![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
24.07.2011., nedjelja
Ribolov i neke druge stvari 3
|
Ribolov i neke druge stvari Konačno su stigli na odredište i čitavom je skupinom zavladalo razdragano veselje. Pohrlili su prema moru, bilo je oko šest poslijepodne i još uvijek prilično vruće, ali sad već podnošljivije. More kao da je ublažilo vrućinu i odagnalo umor koji se nakupio u ljudima nakon trosatnog pješačenja. - Iza one uvale - rekao je Markan pokazujući rukom u daljini - nalaze se stari zidovi srušene kuće. Između njih ćemo prenoćiti. Možete se ovdje okupati, osvježiti, oni koji to žele, a mi ostali počinjemo loviti. Vilko se pridružio Blažu i Šiljku, svojim vršnjacima, stojeći do koljena u moru i vadeći puževe iz njega. Prva ješka. Dok ne ulove nešto bolje. More je divno oplakivalo ugrijane noge opaljene suncem i Vilko je poželio malo duže ostati u moru, možda malo i zaplivati. Ali shvatio je, da ni Blaž ni Šiljak niti ne pomišljaju na to, već žure početi s ribolovom, pa je odagnao primamljivu ideju koja mu se prikrala protiv njegove volje. Što mogu oni podnijeti, može i on! Gledao je kako Blaž spretno nabada ješku i i brzo vitla zrakom iznad glave kraj povraza, pa ga uz silan zamah baca daleko od obale, prema pučini. Tamo su se obično nalazili veći primjerci riba, pa i vrlo ukusna škarpina, Vilko je to znao, ali se on zadovoljavao lovom pomoću štapa. Ribe su obično bile manje, ali je zbog nečeg više volio taj način, nego ono oprezno povlačenje povraza i vječno strahovanje da se udica ne zakači za morsko dno. Tada bi uslijedilo dugotrajno i strpljivo trzanje iz raznih pozicija, sve dok se udica ne bi otkačila, bila privučena ribolovcu i ponovo bacana u dubinu. Ovako se zabavljao sa štapom, veselo izvlačeći gladne ribe koje su ludo grizle, dok je sunce polako putovalo prema zalazu: doba dana kad se najuspješnije pecalo, činilo se Vilko. Skačući s kamena na kamen, krećući se prema onim ruševinama, grupa je polako napredovala krajolikom, a i ulovom. - Učiš od Blaža? - upita ga otac: iznenada se stvorio pored Vilka, koji ga, zauzet ribolovom, nije ni primijetio. - Vidim kako gledaš njegov zamah ruke, dok baca udicu. - Jak je - reče pomalo zavidno Vilko. - Ja je ne bih mogao toliko daleko baciti. - Radi fizičke poslove - reče mu otac bacajući svoju udicu pored Vilkove. - Mora biti jači. Ali nisi ni ti neki slabić. Kako si samo prašio putem! Vilko se samo osmjehnuo i ništa nije odgovorio. Uvijek bi se zbunio kad bi ga netko zbog nečeg pohvalio. - Drago mi je da ste prijatelji - reče mu otac. - Blaž i ti. I ja sam prijatelj sa njegovim ocem. I u ratu smo bili zajedno. - Znam - reče Vilko: čuo je tu priču, naravno, koju su stari prijatelji i ratni drugovi prepričavali svake godine kad bi se ponovo sreli. - Bio je kuhar, Blažev stari - nastavio je Vilkov otac potiho, kao da ne govori Vilku, već samom sebi. - A biti prijatelj s kuharom u ratnim danima uvijek je prednost. Često je znao spremiti mi po koji komadić ukusne hrane i tutnuti mi potajno u ruku, kad bih se vratio s nekog zadatka. I drago mi je što se naše prijateljstvo, da tako kažem, nastavlja preko Blaža i tebe. Možda ... uh! Evo još jedne! Vilko je uživajući gledao kako njegov stari, kako ga je potajno i samo u mislima počeo odnedavna nazivati, skida sklisku ribu sa udice i ubacuje je u torbicu. - Grizu ko lude! Biti će odlična večera. Vidjeti ćeš, kako Markan kuha! Najbolji je kuhar kojeg znam. U ratu je od ničeg znao skuhati podnošljivo jelo, a kako kuha kad ima što spremiti, uvjeriti ćeš se uskoro. Prste ćeš lizati. To je Vilka podsjetilo na glad. Odjednom je osjetio silnu glad i jedva je čekao vrijeme kad će sunce početi tonuti iza obzorja, a oni zapaliti