![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
20.07.2010., utorak
Intervencija 6
|
Intervencija Šest U pet je sati poslijepodne postalo jasno: monolit ostaje na mjestu na kojem se stvorio. Stojeći pored telefona i namjeravajući zvati Glavni grad, Gradonačelnik se mirno osmjehivao. Ništa se više nije moglo učiniti. Gradonačelnik je zbog toga osjećao duševni mir. Točno, nije u podne podnio raport kako su izvolijevali zahtijevati, jer upravo su to i tražili iz Glavnog grada, ali sad je mogao istinito reći kako je pokušao sve što je u njegovoj moći ne bi li makli monolit. I nije uspio. Ali nije zbog neuspjeha osjećao loše raspoloženje, naprotiv, osjećao se sjajno, baš kao da je izvojevao veliku i slavnu pobjedu! Naredio je da pozovu najveću dizalicu i svi su nestrpljivo čekali da ta grdosija konačno stigne tamo gdje nikad prije nije bila: na gradsku šetnicu. Poslijepodne je užareno i tromo odmicalo, a ljudska gomila postajala sve veće i veća. Kad se ogromna dizalica konačno pojavila oprezno mileći kroz nepresušnu rijeku znojnih ljudi, svi su uglas povikali, protestirajući. Građani su voljeli monolit, bilo je očito. Naravno, ni ogromna dizalica ništa nije učinila. Monolit je i dalje uporno stajao na mjestu. Ništa što su u gradu imali, nije ga moglo pomaknuti. Sad, dok stoji pored telefona namjeravajući nazvati Glavni grad sa kojim baš i nije imao dobru suradnju, Gradonačelnik je to znao. Govoriti će istinu, to je bilo važno. Naravno, neće ni spomenuti da mu je silno drago što monolit ostaje, što će ga moći svakodnevno gledati i ... što i? Nije znao, ali nije ni mario. Glavno da je monolit tu. Ispred njega, Gradonačelnika i ljudi koje on predstavlja i kojima služi. Gradonačelnik prestane sa sjetnim razmišljanjima i odlučno utipka pozivni broj Glavnog grada, pa broj ureda predsjednika Vlade. Naravno, nije se odmah javio sam predsjednik Vlade, pa je strpljivo i sasvim mirno sačekao njegovo javljanje. - Zar se nismo dogovorili za razgovor u dvanaest sati? - nabusito upita predsjednik Vlade, ne mareći za učtivost, po kojoj ionako nije bio poznat. - U podne nisam imao što javiti - otresito reče Gradonačelnik i zastane, zamišljajući ugojeno lice predsjednika Vlade, njegove hladne zelene oči, čiji ga je pogled podsjećao na pogled morskog psa i namjerno više ništa ne doda. - A sad imate? - upita predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne: prva je runda odigrana u njegovu korist. - Ne previše - kratko reče. - Moram li izvlačiti pojedinosti? - upita nestrpljivo predsjednik Vlade. - Shvatili smo, gledajući na televiziji, da niste uspjeli ukloniti monolit. Jeste li sve, baš sve pokušali? - Jesmo - reče Gradonačelnik. - Baš sve. Dovukli smo najjaču ... - Poznato nam je to - prekine ga nabusiti predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne. - Što ima još? - Ništa - kratko odgovori Gradonačelnik, pa ne izdrži, već upita, namjerno ispuštajući ono obavezno "gospodine predsjedniče": - Što bi bilo? - Zar ga ne ispitujete? - upita predsjednik Vlade. - Što dalje poduzimate? - Kako da ga ispitujemo? - Zar vam direktiva mora doći od nas? - zareži predsjednik Vlade. - Niste se sjetili uzeti komadić i uzorka monolita i ispitati ga u nekom laboratoriju? Gradonačelnik samo što ne prasne u smijeh. Sjeti se kako su se prije tri sata, dok su čekali na dizalicu, oko monolita sjatili razni ljudi u policijskim odorama, a mnogi i u običnoj, civilnoj odjeći, a koji su očito zapovijedali operacijom. Kuckali su raznim alatkama koje Gradonačelnik nikad prije nije vidio, nije ni znao da postoje, kuckali po monolitu koji nije odgovarao, nije se čulo udaranje po njemu, baš kao da udaraju po vrućem zraku. Mazali su ga nekom tekućinom, valjda očekujući bilo kakvu reakciju. Koja je izostala. Zatim su pokušali izrezati komadić tog tajanstvenog crnila, ali se snažna električna pila nije pokrenula. Donijeli su drugu i ista se stvar dogodila. Zatim treću i tek tada su priznali, jer su morali priznati, kako monolit na neki njima neshvatljiv način posjeduje samoobranu. - To je sasvim nemoguće, gospodine predsjedniče - reče sa zadovoljstvom. - Nema tog alata koji ga može rezati. Policija je pokušala. - Policija? I nisu uspjeli? - Nisu. - Hm! - Duga šutnja se produžila, a onda se začuje odlučan i tvrd glas predsjednika Vlade. - Konzultirati ću se sa generalom Jakim. Nakon konzultacija, poslati ću ga k vama. I njegovu pratnju. On će riješiti problem. - Naravno, gospodine predsjedniče - raspoloženo odgovori Gradonačelnik: postalo mu je jasno kako monolit više nije njegova briga, samo mu je to bilo važno i ni malo ga nije bilo briga, što je naduti predsjednik Vlade prekinuo njihov razgovor ni ne pozdravivši se. Osmjehujući se neprestano, Gradonačelnik lagano spusti slušalicu i odluči otići kući. Što će ovdje? Ništa ne može učiniti. Neka sutra general Jaki i njegova svita razbija glavu oko problema. Njemu je dosta. Želi mir, samo mir i ništa više. I nije mu bilo jasno, kako je sve ove godine mogao ostajati u uredu i do osam sati navečer, a ponekad i duže. Zar mu nije ljepše sa obitelji? ( sutra novi nastavak ... možda ...) Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:08 - Budi (12) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||