![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
09.06.2012., subota
Trčanje i seks
|
1 Izbijajući na uski šumski sivi put, okružen visokim borovima, osjetio je kako ga zahvaća neko olakšanje i Vilko je znao da će ga uskoro udariti snažna pesnica edndorfina. Već je dugo, dugo nije osjetio, tu slatku injekciju sreće koja mu je davala krila, a pretrčani kilometri gubili značenje, mišići se osjećali odmorno i radosno očekivali iduće napore. Nagonski je ubrzao, osjetivši lagani dašak vjetra na znojnom licu. Iza njega je već bilo pretrčanih blizu pet kilometara, sve sama uzbrdica, naporno za svakog, bez obzira na fizičku kondiciju kojeg bi dotični imao. A sad je dolazilo čisto uživanje, znao je to Vilko. Šuma ga je prigrlila i kako je umor odjednom nestao, poželio je vječno trčati njenim uskim stazama posutim borovim iglicama. Tepih kojeg mu je šuma raspostrla u znak dobrodošlice. Činilo mu se, dok je grabio uz brdo prema njegovom vrhuncu, da je ugledao crnu mrlju kako munjevito promiče naprijed. Znao je da se to njegov um poigrava sa njim. Snaga koju je osjećao silno ga je radovala, jer iza njega je bio period života kad te snage nije bilo. Sad se vratila, brzo i tajanstveno, kao da ga nikad nije ni napustila. Mučilo ga je to. Pitao se zašto? Zašto baš sad? Pruža li mu to Život malo sportskog uživanja nakon svih onih bolnih razočarenja? Ludi li on to, kad mu se ovakve misli motaju umom? Nasmijao se glasno i svjesno počeo misliti o njoj. Da bi skrenuo misli. Misleći na žalosne stvari nije osjećao žalost. Jer žalost se miješala sa zadovoljstvom zbog doživljenog. Ono što si doživio, nitko ne može više oduzeti. Projurio je stazom na čijem je račvanju često čekao nju, Vesnu. Misli su mu odlepršale iznad tihih i diskretnih svjedoka borova i vinule se u ne tako daleku prošlost. - Znojan si - bila mu je rekla Vesna onog ledenog zimskog jutra, kad je dotrčao uzbrdicom do mjesta sastanka, a do kojeg se Vesna dovezla kolima. - Uskoro ćeš i ti biti znojna - odgovorio joj je Vilko grabeći je za stražnjicu. Sretno se nasmijala u njegovom zagrljaju. Nije bila lijepa, ali bilo je nečeg u izrazu Vesninog lica što ga je neprestano držalo seksualno uzbuđenog. "Napaljenog", govorila je Vesna. Imala je posebne riječi koje je upotrebljavala isključivo sa njim, dok su pomamno i krišom od okoline, grabili jedno drugo. Vječno ju je želio. A ona, Vesna, već petnaest godina u braku i već deset godina neželjena od svog bračnog druga, kako je sama tvrdila, a Vilko joj je vjerovao, jer takva se glad ne može glumiti, podjarivala je plamen u njemu i pretvarala ga u užarenu buktinju. - Dođi! - zapovjedila mu je uvlačeći ga u kola koja su bila parkirana između stabala i suhog grmlja. - Ne mogu više čekati. Uvijek je tako bilo. Vilko bi sjeo na stražnje sjedalo kola, a Vesna bi ga opkoračila, pohotno dašćući, dok su joj zelene oči divlje sijevale i neprekidno bile uprte u njegove. "Oči morskog psa", pomislio je i bio osupnut mislima koje su nepozvane ušetale u njegov um. Čudan neki trenutak. Gorak i sladak istovremeno. Osjećajući silno uživanje prodirući duboko u njenu otvorenu vlažnost, shvatio je da Vesna nije ni blaga, ni draga, ni nježna, ni da ga ne voli, pa čak ni da ga ni ne želi. Željela je samo