25.11.2009., srijeda

Godišnjica braka

photo by george917 Godišnjica braka Bilo bi bolje da nisam došao. Morao sam skupiti toliko snage u sebi i zahvaliti se prijatelju na pozivu uljudno ga odbivši. Što ću ja na raznim zabavama? Ne pijem, ne pušim, ne volim pretjerano jesti. Dosadno mi je na tim zabavama, dosadno mi je slušati žamor ljudskih glasova, glazbu, zveket pribora za jelo i zveckanja leda u čašama. Dosadno mi je ljudsko društvo. - Postaješ mizantrop - rekao mi je prijatelj Valentin tri dana ranije, dok smo pili kavu za šankom. - Čujem da se više uopće ne družiš s ljudima. - Volim samoću. - Izolirao si se - nastavljao je on. - Često ni slušalicu telefona ne dižeš. To znam sigurno. - Je li? - upitao sam ga zabavljajući se. - Sigurno znaš? - Nekoliko sam te puta nazivao - rekao je on ozbiljno. - Nikad se nisi javio. - Možda nisam bio kući. - Možda. Ali sad nije važno. Slavimo dvadeset godina braka, moja žena Aneta i ja. Voljeli bi da dođeš u subotu. Znaš gdje stanujemo. Klimnuo sam potvrdno grozničavo razmišljajući kako se izvući od poziva-obaveze, a da ne uvrijedim prijatelja. - Znam što misliš - rekao je moj prijatelj osmjehujući se. - Što mislim? - Tražiš prikladan izgovor da odbiješ naš poziv. - Doći ću - rekao sam, naglo se odlučivši i osjećajući stid što mi je prijatelj pročitao misao koja je tinjala u meni. - Da ti dokažem kako nisam postao mizantrop. Još. - Zašto si dodao ono "još" na kraju? Držeći čašu u ruci i stojeći malo sa strane bučnih događaja, zid mi se nalazi iza leđa, prisjećam se tog razgovora. Nisam odgovorio prijatelju Valentinu, a on nije ni očekivao da ću odgovoriti. Gledam ga sad kako se razdragano smije nekom ćelavom gospodinu koji mu je nešto šapnuo propevši se na prste, jer prijatelj mi je visok čovjek. Sve je to njegovo, Valentinovo društvo. Bio je u pravu, izolirao sam se i nije ni čudno što nikog ne poznajem osim slavljenika koji su ujedno i domaćini. Osmjehujući se prizoru, krećem polako prema velikim i staklenim vratima balkona, pa ih malo otvaram i brzo šmugnem van. Pluća mi sa zahvalnošću udišu hladan i svjež zrak. Uživajući u hladnom i čistom zraku i pogledu koji je pucao sa visine sedmog kata, polako sam i duboko disao uživajući u tom jednostavnom činu o kojem ne razmišljamo, a o kojem ovise naši životi. I baš kad sam se počeo navikavati na iznenadnu tišinu, poslije one buke unutra koju sam ostavio iza sebe, vrata se staklena ponovo otvaraju i buka dopire do mene. Na balkon izađe visoka i zgodna žena predivnih izražajnih crnih očiju, Aneta. - Oprosti - reče mi. - Ne želim smetati. Poželjela sam malo pobjeći od zabavljanja gostiju. - Ne smetaš - odgovorim joj prijazno se osmjehujući. - Mislio sam da uživaš u društvu. U ulozi domaćice. - I jesam - prizna Aneta, a sjenka tuge preleti joj licem. - Dok nije došla ona. - Tko to? - Njegova ljubavnica. - Ljubavnica? - Da, ljubavnica! - ljutito reče Aneta. - Čija ljubavnica? - Pa njegova! - žestoko odgovori ona, pa ne ostavljajući mi mjesta dvoumljenju, brzo doda: - Valentinova. Zatečen, nijemo je gledam. Što reći u takvoj prilici, a da ne zvuči prazno i glupo? Odlučio sam se na