![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
20.08.2013., utorak
Common training
|
Common training I met Helena at the daily running:she joined me one cold winter day shooked with her blond head,smiled and asked: - Can I train with You? I noticed that You run almost everyday and I have a great desire to run a half marathon. Can I run with You , I think You can train me, make me able to run such a long run? I didn't answer. I looked at her from head to foot ,open carefully without hiding. She was high at least 170 cm. Having long legs ( which were hiden in a dark blue tracksuit) but I discovered later that they were beautiful) she was natural blond with long hair ,she tied her hair in a ponytail and her ponytail was bouncing on her back as she was running in front of me. Her eyes weren’t blue and that surprized me : they were grey and for the first time I saw such a sight. Her hips were maybe a little bit stronger , but all together , with her wide smile, on her wide face, she was giving an impression of a great vitality. I changed the rhythm for several times, I speed: she followed me with a bit of a stain. I know that she could run faster and longer, and I thought , why not , I run anyway everyday, I could use her company, especially a female company. We were hard practicing for a whole winter! She didn't hesitate not once. She listened to my advices carefully,she followed me in rate till limits of her endurances. I forced her to run in the mountains, so that she can absorb as much power in her legs and strengthen her lungs. We sung during the run and constantly discussed: she become simply great and I enjoyed more running with her. She was never late: she arrived always on time, always smiling and always beautiul, fulled with freshness and joy. I loved being near to her : it was nice to run in the woods, with Helena next to me , with her open red lips, wet, gasping for breath, wheezing breath, but doesn't flinch. I often wanted to grab and kiss those beautiful lips in the woods.I wanted to refrain , but don't ask me how. It was very painful… I choose the path long 21 km. Half marathon. For the finish of halfmarathon I have deliberately left kiometar long climb up the hill, a narrow forest trail.I told her that it was a challenge: I never told her that I love to run behind her and look into her, following her , listening to her hard breathing, enjoying the movements of her hips, her long legs that were strong and fast loping meters , that blue tail that whiped on her back, as if she whipped herself and forced into greater and greater effords! I kept that thought for myself. We enjoyed both in the long-running and almost everyday of our friendship , training, our common enjoyment of stress the body, knitted something between us, and we didn't know that and connected us by invisible and strong treads of desire, which we weren't aware of , but were always very much present , very natural as breathing! Somethimes our feelings came out into the surface, while we were draw up folded in the body, after an outstanding effort: Helena would looked at me, just below the eye, and make something flashed in her eyes and between us. That confused us , so we quickly continued to run in such moments ,not restning our panting lungs enough. The decisine day has came: the first day of spring has just dawned , it's name tells everything! We started slowly the first 5 km. We didn't hurry the rhythm training and when I saw that she didn't even hard breathing and when I became certain that her muscles are well warmed, we rushed down the road swallowing meters, kilometers ten, twenty kilometers! She endured all, but she was a little unstable on the 15-th kilometer, which she quickly won her unstablity. In the moment when she overcome her crisis she rushed with new, hidden forces, which she didn't even know that existed in her, she smiled at me so happy and I didn't need another reward for my effort. I was endlessly enjoying her happiness! And than we arrived at the mountain: 1000 m heavy and sharp climb! It seemed steep,long and tough, seen from the bottom of the hill! Narrow