zadovoljstvo koje joj je pružao. Ništa više. Trenutak lucidnosti se rasprsnuo poput mjehura sapunice u neizdrživom naletu slasti. Vesna je otkinula pogled s njegovog lica i zajaukala podigavši glavu uvis, zatim klonula i naslonila glavu na Vilkovo rame. Oboje su ostali nepomični, i dalje sjedinjeni, ali više nije bilo strasti, osim njenog mirisa koji je zavladao u kolima. Sad, kad je bilo gotovo, nije se ni sjećao one ustreptale misli koja mu je uzvitlala um. Nestala je, prosula se iz njega, baš kao i njegova vlažnost. - Sutra, opet? - šapnula je Vesna u njegovo uho grickajući ga. - Ne - tiho je odgovorio. - Sutra ne. - Zašto ne? - Trčim sa prijateljem. - Gdje? - Ovdje. - Pa onda? - upitala je, a zelene su joj se oči stisnule mangupski gledajući u Vilkovo znojno lice. - Samo skreni niz ovu stazu, a ja ću te čekati spremna. Prisjećajući se sada, dok je laganim korakom počinjao lagani uspon šumskom stazom, tog dalekog dana, pomalo je žalio za njima. Iako ih ni za što na svijetu ne bi ponovio. Sa Vesnom je bio na vrhuncu slasti, ali i na vrhuncu trčanja. Trčao je kao nikad u životu, uopće ne osjećajući umor. Sasvim mu se uobičajilo da laganim tempom istrči oko dvadesetak kilometara, istušira se i odmah krene u laganu šetnju. A navečer bi dolazila Vesna. Vladala je njime pomoću strasti. Vilko je to znao, savršeno je to shvaćao, ali ništa nije mogao učiniti. Utapa se u strasti kakvu još nikad u svom životu nije osjetio. - Bi li učinio nešto za mene? - upitala ga je jedne jesenje noći: već su dva puta vodili ljubav i prikupljali su snagu za treći mahniti zamah požude, koja je titrala između njih. - Reci - rekao joj je. - Stalno trčiš - rekla je ona blago mu milujući dugačku i čvrstu butinu. - Voliš trčati više od svega. Možda i više od seksa. - Pa, ne znam ... - Znam da je tako - prekinula ga je. - Bi li istrčao maraton za mene? - Za tebe? - Vilko je sjeo u krevetu i zagledao se u njene zelene oči. - Kako to misliš? - Samo za mene - odgovorila je položivši ruku na njegovu muškost. - Sam. Sasvim sam. Možeš li to? Vilko je trenutak razmišljao, a uzbuđenje poput divljeg konja propelo u njemu i znao je da je uhvaćen u stupicu. Izazov je bio preveliki, a da bi ga mogao zaboraviti. Učiniti će to, istrčati će maraton, ali ne za nju, ne za Vesnu, koja bi htjela i njegove sportske uspjehe pripisati sebi. Istrčati će ga zbog sebe i samo za sebe, a ona neka misli što god želi. I možda, samo možda, trčeći taj usamljenički maraton, uspije na nekom od četrdeset i dva dugačka kilometra izgubiti požudu koju je osjećao prema Vesni, a za koju je osjećao kako mu, usprkos nasladi u kojoj je uživao s njom, truje život. - Hoću! - odlučno je rekao Vilko, ali govorio je to sebi, ne Vesni. - Istrčati ću vražji maraton potpuno sam! Vesnine su oči zasjale a divno-glatke butine kliznule preko njegovih. Zahvaljivala mu se na jedini način za kojeg je znala. A Vilko, uzvraćajući svojim uzbuđenjem na njeno uzbuđenje, mislio je kako je sve to silno žalosno, a možda čak i bolesno. Šumska ga je staza dovela do samog vrha brda i Vilko prekine trčanje, osjećajući na sebi radoznale poglede izletnika. Uvijek se tu našao poneko, ali za razliku od Vilka, ti su ljudi stizali automobilima. Vilko je, ne mareći za njihove poglede, usmjerio pogled u daljinu, jedva nazrijevši sivu vijugavu cestu kojom je onog sad već prilično dalekog dana trčao svoj usamljenički maraton. I nije se mogao prestati osmjehivati. 