![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.03.2012., četvrtak
Na lukobranu
|
Na lukobranu Gospođa je Vilma imala dugogodišnju poslijepodnevnu naviku izaći iz kuće, kupiti "Novi list" i sa novinama pod miškom uputiti se u park, izabrati osunčanu klupu i prepustiti se uživanju čitanja. Nije joj smetalo što novine čita poslijepodne, a ne jutrom, poput većine ljudi. Ostavši udovicom, jednog je dana, otprilike sedam mjeseci nakon suprugove smrti, iznenada shvatila kako se zatvorila u kuću i gotovo uopće ne izlazi. I odlučila je to promijeniti. Odmah je tog dana, jer kad nešto odlučiš, onda to odmah i moraš provesti u djelo, mislila je gospođa Vilma, prošetala malo gradom i kroz park u čijoj je blizini stanovala. Dopala joj se šetnja i shvatila je iznenađeno, pripremajući se te večeri na počinak, kako jedva čeka ponoviti šetnju do parka. Ponoviti iskustvo. Postepeno je upoznavala ljude koji su tamo dolazili, iako nije sklapala nikakva prijateljstva. Ljubomorno je čuvala svoju osamu, uživajući u njoj i nikom ne dozvoljavajući narušiti je. "Poznavala" je tako i onaj mladi par, koji se sastajao svake srijede ispred parka. Uvijek samo srijedom i to ju je zaintrigiralo, pa je u glavi počela ispredati čitava romane mogućih objašnjenja ponašanja tajanstvenog para. Nisu bili jedini, koje je voljela promatrati, nagađajući njihova zanimanja, interese. Pokušavajući odgonetnuti njihove živote, živote nepoznatih koje je promatrala kako prolaze pored dok je sjedila na klupi u parku, zaboravljala je na jednoličnost svog života. Nije bila toga svjesna, ali obogaćivala je svoj usamljeni život redovitim šetačima u parku. Bio je ponedjeljak, kad je sasvim neobjašnjivo, umjesto da kao i obično krene u park, pošla laganim hodom prema lukobranu. Nikad prije nije bila na lukobranu, iako je u "Novom listu" pročitala da je otvoren za javnost. Čitala je o šetnici dugačkoj jednu morsku milju i potrudila se saznati da jedna milja iznosi točno 1.852 metra. Tamo i nazad ... sasvim dovoljno za poslijepodnevnu šetnju. Nakon što je došetala do samog ruba lukobrana, počela se polako vraćati i napokon izabrala jednu klupu i smjestila se na nju. Sunce joj je visjelo nad glavom, nalazilo se iza leđa gospođe Vilme, pa se tako dobro postavljena mogla mirno prepustiti čitanju. Već slijedeći dan, vrativši se na lukobran, umjesto da je otišla u park, gospođa je Vilma zapazila mladića. Bio je to sasvim običan mladić, ni po čemu ne odudarajući od svojih vršnjaka, ali je oštro i znatiželjno oko gospođe Vilme uhvatilo i ono neobično na mladiću. Lice mu je prekrivala tuga, a zamagljene oči su potvrđivale "dijagnozu" gospođe Vilme. Mladić se naprosto raspadao od prevelike tuge i ona je u sebi počela odgonetati porijeklo mladićeve tuge, raspredajući unutrašnjim monologom čitav sat. Samo dva dana kasnije, gospođa Vilma je primijetila i djevojku. Odsjaj sunca na djevojčinom licu omeđenom smeđom kosom, privukao je pažnju gospođe Vilme. Ulovila je djevojčin pogled pun želje i pratila ga i nije se iznenadila shvativši kako smeđokosa zaljubljeno gleda u tužnog mladića. Gospođa je Vilma zadrhtala: ta je priča baš onakva kakve je voljela! Sad će se njih dvoje ... i mašta se gospođe Vilme razbuktala i razmahala i vinula se visoko gore među romantične i ružičaste oblake. Ali nije bilo tako, ništa nije bilo ružičasto kao što je to gospođa Vilma priželjkivala da bude. Tužni je mladiš šetao, smeđokosa ga djevojka gledala, a on nije primjećivao poziv u djevojčinim lijepim plavim očima. Većinom bi hodao oborene glave kao u nekom transu, a djevojka mu se osmjehivala dok bi se susretali, dok je more šumjelo pored njih i uvijek bi samo prošli jedno pored drugog, iako bi djevojka nagonski usporila korak očekujući da isto učini i