![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
25.07.2010., nedjelja
Intervencija 11
|
Intervencija Jedanaest Vrijeme je sporo odmicalo i postajalo je sve toplije i toplije. Što nije sprečavalo ljude da se okupljaju oko svoje drage šetnice i protestiraju zbog zabrane prilaza. Vijest da su vojnici zapriječili prolaz do šetnice, a sve zbog neobjašnjive prisutnosti monolita, brzinom munje se raširila Gradom. I ljudi su počeli rogoboriti. Prilazeći centru, Vijećnici, monolitu, udruživali su se u male i glasne grupice. Povici protesta odjekivali su između zgrada, ali u glasovima nije bilo mržnje, samo povrijeđenosti. Jer to je njihov grad, njihov monolit. A vojnici im ne dozvoljavaju prilaz. Zašto? Ljudi su se spontano okupljali pored stražarskih punktova koje su čuvali nervozni vojnici. - Samo mirno, momci - govorio im je poručnik tihim i ujednačenim glasom, ne odajući emocije. - Ne gubite živce. Neka galame. Neka viču koliko ih je volja. Ne reagirajte. Vojnici su čvrsto stiskali svoja oružja i nepovjerljivo dobacivali poglede jedan drugom. Što učiniti, ako ljudi krenu prema njima, na njih, na stražarske punktove? Pucati? Ali ti ljudi nisu neprijatelji. Nisu čak ni naoružani. Škakljiva situacija. Na vojničkim se licima nisu mogla pročitati ta pitanja. Odlučno i mrko uzvraćali su pogled i nisu ga nikad sklanjali u stranu, niti obarali. Znali su da bi to bila greška. A građana koji su protestirali zbog zabrane kretanja njihovom omiljenom šetnicom, bilo je sve više. Svi su nešto imali za reći, ali nitko, baš nitko nije nasilno reagirao. Gradonačelnik je čitavu gužvu promatrao sa balkona. Jednim se dijelom uma radujući prizoru. Onaj racionalni dio u njemu, duboko je žalio čitavu nametnutu im situaciju. Ni sanjao nije da će svoj Grad, svoje građane i birače, morati štiti od vojske. Pažljivo i sa zrncem straha u sebi, promatrao je vojnike i nadao se da su dovoljno čvrsti, dovoljno bistri, dovoljno stabilni. Jer, ako nisu i ako samo jedan među njima učini glupost i opali iz puške ... pa, bolje je o tome ni razmišljati. Mogao bi mislima prizvati ono čega se boji. Prokleti general Jaki! Nestao je u pravi čas. Sigurno je naslutio reakciju građana i zbog toga i otišao u susret tenku koji treba stići svakog časa. Gradonačelnik se strese kao da ga je pomilovao iznenadni nalet ledenog vjetra. Okrene se i napusti balkon. Spustiti će se dole, na šetnicu. Obići će vojničke punktove, razgovarati sa građanima, pokušati držati situaciju pod kontrolom. Konačno, to mu je i dužnost, zar ne? Dužnost koju sa sve manje radosti obavlja. Dosta mu je svega. Silno želi sve napustiti, isploviti svojim malim brodićem i ljuljuškajući se na plavim valovima bezbrižno pecati. Milivoj, zvani Milojko, odjednom osjeti kako mora otići do centra grada i pridružiti se ostalima u negodovanju zbog zabrane pristupa monolitu. Nije znao zašto osjeća tako silnu potrebu i čudio se tom osjećaju. Njegov blagi dio prirode, želio je ostati s Adrianom. Upravo je predavala dužnost i uskoro će biti slobodna. Očekuje od njega da ostane sa njom, znao je to. Jer dobro se i sa puno pažnje pobrinula o njemu nakon sretne-nesreće, da se tako izrazi, i više nije skrivala osjećaje koje je gajila prema njemu, Milojku. Nije ni on. Neprestano su se gledali i osmjehivali jedno drugome. - Gotova sam - reče mu Adriana: odjednom je stajala pored njega, svježa i nasmijana, kao da iza nje nije neprospavana noć provedena na nogama. - Idemo. - Ja bih išao do monolita - bubne Milojko. - Nekako sam to i očekivala - reče ona. - Idem sa tobom. Više te ne puštam od sebe. Milojko se osmjehne, obgrli joj gola ramena, pa priljubljeni jedno uz drugo, laganim koracima krenu prema centru grada, prema monolitu koji ih je zvao. Gradonačelnik je obilazio punktove koje su čuvali vojnici i razgovarao sa građanima. Smirivao ih je, dok iznenađeno ne primijeti kako im nikakvo smirivanje nije ni potrebno. Svi su bili mirni, ako se ne računaju uzvici razočarenja zbog zabrane prolaza popularnom šetnicom. U glasovima građana nije bilo bijesa ni mržnje, samo blagog žaljenja, mlakog, gotovo nikakvog protesta zbog nepoštivanja osnovnog ljudskog prava, slobode kretanja. "Monolit! To je monolit", mislio je Gradonačelnik bacajući ohrabrujuće poglede na građane. "Monolit je nekako utjecao na nas i postali smo mekši, obazriviji. I čini mi se, bolji ljudi. Je li to moguće? Ali nema drugog razloga. Ništa se drugo neobično nije dogodilo. Osim što se monolit stvorio ovdje. Sve je ostalo isto kao i prije što je bilo". Pitao se, naziru li i ostali tu čudesnu istinu? I tražio je odgovor na ljudskim licima koji nije dolazio. Pogledavao je građane kojih je bilo sve više i krišom bacao pogled na sat. Gdje je, do vraga, general Jaki? Zašto ne dolazi? Što ga je zadržalo? ( nastavak sutra …) Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:52 - Budi (10) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||