26.07.2010., ponedjeljak

Intervencija 12

photo by misko Intervencija Dvanaest Zavladala je gotovo savršena tišina, tišina koja je odavala nevjericu, da bi se odmah zatim podigla silna galama koja zaplovi iznad mnoštva, probije stakleni zid iza kojeg je u rashlađenom uredu napetu čekao Gradonačelnik i dopre do njega. Odmah je shvatio što se događa. General je stigao. Konačno. Gradonačelnik nije znao da li se raduje toj činjenici ili ga ljuti. Oklijevajući, bacio je neodlučan pogled na telefon, ali odmah zatim odmahne glavom i izjuri iz ureda. Mora prvo do mahnitog generala. Mora ga zaustaviti. To je najvažnije. Gotovo zatetura pod udarom vrućine koja ga dočeka kad je istrčao iz zgrade Vijećnice. Oklijevajući pogleda lijevo i desno, pa jurne desno. Sa te je strane dopirala gromoglasna buka. Ljudi su galamili, njihovi su glasovi odavali povrijeđenost, ljutnju, nekako blagu ljutnju, nedoživljenu do sad. Učinilo mu se, kako sa te strane dopire i buka tenka. I taj je zvuk prevagnuo: mora spriječiti ulazak tenka na glavnu gradsku šetnicu. Vojnici mu se osmjehnu kao starom znancu. Nije obratio pažnju na njih. Buka, za koju je pravilno ocijenio da je stvara tenk, postala je glasnija i Gradonačelnik ugleda prvo džip i u džipu stoji generala Jakog kako uspravno stoji i rukom naređuje svjetini da se skloni. - Luđak! - promrmlja Gradonačelnik sebi u bradu. - Prava slika prokletog luđaka! Neki su ga vojnici čuli i zabrinuto se zagledali u njega. Nije ga bilo briga. Odlučnim korakom krene prema džipu ispred kojeg se razmicalo more ljudi koji su se tiskali nastojeći ugledati monolit. - Mjesta, ljudi - zamoli Gradonačelnik. - Pustite me proći! Moram razgovarati s generalom. Svjetina se pred njim rastvori poput Crvenog mora ispred Mojsija. Gradonačelnik potrči, želeći što prije zaustaviti nadirući tenk. - Stoooooj! - zaviče što je jače mogao i stane raširenih nogu i raširenih ruku točno na put dolazećem džipu. - Stooooooooj!!! Sasvim je jasno vidio zapanjenost na licu generala Jakog, zatim je zapanjenost nestala i pojavilo se čuđenje. Odmah zatim bijes. Generalovo se lice smrklo poput neba prije oluje, a tanke mu se usnice spojile u jednu tanku neprobojnu crtu. Mačjim skokom iskoči iz džipa i stane ispred Gradonačelnika. - Gradonačelniče! - drekne. - Što sad izvodite? Mičite se! - Ne! - uzvikne Gradonačelnik. - Vaš tenk neće na moju šetnicu. Izvolite za mnom, sami. - Gdje? - zapanjeno upita general Jaki. - Da se javite predsjedniku Vlade - sa uživanjem reče Gradonačelnik: primijetio je kako okupljeni ljudi sa nadom i napeto osluškuju njihov razgovor. - Kakve su to igre? - bijesno upita general. - Nisu igre - reče Gradonačelnik. - Nazvao sam Glavni grad i razgovarao sa predsjednikom Vlade. Požalio sam se na vaše ponašanje. - Poža ... - zamuca general Jaki u nevjerici, a lice mu zatamni crvenilo. - Vi ste, štooooo? - Požalio sam se na vaše ponašanje - sa uživanjem ponovi Gradonačelnik - i predsjednik je Vlade naredio da mu se javite istog trena kad stignete. - Lažete! - tresne general Jaki. - Jednim se telefonskim pozivom možete uvjeriti govorim li istinu ili lažem - dostojanstveno reče Gradonačelnik: mora ovog divljaka dovući u Vijećnicu. - To su neke vaše igre - odsječe general Jaki. - Ne vjerujem vam ni riječ! - Rekao sam ... - Ne tiče me se! - zaviče general, pa se okrene prema vojnicima i naredi: - Očistite put da tenk može proći. Budete li morali upotrijebiti silu, ne oklijevajte! Mladi su ga vojnici gledali uzbuđenim pogledom. I većina ih se silno željela ovog trenutka naći na bilo kojem drugom mjestu. - Što čekate? - zalaje general. - Jeste li gluhi? Naprijed! Izvršite naređenje! Vojnici sa puškama u rukama počnu u početku nevoljko odguravati ljude. Masa je rogoborila, tiskala se i ljuljala, a vojnici postajali sve odlučniji sve namrgođeniji. - Generale! - poviče Gradonačelnik. - Ovo je nečuveno. Pa ovo je pobuna! - Što vi znate o pobuni? - posprdno upita general Jaki. - Imam jasna naređenja i namjeravam ih izvršiti. - Predsjednik Vlade ... - pokuša ponovo Gradonačelnik. - Vozi! - zagrmi general. Prvo krene džip u kojeg general Jaki uskoči i mahne rukom