![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
11.04.2012., srijeda
Nasmiješena Učka
|
Nasmiješena Učka Svakog bi jutra prilikom buđenja i ustajanja, prilazio prozoru i bacao pogled prema Učki. Običaj koji je polako prerastao u ritual. Tih nekoliko koraka od kreveta do prozora, kao da su ga pripremali za predstojeći dan. Nagnuo bi se nad prozor, iako je i bez naginjanja imao besprijekoran pogled na čitav zaljev i Učku koja se plavičasto sjajila. Još ako bi bila obasjana ranojutarnjim sramežljivim suncem, on bi se osmjehnuo i klimnuo prema udaljenim brdima, osjećajući da će mu dan biti dobar. Zar se Učka ne smije pod suncem? Nasmiješena Učka, tako je zvao dobro mu poznata brda koja je sa uživanjem promatrao iz dana u dan, iz godine u godinu. Učka je bila nasmiješena i onog dalekog toplog proljetnog dana, kad ju je ispitivački promotrio s prozora. Sunce ju je tek počelo obasjavati, probudio se rano, osjećajući nemir, ali kad je ugledao nasmiješenu Učku, nemir je nestao. Biti će krasan dan i provesti će ga sa Mazom. U zelenom naručju Učke koja mu se smiješila dobrodošlicom. Planirali su taj izlet već nekoliko puta, ali nekako bi se uvijek dogodilo nešto nepredviđeno i spriječilo ih u namjeri. Ili bi padala kiša, ili bilo što drugo, a oni, Maza i on, željeli su da dan njihovog izleta na Učku bude savršen, baš savršen, ničim ometen. I evo ga, danas je taj dan, sunčan i topao i lijep. Maza se privijala uz njega, dok su se penjali uskom šumskom stazom u potrazi za skrivenim proplankom. Privijala se uz njega i kad su ga pronašli, proglasili ga svojim i polegli na deku koju su prethodno bacili na zelenu i mirišljavu travu. - Bože! - uzdahnula je Maza. - Željela bi da ovaj dan vječno potraje. Nasmijao se. Potiho, ne želeći je uvrijediti i skrivajući lice u mirišljavom slapu Mazine plave kose. Ljubio joj je vrat. Netom su završili s vođenjem ljubavi, ali on je i dalje bio pun želje, nezasitan i želio još i još i još uživanja kojeg mu je pružala ta zanosna ljepotica. Iako vrlo mlad, bilo mu je svega dvadeset i dvije, već je naučio da nikad ništa vječno ne traje. Pogotovo ne lijepi i slatki trenutak. - Ti ne želiš? - upitala ga je Maza. - Što to? - Da ovo vječno potraje. - Znaš da želim - rekao je dajući joj do znanja da je želi. - Onda to i reci. - Zar ne govorim? - upitao ju je položivši joj ruku na svoju nabreklu muškost. - Prasac! - rekla je ona, ali je on vidio odsjaj u njenim očima i osjetio pokret zova njenih bokova i ono dobačeno "prasac" je postala najljepša riječ koju su njene vlažne usne mogle izgovoriti u tom trenutku. Dan se polako i ustreptalo odmatao između vođenja ljubavi i prikupljanja snage za slijedeće vođenje ljubavi. On je ponio dvije boce crnog vina, misleći kako će im to biti dovoljno, ali se prevario. Svjež zrak, nezasitno vođenje ljubavi, miris šume, sve je to u njima aktiviralo žeđ i nije se iznenadio kad je iscijedio i posljednju kap u plastičnu čašu koju mu je Maza pružala. - Trebao sam ponijeti još jednu bocu - rekao je žalosno. - Onda bi ovo bio upravo savršeni dan. Maza se nasmijala, odmakla od njega, a gole grudi joj bljesnule na popodnevnom suncu, pa posegnula za svojom velikom torbom u kojoj je donijela sendviče, pa iz njene tajanstvene dubine izvukla bocu vina. - Evo! - pobjednički je uzviknula. - Pobrinula sam se da dan bude savršen. Nasmijao se i zgrabio je čvrstim, ali nježnim stiskom i obasuo joj grudi poljupcima, osjećajući njene prste u svojoj dugoj kosi. I bio sretan. Već je onda znao, ponovo uranjajući