![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
05.06.2012., utorak
Trčanje i seks 1
|
Trčanje i seks Izbijajući na uski šumski sivi put, okružen visokim borovima, osjetio je kako ga zahvaća neko olakšanje i Vilko je znao da će ga uskoro udariti snažna pesnica edndorfina. Već je dugo, dugo nije osjetio, tu slatku injekciju sreće koja mu je davala krila, a pretrčani kilometri gubili značenje, mišići se osjećali odmorno i radosno očekivali iduće napore. Nagonski je ubrzao, osjetivši lagani dašak vjetra na znojnom licu. Iza njega je već bilo pretrčanih blizu pet kilometara, sve sama uzbrdica, naporno za svakog, bez obzira na fizičku kondiciju kojeg bi dotični imao. A sad je dolazilo čisto uživanje, znao je to Vilko. Šuma ga je prigrlila i kako je umor odjednom nestao, poželio je vječno trčati njenim uskim stazama posutim borovim iglicama. Tepih kojeg mu je šuma raspostrla u znak dobrodošlice. Činilo mu se, dok je grabio uz brdo prema njegovom vrhuncu, da je ugledao crnu mrlju kako munjevito promiče naprijed. Znao je da se to njegov um poigrava sa njim. Snaga koju je osjećao silno ga je radovala, jer iza njega je bio period života kad te snage nije bilo. Sad se vratila, brzo i tajanstveno, kao da ga nikad nije ni napustila. Mučilo ga je to. Pitao se zašto? Zašto baš sad? Pruža li mu to Život malo sportskog uživanja nakon svih onih bolnih razočarenja? Ludi li on to, kad mu se ovakve misli motaju umom? Nasmijao se glasno i svjesno počeo misliti o njoj. Da bi skrenuo misli. Misleći na žalosne stvari nije osjećao žalost. Jer žalost se miješala sa zadovoljstvom zbog doživljenog. Ono što si doživio, nitko ne može više oduzeti. Projurio je stazom na čijem je račvanju često čekao nju, Vesnu. Misli su mu odlepršale iznad tihih i diskretnih svjedoka borova i vinule se u ne tako daleku prošlost. - Znojan si - bila mu je rekla Vesna onog ledenog zimskog jutra, kad je dotrčao uzbrdicom do mjesta sastanka, a do kojeg se Vesna dovezla kolima. - Uskoro ćeš i ti biti znojna - odgovorio joj je Vilko grabeći je za stražnjicu. Sretno se nasmijala u njegovom zagrljaju. Nije bila lijepa, ali bilo je nečeg u izrazu Vesninog lica što ga je neprestano držalo seksualno uzbuđenog. "Napaljenog", govorila je Vesna. Imala je posebne riječi koje je upotrebljavala isključivo sa njim, dok su pomamno i krišom od okoline, grabili jedno drugo. Vječno ju je želio. A ona, Vesna, već petnaest godina u braku i već deset godina neželjena od svog bračnog druga, kako je sama tvrdila, a Vilko joj je vjerovao, jer takva se glad ne može glumiti, podjarivala je plamen u njemu i pretvarala ga u užarenu buktinju. - Dođi! - zapovjedila mu je uvlačeći ga u kola koja su bila parkirana između stabala i suhog grmlja. - Ne mogu više čekati. Uvijek je tako bilo. Vilko bi sjeo na stražnje sjedalo kola, a Vesna bi ga opkoračila, pohotno dašćući, dok su joj zelene oči divlje sijevale i neprekidno bile uprte u njegove. "Oči morskog psa", pomislio je i bio osupnut mislima koje su nepozvane ušetale u njegov um. Čudan neki trenutak. Gorak i sladak istovremeno. Osjećajući silno uživanje prodirući duboko u njenu otvorenu vlažnost, shvatio je da Vesna nije ni blaga, ni draga, ni nježna, ni da ga ne voli, pa čak ni da ga ni ne želi. Željela je samo zadovoljstvo koje joj je pružao. Ništa više. Trenutak lucidnosti se rasprsnuo poput mjehura sapunice u neizdrživom naletu slasti. Vesna je otkinula