao, ali i jako pazeći na svaki korak, što ga je umaralo, jer posklizne li se, izgubi li ravnotežu i padne, svašta se može dogoditi. Nije želio ni misliti na tu mogućnost. Pognute glave, dok su ga ledene bobice nesmiljeno udarale po leđima i nezaštićenoj glavi i golom vratu, jurio je nizbrdo, priželjkujući što prije izletjeti iz šume, stupiti na cestu, na asfalt, kad će mogućnost pada biti nešto manja i vidljivost bolja, veća. Ali na cesti, nova opasnost zlokobno je hučala prema njemu: kišna bujica duboka oko dvadeset centimetara prekrila mu je tenisice i što je bilo najgore, sakrila od pogleda asfalt. Pljuskao je kroz bujicu, dok su prema njemu klizile kroz kišnu zavjesu žute oči automobila sporo napredujući. Munje su sijevale, gromovi udarali, sasvim u blizini, činilo se Vilku, a malene loptice leda odskakivale od asfalta prekrivenog bujicom kišnice. Glava ga je počela boljeti, udarci leda činili su svoje i Vilko je znao da mora ubrzati, malo riskirati, ali mora što prije skloniti se od nepogode kakvu još nikad na svojim dugogodišnjim trčanjima nije doživio. Korak mu je postao brži i duži i odjednom se Vilko uspravi, naceri prema crnom nebu, ovog puta ne mareći za bol kojeg mu je pričinjala smrznuta kiša i trčao je sve brže i brže i sve lakše i lakše i nimalo ne osjećajući umor. Umjesto umora, neka luda sreća napinjala mu grudni koš i dok su ga ledene bobice udarala u lice, Vilko zapjeva glasno i ne mareći hoće li ga netko čuti, jer sad je već bio blizu kuće i sretao je rijetke prolaznike koji su žurili skloniti se s nepogode. Stigao je. Vilko otključa ulazna vrata zgrade i dalje nesvjesno pjevušeći stih iz rock-opere "Jesus Christ, Jesus Christ, Jesus Christ superstar" i razdragano se cereći uleti u zgradu, sklanjajući se s nevremena, ostavljajući huk ledene kiše iza sebe, dok mu se sa kose, trenirke, škriputavih tenisica slijevala mala rijeka kišnice i gotovo se sudari sa susjedom. - Mora da si sasvim poludio - reče mu ona umjesto pozdrava. Vilko ne odgovori, samo je razdragano pogleda. - Još i pjeva! - dobaci začuđeno susjeda za Vilkom, koji se već uspinjao stepenicama grabeći po dvije, tri odjednom, pa zaviče za njim: - Razboljeti ćeš se, budalo jedna! Vilka nisu dirale susjedine riječi, već je i previše puta čuo slične primjedbe, a da bi mu one još nešto značile. Žurio je u susret lavežu koje je dopiralo do njega udaljeno sad samo još dva kata: kujica je čula da dolazi. Eto nekog tko mu se raduje i ne smatra ga ludim. Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 20:51 - Budi (6) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||