16.07.2010., petak

Intervencija 2

photo by misko Intervencija Dva Nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", jer odnedavno su ova dva poduzeća spojili u jedno, duboko uzdahne: dan još nije pravo ni počeo, a već su na pomolu neprilike. - Što je? - upita ga Jerko, njegov zamjenik. Nadzornik Dadov koje su svi zvali Dado ispuštajući mu posljednje slovo iz prezimena, zavrti glavom. - Bio je Gradonačelnik - reče. - Shvatio sam. I? - Hoće da u odmah uklonimo neki monolit koji se preko noći stvorio ispred Vijećnice. - Monolit? - Dobro si čuo. - Koji se vrag događa? - To bih i ja volio znati – reče nadzornik Dadov ustajući. - Gradonačelnik želi da to odmah učinimo. - Ali ... - počne Jerko i pregrize riječ. - Da, znam - umorno reče Dado. - Svi su nam ljudi zauzeti oko onih vražjih stabala. - Sad se već skupila prilična gomila koji se bune - reče Jerko. - Traže da ostavimo stabla, da ih ne siječemo. Neki čak i prijete. - Prijete? Kako znaš? - Javili su mi prije petnaest minuta. - Idemo tamo - odluči Dado. U kolima, gdje su odmah uključili rashladni uređaj, polako su se kroz jutarnji saobraćaj probijali prema svom cilju. Nadzornik Dado je sjedio pored Jerka koji je šuteći namrgođeno vozio. Prosvjednici. Još i to? Što je to sa ljudima? Je li to zbog vrućine? Zar ne znaju da im je potrebna autobusna stanica? A autobusna stanica ne može biti na prometnici. Kako ne shvaćaju da moraju posjeći ta velika stabla, da bi na mjestu koje sad zauzimaju, iznikla moderna ostakljena autobusna stanica? Žele stanicu, a žele i stabla! E, pa, ne može ... - Evo nas - reče Jerko. Dok su izlazili iz kola pogledima su odmjeravali tridesetak ljudi koji su žagorili i onemogućavali radnike u obavljanju posla: sječi stabala. Kamioni sa kranovima-ljestvama bili su već parkirani pored stabala i ljudi su se samo trebali popeti i početi rezati gornje grane i posao bi otpočeo. A ovako ... Dado žalosno zatrese glavom i skoči na papučicu jednog od kamiona i podigne visoko ruku u zrak. - Narode! - vikne nadglasavajući žamor. - Molim za trenutak pažnje. - Kakvu ćemo sad novu laž čuti? - dobaci netko iz gomile. - Nije laž - Dado prikuje pogled na čovjeka koji je povikao. - Čini se da danas neće biti ništa od ovog posla. Možete se razići. - Neće biti ništa? - podrugljivo upita isti bukač. - I da se raziđemo? A kad mi odemo, vi lijepo posiječete ova nama draga stabla i smijuckate se nama glupim i lakovjernim budalama. - Nije tako, kunem vam se - reče Dadov nastojeći da mu glas zvuči što uvjerljivije. - Imamo neki hitan posao. - Kakav hitan posao? - Moramo ukloniti monolit. - Kakav monolit? - Ama ljudi! - očajnički poviče Dado. - Pa ne možemo se ovdje sad dovijeka raspravljati. - A zašto ne? - upita jedna djevojka. - Mi ne žurimo nigdje. Lepršavi se smijeh zaori i zaplovi prema nebu bez ijednog oblačka: biti će ovo još jedan strašno vruć dan. - Neki od nas imaju posla - reče Dado. - Eto zašto. - A neki od nas ga nemaju! - zagrmi jedan bradati tridesetogodišnjak. - Ali ne svojom krivnjom! Ponovo se žamor podiže iznad ljudskih glava, ali ovog puta drugačiji, težak, nelagodan. - Molim vas! - zavapi Dado. - Urazumite se. - Vi se urazumite! - vikne bradonja. - Zašto morate posjeći ova stabla? Zar ne možete vražju stanicu graditi malo niže? Ili više? Nego baš ovdje, gdje su ova krasna stabla! - Nisam ja odlučivao o tome gdje će se autobusna stanica graditi - tiho reče Dado. - Shvatite to. Samo izvršavam naređenja. - Koja se kose sa našim željama - odbrusi bradati mladić. - Ne uvažavate naše želje. - Pa nećemo ih danas sjeći - ponovi još jednom Dado. - Rekao sam vam to. - Jesi - podrugljivo reče ona djevojka. - I slagao si da ideš maknuti neki monolit. Ja dobro poznajem svoj grad i znam da u njemu nema ni jednog monolita. Varam li se? Odobravajući žamor okupljenih poprati djevojčine riječi. Svi su jedan drugom govorili kako nikad nigdje u gradu nisu vidjeli nikakav monolit. Ovaj laže. Čitava vlast ih laže. Neprekidno ih lažu i varaju i rade mimo njihovih želja. Ne obaziru se na njih. Sjete ih se samo kad su izbori i onda im obećavaju brda i doline. Prestali su vjerovati, više nikom ništa ne vjeruju. Pogotovo ljudima od vlasti. Koliko su ih puta slagali? Nadzornik Dado ih je nemoćno slušao, a zatim domahne svojim ljudima da se okupe oko njega. Sišao je sa papučice kamiona i pristupio osobnom automobilu brišući znojno lice. - Ništa nećemo postići nadmudrujući se sa njima - obavijesti svoje ljude, koji su se polukružno okupili oko njega. - Ne vjeruju nam. Ni ne krivim ih previše. Danas ne siječemo stabla. Idemo maknuti monolit. - Znači - promrmlja jedan od radnika – ipak postoji monolit. - Naravno da postoji! - obrecne se Dado na njega. - Ili i ti misliš da lažem? - Nikako, šefe - osmjehujući se odgovori čovjek. - Koliko je težak taj monolit? - upita jedan prosijedi velikih i požutjelih, posljedica pretjeranog pušenja, brkova. - Ne znam - odgovori Dado. - Ali visok je oko tri metra. Ne bi trebao biti pretežak za ovu dizalicu. Svi su pogledali za njegovim prstom kojim je upirao u rečenu dizalicu, iako su je svi, naravno, dobro poznavali. - Ulazite u kola i krećemo pred Vijećnicu - naredi nadzornik Dado glasno, da bude siguran kako ga svi okupljeni čuju. Začuđeni prosvjednici gledali su kako radnici sakupljaju svoje alatke, uskaču u kamione-dizalice ne vjerujući da se to događa. Konačno su sva tri kamiona zagrmjela motorima i polako krenula praćena nepovjerljivim pogledima prosvjednika. - Odlaze - reče jedan. - Ali će se vratiti! - čvrsto reče bradati mladić. - Ne vjerujem pasjim sinovima! Odobravajući žamor poprati razilaženje prosvjednika. Više nemaju što ovdje tražiti. Razlog njihovog okupljanja je nestao. Iznenada. A sutra ... pa, sutra je novi dan, zar ne? ( nastavak slijedi ... sutra ) Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 13:29 - Budi (14) - Iskren - #