18.07.2010., nedjelja

Intervencija 4

photo by misko Intervencija Četiri Nadzornik Dado, praćen u stopu od svog zamjenika Jerka, kao izbačen iz katapulta iskoči iz kola i požuri prema monolitu nepovjerljivo ga gledajući. Velika skupina ljudi, koja je do maloprije žagorila, odjednom se utiša i svi se zagledaju u Dadu. Postavši svjestan toga, Dado se nelagodno osmjehne i priđe monolitu. Pruži ruku i položi dlan na neobično crnilo. Neobična mu toplina projuri tijelom poput električnog šoka. Osjećao se jako dobro stojeći tako pored monolita sa dlanom na njemu, primajući neobičnu toplinu, ali je krajičkom opuštene svijesti znao da ne može previše dugo uživati u ovom trenutku. Njegovi ljudi čekaju. Gradonačelnik čeka. I ova gomila radoznalaca čeka. Svi čekaju na njegovu odluku. Skupivši snagu, odlučno odmakne dlan sa monolita i okrene e prema svojim ljudima. - Idemo, momci! - podvikne raspoloženo. - Znate svoj posao. Znali su ga. Pod znatiželjnim pogledima svih prisutnih, radnici priđu monolitu i otpočnu sa pripremama. Činilo se kao da otežu posao. Često bi dodirivali monolit i zatim potiho između sebe izmjenjivali primjedbe. Stojeći pored njih i nadgledajući vezivanje-pričvršćivanje monolita, Dado primijeti Gradonačelnika kako sporim koracima izlazi iz Vijećnice i krene mu u susret. - Dobro jutro, gospodine Gradonačelniče - reče rukujući se sa njim. - Moji su ljudi upravo otpočeli sa pripremama. - Vidim - reče Gradonačelnik. - Brzo ste stigli. - Nastojali smo. - A ona stabla na budućoj autobusnoj stanici? Nisu posječena? - Naravno da nisu - odgovori Dado začudivši se Gradonačelnikovom pitanju. - Kako ih posjeći i istovremeno biti i ovdje? Rekli ste da je ovo prioritetno. - Drago mi je da ih niste posjekli - reče Gradonačelnik, a širokim mu licem preleti brzi osmjeh. Dado se po drugi put u veoma kratkom vremenskom razdoblju iznenadi. Ali iznenadi se još i više, kad shvati kako je i njemu drago što ona stabla nisu posječena, što još žive, što se još uvijek ponosno uzdižu prema plavom nebu bez ijednog oblačka. - Neobično - tiho promrmlja. - Toliko gužve, a sve je to nepotrebno. Može se ... - Istina - prihvati Gradonačelnik, iako Dado ne završi rečenicu. - Sve je to nepotrebno. I ova istraga. - Koja istraga? - Istražuju tko je postavio monolit ispred Vijećnice - odgovori Gradonačelnik. - Telefonirali su iz Glavnog grada i naredili mi da to otkrijem. Prebacio sam tu dužnost na Prvu policijsku stanicu. - Zar se nečeg boje? - upita Dado. - Boje? - Gradonačelnik ga pogleda. – Mislite terorizma? Ne znam. Ali prirodno je da žele znati odakle se pojavio ili tko ga je postavio, zar ne? - Jest, prirodno je - složi se Dado. - Iako, meni baš i ne smeta. - Ne smeta ni meni - reče Gradonačelnik. - Konačno, usred Pariza su stavili onu piramidu i ljudi su se onda bunili, a sad je svima drago što je staklena piramida tamo. - Mislite da bi ljudi i ovo zavoljeli? - upita Dado. - Ne moram misliti - odgovori Gradonačelnik. - Pogledajte malo bolje. Svi ushićeno gledaju u taj predmet. Svi su znatiželjni. A neki, bogami, i sretni. - Istina - prizna Dado, nakon što je pogledom prošarao po gomili koja je i dalje pratila svaki pokret njegovih ljudi koji su čeličnim sajlama vezivali monolit privodeći posao kraju. - Nitko nije namršten, svi se smiješe. Kao ... - Kao ... što? - ponuka ga Gradonačelnik. - Kao da su sretni - reče Dado. - Izgledaju kao da nemaju nikakvih briga. - Baš tako! - I nekako su silno blagi. - I ja sam to primijetio - reče Gradonačelnik. - Svi su silno učtivi, smiješe se jedan drugom. Nema naguravanja, nema psovki, nema nervoze. A sunce udara po njima baš kao i svih ostalih dana. A dobro znate kako su se ponašali posljednjih dana, od kad su počele ove nesnosne vrućine. Dado klimne. Nije bilo potrebe govoriti. Posljednjih je dana u gradu vladala prava pošast sitnih, ali i krupnih prekršaja. Ljudi bi se posvađali zbog sitnice, a posljedice su znale biti kobne. Razbijena lubanja, nož u trbuhu …Saobraćajnih je nesreća bilo čak 40% više nego inače. Hitna je pomoć, baš kao i policija, neprestano imala posla. Danonoćno su gradom odjekivale njihove upozoravajuće i iritirajuće sirene. - Vrućina - zamišljeno reče Dado brišući znojno čelo. - Sve je to zbog ove proklete vrućine. Pa blizu je 40 stupnjeva, a kažu da će biti i gore. - Svake će godine biti sve toplije - tiho reče Gradonačelnik. - A što će vrućina donijeti sa sobom, ne smijem ni pomisliti. Dado htjede nešto reći, ali zašuti vidjevši svog zamjenika Jerka kako im krupnim koracima prilazi. - Što je? - upita Dado. - Gotovo je - reče Jerko. - Privezali smo ga. Da ga podignemo? - Naravno - reče Gradonačelnik. - Samo pažljivo. Bilo bi šteta oštetiti ga. - Podignite ga, pa da krenemo - zapovijedi Dado. Jerko klimne, pa još jednom pozdravljajući klimne Gradonačelniku i vrati se ljudima koji su čekali. - Idemo! - vikne. - Dižite ga! Dizaličar uključi dizalicu i moćan šum poput grmljavine podiže se u vruće jutro. Čelične se sajle zategnu oko monolita. - Diži! - vikne nestrpljivo Jerko, osjećajući na sebi poglede Gradonačelnika i Dade: neće, valjda, baš sad dizalica zakazati? - Ne ide! - vikne dizaličar prema Jerku sjedeći gore visoko iznad ljudskih glava. - Ne pomiče se. - Kako ne ide? Pojačaj! - Jesam, svom snagom. I ne ide. Ne podiže se ni milimetar. - Pa koliko je to teško? - Odakle da ja to znam? – obrecne se dizaličar. - Polako - reče Jerko. - Smirimo se. Daj, pojačaj to koliko god se usuđuješ. - Na vašu odgovornost - reče dizaličar. Zatečen, Jerko je kratko oklijevao, a onda odlučno klimne. - Na moju odgovornost - čvrsto reče. - OK, šefe! - Dizaličar se naceri. - Da vidimo što ova bebica može. Odmah zatim počne povlačiti polugu prema sebi uz napetu pažnju svih prisutnih. Nakon dugotrajnog brujanja motora, stražnji dio kamiona-dizalice odjednom se nađe u zraku. Dizaličar uplašeno oduzme gas. Stražnji dio kamiona-dizalice tresne na ugrijane ploče kojima je bila popločana čitava dugačka šetnica. - Jeste li vidjeli? - upita uplašeno. – Jeste li vidjeli? Pa to mora da je vraški teško! Umalo da se nisam prevrnuo! ( sutra možda pauza ... ) Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 12:59 - Budi (10) - Iskren - #