![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
20.11.2010., subota
Pothodnik 2
|
Pothodnik 2 Časlav, zvan Čarli, znao je da ovako ne može u nedogled. Jednom mora prekinuti svoje samovanje. Od onog dana, kad je doživio neugodan susret s mladim siledžijama, a prošlo je već punih osam dana od te kobne večeri, Čarli ni jednom nije izašao iz kuće. Prvog se dana besciljno muvao iz sobe u sobu koje su zjapile prazne, jer oba su sina odlepršala iz rodnog gnijezda i savila svoja vlastita. Čarli je ulazio u bivše sinovljeve sobe i promatrao dobro mu poznate fotografije, obnavljajući ugodne uspomene i nastojeći zatomiti onu nedavnu, neugodnu uspomenu. Ali bi ona uvijek isplivala na površinu i potisnula one lijepe i drage uspomene u kojima je uživao, pa ga mučila svojom nepokolebljivom nametljivom prisutnošću. Čarli bi tresao glavom, prosijeda bi mu kosa lepršala, ali je neugodno sjećanje ostajalo u njemu kao priraslo, nije ga se mogao otresti. Naposljetku bi se skrasio u sobi koja je nekoć pripadala mlađem sinu, čiji su prozori gledali prema moru i sa knjigom u ruci, pokušavao zaboraviti nedavni događaj. Nije mu uspijevalo. Misli su mu bježale. Ljutio se zbog toga. Je li se uplašio? Pošteno je priznao samom sebi da jest, da, uplašio se. Sjećanje na iznenađenje, kad ga je pogodio prvi udarac i dalje je plamtio u njemu. Prijeteći govor napadača odzvanjao mu je u duhu. Najgore je bilo prisjećati se one nemoći koju je osjećao, kad ga je udarac srušio na prljave i vlažne stepenice. Nije mario za bol, ali ponos mu je patio. Bilo je to prvi put u njegovom životu, da je dobio udarac, a da nije uzvratio. I nije mu se taj osjećaj kojeg je zbog toga osjećao, dopao. Mrzio ga je! Nikad u životu do te noći nije osjetio strah. Zar da sad, kad je takoreći na kraju svog životnog puta, strahuje od mraka i praznih ulica u svom gradu? U gradu u kojemu živi čitav svoj život! Sama ta misao mu je bila mučna, pa bi nervozno ustajao i šetao sobom, mrmljajući potiho psovke kroz zube. Njegova Lovorka se užasavala psovki i oduvijek je nastojao ne psovati pred njom. Nije se suzdržavao svjesno, samocenzura je bila sasvim spontana. Kad bi Lovorka bila u njegovoj blizini, preko Čarlijevih usana nisu prelazile psovke. Kao da je sama Lovorkina blizina bila dovoljna, da potreba za psovanjem iščezne. Zatvoren u kući već osmi dan, počeo je osjećati sve veću nervozu. Nije Čarli ni ranije bio neka velika lutalica, ali volio je prošetati malo poslije ukusnog objeda, kojeg bi njegova Lovorka pripremila. A navečer, kad se mrak počeo tiho prikradati, osjećao je želju i potrebu vidjeti svoje stare prijatelje. Pa bi izlazio iz kuće uvijek dobacivši Lovorki, kako se neće previše dugo zadržati. Nedostajalo mu je kretanje i osjećao se teškim, tromim, ali na samu pomisao prolaska kroz pothodnik, počeo bi osjećati laganu drhtavicu, pa je avanturu, koja je sve donedavno bila svakodnevnica, odgađao za sutrašnji dan. I tako već sedam dana. Prezirao je samog sebe zbog toga. Zar se više nikad neće suočiti s pothodnikom? U dva sata i petnaest minuta tog tko zna kojeg po redu sivog i kišovitog dana Pero pozvoni na vrata kuće Čarlija i Lovorke. Nije više mogao izdržati, a da ne vidi Čarlija. Nazvao ga je telefonom prije četiri dana i bio je to najčudniji telefonski razgovor kojeg je ikada vodio. - Što je s tobom? - upitao je, kad je Lovorka, koja mu se javila, konačno dozvala Čarlija i predala mu slušalicu. - Ništa - kratko je Čarli odgovorio. - Kako ništa? Nema te nigdje. - Pa tu sam. - Jesi li bolestan? - Nisam. - Pa što je onda s tobom? - Ništa. - Zar ne možeš biti malo opširniji? - upitao je nestrpljivo Pero. - Nemam