mladić. Ponekad bi se djevojka okrenula za mladićem, zastavši na svojoj šetnji i žalosno se zagledavši u mladićeva leđa koja su se udaljavala. Gospođa je Vilma ustreptala srca promatrala kako smeđokosa djevojka počinje mršavjeti, a lijepe joj plave oči postaju ogromne i tamne na sve više koščatom licu. Svaka je crta djevojčinog lica govorila o boli, o patnji i gospođa je Vilma sve više postajala ljutita na tužnog mladića koji ne primjećuje djevojčinu zaljubljenost, djevojčinu bol zbog te zaljubljenosti, pa čak ni samu djevojku. Bilo je trenutaka, kad bi gospođa Vilma poželjela ustati, zaustaviti oboje mladih i ... Suzdržala bi se svaki put, jer tko je ona da kroji nečije sudbine? Prisiljavala je sebe mirno sjediti i pratila razvoj događaja u kojemu se ništa nije događalo. Onda je djevojka nestala. Jednostavno je više nije bilo, prestala je dolaziti na poslijepodnevne šetnje lukobranom. Što joj se dogodilo? Zašto je nema? Je li uvidjela besmislenost svoje neuzvraćene ljubavi? Je li ... pitanja su se nizala i gospođa ih je Vilma sve odbacivala jedno za drugim, nezadovoljna odgovorima koji su odjekivali u njoj. Jer ona je priželjkivala da se dvoje mladih upoznaju i ... Niti mjesec dana od djevojčinog nestanka s lukobrana, gospođa je Vilma sa zebnjom zadrhtala, a raširene novine joj iskliznule iz treperavih prstiju. Rastvorila je novinsku stranicu s osmrtnicama i odmah na njoj ugledala desetinu fotografija smeđokose djevojke. "Nakon teške i krake bolesti ... " pisalo je ispod fotografija i gospođa je Vilma žalosno uzdahnula. Život je tako nepravedan. I bolan. Podigla je novine, uredno ih složila izgubivši volju za čitanjem i ugledala tužnog mladića koji više nije izgledao tužno. Osmjeh mu je poigravao na licu, dok je pogledom milovao štene koje je veselo trčkaralo ispred njega. Gospođa je Vilma uzdahnula: danas je dan kad tajne prestaju biti tajne. Razotkrila joj se nedavna mladićeva tuga. Bi li bilo drugačije da ... Gospođa Vilma odlučno ustane i još odlučnije odgurne nadiruće joj misli. Ne, neće više! Takav je život i ona ga neće više "prepravljati". Istina je da život zna biti nepravedan. Isto tako i bolan. Ali zna pružati i radost i vrijedan je življenja! Gospođa Vilma pogledom pomiluje razigrano štene i mladića, pa polako krene niz lukobran. Sutra će se ponovo vratiti klupama u parku. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:11 - Budi (22) - Iskren - #
05.03.2012., ponedjeljak
Kroz šumu i sjećanje
|
Kroz šumu i sjećanje  Sve je bilo u redu dok po krajobrazu koji je brzo promicao pored prozora, nisam shvatio kako smo se približili našem cilju. Automobil je neumoljivo gutao kilometre, a u meni počela rasti panika. Strah, velik i ružan, zahvatio mi je um i nije me puštao. Strah da ću se onog trenutka kad izađem iz automobila i udahnem svježi šumski zrak jednostavno raspasti. I zaplakati. Toga sam se najviše bojao. Plakati ispred drugog muškarca, pokazati toliku slabost. - Stigli smo - nepotrebno je rekao Lovac, a ja sam šutke klimnuo, bojeći se progovoriti. Otvorio sam vrata kola koja je Lovac parkirao samo nekoliko metara dalje od ceste, u blizini lovačke kuće, u kojoj su lovci noćili pred ranojutarnji lov. Iskoračio sam iz kola ne oklijevajući, znajući da moram to učini, a misao je poletjela prema njoj, prema Lori. Sad bi ona nestrpljivo pojurila nekoliko metara dalje radosno njuškajući, uzbuđena zbog mnoštva mirisa kakvih u gradu nije imala prilike nanjušiti. Gdje god sam pogledao, vidio bi nju, Lori. Kako veselo njuška neki trag, kako onako sitna hrabro trčkara uskom šumskom stazom, kako ... bila je posvuda. Ali samo u mom sjećanju. U stvarnosti, ležala je mirno u svom posljednjem počivalištu, kojeg sam joj s ljubavlju iskopao u sličnoj šumi, a u kojoj