![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
23.07.2011., subota
Ribolov i neke druge stvari 2
|
Ribolov i neke druge stvari Cestom bi tu i tamo projurio poneki rijetki automobil, još to nije bila magistrala prepuna automobila kakva će uskoro postati, podižući prašinu visoko gore u užareni zrak, otežavajući disanje. Pružili su korak, čak ni žene se nisu žalile zbog ovog ubrzanja, jer svi su znali, kad siđu sa bijele ceste i stupe među škrto raslinje između kamenjara, postati će lakše podnositi vrućinu. Vilko je već izvježbanim pogledom ugledao obrise zidina koje su im se ispriječile na putu i osmjehnuo se prema njima. Kad ih je prvi put ugledao prije nekoliko godina, na njegovom prvom pohodu u ribolov sa ujakom, znatiželjno se zagledao u njih. - Zbog čega zidine ovdje? - upitao je radoznalo, jer nije bilo kuća, nije bilo nikakvih građevina kojih bi se moralo braniti, ništa, samo škrto raslinje i kamen. - Zbog Turaka - odgovorio je ujak spretno se penjući na visoke zidine. - Ovdje su se pokušali oduprijeti navali Turaka. Vilko je tada nekim drugim pogledom ponovo odmjerio zidine, visoke nekoliko metara i dugačke tko zna koliko. U mašti je zamislio silno zveckanje oružja i urlike vojnika dok su se međusobno ubijali ispod ovih istih zidina. Sve je poprskano krvlju, shvatio je upravo tu, kod tih zidina, preko kojih mora se popeti da bi uživao u ribolovu. Zbog čega je život takav? - Požuri, ne boj se - rekao mu je ujak, koji je pogrešno protumačio Vilkovo zastajkivanje. - Ne bojim se - rekao je Vilko, odagnao Turke i njihove krive sablje dalje od sebe i počeo se verati istim putem kojim je nekoliko sekunda ranije verao se ujak. Zavidio je ujakovoj spretnosti. Usprkos "mamilu", dugoj motki na koju bi se stavljao mamac s kojim bi se privlačile hobotnice, i još jednoj isto toliko dugačkoj motki na kojoj su umjesto ostiju bile na vrhu vezane jedna pored druge dvije velike udice, a sa kojima bi se zakačila hobotnica, kad bi pohlepno pojurila za mamcem, radujući se objedu. Vilko nikako nije mogao spretno, brzo i lako preskakati zidine, koje su omeđivale posjede. Često bi i srušio poneki kamen pri prelasku i uvijek bi ga bilo sram što ostali moraju čekati, dok bi on slagao kamen na kamen i vraćao zidu-međi prvobitni izgled. - Jesi li umoran? - upitao je ujak: bilo je to njihovo prvo dugotrajno pješačenje i ujak je bio pomalo zabrinut. - Nisam - odgovorio je Vilko osmjehnuvši. - Volim hodati. Bila je to istina: nimalo nije bio umoran usprkos ustajanju u dva sata iza ponoći i trosatnom pješačenju. Sad je već sve bilo lako. Sunce je izviralo i prosipalo svoje zlato po zemlji i sve se počelo buditi. Miris je kadulje još uvijek je nadvladavao miris mora, iako su bili tu, pored samog mora, još ih samo koji metar razdvaja. Cvrčci još nisu pjevali i Vilko je nestrpljivo očekivao njihov koncert. Volio je cvrčke i ponekad ih je vrebao, pa bi se prišunjao i ulovio cvrčka, koji bi, naravno, utihnuo. Bilo je zanimljivo gledati njegova krila, zagonetne šare na njima. Jer Vilko je već onda znao, da te šare nisu tu samo za ukras, da bi se on i njemu slični radoznali dječaci, divili njihovoj ljepoti. Šare su imale svrhu. Ali koju? Sve je oko njega bilo zagonetno i pitao se, hoće li ikada pronaći odgovore na svoja nadiruća pitanja. - Stigli smo - rekao je ujak, sagnuo se u ubrao malo kadulje, dok ga je Vilko znatiželjno gledao. More je mirno ležalo ispred njih, plavo i gotovo bez šuma i Vilko je očarano gledao u daljinu, tamo negdje prema izlazu iz uvale. - Ovo ću vezati ovdje - rekao je ujak podučavajući ga i Vilko je ponovo svrnuo pogled na ujakovo lice: ujak je u zraku držao kadulju koju je maloprije ubrao. - Privezati ću je na mamilo i sa njom izmamiti hobotnicu ispod kamena. Shvaćaš? - Shvaćam - odgovorio je Vilko gledajući kako ujak čini ono što je rekao