![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
24.06.2012., nedjelja
Dijeliti tišinu - Jubilarna priča pod rednim brojem 600!
|
Dijeliti tišinu Zvali su ga "Tihi". Zbog njegove navike da govori vrlo rijetko i vrlo malo. Rijetki su znali da je to zbog njegove govorne mane, zamuckivanja. Tihi je govorio sasvim normalno, prijatnim baritonom, riječi bi tečno tekle, a onda bi se odjednom nešto ispriječilo na njihovom putu. Kao da je netko podigao branu. Riječi bi prestale teći, Tihi bi zbunjeno, pa sve zbunjenije pogledavao oko sebe izbjegavajući radoznale poglede. Onda bi slegnuo ramenima, zbunjeno se osmjehnuo, posegao rukom u stražnji džep traperica i iz njega izvukao malu crnu bilježnicu u kojoj se sakrivala tanka kemijska olovka. Brzo bi napisao i tako završio misao koju nikako nije mogao glasno izreći i osmjehujući se zbunjeno, gurnuo bi istrgnuti list sugovorniku, ili sugovornicima. Zbog svoje se govorne mane rijetko družio. Imao je malo prijatelja sa kojima nije provodio mnogo vremena. Tu i tamo: za neki rođendan, doček Nove godine i u sličnim prilikama, družio bi se s njima, potajno se radujući osami koja ga ponovo čeka. - Potrebna ti je djevojka - rekla mu je jednog dana Iris, njegova prijateljica još iz školskih dana. Tihi je, kao i mnogo puta do tog trenutka, kad bi se poveo sličan razgovor, samo odmahnuo rukom. - Ne odmahuj rukom - rekla je Iris. - Znaš i sam da bi ti suživot s nekim iz korijena promijenio život. Tihi se samo osmjehnu. Upravo se toga i bojao: da mu netko silom promjeni život. Tihom se sviđao njegov život i nikako ga nije želio mijenjati. Ni za koga i ni za što. Želio je da se život nastavi odvijati uobičajenim, njemu toliko dragim i poznatim tokom. - Imaš dvadeset i pet - nastavljala je Iris ne mareći za njegovu odbijajući tišinu: ništa je nije moglo zaplašiti, kad je bio Tihi u pitanju - a živiš kao da ti je pedeset. Tihi je samo podignuo obrve u znak pitanja. - Mirno. Mrtvo! - izbacila je Iris. - Čovječe, gotovo da ne izlaziš, previše samuješ. Kad si posljednji put s nekom bio na piću? - Zbilja … misliš na pi ...ću? - zamucao je kroz smijeh, jer nije mogao, a da se ne nasmije uspomeni koja je proletjela njegovim sjećanjem. - Zar je bilo i nečeg više? - zapitala je Iris prodorno ga gledajući. Tihi nije odgovorio, ali Iris nije ni očekivala da odgovori. Nastavila je nesmetano svoj monolog, dok bi Tihi povremeno klimnuo, dajući joj do znanja kako pažljivo sluša njene riječi, ali su mu misli bludjele ... Djevojke ... žene ... nije se osjećao ugodno, opušteno u njihovom društvu. Sve su one toliko voljele govoriti, da je počeo sumnjati kako uživaju slušati vlastite glasove. Naravno, izlazio je s djevojkama. Ali nikad to nije bilo nešto vrijedno pamćenja. Kino, piće i odlazak k njemu i ona prokleta neugodna jutra. Mrzio je ta jutra, kad bi se budio pored nepoznate, jer ona jest bila nepoznata, bez obzira što su noć proveli zajedno. Dvoje stranaca spojeni u jednoj noći. Združeni zajedničkom gorućom željom. Koja je ujutro nije više tinjala i zbog čega su se oboje osjećali neugodno. Tihi bi, poput pravog domaćina, skuhao kavu, pa bi pijuckali vrući napitak i s teškom mukom razgovarali, uvijek se dogovorivši da će se čuti i izmijenivši međusobno brojeve mobitela. Tihi je