u Mazinu slatkoću, kako nikad neće zaboraviti ovaj dan. Proveden na nasmiješenoj Učki. Stojeći kod prozora i gledajući prema Učki, on se nasmiješi sjećanju. Mnoge su godine prohujale od tog događaja, ali sam događaj i dalje uporno živi u njemu, ne može umrijeti, grčevito živi i dalje, pa još i danas osjeća miris Mazine kose prosute na zelenoj travi, još i danas osjeća njene ruke koje ga grle, još i danas ... a sve to samo zbog jednog izleta na nasmiješenu Učku. Mnogo je puta vodio ljubav s Mazom i na mnogim mjestima. Zašto nikad ne razmišlja o tim trenutcima? Nije znao zbog čega. Zagonetka se nije željela otkriti. - Kad odem u penziju, a to će biti iduće godine - govorio je Doktor trčeći i teško dišući - rano izjutra ćemo nas dvojica sjesti u kola, odvesti se do Učke i čitav dan uživati trčeći njenim stazama. Do tada ćeš se sasvim oporaviti. Oporaviti, rekao je Doktor, koji je zbilja bio doktor. Ali se njemu činilo da se nikad više neće oporaviti. Nikad više neće snaga plamtjeti u njegovim nogama i silnom ga brzinom nositi daljinama o kojima mnogi mogu samo sanjati. Njih su dvojica zajedno trčala već gotovo godinu dana, lagano i sa velikom dozom opreznosti. Doktor zbog prekomjernog pušenja, a on zbog nedavne teške anemije, oporavljajući se sporo, ubitačno sporo. - Čitav dan trčati? - pitao je prijatelja Doktora kojeg je silno zavolio provodeći zajedničke trčeće trenutke sa njim. - Malo ćemo i šetati - smijući se odgovorio je Doktor i produžio sasvim malo korak, a on je bio sretan što ga može pratiti: prije samo mjesec dana zastao bi i zadahtao nemoćno. - Silno ćemo se provoditi - nastavljao bi Doktor prateći misli i planirajući blisku trkačku budućnost njih dvojice. - Možda se i prijavimo za neku trku. - Sve je moguće! - uzviknuo je Doktor. - Vidiš, kako ti pobjeđuješ bolest! - Pa kad moram. Osjećam se mrtvim, ako ne trčim. - Sigurno! - sretno je rekao Doktor. - Živjeti se ne mora, ali trčati se mora! Sutradan je bila nedjelja i kad je vidio da Doktora još nema na njihovom mjestu u parku, pomislio je da se sigurno njegov prijatelj uspavao. Ali nije bilo tako. Doznao je sutradan, da je Doktor izdahnuo na samom ulazu zgrade u kojoj je živio. Izdahnuo je ujutro u devet, obučen u plavu trenirku i sa crnim tenisicama na nogama, nikad ne stigavši na dogovoreni trening. Zamišljao je svog prijatelja kako zastaje zbog silnog jutarnjeg pušačkog kašlja i kako ga nastoji pobijediti, ali kašalj postaje sve jači i jači i Doktor se polako ruši na hladan pod, a oči ... dalje nije htio nikad misliti. Umjesto toga, mislio je na Doktorovu rečenicu koja će zauvijek odjekivati u njemu: "Živjeti se ne mora, ali trčati se mora". Doktor je bio u pravu, znao je to sada, nekoliko godina kasnije, stojeći pored prozora i gledajući zamišljeno prema Učki koja se smiješila pod ranojutarnjim suncem. Kako je život čudan: gledajući Učku svaki se put prisjeća događaja koji se odigrao na njenim zelenim obroncima. Sjeća se i događaja koji se nije odigrao na njenim obroncima. Ali se trebao odigrati. Bilo bi tako lijepo trčati uz brdo, osluškujući Doktorovo disanje pored sebe. I bilo bi tako lijepo radovati se uspješnom trčanju gore visoko, na vrhu Učke, dok bi njih dvojica, dva prijatelja, dva trkača, radosno se osmjehujući sretno poskakivali slaveći sportsku pobjedu na samom vrhu nasmiješene Učke. Jer i Učka bi slavila zajedno sa njima, bio je siguran u to. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:13 - Budi (22) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||