da će učiniti. - Ti možeš ići malo naprijed - rekao je ujak i neodređeno mahnuo rukom. - Naberi malo puževa za mamac. Ja ću se kretati i moraš ostati uvijek u mojoj blizini. Nemoj zaostajati. Vilko je klimnuo i požurio nekoliko desetaka metara naprijed, iz mora izvukao nekoliko puževa i jednog natakao na udicu i zamahnuo štapom. "Naberi", rekao je ujak i baš kao da je brao te jadne puževe. Vilko ih je žalio, jer bili su živi, zar ne, a on će ih zdrobiti kamenom da bi došao do njihovog mekog i skliskog tijela, kojeg će nabosti na udicu. Okrutno. Ali, želi li uloviti ribu, čini se da ne može postupiti drugačije. Mora li život biti okrutan? I je li okrutnost ubijati da bi se nahranio? Pitanja su se kovitlala i želio je o tome razgovarati s ujakom, ali ribe su počele gristi i Vilka je zahvatilo prastaro lovačko uzbuđenje koje je odagnalo sve ostalo iz njega. Postojao je samo on, more, štap u njegovoj ruci i koprcajuće ribe zlaćanih boja koje je brzo otimao iz mora. Prvi njegov ulov. Osjećajući silnu sreću, skakao je sa stijena na stijenu prateći ujaka i u torbicu, prebačenu preko ramena, ubacivao ulovljenu ribu. Nije ni primijetio kad je torbica dobila na težini. - Sad ćemo malo stati - rekao je ujak kad mu se idući put približio: Vilko je shvatio da su tako polako prešli s kamena na kamen blizu dva kilometra. - Ti sakupi granje, a ja ću očistiti ribu, pa ćemo doručkovati. - Dobro - rekao je Vilko i odložio svoju torbu i štap od trske: odjednom je osjetio glad. - Čekaj! - zaustavio ga je ujak. - Evo još jedne! Želiš li pokušati? Vilku se stisnulo grlo. U grudima je osjetio drhtaj i znao je da neće odbiti, pokušati će uloviti hobotnicu. Ali kako? Nije dovoljno jak da istovremeno ... - Ne brini - rekao mu je ujak, pročitavši Vilkovu misao. - Ja ću držati mamilo i izvući je ispod kamena. Tvoje je samo zakačiti je i izvući na obalu. Hoćeš pokušati? - Hoću! Rekao je to odlučno i odlučnim je korakom pristupio ujaku, ali nije se odlučno osjećao. Samo uzbuđeno. I malo uplašeno. Ako je izgubi ... - Drži! - rekao je ujak i gurnuo mu u još nejake ruke dugačku i tešku motku s one dvije smrtonosne velike udice na vrhu. - Vidiš li je? Vilko je napeto netremice zurio u morsku dubinu. Vidio je mamilo, na kojem su sad bile privezani krakovi prve ulovljene hobotnice, kako pleše oko kamena trokutastog oblika. A onda kao da je kamen promijenio oblik i Vilko shvati da gleda u hobotnicu koja je izmiljela ispod njega u lovu na plijen. - Vidim je! - reče poluglasno. - Samo mirno - hrabrio ga je ujak. - Zgrabi je izvuci. Nije teško. Kad budeš spreman. Ali je Vilko i te kako osjećao težinu dugačke motke u rukama. Odjednom je shvatio, buljeći u hobotnicu koja je lakomo puzala prema kracima kojima ju je vabio ujak, da će mu motka postajati sve teža što duže bude čekao i odlučno zamahne iznad hobotnice, zakači je onim strašnim udicama, pa drhteći od uzbuđenja, širokim zamahom izvuče je iz mora i izbaci na obalu. Hobotnica se sama otkinula s udica: zakačio ju je tik ispod kože. Imao je malo sreće. - Tvoja prva! - rekao je ujak smiješeći se i gledajući dobrohotno u uzbuđeno Vilkovo lice. - Biti će ih još. Oblak se sjećanja rasprši i Vilko shvati da su stigli do zidina. Još nekoliko metara i morati će ga prijeći. - Znam najlakši put - reče uz osmjeh. - Malo niže dole mnogo je lakši prijelaz. - Vodi nas - reče mu Markan, pokretom ruke ušutkavši svog sina Blaža. Vilko klimne i povede skupinu prema pukotini na zidu koja je bila visoka nešto manje od dva metra i preko koje će se svi mnogo lakše uzverati. Osjećao je uzbuđenje zbog ribolova koji će vrlo brzo početi. Još samo ovu prepreku da prijeđu i more će im se osmjehnuti plavim osmjehom. ( nastaviti će se ... ) Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:10 - Budi (9) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||