![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
04.12.2013., srijeda
Brisač
|
Brisač Rob laganim korakom uđe u svlačionicu i osmjehne se svojim drugovima. Kako je vrijeme odmicalo, svi su oko Roba postajali prijazniji, a ni njega samog to raspoloženje nije zaobišlo. Iza njih je u izmaglici jednoličnosti prohujalo već osamnaest mjeseci, više od 540 radnih dana koji su se pretapali jedan u drugog u svojoj bezobličnoj jednoličnosti. To je posao činilo strašnim. Ne sam rad, iako je i rad zahtijevao izvanrednu fizičku snagu uz zavidnu kondiciju koju nije bilo lako steći i za koju se mnogo toga žrtvovalo. Ali isplatiti će se. Kad za 32 dana napuste koloniju, napuste rudnik, prebace se u orbitalnu stanicu i sa nje polete prema Zemlji, svatko će od njih biti bogat čovjek. U čitavom ljudskom rodu poznatom im svemiru, nigdje nije bilo rudače krenita, kojeg su vadili iz utrobe mjeseca Krena, Rob i njegovi drugovi. Često su razgovarali o krenitu, pitajući se i nagađajući, zbog čega li je ta rudača toliko dragocjena Svjetskoj kompaniji za energiju, ali odgovor nisu nalazili. Odgovor je bio brižljivo čuvan, tajan i znalo ga je samo nekolicina glavonja na samom vrhu. Roba nije to previše ni zanimalo. Jedino što ga je zanimalo, bilo je to, da će za 32 dana ispuniti svoj ugovor prema Kompaniji i da će konačno napustiti ovaj prokleti mjesec koji je visio nad negostoljubivom planetom umotanom u plašt plina. - Još 32 dana! - reče Rob glasno, skidajući tanku majicu i vadeći skafander od specijalne legure iz svog metalnog ormara pored koje su se nizali, činilo se u beskraj, drugi metalni ormari. - I to mi je postalo mnogo - dobaci mu visok plavokos muškarac koji se presvlačio do njega. - Ali izdržati ću, kad sam izdržao sve ove beskonačne dane. - A zatim slijedi uživanje - reče Rob više sebi nego svojim drugovima koji su ga slušali osmjehujući se. - Hibernacija i let kući – dobaci netko pjevušeći. - Zaspati i probuditi se kod majčice Zemlje. - Spavati godinu dana i biti za to plaćen! - doda treći i prasne u smijeh. Rob se smijao sa svima ostalima, ali pomisao na hibernaciju nije mu se dopadala. Još je u njemu živo plesalo sjećanje na put ovamo, na mjesec Kren, gotovo na sam rub poznatog svemira. Let je trajao 14 mjeseci i bilo bi suludo čitavo to vrijeme biti budan. Ali hibernacija ... sjećao se mučnine prilikom buđenja i kako mu je bilo potrebno nekoliko dana dok se nije sasvim pribrao. Ali, do vraga sve, nije važno. Izdržao je onu prvu, pa će i ovu drugu hibernaciju. Ovu koja ga nosi kući. Uspavanog ga vraća u Zemljino okrilje. Sve se za takvog što može podnijeti. - Idemo, ljudi, požurite! - poviče nadzornik. - Rudnik čeka! I oni, rudari, su znali da ih čeka i svakog su dana sve lakše ulazili u duboku i usku utrobu mjeseca, u beskrajne tamne i ledene hodnike rudnika, znajući da se sve više bliži dan napuštanja ovog mjesta na kojemu nije postojalo ništa osim rada. I spavanja. Ako nisi radio, onda si spavao. I obratno. Neki među Robovim drugovima, koji su patili od nesanice, radili su i po dvije smjene. I Rob je tako radio, ali samo ponekad, kad bi sjećanje na zelene doline i šum rijeke koja krivudavo teče niz obronak postalo suviše bolno. Kad bi ga u grudima stegnula bol za Zemljom poput užarenih kliješta. Onda bi radio po dvije smjene, jer ništa mu drugo nije preostalo. Nije se mogao propisno napiti, jer na Krenu nije bilo alkoholnih pića. Nije mogao potražiti zaborav u ženskom zagrljaju, jer nije bilo ni žena. Bilo je samo rudače koju je trebalo snagom svojih mišica iščupati iz mjesečeve utrobe. I Rob ju je čupao divljom snagom, maštajući o danu kad će hodati prema planinskom vrhuncu, prateći rijeku i kad će udisati svjež i ledeni zrak u rano jutro dok pije prvu vrelu kavu. - Idemo ljudi! - ponovo poviče nadzornik. - Liftovi čekaju! - Još samo 32 dana! - gromko vikne Rob, krećući prema liftu koji će ga još jednom odvesti u dubinu utrobe mjeseca. - Još 32 dana! - prihvate ostali i uz smijeh rijeka ljudi u svjetlucavim skafanderima krene i počne se kotrljati prema liftovima koji su ih čekali. Teo Krat, Upravitelj, predstavnik Svjetske kompanije za energiju, s osmjehom pogleda u lica okupljenih u njegovom vlastitom uredu i koja su s nerazumijevanjem gledala u monitor, promatrajući ljude u srebrnim tankim skafanderima kako se približavaju liftovima i ukrcavaju u njih. Zabavljalo ga je njihovo očito