![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
27.07.2011., srijeda
Ribolov i neke druge stvari 6
|
Ribolov i neke druge stvari Prebacujući se s stijene na stijenu, dok je postajalo sve toplije, uz komentare i zadirkivanje, vrijeme kao da je u hipu prohujalo. Vilko je primao zadirkivanja Blaža i Šiljka bez uzbuđivanja, lovili su pored njega i stalno mu dobacivale nove i nove dosjetke, radosno se cerekajući. Vilku nije smetalo. Kao i gotovo uvijek u sličnim prilikama, otisnuo se u svoj vlastiti skriveni svijet mašte i uživao u njemu. Tu mu nikad nitko ništa nije prigovarao. Mogao je činiti što je htio, uživajući potpunu slobodu. Iako nije u potpunosti shvaćao, što znači potpuna sloboda, o kojoj je čitao u mnogobrojnim knjigama koje je gutao, žudio je za njom. Jer, mora biti dobra, zar ne, kad svaki junak, baš svaki koji nešto vrijedi, spreman je sve žrtvovati da bi se dočepao potpune slobode. Za Vilka, potpuna je sloboda značila more. Otići ploviti. Pobjeći iz i od svakidašnjice. I tu, na kamenitoj obali, loveći ribu, u njemu je sasvim sazrjela odluka da svoju želju glasno reče roditeljima. Ali ne odmah. Kad za to dođe vrijeme. Jer znao je, da će njegove riječi podići silnu buru. I činilo mu se kao da je već i čuje. A to nije želio. Nikako nije želio pokvariti ovo savršenstvo koje se toplim nitima tkalo oko njega i pružalo mu ushićeno smirenje. Ako takvog što postoji. Često nije razumijevao svoje osjećaje i prestao se brinuti zbog toga, jednostavno ih je primao kako su dolazili, ni ne pokušavajući ih razumijevati. Čemu mučiti samog sebe? Omamljeni suncem, svi su se iznenadili, kad je Markan pokazao na šiljati rt koji kako da je pokazivao put prema otvorenom moru i povikao da bi bio siguran kako ga svi čuju: - Do grebena samo - rekao je pokazujući rukom i škiljeći na suncu koje mu je udaralo u oči ispod stršećih sijedih obrva. - Blizu je podne, ribe ne grizu. Tamo ćemo se opustiti, okupati, pojesti dobar obrok i odmoriti do četiri sata. A onda put pod noge. - Uz ono malo brdašce - tiho je rekao posprdno Vilko, pitajući se, ali ne usuđujući se upitati to glasno: hoće li morati Janicu uznijeti uz brdo? Pogledom ju je potražio i jedva je ugleda skrivenu između stijena. Sjedila je na rubu stijene dozvolivši moru da joj oplakuje stopala i brisala znoj s punog lica. Silno se znojila već sad, a vrućine, ona prava, još se nije ni spustila sa sasvim plavog neba bez ijednog oblačka. U svakom slučaju, biti će zanimljivo vidjeti kako će svi podnijeti taj napor, onaj vraški uspon uz strmo brdo koje ih čeka, a kojeg je Vilko, zahvaljujući ujaku, već sasvim dobro upoznao i sasvim dobro naučio savladavati. Onda ugleda oca kako pomamnim trzajima vuče povraz, nateže se s njime, a lice mu postaje sve crvenije i znojnije. - Što je? - upita ga. - Zakačila se! - ljutito mu odgovor otac. - Trzam već nekoliko minuta. - Pusti mene - reče Vilko. - Pokušati ću iz drugog smjera. Otac prihvati Vilkov pribor kojeg mu je Vilko pružio i zauzvrat mu pruži svoj. Odmotavši nekoliko metara povraza, Vilko brzo skačući sa stijene na stijenu ode malo ukoso. Tu stane, polako napne najlon i počne sa potezanjem. Ali se udica čvrsto zabola negdje na dnu mora i nije popuštala. Prateći pogledom povraz, Vilko ugleda njen kraj u bistroj dubini mora. Vidje i to, da se na jednoj od nekoliko udica koprca velika riba. - Ne ide - reče. - Negdje je čvrsto zapela. Otplivati ću do nje i otkačiti je. Izuvši samo platnene cipele, Vilko radosno skoči u more i počne plivati prema pučini, lijevom rukom držeći povraz i trzajući njime. More ga je divno osvježilo i uživao je brčkajući se i povremeno roneći. Volio je roniti i bio je dobar u tome, znao je to. Izronivši još jednom iz plavetnila na sunce, začudi se kad začuje graju. Okrene se na leđa i pogleda u smjeru obale: svi su živo i brzo gestikulirali i pokazivali njemu iza leđa i do Vilka odjednom dopre silno uzbuđen očev glas: - Perajaaaaa!!! Vilko se okrene, pogleda u daljinu, ali nije vidio ništa, nikakve peraje nije bilo u blizini. To mu nije spriječilo grčenje želudca, hladni mu trnci projurili tijelom, a strah, ogroman strah kakav nikad još osjetio nije