smo također proveli mnoge sretne sate. - Jesi dobro? - upitao me Lovac ne gledajući me. - Jesam - slagao sam, jer nisam bio dobro. Zgrabio sam alat s kojim ću očistiti pojilište i krenuo dobro mi poznatom stazom. Već sam mnogo puta bio ovdje, prolazio ovim istim šumskim stazama, ali još nikad bez Lori, mog vjernog psa, minijaturnog patuljastog pinča i osjećaj žalosti koji me obuzeo počeo je naglo rasti i bojao sam se da se ne raspadnem, zaplačem. Oči su mi se ovlažile, ali sam uporno koračao naprijed, jer povratka nije bilo. Kad me je jučer Lovac upitao, hoću li sa njim u šumu, odnijeti hranu za divljač i malo mu pomoći u raščišćavanju obraslog terena, htio sam odlučno odbiti. Još je prerano, htio sam mu reći. Uspomene su još tako svježe, previše svježe. Progoniti će me, neće mi dozvoljavati uživanje u šumi. Bojao sam se uspomena i ujedno nisam ih želio zaboraviti. A onda sam progutao knedlu koja me gušila u grlu i pristao. Jednom ionako moram otići na to mjesto, gdje smo Lori i ja bili sretni. Nema smisla odgađati. Jako sam volio gledati je kako se onako sitna okretno probija kroz gustu travu i preskače prepreke na svom putu. I kako veselo maše repićem, kad bi zastali pored neke od hranilica koje smo punili kukuruzom. Miris ju je divljači uzbuđivao. Jednom je tako nanjušila medvjeda, mora da je vrlo kratko vrijeme prije nas posjetio hranilicu. Jer Lori se ukipila od straha i počela drhtati, držeći se moje blizine. Našalio sam se tada s Lori. Podigao sam je i ugurao u ruksak u kojemu sam donio hranu za divljač, a kojeg sam već ispraznio. I prije sam to pokušavao učiniti, šaleći se i igrajući se sa njom, ali mi nikad nije uspjelo ostvariti naum. Trzala se i blago ujedala i uvijek se uspijevala izmigoljiti, režeći i lajući pobjednički prema meni. Ovog sam puta uspio, valjda zbog straha od medvjeda, kojeg je sitna Lori osjećala, a koji kao da ju je paralizirao. Zatim sam podigao ruksak sa Lori u njemu i objesio ga na drvo, pričinjavajući se da napuštam to mjesto. Nije cviljela, nije lajala, ali su njene tamne i vječno radoznale oči gledale vrišteći upitno u mene. Zar je napušta onaj u kojeg ima beskrajno povjerenje? Smijući se brzo sam se vratio k njoj, po nju, i dok mi je Lori zahvalno lizala lice, smjestio sam ruksak s Lori u njemu na grudi i tako je nosio sve do povratka k parkiranom automobilu. Sjetio sam se tog događaja kad smo stigli upravo na to mjesto. Pogledom sam milovao stablo na kojemu sam onog dalekog i sretnog dana objesio ruksak i njemu svoju Lori. Sjetio sam se i kako me je s bezgraničnim povjerenjem gledala dok sam je posljednji put nosio. Ja sam znao da je nosim posljednji put. Je li ona znala? I ako je znala … Suze su mi potekle i okrenuo sam glavu, a isto je učinio i Lovac, poštujući moju bol, a ja sam mu bio zahvalan zbog toga. Kako smo napredovali šumom, sjećanja su postajala veselija, tuga me je polako napuštala. Postajao sam zadovoljan zbog pristanka pratiti Lovca. Jer čemu skrivanje? Ne možeš pobjeći ni od sjećanja ni od tuge. A Lori zaslužuje oboje. Prisjetio sam se i Lorine hrabrosti: iako sitna i lagana, nikad nije pokazala strah. Uvijek je glasno lajući jurišala prema opasnosti. Lori zaslužuje da je zauvijek pamtim i da tugujem za njom. Jedan je djelić nje, moje Lori, i naših zajedničkih avantura, zauvijek ostao utkan u ovu šumu, lovište, i svaki put, kad budem hodao uskim i sad već poznatim stazama, Lorin će duh trčkarati pored mene. Jer sve je i dalje tu, okruženo zelenilom i cvrkutom ptica, svi naši zajednički doživljaji, svaki zajednički sretni trenutak. Gdje god pogledam, sjećanje izvire, a Lori veselo trči, trči ... Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 12:58 - Budi (39) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||