nerazumijevanje, ali namjerno nije htio ništa reći, čekajući da netko od prisutnih prekine neugodnu tišinu. Teo Krat isključi monitor i okupljeni su sad pogledavali jedni druge. Neugodna je tišina trajala i trajala, a onda ustane nadzornik rudnika broj 26 i zakašlje se. - Da? - reče Teo Krat probadajući ga pogledom. - Čini mi se - promuca zbunjeno nadzornik rudnika broj 26 zbunjeno - da smo isti prizor gledali i jučer. Ali kao da i nije isti prizor. - U pravu si - reče Teo Krat uz široki osmjeh - U čemu? - upita nadzornik. - Gledali smo isti prizor - reče Teo Krat radosno - a opet nismo gledali isti prizor. - Kako to? - začuđeno upita nadzornik. - Vrlo jednostavno - odgovori Upravitelj Teo Krat. - Nismo gledali jučerašnji prizor ... - Ali riječi su bile istovjetne jučerašnjem danu - naglasi riječi nadzornik rudnika broj 26. - I jučer su izvikivali "Još samo 32 dana!". Zar nije tako? - Tako je - potvrdi Upravitelj. - A isto će to uzvikivati i sutra. I prekosutra. Dokle god budu živi. - Što to znači? - Kao što svi znate - reče Upravitelj Teo Krat - sa Zemlje nam je javljeno kako nam više ne mogu slati novu radnu snagu. Pa smo se snašli. Rudnik će i dalje do daljnjega biti u pogonu. Nema stanke. Nema gubljenja vremena ni toliko potrebnog krenita. Kompanija to ne bi mogla podnijeti. - To je jasno - reče nadzornik rudnika broj 8. - Ali ... - Snašli? - upita Gerom, nadzornik rudnika broj 82, grubo prekidajući svog kolegu. - Što to znači? - To će vam objasniti doktor Fobel - odgovori Teo Krat i udobno se zavali u mjehurastu stolicu koja se prilagodi njegovom tijelu. Sve se oči okrenu prema prozvanome. Doktor Fobel, mršav i visok tridesetogodišnjak, nelagodno se osvrne, kao da traži pomoć. Pomoć nije došla, pa doktor klimne i odlučno podigne glavu susrevši se s radoznalim pogledima. - Kerumit ima jedno svojstvo koje je, barem do sad, svima promaklo - počne kao da predaje skupini đaka, pa čak i ustane. - Neću ulaziti u detalje ... - Bolje nemoj! - dobaci netko. Doktor Fobel je strpljivo čekao da smijeh koji se prolomio zamre. Fizikalni blesani, ljudi koji snagom zarađuju svoje plaće, drugo nije ni mogao očekivati od njih. Ali nije ga briga. On sam je živi dokaz da um caruje, a snaga klade valja, kao što se govorilo nekada, prije nekoliko stoljeća. - Dakle, kerumit ima još jedno svojstvo, osim onog kojeg Kompaniju zanima - monotonim glasom reče doktor Fobel. - Pomiješan s nekim sastojcima, za sad znanim samo meni, može se koristiti kao brisač. - Brisač ... čega? - nestrpljivo upita netko. Doktora Fobela to prekidanje i nerazumijevanje naljuti. Zar to nije očito? Zar su već zaboravili što su vidjeli na monitoru, gledajući i slušajući razgovore rudara? - Pamćenja, naravno - nervozno reče: želio se što prije riješiti ove gomile glupana i vratiti u svoje carstvo, u svoj laboratorij. - Briše pamćenje, sjećanje. Nazovite to kako hoćete. - Znači li to ... - počne nadzornik rudnika broj 26. - Upravo to znači! - grubo ga prekine doktor Fobel. - Izbrisali smo im pamćenje. Njima će zauvijek biti još 32 dana do isteka ugovora. - Genijalno, zar ne? - umiješa se Teo Krat. - Od sad imamo besplatnu radnu snagu. Dokle god su živi. Bezbrižni smo dvadesetak godina. A možda i duže. - A kasnije? - tiho upita njegov zamjenik. - Što kasnije? - Kasnije će okolnosti promijeniti - reče Upravitelj Teo Krat ustajući iz stolice omotane oko njegovog tijela, dajući tako znak da je sastanak završen. - Tko zna što će se sve dogoditi za to vrijeme? Uostalom, onda ćemo razbijati glavu tim problemom. I za kraj, još samo ovo. Oni koji su počeli kretati se prema vratima, zastanu i okrenu se prema Upravitelju. Teo Krat je čekao da se svi umire i onda reče: - Ne moram ni spominjati velike bonuse koje će te svi vi dobiti, posebno doktor Fobel. I naravno, nikom ni riječi! Ponovo se zavali u zagrljaj svoje stolice, zadovoljno promatrajući kako podređeni napuštaju njegov ured, uzbuđeno komentirajući novost o bonusu međusobno. Posegne za dugačkom cigarom i sa zadovoljstvom je pripali, nakon što ju je nekoliko minuta nježno kotrljao između prstiju, sanjalačkog izraza lica. Kako je život lijep i dobar, kad sve stvari teku mirno i glatko. Otpuhne dim prema stropu i zadovoljan sobom zatvori oči. Uživanje je tako još izraženije. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:12 - Budi (8) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||