trails, forest, steep climb with such a slope , so that you had to lean forward and almost nose touching the ground, where fallen twins were dried. - Now - I told her, patting her on the shoulder. - Now , you must to rush , do your best ! You've already won ! This is just a cream on the top of the cake ! You did your first halfmarathon! Congatulations ! Jarred by praise , encouraged, she rushed up to the hill like the wind: I couldn't bear to follow her! The top of the hill was approaching she was moaning and hard breathing and so do I ! Our muscles were yelling, the lactic acid was splashing through the muscles, pain to the pain, but we ran as crouch, with our noses close to the ground, unable to see the top of the hill, suddenly we found ourselves on the top! It was the end, we came to the finish line! Helena turned to me, beaming, se was all sweaty and red, with her arms wide open, jumping from the rush of adrenaline, endorphins:her body has become a great pleasure. She was jumping high in the air, closer to me and she spontaneousy hugged me and I hugged her too, than her laughter suddenly stopped, she looked me seriously with the sun in her hair, her desirable lips approached to me and there at the top of the hill we were kissing and kissing and we couldn't stop loving each other! Copyright © 2005. misko-barred the use of published works without the author's consent |
- 12:18 - Budi (6) - Iskren - #
01.08.2013., četvrtak
Žuta kiša
|
Žuta kiša Ponekad bi mu jutra bila iznimno teška i u glavi mu se motalo pitanje: isplati li se sve to? Ovog je jutra primijetio sivilo kiše kroz otvoreni prozor istog časa kad se probudio i znao je, ležeći gol pod toplim pokrivačem i osjećajući toplinu tijela Dorine, kako ga najvjerojatnije ništa neće ovog dana uspjeti raspoložiti. Ustao je s mukom i namrgođeno i sporo se oblačio u sasvim hladnoj sobi. Nije obraćao pažnju na hladnoću, tijelo mu je očvrsnulo gotovo svakodnevnim vježbanjem. Malo hladnoće ne škodi, možda će ga čak i natjerati na pojačanu aktivnost. Prišao je otvorenom prozoru i bacio pogled u daljinu, prema moru. Na sidrištu su se odmarala dva broda i Vilko je samo pogledom preletio preko njih, ne želeći se pažljivije zagledati. Da ne prizove uspomene, daleke i divlje i lijepe i kojima se sve češće vraćao u trenutcima kad bi bio sam. More se sivjelo pod olovnim nebom, nije bilo ni tračka sunca, a kiša, ona sitna i silno uporna i dosadna, prava jesenska kiša, spuštala se tiho mrmoreći na svom putu. Kao i obično, dole ispod, na mokroj ulici, brujao je automobil, a Vilkova je susjeda šetala svog psa. Podigla je pogled uvis, prema kišnoj zavjesi, prema Vilku, i mahnula mu na pozdrav. Odgovorio je odmahnuvši joj i zapazivši njeno ozareno lice, zapitao se kako li bilo tko može biti sretan u ovo prokleto jesenje kišovito i prohladno jutro? Iza Vilkovih leđa dopre duboki uzdah i Vilko se okrene. Dorina se probudila i gledala ga još uvijek sanjivih očiju, ali sa osmjehom na licu. Uvijek je bila raspoloženo-nasmijana i volio je to kod nje, ali ga je ovog jutra živciralo njeno sretno lice. - Dobro jutro - reče Dorina i prstima prođe kroz svoju dugu kosu neobične boje, koju je Vilko silno zavolio. - Koliko je sati? - Sedam - reče on kratko: još ni zube nije oprao, a ona bi htjela razvezati priču! - Oh! - uzvikne Dorina. - Moram požuriti. - Idem se ispljuskati vodom i pristaviti kavu, dok se ti obučeš - reče Vilko. - Zlatan si - dobaci Dorina za njim, jer već je izlazio iz sobe i žurio u kuhinju pristaviti vodu, želeći se dočepati kupaonice što prije. - Što ćeš danas raditi? - upitala ga je nekoliko minuta kasnije. - Ništa - kratko je odrezao. Pogledala ga je. Primijetio je iznenađenje na njenom lijepom licu, ali čak ni pogled na to lijepo lice nije mogao ublažiti njegovo neraspoloženje. - Što ti je? - upita ona. - Ništa. - Nisi bolestan? Odmahnuo je glavom otpivši gutljaj vrele kave koja mu je silno prijala. - Siguran si? - Siguran sam. Samo sam neraspoložen. - Neraspoložen? - upitala je i zagledala se u njega. - Zbog čega? Vilko je uzdahnuo. Događa se upravo ono što je tako silno želio izbjeći: razgovaraju ... ne, točnije bi bilo, trpi