logorsku vatru i na njoj početi pripremati večeru. - Gladan sam ko vučina! - reče sretno se nasmijavši. - Jesi li čuo, Markane? - poviče njegov otac i doda, kad je Markan, udaljen možda deset metara, podigao pogled prema njima: - Kaže da je gladan! - Uskoro ćemo se pobrinuti za to - smijući se reče Markan izvlačeći još jednu hobotnicu i bacajući je na kamen. - Dobra šetnja i miris mora svima otvori apetit. I onda se dogodilo nešto što se Vilka duboko kosnulo. Nastojao je to sakriti, ali znao je da su svi primijetili, iako mu nitko ni riječi nije rekao. Udaljen nekoliko metara dalje, čučnuvši na stijeni, Blaž je čistio ribu i iznutrice bacao u more, kad mu se odnekud odjednom prikrade malo i mršavo mače. Blaž je iznenađeno gledao u mače, a mačić, gladan i zbog toga hrabar, brzim pokretom šape zgrabi već očišćenu ribu i proguta je. - Vraže jedan! - poviče Blaž ljutito. Vilko se smijao. Prizor je bio upravo prekrasan: sunce je visjelo nad morem praskajući bojama, Blaž gol do pojasa čučao na stijeni i bijesno gledao u kradljivca. Ali se Vilko ubrzo prestao smijati. Blaž zmijskom brzinom sune slobodnom rukom, onom u kojoj nije držao nož, i zgrabi iznenađenog mačića koji se još oblizivao nakon ukusnog i neočekivanog ukradenog zalogaja. Čas kasnije, snažnim zamahom baci mačića daleko od obale u more. - Više nećeš krasti! – poviče. Vilkovo se grlo bolno zateglo, oči mu se ovlažile, pa je brzo skrenuo pogled prema pučini, izbjegavajući poglede svih prisutnih. "Samo da izdržim", mislio je i osjećao silnu tugu. Strah da će mu iz očiju naočigled svih prisutnih poteći suze, nije ga napuštao. Brzo je gutao na prazno, baš kao da guta sve one psovke koje je htio viknuti svom prijatelju Blažu, a koje nije viknuo, koje je zadržao u sebi. Jer nitko ničeg lošeg, osim njega, kao da nije vidio u tome što je Blaž hitnuo mače u more. Naprotiv, smijali su se tom događaju, bilo im je smiješno. Vilka je smetao njihov smijeh, ali obuzet povratkom samokontrole nije reagirao. Čučnuo je i počeo se baviti oko udice, bespotrebno prčkajući. A onda je čuo svoju majku, kako objašnjava njegovu šutljivost i bilo mu je još gore. Zašto nije šutjela kao i ostali, pretvarajući se da ništa nije primijetila? - Oduvijek je tako milostivog srca - rekla je majka sasvim tiho, ali ju je Vilko čuo sasvim dobro, a isto tako i svi ostali. Posramljen, po tko zna koji put u svom mladom životu, zapitao se, što li to nije u redu s njime? Zašto je takva cmizdra? Muškarci ne plaču, zar ne? Ni zbog čega, pogotovo ne zbog nekog mačeta. A on … I bijesan na svoju mekanu i ranjivu nutrinu ustane i ugleda sasvim mokrog mačića kao se otresa i frkće: mačić je isplivao iz mora i sad se otresao na još uvijek od sunca toploj stijeni. Tek je tad Vilko odahnuo, onaj teret kojeg je osjećao u grudima nestane i već je lakše disao, osjećajući kako mu se pogled bistri, suze su se povlače. Bio je silno zahvalan zbog toga. - Idemo! - poviče Markan razbijajući neugodnu tišinu koja je visjela u toploj večeri nad svima. - Što smo ulovili, ulovili smo. Idemo prema konačištu. Vi, dječaci, po drva za vatru. I da ga bude dovoljno za čitavu noć! Vilko pruži svoj štap ocu i krene za Blažom i Šiljkom da izvrši naređenje. Ali prije nego što je krenuo, prihvaćajući Vilkov trskin štap, otac mu lagano stisne rame. Taj očev dodir umiri uzburkanu Vilkovu dušu bolje i brže nego hiljadu umirujućih riječi. Saginjući se da pokupi veliki i suhi komad teškog drva, zahvalno je primao taj teret, osjetivši kako ga onaj drugi teret napušta. Kad si mlad patnje su snažno vrištave, ali i munjevito ih smjenjuje zaborav. ( nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:17 - Budi (14) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||