šutnju. - Nije mi to trebao uraditi - reče Aneta i zadrhti na večernjem zraku. - Uđimo - kažem joj. - Drhtiš, ramena su ti gola. Hladno ti je. - Ne želim ući - odgovori ona, pa doda patetično: - Ne želim udisati isti zrak koji udiše i ona. - Jesi li sigurna da se ne varaš? Aneta podigne glavu, zabaci dugu i crnu kosu i zagleda mi se pravo u oči, dugo i ispitivački. - Ti zbilja ne znaš? - Ne, ne znam. - Mislila sam da ste prijatelji. - I jesmo prijatelji - odgovorim joj. - Ali prijatelji koji se posljednjih godina rijetko viđaju. - Traje to već duže vrijeme - obavijesti me Aneta. - Mislim oko godinu dana. Nekako u ovo vrijeme prošle godine sam to primijetila. Počeo se čudno ponašati, dolaziti sve kasnije. Trijezan dolaziti. Nasmiješio sam se shvaćajući na što cilja. Valentin i ja smo nekada često znali po čitave noći piti, prije mojih trezvenjačkih dana i Aneta to vrlo dobro zna. - Možda je samo smanjio piće - primijetim znajući da govorim besmislice. - Ni sam ne vjeruješ u to - reče mi Aneta i ponovo zadrhti. - Ne vjerujem - kažem joj hvatajući je pod ruku. - A sad uđimo. Smrznuti ćeš se ovdje na balkonu. - Nije je smio pozvati ovdje - mrmlja Aneta, dok je propuštam ući i zatvarajući staklena vrata. - Smiri se, molim te - kažem joj. - Jesi li sigurna u to što govoriš? Jesi li razgovarala sa Valentinom? - Odbija razgovarati - reče Aneta. - Nikad nije htio o tome razgovarati. "Koja je?" - želio sam upitati Anetu promatrajući okupljene žene oko Valentina, ali nisam rekao ništa. Ponekad je bolje ne znati. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 20:25 - Budi (28) - Iskren - #

16.11.2009., ponedjeljak

Ogledalo u duši

photo by misko Ogledalo u duši Vlažni prsti kiše koja je nesmiljeno padala već od ranog jutra, glasno udare po staklenom zidu prozora i Klarisa se trgne na taj zvuk, a lijepa maštanja koja su je ponijela nekoliko godina unazad, odjednom nestanu. Ispred Klarise se ponovo nalazi pravi jesenji dan, prepun kiše, požutjelog lišća na sivom i mokrom asfaltu, kojeg je lijepo mogla vidjeti sa visine petog kata, dok je gledala kroz zatvoreni prozor. Mora spustiti rolete, kiša suviše jako pada. Sad već u polutami sobe, Klarisa se neveselo osmjehne gledajući oko sebe. Pogled joj preleti preko sitnog nereda kojeg su prouzročili Ivan i ona ujutro, kad su ustajali, budili se i pripremali za još jedan dan. A onda je Ivan izjurio povevši i sedmogodišnju Dorinu: kad već mora kolima na posao, može i malu odbaciti do škole. Uopće ne razmišljajući o tome što radi, Klarisa za čas dovede sobu u savršeni red, izađe iz nje i uputi se u malu kuhinju. Kiša je bubnjala po spuštenoj i izbačenoj roleti i sivilo je dana ulazilo u kuhinju. Neveselo se osmjehujući, Klarisa nalije šalicu kavu, pa se bojažljivo, iako je znala da je sasvim sama u stanu, osvrne preko ramena. Zatim se sagne, pa ispod stola, gdje je kutija bila vješto zakačena, iščeprka cigarete i sa uživanjem zapali. Kava je bila slatkasta, ne suviše slatka, baš kavu voli, ali nešto nije bilo kako treba ... nelagodan joj se osjećaj uspinjao leđima i natjera je zadrhtati. Zašto puši? Zar nije zajedno sa Ivanom prestala kad se