pogled s njegovog lica i zajaukala podigavši glavu uvis, zatim klonula i naslonila glavu na Vilkovo rame. Oboje su ostali nepomični, i dalje sjedinjeni, ali više nije bilo strasti, osim njenog mirisa koji je zavladao u kolima. Sad, kad je bilo gotovo, nije se ni sjećao one ustreptale misli koja mu je uzvitlala um. Nestala je, prosula se iz njega, baš kao i njegova vlažnost. - Sutra, opet? - šapnula je Vesna u njegovo uho grickajući ga. - Ne - tiho je odgovorio. - Sutra ne. - Zašto ne? - Trčim sa prijateljem. - Gdje? - Ovdje. - Pa onda? - upitala je, a zelene su joj se oči stisnule mangupski gledajući u Vilkovo znojno lice. - Samo skreni niz ovu stazu, a ja ću te čekati spremna. Prisjećajući se sada, dok je laganim korakom počinjao lagani uspon šumskom stazom, tog dalekog dana, pomalo je žalio za njima. Iako ih ni za što na svijetu ne bi ponovio. Sa Vesnom je bio na vrhuncu slasti, ali i na vrhuncu trčanja. Trčao je kao nikad u životu, uopće ne osjećajući umor. Sasvim mu se uobičajilo da laganim tempom istrči oko dvadesetak kilometara, istušira se i odmah krene u laganu šetnju. A navečer bi dolazila Vesna. Vladala je njime pomoću strasti. Vilko je to znao, savršeno je to shvaćao, ali ništa nije mogao učiniti. Utapa se u strasti kakvu još nikad u svom životu nije osjetio. - Bi li učinio nešto za mene? - upitala ga je jedne jesenje noći: već su dva puta vodili ljubav i prikupljali su snagu za treći mahniti zamah požude, koja je titrala između njih. - Reci - rekao joj je. - Stalno trčiš - rekla je ona blago mu milujući dugačku i čvrstu butinu. - Voliš trčati više od svega. Možda i više od seksa. - Pa, ne znam ... - Znam da je tako - prekinula ga je. - Bi li istrčao maraton za mene? - Za tebe? - Vilko je sjeo u krevetu i zagledao se u njene zelene oči. - Kako to misliš? - Samo za mene - odgovorila je položivši ruku na njegovu muškost. - Sam. Sasvim sam. Možeš li to? Vilko je trenutak razmišljao, a uzbuđenje poput divljeg konja propelo u njemu i znao je da je uhvaćen u stupicu. Izazov je bio preveliki, a da bi ga mogao zaboraviti. Učiniti će to, istrčati će maraton, ali ne za nju, ne za Vesnu, koja bi htjela i njegove sportske uspjehe pripisati sebi. Istrčati će ga zbog sebe i samo za sebe, a ona neka misli što god želi. I možda, samo možda, trčeći taj usamljenički maraton, uspije na nekom od četrdeset i dva dugačka kilometra izgubiti požudu koju je osjećao prema Vesni, a za koju je osjećao kako mu, usprkos nasladi u kojoj je uživao s njom, truje život. - Hoću! - odlučno je rekao Vilko, ali govorio je to sebi, ne Vesni. - Istrčati ću vražji maraton potpuno sam! Vesnine su oči zasjale a divno-glatke butine kliznule preko njegovih. Zahvaljivala mu se na jedini način za kojeg je znala. A Vilko, uzvraćajući svojim uzbuđenjem na njeno uzbuđenje, mislio je kako je sve to silno žalosno, a možda čak i bolesno. Šumska ga je staza dovela do samog vrha brda i Vilko prekine trčanje, osjećajući na sebi radoznale poglede izletnika. Uvijek se tu našao poneko, ali za razliku od Vilka, ti su ljudi stizali automobilima. Vilko je, ne mareći za njihove poglede, usmjerio pogled u daljinu, jedva nazrijevši sivu vijugavu cestu kojom je onog sad već prilično dalekog dana trčao svoj usamljenički maraton. I nije se mogao prestati osmjehivati. (nastavak slijedi) Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:28 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||