2 Ništa neobičnog nije nalazio u samotnom trčanju maratona. Uvijek je trčao sam. Volio je trčati sam. Stojeći na vrhu brda, prije nego li će se sjuriti nizbrdo i promatrajući sivu cestu kojom je onog dana trčao, Vilko je osjećao zrnce tuge za tim poodmaklim danom. Bio je to moćan dan, a on sam snažan kako više nikada neće biti. Osjećao se nepobjedivim. Lagan, jedva primjetni dašak vjetra, pomiluje ga po licu, baš kao i onog dana ... ... kad je laganim korakom grabio prema tridesetom kilometru. Nije mu se bilo teško orijentirati. Cesta kojom je trčao u susret rijetkom prometu, bila mu je dobro poznata. - Pomoći ću ti - bila je rekla Vesna. - Kako? - upitao ju je posprdno. - Hoćeš li trčati sa mnom? - Ne budi smiješan - odgovorila je i počela ustajati iz kreveta: bilo je vrijeme da se vrati kući i dočeka muža. - Provozati ćemo se sutra mojim autom i odabrati ti trkačku rutu. - Ne moramo ništa birati - rekao je Vilko promatrajući je kako se oblači: prizor koji mu nikad nije dosadio. - Već znam. - Znaš? - Vesna je podigla pogled s noge na koju je obuvala cipelu s visokom potpeticom. - Znam. - Vilko je klimnuo. - Neka to bude petrolejska cesta. Često sam već trčao njome i dobro mi je poznata. - Lijepo - rekla je i prišla mu i poljubila ga. - To je riješeno. - Ima još stvari za rješavanje – rekao je on osmjehujući se njenoj naivnosti: kao da su četrdeset i dva kilometra metri!. - Kojih? Rekao joj je i sutradan su skratili ljubavnu igru, pa noseći velike plastične boce napunjene vodom, pošli kolima na "trkačku rutu", kako su je prozvali. Dehidracija je opasna, znao je to Vilko i htio se osigurati protiv nje. Otprilike svakog petog kilometra, Vesna bi zaustavila kola ne isključujući motor, a Vilko bi izašao s dvolitrenom plastičnom bocom punom vode i sakrio je u grm, dobro odmjerivši mjesto gdje to čini. Da ga ne promaši. Jednom je doživio dehidraciju i još se sjećao posljednjeg kilometra kojeg je jedva pretrčao, napola teturajući, dok konačno nije stigao do mjesta na kojem se mogao osvježiti. Na petom, desetom, petnaestom kilometru je sakrio po dvije boce vode, jer tu će se i vraćati, a na posljednjoj stanici, na dvadeset i prvom kilometru, samo jednu, usamljenu dvolitrenu plastičnu bocu. Sakrio ju je u poveći grm i razmišljao o tome, kalo li će se osjećati onog trenutka kad dotrči do nje, podigne bocu i počne se polijevati i piti, a znajući da isto toliko dugačak put još mora pretrčati pri povratku. Htio je nešto reći, ali je zašutio vidjevši kako Vesno silazi kolima sa ceste kojom je tekao vrlo rijedak promet i odmah je znao što će se dogoditi. - Pa moramo to učiniti na ovom mjestu - rekla je izlazeći iz kola i noseći zelenkastu deku u ruci. - Na sve si mislila - rekao je on. - Kao i uvijek - odgovorila je samodopadno. "Ali samo kad je seks u pitanju", rekao je on u sebi, pitajući se, kako li bi Vesna reagirala kad bi to izrekao glasno? Možda bi morao već sad trčati polumaraton? Tonući u nasladu, koju je usprkos svemu uvijek osjećao u Vesninom zagrljaju, u mislima je već trčao sivom cestom. Po prvi