![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
24.07.2010., subota
Intervencija 10
|
Intervencija Deset Gradonačelnik nije želio gubiti dragocjeno vrijeme. Istog časa, kad je stupio u svoj ured, priđe telefonu, podigne slušalicu i nazove Glavni grad. - Hitno moram razgovarati s predsjednikom Vlade! - oštro reče bez ikakvog uvoda. Zatim je malo slušao sugovornika i klimao potvrdno, kao da ga sugovornik može vidjeti. - U redu, razumio sam - reče zatim i nervozno se ogleda, kao da sumnja kako ga netko promatra. - Obećajte mi, da će te obavijestiti predsjednika Vlade istog časa kad ovaj stigne. Opet je malo slušao objašnjenja i uvjeravanja kako će sigurno što prije proslijediti njegovu poruku. Nije previše vjerovao. Njegov Grad nije bio poznat po slijeđenju političke stranke kojoj je pripadao predsjednik Vlade i bila je javna tajna, da se razvoj Grada zbog toga kažnjava: zanemaruju se vitalne prometnice, mnogo se slabije gradi nego u Glavnom gradu, a bilo je još toga za nabrajanje. Nervozno očekujući poziv, Gradonačelnik priđe prozoru i pogleda dole na monolit, na džip pored kojeg je stajao general Jaki sa neizbježnom cigaretom u ustima. Prezirao je tog čovjeka. Samo silu poznaje. Ništa više. A to je uvijek najgora mogućnost. Današnja politika ... a da odstupi? Da pljune na političku karijeru i vrati se u miran građanski život? I da svaki vikend provede sa ženom i djecom? Koja više i nisu djeca ... i Gradonačelnik odjednom shvati da su mu djeca postala mladi ljudi, nepoznati ljudi, u čijem odrastanju nije suviše učestvovao. Zbog njegove političke ambicije. Kojoj je sve žrtvovao. I bi mu neizmjerno žao zbog toga. Telefon zazvoni. Gradonačelnik se naglo okrene i u dva skoka približi telefonu i zgrabi ga munjevito. - Halo? - reče užurbano. - Samo tren - začuje dobro mu poznati mladenački ženski glas. - Sad ću vas spojiti sa predsjednikom Vlade. - Što se događa, Gradonačelniče? - začuje pitanje predsjednika Vlade kojim je odmah prešao na stvar, bez suvišnih riječi. - Poslali ste mi kompletnog luđaka, a ne čovjeka koji može riješiti stvar - zalaje Gradonačelnik: odjednom ga više nije bilo briga ni za karijeru, ni za bilo što drugo, osim za sigurnost svoga Grada i njegovih ljudi. - Polako! - zapovijedi predsjednik Vlade. - Govorite o generalu Jakom? - O kome drugom? - bijesno odvrati Gradonačelnik. - Njega ste poslali u moj Grad, zar ne? - Gradonačelniče, smirite se! - naredi predsjednik Vlade. - Kako to razgovarate sa mnom? - Onako kako zaslužujete! - drekne Gradonačelnik. - Šaljete mi kompletnog idiota da pucnjavom riješi problem. Čuvši riječ "pucnjava", predsjednik Vlade se zagrcne, što Gradonačelnik sasvim dobro začuje. - O kakvoj pucnjavi govorite? – upita napetim glasom: oči svijeta su uprte u zemlju, a sad se spominje pucnjava. - Želi pucati u monolit - reče oštro, ali više ne podižući glas, Gradonačelnik. - Tenkom. - Kakvim tenkom? Nisam naredio da konvoj prati nikakav tenk. - Ludi general je naredio - reče Gradonačelnik. - Valjda poznaje drugog ludog generala, koji mu spremno izlazi u susret. - Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade.- Pripazite se! Kako se to izražavate o najvišim časnicima naše vojske? Pripazite! - Mnogo bi bolje bilo - odječe Gradonačelnik - kad bi ti vrli vojnici pripazili na svoje ponašanje. - Ma što je s vama? Nikad niste ovako govorili. Jest, imali smo nesuglasica, ali razgovarali smo uvijek uljudno. Što je to s vama? - Ne volim zveckanje oružjem! - odgovori Gradonačelnik bijesno. - I bude li ova budala pucala tenkom, osobno ću ga tresnuti u uobraženu njušku. - Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade. – Dosta je razgovora u ovom neprimjernom tonu. Pozovite generala Jakog na telefon. Čekam. Gradonačelnik se vučje isceri: postigao je što je htio! Priđe prozoru i širom ga otvori u namjeri da pozove generala, ali generala nije bilo, a nije bilo ni džipa. Samo se poveći šator vidio i naravno, vojnici. Gradonačelnik se opasno nagne kroz prozor i poviče: - Vojniče! Vojniče! Jedan od desetine vojnika koju su besposleno stajali na šetnici, podigne pogled i zatim priđe bliže i stane ispod prozora. - Izvolite, gospodine. - Zovi mi generala Jakog! - Ne mogu, gospodine. - Što? - zgrane se Gradonačelnik: zar će sve biti uzalud? - Zašto ne možeš? - Otišao je džipom u susret tenku - odgovori vojnik. Gradonačelnik glasno upotrijebi ružnu riječ koju već jako dugo nije upotrijebio. - Nemoguće je dozvati generala - ljutito reče u aparat. - Otišao je džipom u susret tenku. - Shvatio sam to po vašoj psovci! Smirite se - ponovi po tko zna koji put predsjednik Vlade. - Kad se general Jaki vrati, javite mi se obojica. Prije svake akcije! I to je naređenje! Jeste li razumjeli? - Jesam - reče Gradonačelnik. - Ako onaj ... - Nemojte, Gradonačelniče! - prekine ga predsjednik Vlade. - Postupite točno kako sam rekao i ništa više. Veza se prekine. Gradonačelnik umornim pokretom odloži telefon, pa se vrati prozoru kojeg je zaboravio zatvoriti. Nesnosna je vrućina prodirala u njegov inače uvijek prijatno rashlađeni ured. Gradonačelnik zatvori prozor gledajući neprestano monolit kako mirno i neumoljivo strši prema plavom nebu, a u njegovoj pristojnoj udaljenosti, šeću besposleni vojnici sa oružjem u rukama. Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:33 - Budi (12) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||