Dorina začela? Željela je svom djetetu pružiti sve najbolje. Dorina. Njena sreća, njen smisao života. Klarisinim lijepim licem, na kojem su se tek počele formirati prve jedva vidljive bore, preleti osmjeh sreće. Prisjeti se onog ljetnog dana, kad je Dorinu učila plivati stojeći do pojasa u moru i pridržavajući mršavu djevojčicu za koštunjave bokove i koja se sa povjerenjem predavala njenim, majčinim rukama, ali kojoj je usprkos tome blistao strah u plavim očima. Klarisa ju je hrabrila i pomagala joj i mala je odjednom nevješto mlatarajući rukama zaplivala. Sitno joj se i mokro lice razvuklo u sretan osmjeh, plave oči bljesnule. - Gledaj, mama! - uzviknula je. - Plivam. - Vidim, zlato moje - odgovorila je Klarisa i zaželjela da taj trenutak sreće zauvijek traje, da se zamrzne u vremenu. Krajičkom je oka vidjela kao Ivan sve to snima kamerom koju su nedavno kupili i kako se i on osmjehuje. Ponosan otac. Sretna porodica. Udar vjetra zatrese poluotvorenu roletu i prizove Klarisu u sadašnjost. Klarisa uplašeno skoči i pogleda na sat. Još malo i morati će krenuti po Dorinu. A mrzi voziti po ovakvom vremenu. Ali kad mora … - Mamice, ne moraš dolaziti po mene - rekla joj je Dorina već nekoliko puta. - Znam sama doći iz škole. - Ne sumnjam u to, zlato moje - odgovorila joj je Klarisa. - Ali meni to pričinjava veliko zadovoljstvo. - Nisam više mala, mama, znaš? - nastavljala bi Dorina. - Još malo i imati ću osam godina. Osam. Kako je to imati osam godina? Klarisa se namršti dok je istresala pepeljaru u najlon-vrećicu koju će ponijeti sobom i baciti je u kontejner za smeće. Isprala je staklenu pepeljaru i kutiju cigareta ponovo vratila na skrovito mjesto. Tako ... sad može krenuti ... Ostalo je samo čekati da Ivan dođe kući. Dovezla je Dorinu kući i djevojčica piše zadaćnicu u svojoj sobi. Klarisa se ponosila njenom marljivošću. Sretna je da sretnija ne može biti, osjećala je to. Ima divnog muža i prelijepu pametnu kći i budućnost joj se radosno smiješi. Ključ u bravi se okrene i metalni oštri zvuk je natjera brzo ustati: gotovo je poskočila sa stolice. Uplašeno se zagleda prema hodniku odakle je dopirao zvuk muških koraka. - Dobar dan, draga - tiho je pozdravi Ivan promatrajući je pažljivo. - Evo me. Kakav ti je dan bio? - Oh, sasvim dobar! - odgovori Klarisa mičući neposlušni pramen kose sa čela. - Prije pola sata sam dovezla Dorinu iz škole. U svojoj je sobi. Kaže da ima mnogo ... Ivan uzdahne i žalosno zavrti glavom. Ostavi Klarisu u kuhinji da govori sama sebi, a on, stojeći u hodniku, okrene telefonski broj za kojeg se nadao da ga više nikad okrenuti neće. - Vratilo se, gospodine doktore - reče nakon što se uljudno predstavio. - Eno je u kuhinji kako samoj sebi govori što je danas radila sa ... Nije završio rečenicu. Nije se mogao prisiliti izgovoriti ime svoje kćerke koja se pretprošlog ljeta utopila. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 16:39 - Budi (42) - Iskren - #

12.11.2009., četvrtak

Stražar