je puta od kad se krišom sastaje sa Vesnom, njegov duh lutao, dok je bio fizički spojen s njom. Trajalo je dugo, silno dugo i znao je da Vesna beskonačno uživa, čitao joj je užitak iz očiju i osluškivao ga u tihim jecajima koji su postajali sve glasniji i glasniji. "Seks", mislio je zabijajući se u njenu vlažnu nutrinu."Sve nas seks pokreće. U bilo kojem smislu. I kad je ljubav u pitanju, i kad je mržnja u pitanju. Pa čak i kad je prezir u pitanju. Seks upravlja nama. Eto, ja zbog seksa trčim maraton. A prije ... " Kad je konačno eksplodirao i klonuo, Vesna ga je čvrsto obgrlila nogama ne dozvoljavajući mu odmak od sebe, zabijajući mu nokte u znojna leđa. Kao da je željela ovaj trenutak sladostrašća zauvijek zadržati za sebe, na sebi i u sebi. - Ne miči se! - promuklo mu je zapovjedila vrelim dahom u uho. - Da se nisi usudio maknuti! Mirno je ležao. Ne zato što se nije usuđivao pomaknuti, već jednostavno zbog toga što trenutno nije u njemu više bilo ni trunčice snage. - Nikad ti nije dosta - promrmljao joj u vrat. - Smeta ti to? - tiho je upitala stežući ga i dalje rukama i nogama. - Ponekad zna biti naporno - izletjelo je iz Vilka, a da pravo nije ni znao što govori. Mislio je na njen izraz lica onog ranog listopadskog jutra, kad je izašao na ulicu i počeo istezati mišiće. Jutro je bilo neuobičajeno toplo za to doba godine i Vilko se radovao tome. Ne bi bilo ugodno dugotrajno trčati pod nepovoljnim klimatskim uvjetima. I onda je potrčao ... a Vesnino lice mu je lebdjelo pred očima. Njene su ga oči ispitivački gledale onog kasnog poslijepodneva, dok se meškoljila ispod njega, dozvoljavajući mu odmak. Osjećao je njenu iznenađenost, osjećao je tračak ljutnje u toj iznenađenosti. - Postala sam ti dosadna? - upitala ga je spuštajući suknju prema koljenima. - To nikako nije istina - odgovorio je iskreno. - Ti ne možeš biti dosadna. - Pa što je onda u pitanju? Vilko je šutio. Što da joj kaže? Da mu ide na jetra svojim skakanjem na njega? Da se počeo osjećati poput velikog penisa na kojemu ona jaše u susret zadovoljstvu kad hoće i koliko hoće. To da joj reče? A da mu najviše od svega smeta ta više nego čudna moć koju ona nesumnjivo ima nad njime. Jer istog trena, kad mu Vesna javi telefonski da dolazi provesti s njim ukradeni sat, on napušta sve i ustreptalo čeka njen dolazak. A dolazak se uvijek odigravao na isti način: Vesna bi ušla u njegov stan, u njegovu polumračnu spavaću sobu i istog ga trena počela ljubiti i svlačiti i čas kasnije požudno bi se valjali na njegovom kauču, na kojemu su se u udubini ocrtavali obrisi njihova tijela. Kasnije, kad bi prvi nalet požude bio ugašen, počela bi govoriti. Uvijek o sebi i njenom muži i samo o sebi njenom mužu. Mrzio ju je zbog toga. Ali ništa nije govorio. I iznenadio se, kad je odjednom shvatio kako žali tog jadnog mužića koji mora … Peti kilometar je već bio iza njega. Nije ga ni osjetio u nogama. Pio je vrlo malo, posuo se vodom po kosi i jurnuo dalje. Deseti kilometar. I dalje je u glavi prevrtao slike sjećanja s Vesnom. Petnaesti kilometar. Nema umora. Baš kao ni onog posljednjeg puta sa Vesnom, ovdje u blizini, na travi, na dvadeset i prvom kilometru. Ni onda nije osjećao umor. Seks i trčanje ga ne umaraju. I kao da jedno drugo