mrzio tu vražju spravu. Suviše često mu se događalo, da nekog pozove, a onda otvorenih usta guta zrak, svim se silama trudeći izreći to što želi. Ali riječi nisu izlazile. Zbog toga je odmah znao da on neće zvati, jer što, ako je pozove i ostane bez riječi? Upravo u trenutku kad ona očekuje bujicu njegovih riječi!? Zamišljao je djevojčin iznenađeni izraz lica, dok viče "Halo, halo?", a on se ne javlja, jer se ne može javiti. Ni riječ ne može istisnuti iz stegnuta grla. Zamišljao je kako se djevojčin izraz lica mijenja, od iznenađenog postaje ljutiti i konačno prekida vezu. Zbog toga nije zvao. Bolje je tako. Prije samo tri tjedna dogodilo mu se nešto sasvim neuobičajeno. Probudio se uz nepoznatu djevojku i odmah se sjetio njenog imena: Mirta. I to mu je bilo čudno. Obično se nije sjećao njihovih imena. Čemu ih pamtiti, kad će ionako odlepršati iz njegovog života mnogo brže nego li što su ušle u njegov život. "Mirta", mislio je tog jutra dok se iskradao iz sobe, pazeći da ne probudi djevojku: bila je subota i neka se mala ispava. "Mirta", mislio je pod tušem, prisjećajući se njene kose boje meda koja ga je milovala po licu, kad se popela na njega ljubeći mu vrućim poljupcima bradavice. "Mirta", mislio je pijuckajući tek skuhanu kavu i upravo je u tom trenutku Mirta ušetala u malu kuhinju. Sasvim gola, s jednom rukom u razbarušenoj kosi, osmjehivala mu se radosno, krećući se prema njemu prirodno lako, kao da je sasvim obučena. - Oh, kava! - uzviknula je, propela se na prste i ovlaš ga poljubila: bilo mu je drago da se obrijao. - Točno ono što mi treba. Baš si zlatan. Uzvratio joj je osmjeh i uživao gledajući Mirtino čvrsto tijelo, a onda se pobojao da mu se pogled ne pretvori u zurenje, pa se nelagodno osmjehnuo i pogledao je u njene blage smeđe oči, koje su radosno žmirkale prema njemu. - Ne pričaš mnogo, je li? - upitala je Mirta, preko ruba velike bijele šalice. - Ne brini za to: ja mogu pričati za dvoje! Osmjehnuo se. Nije znao što treba misliti na tu Mirtinu izjavu, a još manje što treba reći, ili treba li uopće išta reći. Nije trebalo. - Znaš, mogu i začepiti - nastavila je Mirta nakon brzog gutljaja. - Slobodno mi daj do znanja, ako te živciram. Tihi je odmahnuo glavom i osmjehnuo se. - Ne? - upitala je Mirta. - Krasno. Ali ne moraš se bojati, nisam ti ja baš prava lajavica. Samo me ponekad riječi ponesu, pa verglam i verglam. Znam i šutjeti. Uvjeriti ćeš se u to. Govori li to ona njemu ... Nije dospio završiti misao, a Mirta je već odlagala šalicu i pitala: - Imaš li što u planu danas? Ja nemam. Ajmo provesti dan zajedno. Važi? Odlazeći prema kupaonici, u hodu se okrenula i pogledala ga, a Tihi joj je klimnuo osmjehujući joj se. Nije se mogao prestati osmjehivati. - Daj mi pet minuta za tuš - rekla je nestajući u malom hodniku - i tvoja sam čitav dan. Tri su tjedna prohujala u trenu. Svakodnevno su se viđali, a mala jutarnja brbljivica, pretvorila se u šutljivu i plahu djevojku. Satima su mogli zajedno šutjeti, šećući gradom s rukom u ruci. Umjesto riječi, izmjenjivali su poglede. Sve češće i sve zaljubljenije. Riječi kao da im nisu bile potrebne, tišina ih je spajala. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:24 - Budi (26) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||