|
20.01.2011., četvrtak
Stranac 4
Stranac 4
Hayden je klimnuo, prišao velikom televizoru u kutu sobe i položio disk nježnim pokretima na za to određeno mjesto. Znao je što će se sad vrtjeti ispred radoznalih očiju promatrača. Davis i on, Hayden, već su odgledali jednom ovaj isti film zajedno s astronautima. Zatim još jednom samo njih dvojica. U privatnosti Haydenovog ureda, iza čvrsto zaključanih vrata. Poslije tog drugog gledanja, ponovo su odgledali sve dojmove koje je posada uredno i pedantno zabilježila u orbitalnoj stanici "Odisej", dok se stanica još nalazila daleko u svemiru. Gledali su i slušali astronaute koji su, naravno, međusobno komentirali doživljaj.
Hayden pokrene uređaj i polako se vrati do svoje stolice, udobno se zavali u nju i počne promatrati lica gledatelja. A misao mu bježala ka astronautima ...
... koji su se i dalje nalazili u karanteni, odsječeni od vanjskog svijeta. Uživali su potpunu udobnost, sve su imali, osim slobode kretanja. A to su jedino željeli imati. Kako je neumoljivo vrijeme sve više protjecalo, postajali su sve nervozniji.
- Meni sve ovo ne miriše na dobro - rekla je jučer Nellie Bly. - Ništa nam ne govore.
- Što misliš da bi nam trebali reći? - upitao je Allen.
- Bilo što! - odbrusila je Nellie. - Neoprostivo je ovo naše izdvajanje od događaja koji je naš događaj!
- Polako, Nellie - smirivao ju je zapovjednik Clark. - Čuti ćeš na vrijeme ono što trebaš čuti.
- Upravo me to i ljuti - priznala je Nellie. - Tko su ti, koji su si uzeli za pravo odlučivati kad nam nešto reći, a kad ne?
Clark, zapovjednik, zabrinuto ju je pogledao: puca li to čvrsta Nellie? Ali mu Nellie odvrati čvrstim i tamnim pogledom, pročitavši mu misao.
- Ne brini za mene, zdrava sam. Samo sam ljutita. Volim akciju, a ne čekanje.
- U to smo se svi uvjerili - dobacio je Evans i svi su se potiho nasmijali.
Kao što su svi znali, Evans je aludirao na onaj dan, kad su mirovali u crnom i ravnodušnom svemiru, očekujući "Stranca", kojeg će posjetiti i koji se približavao ravnodušan na njihovo nervozno iščekivanje, već se i golim okom mogao vidjeti. Za nekoliko sati će ga posjetiti, oni koje zapovjednik odredi.
- Evans - odlučio je zapovjednik Clark - ti ćeš ostati u "Odiseju". Bly, Allen i ja izlazimo.
Evans je samo klimnuo. Ni riječi nije rekao. Na licu mu se nije moglo pročitati baš ništa.
- Svi želimo posjetiti "Stranca" - tiho je nastavio Clark. - Ali netko mora ostati kući. To je svima jasno.
- Ne moraš ništa objašnjavati - mirno je rekao Evans: glas mu je zvučao baš kao i uvijek.
- Znam - rekao je Clark i nasmiješio mu se. - Ali želim. Pođe li što naopako, ne oklijevaj: istog se časa uputi kući.
- Ništa se neće naopakog dogoditi! - uzviknula je Nellie: ona ide! Samo joj je to odzvanjalo u grudima: ide posjetiti "Stranca" koji dolazi iz nepoznatih dubina Univerzuma.
- Naravno - rekao je Clark, uživajući u njenom oduševljenju. - Ogroman je i nećemo ga moći čitavog pregledati, naravno.
- Sto kilometara - s poštovanjem u glasu rekao je Allen. - Toliko je otprilike dugačak. Tako kažu ono na Zemlji.
- Mi ćemo ga točno izmjeriti! - raspoloženo je rekla Nellie i podignula uvis sat-mjerač daljina, kojeg je nosila na lijevom zglobu ruke. - Točno u milimetar!
- Podijeliti ćemo se - nastavio je mirno Clark. - Da bi ga što više istražili. Imati ćemo nešto manje od dva sata vremena. Točno jedan sat i četrdeset i sedam minuta. Nakon toga, bez obzira što se bude događalo, moramo se vratiti na „Odisej“. Jer, ne zaboravite to ni trena, asteroid će nastaviti juriti dalje i odnositi nas sve dalje od matičnog broda. Imamo jedan sat i četrdeset i sedam minuta.
- Dovoljno – promrmljala je Nellie.
- Što misliš da će se događati? - upitao je znatiželjno Evans. - Pa to je samo golema hrpa kamenja koja juri zrakopraznim prostorom. Ništa više.
- Kad budemo izašli van i krenuli na "Stranca", ti ćeš Bly, biti neprekidno uz mene – nastavio je Clark, kao da Evans nije ni riječi rekao. - A ti Allen, biti ćeš samostalan. Ali svi ćemo neprestano biti u međusobnom kontaktu. Želim da neprestano govorite što vidite i što se bude događalo. Ako se bude nešto događalo.
- Govoriti ćemo – ubacila je Nellie.
- Nositi ćemo kamere, pričvršćene na lijevom ramenu skafandera - nastavio je Clark dalje s uputama. - Kamere će automatski snimati i sve slati kompjuteru-matici na "Odisej". Kad se budemo vratili, moći ćemo pažljivo i bez uzbuđenja pogledati snimljeni materijal. I preslušati naše dojmove, pa tako konačno zajednički uobličiti izvještaj. Ništa nećemo prepustiti slučajnosti. Konačno, biti ćemo prvi ljudi koji će stupiti na neki asteroid.
Tišina koja se mogla gotovo opipati, zavladala je nakon tih zapovjednikovih riječi. Ljudi se nisu gledali, ali svatko je od njih osjećao dah svečanosti koji je odjednom zalepršao oko njih. Uživali su u njemu, u tom dahu svečanosti. Ovo je njihov trenutak. Za ovakav su se trenutak spremali, podnosili naporne treninge, mnogočega odricali. Sad nastupa trenutak u kojemu će to naplatiti. Svaku kapljicu znoja koju su prosuli na napornom i dugom putu do ovog uzbudljivog trenutka.
- Oh! - uzviknula je Nellie Bly, pogledavši na sat. - Još samo sedam sati!
- Odmorimo se! - zapovjedio je Clark. - Svi! Moramo biti sasvim odmorni kad se uputimo na "Stranca". Pokušajte malo odspavati. Evans će nas probuditi kad bude vrijeme za polazak.
Evans je klimnuo, gledajući mirnim pogledom kako ostali članovi posade ustaju i polako napuštaju prostoriju u kojoj su održali savjetovanje-sastanak, da bi se uputili prema svojim osobnim malim, ali udobnim odajama i pokušali što bolje odmoriti. Ostavši sam, Evans se zagleda u "Stranca" na monitoru ispred sebe: "Stranac" je svake sekunde postajao sve veći i veći. Nečujno se približavao kroz crno ništavilo.
(nastavlja se ...)
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
|
|
< |
siječanj, 2011 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|