podjaruje. Dotrčao je i do dvadeset i prvog kilometra, brzo iskopao bocu iz grmlja, ovlaš okrznuo pogledom mjesto na kojemu je nedavno uživao s Vesnom, on nešto manje nego ona, pa s bocom u ruci pojurio nazad. Sad je znao da ima maraton u nogama. Pretrčati će još tih preostalih dvadeset i jedan kilometar, pa makar mu to bilo posljednje što će učiniti u životu. Osjećao se jak i sretan volio je život. Jer zna biti lijep i moćan! I dalje stojeći na vrhu brda, Vilko se osmjehne, odmahne glavom tjerajući sjećanja i počne se polako spuštati niz brdo. Nema žurbe, neka mu se mišići odmore. Nema potrebe naprezati se. Ne sad. 3 Bilo je pravo uživanje lagano se spuštati strmom stazom. Mišići su mu osjećali slatki umor i pozivali ga ubrzati, ali je Vilko znao da to ne smije učiniti: trčati brzo niz strmo brdo zna biti vraški opasno. Uživajući u lakoći napredovanja, misli mu ponovo jurnu ... ... prema onom danu, kad je trčao usamljenički maraton i kad je približavajući se tridesetom kilometru počeo osjećati bolove. Kvadricepsi su mu se grčili i naprezali kako se još nikad do sad nisu naprezali. Čak ni onu noć koju je gotovo čitavu proveo klečeći, sa Vesnom između svojih butina, bjesomučno se zabijajući u nju. Bili su neumorni te noći: nisu se vidjeli petnaest dana, jer Vesnin se muž razbolio, gripa, ništa opasnog, ali ona nije mogla dolaziti svakodnevno kod Vilka na ukradeni seks, a na kojeg su oboje navikli i počeli ga smatrati normalnim, nečim što im s pravom pripada. - Što mu je? - upitao je bijesno, kad mu je Vesna telefonirala i priopćila mu vijest koja ga je razjarila. - Gripa, čini se. - Gad jedan! - zarežao je Vilko u slušalicu. - I to baš sad kad je trebao raditi tri noćne smjene za redom. - Ah! - uzdahnula je Vesna iz daljine u Vilkovo uho. - I to će proći. Nadoknaditi ćemo. Nadoknađivao je. Čim je te noći oko jedanaest sati stigla, strgnuo je odjeću sa nje i polegao je potrbuške na krevet. - Imaš lijep pogled odozgor - rekla mu je ona pogledavajući ga iskosa i sijevajući zelenim uzbuđenim pogledom. - Šuti! - zapovjedio joj je promuklim glasom. Bio je nezasitan, a nju kao da njegova glad činila još gladnijom. Zabijao se u nju uvijek iznova i uvijek u toj jednoj te istoj pozi, pa ga je Vesna počela podozrivo gledati. Konačno, prilikom trećeg puta ljubavnog okršaja, jer upravo se u to, u okršaj pretvorilo njihovo uzajamno mahnitanje, osjećajući da Vilkovo uzbuđenje raste, usudila se upitati: - Ne želiš mi gledati u lice, je li? Zašto? - Jer znam ... - zastenjao je on, vrhunac uživanja ga stegnuo i prekinuo mu riječ, ali nije je ni bilo potrebno dovršiti. Ona je znala. - Misliš da sam ... - Šuti! - zapovjedio joj je drugi put te noći, u stvari, drugi put za vrijeme čitavog njihovog odnosa. Vesna se osmjehnula u slatkom grču i klonula, koljena su joj kliznula i spustila se na krevet, a Vilko je ostao klečati nad njom, osjećajući kako mu kvadricepsi bolno bride. I sad su bridjeli. Ali ne zbog dugotrajne seksualne igre. I bol je bila gotovo ista. Onu se noć strahovito iznenadio, prisjetio se Vilko, osluškujući bolne mišiće nogu. Priznao je samom sebi da je to ljubomora bjesnila u njemu i to ga je vrijeđalo. Zašto bi on trebao biti ljubomoran? Naravno da se Vesna ševi sa svojim mužem! Ne