photo by misko Stražar Psina Floki potmulo reži iz dubine mog stomaka i ne dozvoljava mi zaboraviti. A kad na tren zaboravim, Floki psina me ujeda i krv poteče rijekom sjećanja. Crvena rijeka. Koju sam nekoliko puta pregazio nastojeći se utopiti u naručju ugode. Nismo dozvoljavali prepreke žudnji. Tražeći zaborav. I smiraj. Nalazeći buru i nemir. Koji se i dalje kovitlaju u unutrašnjosti onoga koji bi trebao biti ja i za kojeg sumnjam da sam ostao ja. Jesam li ja ostao ja poslije doživljenog doživljaja? Sumnjam. Nisam to više ja. Ili jesam, ali neki sasvim drugačiji ja, ni nalik onom drugom od prije samo četiri godine. Sumnja se oplodila i porodila mnoga pitanja. Na koja ne nalazim odgovore. Više mi nije ni toliko stalo do odgovora. Uživam u zagonetki. Čini mi se. Enigma umotana u tajnu, posprdno šapućem samom sebi. Splet čudnovate strasti i ravnodušnosti. I uspomena. Koja ne blijedi. Usprkos protoku vremena. Ništa ne blijedi dok klizimo kroz ravnodušno Vrijeme i to nazivamo životom. Vrijeme se rascijepilo na dva dijela: ono prije i ono poslije doživljaja. Jedinog pravog doživljaja. Za vrijeme kojeg sam osjećao moćnu snagu osjećajući kako čitav Univerzum diše u mom ritmu. Ne želim reći našem ritmu. Ili možda moram? Potiskujem. I sanjam. Bajke. Nastojeći se otarasiti sjećanja, u snu sam dobio zapovijed i kad sam se probudio, bilo je ljeto i već vruće, nisam znao kupam li se u znoju zbog sna ili zbog vrućeg jutra. Pogled mi se zaustavio na nedužnoj biljci za koju sam u snu dobio zapovijed: posijeci je! Visoka i vitka i lijepe zelene boje, biljka se ponosno uzdizala prema suncu, zeleni joj listovi treperili. Njena biljka. Njen poklon meni. Ustao sam, sasvim omamljen čudnovatim snom i posjekao biljku. Zarezujući je nemilosrdno i čvrsto i odjednom sam u rukama imao dvije biljke. Bi li mi poklonila biljku, da je mogla naslutiti njenu sudbinu? Vratio sam se u krevet i odmah iscrpljen zaspao baš kao nakon nekog napornog posla. Kad sam se po drugi put tog jutra probudio i vidio što sam učinio, nisam mogao vjerovati. Ali biljka jest bila posječena i sad je bila mala i ležala je nemoćno na stolu. Jesam li nju umjesto biljke htio posjeći? Ubiti? Izjurio sam što sam brže mogao na ulicu i u obližnjoj cvjećarni pokazao na gotovo istovjetnu biljku. - Ne tu - rekla je mlada prodavačica kod koje sam uvijek kupovao i koja je sigurno pomislila, kako me ponovo sretan događaj u mom životu doveo kod nje. - Sačekajte trenutak. Može? Klimnuo sam ne mogavši progovoriti, grlo mi je bilo suho, stegnuto, a ona otrčala vitkim nogama. Da bi se za čas vratila pobjedonosno se osmjehujući i noseći u ruci vitku zelenu stabljiku dvostruke krune. - Evo! - rekla je. - Ova je za vas! Zar nije prekrasna? - Jest - priznao sam jedva pronašavši snage odgovoriti, prisiljavajući se na uljudnost. - Prekrasna je. Nisam joj dozvolio zamotati biljku, nosio sam je onako golu hodajući brzo vrućom cestom: neka biljka upamti sivi put. Posječenu jadnicu pažljivo sam stavio u malu posudu, a ovu novu visoku sa dvostrukom krunom, pažljivo sam ugurao u bocu debelog stakla koju je isto tako kupila ona zajedno sa biljkom jedne večeri zasićene ljubavlju. I dok sam biljku uguravao pažljivo, polako, nije mi izmakla simbolika i u mom se umu počele smjenjivati slike i slike sve iste, a sve različite, koje su se smjenjivale ludom brzinom izazivajući u meni proturječna osjećanja. A duboko na dnu stomaka Floki psina i opet je zadovoljno zarežao. Ispunio je svoju dužnost: nije mi dozvolio zaboraviti. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 15:47 - Budi (21) - Iskren - #