ispitivanje. Njeno, Dorinino. To ga je naljutilo, ali je nastojao odagnati ljutnju, stišati je, jer znao je da Dorinine namjere nisu loše. Mnogo mu je puta pokazala da ga voli i da joj je stalo do njega. Ali on ... pa nije on kriv što ne trpi olovno-siva kišovita jutra i što mu se u tim jutrima u glavi porađaju čudne i tmurne misli. - Nešto se događa s tobom - rekla je Dorina, ustala i prišla Vilku koji je sa šalicom kave u ruci stajao pored prozora bodući pogledom mržnje sivu zavjesu kiše. - Mogu li pomoći? - Pomažeš - reče on osjećajući Dorinine grudi na svojim leđima i njene duge prste u svojoj kratkoj kosi. - Pomažem? – upita ona, a dah mu njen toplo pomiluje vrat. - Pomažeš - ponovi Vilko, okrene se prema njoj i poljubi je ovlaš. - Ne obraćaj pažnju na moja povremena neraspoloženja. Suviše brineš. - Nemam razloga brinuti se? - Nemaš. - Onda dobro - reče Dorina i nasmije se. - Moram ići. Ne smijem kasniti. Misli na mene i razvedri se do večeras, molim te. Trčao je polako, jer trčao je uz brdo, cestom koju je vrlo dobro poznavao i štedeći dah i snagu. Jer pravo će trčanje započeti onog trenutka, kad prođe uz streljanu i utrči u šumu, među borove, ostavljajući sivu i mokru cestu iza sebe. Polovica je njegovog neraspoloženja tajanstveno nestala istog časa, kad je pod nogama osjetio zemlju, a pluća mu udahnula svježi vlažni šumski zrak. Kiša je i dalje lagano mrmorila, ali mu sad već to nije smetalo. Počeo je uživati u fizičkom naporu, osjećajući kako na taj način rastjeruje oblake neraspoloženja koji su se nagomilali u njemu. Ponekad se pitao, da li bi uopće mogao preživjeti bez trčanja i pritom, naravno, ostati normalan. U ovom poludjelom svijetu sve je manje lijepih i dobrih stvari zbog kojih je divno živjeti. One druge, neugodne, odvratne i opasne, kao da preuzimaju primat. Svakog dana neka nova gadost događala se u svijetu i pritiskala sve ljude na planeti. One koji su bili toga svjesni, kao i one koji toga uopće nisu bili svjesni. Ne možeš umaći. Nigdje se nisi mogao sakriti i živjeti svoj život. Rodio se dvjesto godina prekasno, sve je više bio uvjeren u to. Prošla su vremena kad si mogao odvojiti se od takozvane civilizacije i uživati u samoći, u netaknutoj divljini, čistih misli i bistrog uma. Odjednom je postao svjestan promjene i prošlo je nekoliko trenutaka, dok nije shvatio kako trči uskim šumskim puteljkom kroz gustu šumu. Kišne su se kapi slijevale niz smeđu koru drveća dajući joj neobičan sjaj, a kiša kao da je još malo pojačala. Osjećao je njeno poznato bockanje na licu svaki put, kad bi podigao glavu prema nebu kojeg nije mogao vidjeti. I vjetar se pojačao, osjetio je to na onoj laganoj nizbrdici prije početka dugačke i teške uzbrdice koja bi ga svaki put izmorila, ali i ispunila beskrajnim zadovoljstvom kad bi je konačno savladao i sa olakšanjem se počeo spuštati niz brdo. Upravo dok se dubokim udisajima pripremao se za juriš uz brdo, ledeni zapuh vjetra natjera drveće na drhtanje. Bezbroj požutjelih listova se otkinulo sa vlažnih grana i zalepršalo u sivom i mokrom zraku i Vilko sasvim uspori tempo, a dah mu se presječe zbog ljepote prizora. Žuti su listovi plesali svoj posljednji ples, polako se spuštajući prema tlu, prema vlažnoj zemlji, koja ih je čekala. Bezbroj žutih listova, poput žutih i razigranih leptira plesala su u vlažnom zraku oklijevajući se spustiti na zemlju i umrijeti. "Ah", pomisli Vilko osjećajući se opušteno i smireno i sretno. "Ovo je dokaz da je i smrt lijepa, veličanstvena, a ne strašna kao što je obično zbog glupog straha prikazujemo. Zar lišće ne pleše radosno svoj posljednji ples? Radosno se približava zemljinom zagrljaju, smrti. Plešući, igrajući, slaveći život po posljednji put, prije nego li će umrijeti." Nebo je u tom trenutku raširilo svoje beskrajne ruke grleći svijet i sručivši na njega silan nalet kiše, ali Vilku to nije smetalo. Grabio je kratkim, ( zbog klizavosti terena nije se usuđivao pružiti korak ) i brzim koracima uz vlažno brdo, osjećajući toplu vlažnost na licu za koju je znao da ne potječe samo od kiše. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:06 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||