tako često kao sa njim, ali ... Ne očekuje, valjda, da mu bude vjerna, ma što to značilo. Vilko se nije zavarao, znao je da Vesni seks najvažnija stvar na svijetu i žacnula ga je pomisao, da je i on sam njoj poželio postati dragocjenim. Toliko dragocjenim, da bi sa mužem ... A onda se naljutio na svoju potajnu i glupu i nedostojnu želju koja se stvorila niotkuda kako mu se činilo je i počeo trljati dlanovima bolne mišiće nogu. Činio je to i trčeći, približavajući se tridesetom kilometru. Približavajući se zidu. Slušao je o tome, čitao je o tome, ali doživjeti to, bilo je nešto sasvim neočekivano drugačije. Svaka ga je žilica boljela i počeo je pomišljati na odustajanje. Da stvar bude gora, lijevi mu je taban počeo pričinjavati poteškoće: boljelo ga je do ludila. Iščeprkao je bocu s vodom iz grma i otpio malo mlake tekućine. Čak i tako mlaka voda, uspjela ga osvježiti, uliti mu novu snagu. Nastavio je trčati sivom cestom dok su mu rijetki vozači trubili, a onda, u blizini trideset i petog kilometra, boli je nestalo. Umjesto boli koja je čarobno nestala, zahvatilo ga je neko čudno raspoloženje, trčao je bez napora, pogled zadržavajući samo nekoliko metara ispred sebe i ne misleći ni na što, osim na tih nekoliko metara. Vesna i seksualne akrobacije sa njom koje su ga u sjećanju pratile do tada, nisu sasvim nestale, nije mogao sasvim prestati misliti o njoj. O njima. Slike su sjećanja iskakale pred njim, a on trčao i osmjehivao se. Udisao je svježi zrak otvorenih usta i osjećajući radost. Posljednje je kilometre čak i ubrzavao i osjećao se presretnim zbog toga. Nije se iznenadio, shvativši odjednom kako pjevuši u sasvim lagani vjetar koji mu je puhao u zažareno i znojno lice. Visoki i snažni valovi zadovoljstva podizali su se u njemu, a sreća mu nadimala grudi. Olakšanje što je konačno sve iza njega, milovalo mu je uzdrhtalo tijelo, Više nisu bile važne one muke koje izdržao, koje je morao izdržati. Sad mu se sve to isplaćuje. S kamatama! Uspio je! Istrčao je maraton sasvim sam. Čitavih četrdeset i dva kilometra i 195 metara. Pa čak i nešto više, znao je to i osjećajući beskrajno umorno zadovoljstvo, dok se tuširao. Zadovoljstvo mu nije pokvario ni napuknuti taban koji je obilno krvario. Nije važno. Nije bilo važno ni što mu je nokat nožnog palca sasvim pocrnio i koji se jednostavno odlijepio s prsta dok je izuvao znojem promočenu čarapu. Nije važno. Važno je samo to, da je istrčao svoj maraton. I Vesna dolazi oko jedanaest sati u noći, kad onaj njen ... nije ga briga! Nije važno. Više nije važno. Jedino je važno da je uspio, pobijedio, istrčao je svoj maraton, ne Vesnin, nego svoj! I nitko mu to ne može oduzeti. I još ovo: kad je već u sebi pronašao snagu za maraton, pronaći će je i za nalaženja izlaza iz nemoguće veze s Vesnom. Koja i nije prava veza, odjednom je shvatio. Do vraga i Vesna! Noćas će se dobro izvaljati sa njom, a sutra ... baš ga briga za sutra, nemaju Vesna i on svoje sutra. Samo nekoliko ukradenih noćnih sati. I to je sve. Sutra će liječiti noge i početi ozbiljno se pripremati za one maratone, za koje je bio sasvim siguran, da ga očekuju! Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 22:29 - Budi (5) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||