i za kojeg nije ni slutio da može biti toliko velik i užasan, uvuče mu se u svaku poru na tijelu. Otpusti povraz kojeg je držao u ruci, koga je briga za povraz, pa snažnim i silno brzim udarcima ruku zapliva prema stijenama. Obala mu se činila silno daleka, iako nije mogla biti udaljena više od dvadesetak metara. Kad je konačno stigao do oštrih stijena, ne gledajući, ne birajući lakši i pogodniji put, gonjen ludim strahom, zgrabi prstima oštru stijenu i počne se verati uz nju. Van, što prije van iz mora! Samo je tu misao osjećao i ni jednu drugu. Zaustavio se tek desetak metara dalje od mora, klonuvši od silnog umora koji ga je odjednom zahvatio, ali i zbog bolova u stopalima. Sjedne na vruću i crvenu zemlju i pogleda desni taban koji ga je počeo nesnosno boljeti. Taban mu je bio sasvim crn i Vilku je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati: to su se crnjele bodlje morskih ježinaca, po kojima je u strahu gazio, ne osjećajući bol. - Ježevi? - upita ga Blaž, koji je prvi dotrčao do njega. Vilko klimne. Još nije mogao govoriti. - Ja ću se za to pobrinuti - reče Blaž, sjedne nasuprot Vilka i njegovo stopalo postavi sebi u krilo, pa izvukavši iglu iz remena gdje ju skrivenu nosio, baci se na posao. - Jesi dobro? - upita Vilka otac: kleknuo je ispred Vilka, položio mu ruke na ramena i gledao ga pravo u oči. - Dobro ... - započne Vilko, nakašlje se, pa ponovi: - Dobro sam. Nije mi ništa. - Uplašio si se - reče mu otac. - Svi smo se uplašili. Ne trebaš se stidjeti toga. Vilko klimne. Gledao je čas oca, a čas Blaža koji je spretno poput pravog kirurga velikom brzinom vadio bodlje iz njegovog stopala. - Dobro to radiš - reče Vilko sretan što mu sad već glas jedva malčice podrhtava. - On je specijalist - prihvati njegov otac. - Sam je sebi zašio stopalo, kad se povrijedio radeći u vinogradu. - Ozbiljno? - upita Vilko. - Pogledaj - reče Blaž i tutne mu golo stopalo pod nos i Vilko vidje ružan ožiljak na njegovoj peti. - Svaka čast - s poštovanjem reče i upita oca: - Je li bio morski pas? - Vidjeli smo peraju - odgovori mu otac ustajući i odmahujući glavom. - Činila se velikom. Neki misle da je bio, a drugi misle da je bio dupin. - Bio je - reče Blaž. - Dupin bi skakao, ali bio je pas i to gladan pas i plivao je pravo na tebe. - Ne seri - omakne se Vilku ispred oca, pa u neprilici sagne glavu, očekujući kritiku. Ali se stari samo okrene, pretvarajući se kako ništa nije čuo i počne vraćati društvu, na čemu mu je Vilko bio bezgranično zahvalan. Uz ovaj bol kojeg je osjećao u stopalu, najmanje mu je bila potrebna još i očeva tirada o dobrom i pristojnom ponašanju. Gledao je u spretne ruke svog prijatelja Blaža, koji ga je oslobađao bolova. Te iste ruke su bacile bespomoćno mače u more, a sad njemu pružaju olakšanje. Kako je to moguće? Onda su bile grube i nanosile su bol, a sad su nježne i pružaju olakšanje. - Zbilja misliš da je bio morski pas? - upita tiho, da ga samo Blaž može čuti. Blaž podigne pogled s osjetljivog posla kojeg je radio i ozbiljno se zagleda u Vilka. Pogled njegovih mačjih očiju bio je čudno mekan. - Ne znam, nitko ne može znati - reče isto tako tiho - ali istina je da nije skakao i da je peraja ravno rezala more i onda odjednom nestala. Vilko klimne. Ionako sad to više nije važno. Tu je, na obali. I odjednom se sjeti kako se pitao rano ovog jutra kakvih li mu uzbuđenja još donosi ovaj dan. I nasmije se. - Čemu se smiješ? – upita iznenađeno Blaž prekidajući na čas svoj posao. - Ničemu - reče Vilko. - Bez veze. - Ovo će potrajati još neko vrijeme – reče Blaž izvadivši još jednu bodlju iz Vilkovog tabana. - Neka – reče Vilko, legne na crvenu i vruću zemlju i zagleda se u nepregledno prostranstvo plavog neba. – Ne žuri. Ali ih sve izvadi, molim te. - Bez brige, hoću Vilko nije brinuo. Sa uživanjem je osjećao toplu zemlju na golim leđima i netremice gledao u beskonačno plavetnilo iznad sebe, prisiljavajući se na nepokretnost svaki put, kad bi Blaž zabio vršak igle u njegov taban i zatim trznuo izvadivši još jednu bodlju. ( nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:37 - Budi (11) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||