06.11.2009., petak

Imati vremena

rtvslo.si..akropola_show Imati vremena Zatvorenih očiju, znajući kako neće moći ponovo zaspati, Adrian je osluškivao kišu kako muklo udara po prozoru. I tiho disanje usnule Davorke pored sebe: okrenuta je prema njemu, znao je, otvori li oči, ugledati će njeno mršavo lice i posijedjelu kosu koja je nekad davno bila crna poput gavranova krila. Uporno nije želio otvoriti oči, iako je znao kako je to neizbježno. Čitav se dan pružao ispred njega, a on, Adrian, šezdeset i dvije godine star, umirovljenik, umirovljen upravo jučer, po prvi put u četrdeset godina svog mirnog i tihog života, ne mora rano ustati i otići na posao. Ne mora ništa, u stvari. Baš ništa! Ukoliko ga je volja, može se čitav dan izležavati u toplini postelje i osluškivati ... gle, kiša je prestala. Protumačivši to kao dobar znak, Adrian poletno, kao što je to činio svakog jutra, ustane i izađe iz spavaće sobe. Upravo je uživao u drugoj šalici kave, kad još uvijek pospana i trljajući oči, u kuhinju uđe Davorka. - Što ti je? - upita ga začuđeno. - Ništa - odgovori Adrian. - Što bi mi bilo? - Ustao si u isto vrijeme kao da ideš na posao - promrmlja Davorka uzimajući šalicu i lijevajući kavu u nju. - Sad si penzioner, znaš. Možeš se izležavati. - Ne mogu se izležavati - odvrati Adrian odmah i pomalo ljutito. - Što ima lijepog u izležavanju? - Neki to vole. - Ja ne! - odreže Adrian. - Četrdeset sam se godina rano ustajao, pa mogu tako i nastaviti do ... - Do? - ponuka ga Davorka. - Slobodno reci: do smrti! - Tako je - reče on. - Do smrti. To sam htio reći. - Znam da si to htio reći - reče Davorka i otpije malo zamišljeno ga gledajući, a Adrian se sjeti dalekog ljeta i istog pogleda, samo što ga je onda gledala preko ruba čaše vina, a iza njenih golih je leđa šumjelo more. - Misliš da je sa životom završeno? Sad kad više ne radiš? - Ne znam što mislim - prizna Adrian. - Ali osjećam se savršeno glupo. - Glupo? Zašto glupo? - Ne znam što ću sam sa sobom - odgovori on. - I danom koji se kao neka teška vječnost pruža ispred mene. - Ne budali - meko reče Davorka: ruku je položila na njegovu i gledala ga i opet onim pogledom iz mladih dana. - Spremiti ću ti dobar doručak. Zatim ćeš se dotjerati, izaći u šetnju, pročitati novine uz kavicu u nekom lokalu. A kad se budeš vraćao ne smiješ zaboraviti na kupiti šećer, jer sam sasvim pri kraju sa njime. - Je li ti to pokušavaš učiniti me korisnim? - upita je podrugljivo, ali sa smiješkom u oku Adrian. - Ne možeš sama kupiti šećer? - Korisnim? Nisi ti još za bacanje - dobaci Davorka ustajući i okrećući se prema slivniku. - Nisi li to dokazao noćas? - Možda, možda ... - Još ćemo mi zajedno svega lijepog doživjeti - nastavi Davorka ne obazirući se na njegovu upadicu. - Uvijek si govorio kako želiš posjetiti Grčku. Sad imaš vremena i posjetiti ćemo