što govoriti. - Ma koji se vrag događa? - Ništa se ne događa. - Čuj - rekao je Pero već sasvim iznerviran - nikad prije nisi toliko dugo bio odsutan. Svi se pitamo što je s tobom. Jesi li bolestan? - Nisam. Rekao sam ti već. I tako još oko pet minuta. Pero je prosipao čitave bujice riječi, a Čarli škrto odgovarao, osjećajući znatiželjni i zabrinuti Lovorkin pogled na sebi. Čekajući da mu netko otvori vrata, Pero je nestrpljivo lupkao nogom, promatrajući nepovjerljivo natmureno sivo nebo. Kiša već deset dana pada, pa stane, pa ponovo pada. Pravi jesenji tmurni dani. I nije Čarli jedini koji se čudno ponaša, još ih nekolicinu poznaje. Čini se, da na neke vrijeme suviše utječe. Konačno se vrata otvore i Pero ugleda Lovorku, prijateljevu suprugu. Poznavao ju je gotovo čitav svoj život, pa sasvim preskoči formalnosti, odlučivši odmah istjerati stvari na čistac. - Koji se vrag događa, Lovorko? - Ja znam koliko i ti - odgovori Lovorka dajući mu znak da tiše govori. - Ne izlazi, ne razgovara. Sasvim je čudan od one noći. - Što se tada dogodilo? - sad već šapućući upita Pero. - Ne znam. - Lovorka zagladi gotovo sasvim sijedu kosu nervoznim pokretom. - Došao je te noći sasvim prljav. Kad sam ga upitala što se dogodilo, samo je promrmljao da je pao. - I ništa više? Nikakvog objašnjena? - Ništa! - odgovori Lovorka: nije htjela reći ni riječi o Čarlijevim suzama. - Odbija govoriti o tome što mu se dogodilo. - Ne vjeruješ da je pao? - Ne znam, više ništa ne znam - reče Lovorka potiho. - Čarli ne laže, nikad ga nisam ulovila u laži. Ako on kaže da je pao, nemam razloga ne vjerovati mu. - Ali? - upita Pero, osjećajući da ona želi još nešto reći i da oklijeva. - Osjećam da to nije sve - provali iz Lovorke. - Nešto zadržava u sebi. Sigurna sam. I to ga strašno izjeda. Pokušaj saznati što je to, molim te. Pero je samo pogleda i ništa ne reče. Povjeri mu li se prijatelj, neće izdati njegovo povjerenje. Ako Čarli misli da je bolje da Lovorka neke stvari ne zna, tko je onda on, da ne poštuje prijateljevo mišljenje? Samo neka mu se Čarli povjeri, a sve ostalo će se onda nekako srediti. - Gdje je on? - upita Lovorku. - Eno ga u Rankovoj sobi. Znaš koja je? - Znam - odgovori Pero i prođe pored Lovorke i uđe u hodnik, u kuću. Pola sata kasnije, Pero se mogao pohvaliti samo polovičnom pobjedom: Čarli je obećao prošetati sa njim, konačno izaći iz dobrovoljnog zatvora. Pero je poput Lovorke, koja im je skuhala i poslužila kavu, pa se iskrala iz sobe ostavljajući ih same, osjećao kako Čarli nosi tajnu u sebi, ali je nije uspio iskopati na svjetlost dana. Čarli je uporno tvrdio kako se ništa nije one noći dogodilo, osim što je pao. Tvrdoglavo je ostajao pri svojoj priči. - Znači li to - upitao je Pero konačno se predavši - da si se uplašio pada? Pa nećeš svake večeri padati! Dogodilo se. I više se najvjerojatnije neće nikad dogoditi. - Možda si u pravu. - Znaš da sam u pravu! - rekao je Pero i ustao. - Hajde, idemo baciti jednu partiju sa pajdašima! - Idemo - popustio je Čarli. Čarli je rekao Lovorki, kao i uvijek do sad, kako se neće dugo zadržati i praćen starim prijateljem polako krenuo prema pothodniku. Prije nego li što će im moći gledati samo u leđa, Lovorka se upitno zagledala u Peru, ali je Pero samo jedva primjetno odmahnuo glavom i sasvim malo slegnuo ramenima: ništa novog nije doznao. Osjećajući i sreću i zebnju što je njen Čarli vratio se u život, Lovorka je gledala u njihova leđa, sve dok joj nisu nestali s vida. Progutao ih pothodnik. (nastavlja se) Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:27 - Budi (19) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||