zapovjednički prema tenku. Moćne se gusjenice pokrenu i tenk se polako i uz štropot zakotrlja prema Vijećnici. Nitko nije više galamio, svi su mirno stajali i zapanjeno gledali očekujući daljnji razvoj događaju. Tenk, predvođen generalovim džipom, zaustavi se tik ispred monolita i tenkist promoli glavu na sunce. - Što zapovijedate, gospodine generale? - upita. - Odgurni prokletinju! - naredi general. - Pregazi ga! Tenkist klimne i čas kasnije nestane u utrobi čelične grdosije koja je bučila i iskašljavala smrdljive pare. Tenk se polako i oprezno približi monolitu, kupola mu počne pomicati se, okretati, cijev se pomakne u stranu. Sad je čelo tenka bilo sasvim slobodno i ono se priljubi uz monolit, a motor tenka divlje-bolno, poput ranjene zvijeri, zaurla. Urlik je trajao i trajao i trajao. Zatim gromoglasni motor utihne, kupola se otvori i tenkist ponovo proviri u sunčano jutro. - Gospodine generale! - vikne zaprepašteno. - Ne ide! Mora da su mu temelji đavolski duboki. - Jesi li siguran? - upita general. - Sasvim siguran, gospodine generale. - Pucaj u njega! - Molim, gospodine generale? - Jesi li skroz poludio? - zaviče Gradonačelnik, pa vikne tenkistu: - Ne slušaj ga! Ne pucaj! - Pucaj u gada! Odmah! Sad! Pucaj! - Na zapovijed! Tenkist ponovo nestane i odmah zatim prijeteća se cijev počne pomicati prema monolitu. Kad je cijev gotovo bila točno uperena u monolit, vrući zrak oko svih prisutnih odjednom postane još topliji, upravo žareći, sve je zatitralo, činilo se da se i zgrade pomiču. Sve, baš sve drhtalo je u silnoj vrućini nekoliko trenutaka. Onda je prestalo. Zrak se smirio, postao tih i osjetno hladniji. I monolita više nije bilo. Uzdah koji je govorio o dubokoj žalosti, ote se iz grla svih prisutnih i vine prema vrućem nebu na kojemu su se iznenada pojavili prvi prijeteći oblaci nakon mnogo vrućih dana. Epilog - Sretnik si ti, znaš li to? - upita bivši Gradonačelnik. - Znam, gospodine - učtivo odgovori Milivoj, zvan Milojko i osmjehne se svojoj supruzi: upravo su se vjenčali, a bivši Gradonačelnik mu bio kum i pijuckali su na svadbenom prijemu okruženi bučnom gomilom, u kutu, u kojemu je vladao relativni mir. - Doznao sam čime si se bavio ranije i nije me briga - nastavi bivši Gradonačelnik. - Doznali ste? I svejedno ste mi našli posao? I pristali biti kum? - Zaslužuješ to. Sasvim si nova, da tako kažem, druga osoba. Što te natjeralo na promjenu? - Zvučati će glupo, ali uvjeren sam da sam se promijenio onog trenutka, kad sam prišao monolitu. - Ne zvuči glupo - promrmlja bivši Gradonačelnik i prisjeti se kako je i sa njim životna mu promjena počela u tom trenutku, promjena koja ga je natjerala dati ostavku, posvetiti se obitelji, uživati u mirnom životu. Nikad više nije želio imati posla sa osobama poput generala Jakog. - Misliš li, da je monolit još na neke utjecao? - Uvjeren sam u to. - I ja sam. Obojica pomisle na onaj jedan jedini dan u povijesti Grada, kad se ni jedan jedini zločin nije dogodio. Čak ni saobraćajnih nesreća nije bilo. Ni tučnjava. Ničeg. Samo ljubaznih građana. Koji su pristojno hodali gradom obavljajući svakidašnje poslove. - Ako je to monolit učinio - primijeti bivši Gradonačelnik - trebalo bi ih postaviti u svaki grad po jednog. - A tko da ih postavi? - upita Milojko osmjehujući se i domahujući Adriani: znak da će joj se uskoro pridružiti. - I konačno, tko je onog našeg postavio? - To je sasvim nevažno - zamišljeno odgovori bivši gradonačelnik. - Znaš li što je samo važno u čitavoj ovoj priči? - Što gospodine? - To, da ipak možemo biti dobri ljudi, dobri i ljubazni susjedi, da ne moramo biti vukovi jedni drugima. Samo je to važno. Ali, koliko nas je to shvatilo? - Ne bih rekao da nas ima mnogo - reče Milojko. - Pa, i mi smo dovoljni, zar ne? - upita bivši Gradonačelnik ne očekujući odgovor. - Ja sam zadovoljan. A kako gutaš pogledom svoju Adrianu, primjećujem da si i ti. Idi, dosta si izgubio vremena sa mnom. Milojko se osmjehne, odloži čašu i krene prema Adriani, prema novom životu, zatvarajući čvrsto i neopozivo vrata prošlosti. KRAJ Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:37 - Budi (33) - Iskren - #