je. - Samo tako? - Naravno Zašto ne? - Davorka se okrene i nasmiješi prema Adrianu. – Ništa nas ne sprečava. Biti će zabavno. Od kad nismo zajedno putovali? - Odavno - reče Adrian sanjalački. - Sjećaš li se, kad smo štedjeli za Grčku, otkrila si da si trudna, pa ... - Naravno da se sjećam - prekine ga Davorka osmjehujući se uspomeni. - Uvijek nas je nešto sprečavalo. Sad nas baš ništa ne sprečava. Možemo putovati koliko god želimo. Djeca su odrasla, otišla, imaju svoje živote, svoju djecu. Kad smo već kod toga, možeš svratiti u putničku agenciju i uzeti neke prospekte, raspitati se ... - Sjajna ti je ideja! - ustajući raspoloženo reče Adrian. - Idem se obući. - Polako! - nasmijano dovikne Davorka za njegovim leđima koja su već odmicala hodnikom. - Imamo vremena, Adriane! Koliko god hoćeš! Sa najlonskom vrećicom u ruci, u kojoj se nalazi kilogramski omot šećera i mandarine, Adrian zastane na rubu pločnika čekajući slobodan prolaz. Nestalo je onog neraspoloženja koje ga je zahvatilo ovog jutra. Jutro je počelo tako sumorno, kiša je pljuštala, misli mu bile crne, a sad? Sad se razvedrilo, sunce sja raskošno, ljudi hodaju ulicama razdragani suncem nakon nekoliko kišovitih dana. A on, Adrian, ne zavidi im na razdraganosti jer je i on sam razdragan, a sve to zahvaljujući svojoj Davorki. Koja je svojim rano-jutarnjim razgovorom uspjela nekako oživjeti ono daleko i gotovo zaboravljeno zajedničko maštanje o velikom i zajedničkom putovanju. Grčka. Kolijevka Zapadne civilizacije. Ma što mu to značilo! Osmjehujući se u sebi, Adrian dlanom lagano potapša grudi. Ispod prstiju osjeti prospekte koje je smjestio u unutrašnji džep sakoa i sjećanje na veličanstvene sive ruševine, a more se plavi u daljini, bljesne mu umu. Ubrza korak. Mora što brže može stići kući i pokazati Davorki prospekte i ... - Vratio sam se! - vikne Adrian u hodniku otključavši vrata, pa doda raspoloženo: - I nisam zaboravio kupiti šećer! Dočeka ga zujanje usisivača prašine. Kao i uvijek, Davorka se trudila održati savršenu čistoću. Adrian odloži kratki kaput na stolicu koja je uvijek stajala u hodniku, iako se vješalica nalazila tik iznad stolice. Dugogodišnja navika. Koja mu se počela sve više dopadati. - Prestani na čas! - povikne. - Davorka! Rukom posegne u unutrašnji džep, izvadi prospekte koji su pozivali na putovanje u Grčku odmah, što prije, pa zakorači u spavaću sobe iz koje je dopirao jednolični šum usisivača. I tada je ugleda. - Davorka! - vikne glasno, a tjeskoba mu stisne grudi, pa reče tiho još jednom: - Davorka. Još dok joj je prilazio i saginjao se nad Davorkom, koja je potrbuške ležala na uglačanom i sjajnom podu, znao je da je kasno. Nježno okrene tijelo koje je nekad bilo njegova Davorka, pa položi glavu na njene grudi. Osluškujući, znao je da uzalud osluškuje. I sjeti se njenih riječi, ovog jutra upućenih njemu. "Imamo vremena, Adriane! Koliko god hoćeš!" Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 19:17 - Budi (28) - Iskren - #

01.11.2009., nedjelja

photo by zeuszen za Zelenu, ako smijem, koja me pitala kad će SF priča Jedan sat vječnosti Paul Saff osjeti kako nešto nije kako bi trebalo biti. Istog časa, kad je ustao iz udobne fotelje u kojoj je napola drijemao probavljajući izvrstan objed kojeg je prije pola sata pojeo, osjeti oštar ubod u stomaku, zatim u grudima, da bi bol, kako se njemu činilo, izletjela kroz oči. - Pomoć - prošapta tiho, ponovo legne i sačeka. - Kakva vam je pomoć potrebna? - oglasi se na osvijetljenom zidu pitanje robota. Paul sa olakšanjem uzdahne: zbog surove je boli sasvim zaboravio na sve pogodnosti kojima je bio okružen. Kuća, koja je bila ogromna i koja se nalazila daleko od vreline zagađenog grada i u kojoj je raskošno živio sam, bila je dovoljna samoj sebi. Sve se na imanju nalazilo što je bilo potrebno za život. Bilo je dovoljno izreći želju i neki od mnogobrojnih i najčešće nevidljivih robota, potrudio bi se da Paulova želja bude ispunjena. Mozak, glavni kompjuter, koji je sve nadzirao na imanju, od unutrašnje temperature kuće, pa do zalijevanja travnatih površina, brinuo se o svemu. Paulu je ostalo samo da izreče želju i njegova želja bi bila ostvarena. Naravno, nisu svi živjeli tako. Ali nije ni Paul Saff Prvi i Veliki bio svačiji otac. Paul Prvi i Veliki, Paulov otac, bio je otac revolucionarne tehnike liječenja: otkrio je način uzgajanja vlastitih organa. Za neku malo manje sretnu budućnost. I to mu je otkriće, naravno, donijelo svjetsku slavu i neizmjerno bogatstvo, a Paul je sad bezbrižno mogao uživati u tome. - Liječnička pomoć - reče Paul. - Odmah ću vas spojiti - ravnodušno reče glas kućnog kompjutera. Paul se još jednom pokuša pridići, ali ga bol opomene i prisili na mirovanje. Nije mu bilo teško čekati. Znao je da će pomoć brzo stići. - Ovdje doktor Rasap - reče nasmijano rumeno lice sa zida-monitora. - Imate zdravstvenih teškoća? O čemu se radi? - Bol u stomaku - kratko odgovori Paul. - Strašna je! - Jeste li već imali takvu bol? Ili sličnu? - Jesam - odgovori Paul maglovito se prisjećajući. - Sjećate li se kad? - Mislim prije četrdeset, možda pedeset godina. - Da, tako je! - potvrdi dr. Rasap. - Dobio sam vašu povijest na monitor. Imate dobro pamćenje: točno prije pedeset godina, gotovo u dan, izmijenili smo vam jetra. I počeli uzgajati nova. Niste promijenili prehrambene navike? - Naravno da nisam! - ljutne se sasvim malo Paul: za jači bijes nije nalazio snage. - Zašto bih? - Imate pravo - složi se dr. Rasap. - Pred vama je još lijepa i duga budućnost: tek vam je sto osamdeset i jedna godina. Zašto ne bi uživali u životu punom snagom. Pitanje je bilo retoričko i dr. Rasap nije očekivao odgovor, ali se Paul osjećao pozvanim odgovoriti. - Je li to titra osuđujući ton u vašem glasu? - upita oprezno. - Ni govora! - odbije dr. Rasap. - Samo sam glasno razmišljao, dragi moj gospodine Saff. - Ah, tako ... - Evo kako ćemo - reče dr. Rasap. – Robo-osoblje klinike će vas pokupiti na vašem imanju i dovesti u kliniku. Za čas ćemo srediti sve. - Želio bih kompletan pregled i kompletno poboljšanje - reče oštro Paul - ukoliko se to pokaže potrebnim. - Razumije se samo po sebi - odgovori dr. Rasap. - Imamo sasvim nove lijekove, prave koktele, koji nevjerojatno poboljšavaju zdravlje i produžuju život. Imamo i nove super-bube opremljene poboljšanim detektorima. Kojima baš ništa ne može promaknuti. Poslati ćemo ih kroz vaš krvotok i za čas saznati sve što nas zanima. A što je najljepše, super-bube istovremeno dok otkrivaju i popravljaju oštećenja organizma na koja nailazi na svom putu. - Ne zamarajte me detaljima - umorno reče Paul. - Požurite, čekam! Kako je svijet i život čudan, mislio je dr. Rasap zureći u zid-panoramu: daleka su se brda zelenjela, a na njihovim visokim vrhuncima bljeskao se snijeg. Ali nema više zelenila, nema snijega, nema ledenjaka, istopilo se zajedno sa prošlošću. Nestalo zauvijek. Tamo gdje su nekad bile prostrane šume, sad su močvare. Zagađene i opasne. Sunce nemilosrdno prži i ubija. Ljudi, ogromna većina, žive životom očajnika i rano umiru iscrpljeni raznim razornim bolestima. U isto vrijeme, privilegirana manjina, bolje reći oni koji su neizmjerno bogati, a njih je nešto manje od petsto milijuna na čitavoj nekad zelenoj, a sada smeđoj planeti, uživaju besmrtnost. Kupuju samoorganizirana imanja koja kao da su minijaturni planeti. Nema bolesti, nema gladi, nema smrti. Nema briga. Za njih. Što bi bilo, kad bi ... Dr. Rasap prekine svoju heretičku misao, ali se ona ponovo vrati i počne snažno udarati u njegovoj uznemirenoj svijesti. Kad bi super-bubama dao neke sasvim drugačije upute ... Bi li ga otkrili? Oni bogati, oni koji imaju sve, oni koji su prigrabili sve? Oni koji su od ostalih ukrali sve. Pa i od njega su ukrali, zar ne? Jer da nije liječnik, ne bi mu dopustili živjeti u ovoj raskošnoj klinici u kojoj ne mora brinuti o zagađenom zraku, zagađenoj vodi, ubitačnom suncu ... ne mora ni o čemu brinuti, sve dobiva ovdje. Osim ljudske topline. Nje nema. Oduzeli su mu je onog dalekog dana kad je kompjuter nepogrešivo otkrio njegovu genijalnost. Došli su po njega i odveli ga, zatvorivši ga u raskošnoj tamnici, za koju je pogrešno mislio kako mu donosi oslobođenje. Dr. Rasap se začudi svojim mislima i silnom čežnjom koja se u njemu odjednom porodila, narasla, nabujala, a buja i dalje, sve jače i sve brže, brže i jače! Svake sekunde sve jače. Čežnja za slobodom! Pa makar samo jedan sat trčao slobodan, nenadziran od sveprisutnih robota nekad zelenom površinom. Jedan jedini sat da radi ono što mu pričinjava zadovoljstvo, ono što hoće on, a ne netko drugi! Jer čitavog njegovog, odjednom mu se učini, besmislenog života, čini ono što drugi, oni super-bogati zahtijevaju od njega. Jer ne liječi bolesne, već pomaže da bogati vječno žive, dok siromašni i bolesni ... Mora trčati izvan bolničkog kompleksa u kojem je proveo gotovo čitav svoj život, protrčati kratko vrijeme u slobodi. Samo jedan jedini sat prije nego ga uhvate. I kazne. Jer zna da će kazna uslijediti. Ali nije ga briga. Ne više. Odlučan izboriti sat slobode, u koji će utkati čitav jedan propušteni život, svoj život, jedan jedini od kad je vremena i neponovljivi, dr. Rasap sa smiješkom počne pripremati koktel-iznenađenje, kako ga je u svojim mislima nazvao, a koji će ubrizgati u krvotok mladog starca koji želi vječno živjeti. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.>

- 16:30 - Budi (32) - Iskren - #