30.09.2009., srijeda

Kutijica

photo by misko Kutijica Izrađena od plemenitog drva mahagonija, kutijica je bila malena, svega desetak centimetara duga i blizu sedam visoka i stajala je na počasnom mjestu visoko gore na staklenoj polici, jednoj od mnogih, a na kojima su počivale davno pročitane knjige. - Obećaj mi, moraš obećati, da je nećeš dirati najmanje pet godina! - rekla je onog ljetnog dana Tea, pa se onako sasvim gola, jer malo prije su vodili ljubav, propela na nožne prste balansirajući na krevetu i položila kutijicu na najvišu policu knjiga. Svaki put su u Maksu odjekivale Teine riječi, baš svaki put kad bi podigao zamišljeni pogled i položio ga na kutijicu, a sjećanje na onaj daleki dan još jednom bi dobilo krila i izlepršalo u Maksovu svijest pretvarajući običan i smiren dan u dan sjete. Volio je tu sjetu koja bi ga sasvim obuzela, dok bi gledao u predmet kojeg je Tea nekad držala u svojim malim rukama. Istim rukama koje su i njega grlile, pružajući mu zadovoljstvo. Bile su još tople od njegove znojne kože, sjeća se Maks dobro, tog dalekog poslijepodneva, kad ju je gledao kako se propinje na nožne prste, malena joj se stražnjica zateže, leđa se izvijaju u luk, a voljeno se lice smiješi. Radosni trenutci. Kad je požuda zadovoljena i ostala je samo nježnost. Bar za neko vrijeme. - Pet godina? - rekao je Maks preko ruba čaše iz koje je upravo otpio: i on je bio još uvijek sasvim gol i sjedio je na stolici pored kreveta, gledajući u nju, pogledom upijajući njenu ljepotu. - Nije li to ipak malo previše? Pojesti će me znatiželja. - Neće - odgovorila je Tea, kao pokošena srušila se na krevet i gledala visoko gore na mahagonijsku kutijicu koju je ostavila položenu na knjigama. - Uostalom, uvijek govoriš kako trebamo vladati svojim porivima. - Onim negativnim porivima - poučio ju je on. - Pozitivni porivi su poželjni. - Radoznalost je poželjna? - upitala je ona i mangupski se nacerila: primijetio je kapljicu znoja na gornjoj njenoj usni i bila mu je potrebna ogromna snaga volje da ne ustane, zagrli je i poliže joj tu kapljicu. – Zar se ne kaže da je radoznalost ubila mačku? - Naravno - odgovorio je podrhtavajući: silio je tijelo da miruje. - Radoznalost nas potiče na otkrivanje, produbljujemo znanje. - Mislila sam ... - Znam što si mislila - prekinuo ju je. - Ne govorim o takvoj vrsti radoznalosti. Koja je za svaku osudu. - Ponekad mi se činiš previše mudar - promrmljala je Tea i oborila pogled, a Maks je u sebi proklinjao svoju rječitost. - Nisam mudar - rekao je ustajući i pridružujući joj se na krevetu i priljubljujući se uz njeno toplo i čvrsto tijelo. - Lud sam. Za tobom! - Luđače! - uzviknula je sretno. Bilo je to posljednje poslijepodne sa Teom. Ali tog dalekog dana Maks nije znao i nekako se nadao, mada mu je razum govorio suprotno, kako će njegovo uživanje trajati i trajati. Bojao se to uživanje nazvati pravim imenom: ljubav. Ni u mislima nije tu riječ izgovarao, jer već i ranije je bilo žena u njegovom životu i kad bi pomislio kako je našao ono što je tražio, odjednom bi se sve promijenilo i ispadalo bi kako baš ništa nije bilo onako kako je on mislio da jest. I zato više nije ni želio vjerovati kako ljubav postoji. Nema ljubavi, ljubav je mit, o kojemu se pišu knjige i snimaju filmovi. Pa u njima uživaju dokone domaćice hraneći se sentimentalnošću vječno gladne nje, jer ne primaju baš mnogo nježnosti u životu. Što bi učinio, da je tog dana, točno prije pet godina, znao kako Tea odlazi? Da je to njihovo posljednje zajedničko poslijepodne? Često se to pitao, ali odgovor nije dolazio. Počeo je sumnjati kako odgovora ni nema. Ne postoji. Jesu li postojali dani sa Teom? Kutijica, visoko gore na staklenoj polici, govorila je da jesu. A sjećanje … - Pet godina - glasno u samoći sobe izgovori Maks, a riječi se odbiju od zidova, od knjiga, od kutijice i zaigraju u prostoru i vremenu. Maks priđe krevetu, kojeg je morao pomaknuti da bi se uspio približiti policama i dohvatiti kutijicu. Pod vršcima prstiju osjeti prašinu, a misao kako je Tea prije punih pet godina držala ovaj isti predmet u svojoj ruci, čitavog ga prože. Tijelo mu se ukoči i neko je vrijeme mirno stajao, ni ne trepćući. Zatim pomakne zapor i kutijica se otvori, a Maks uzdahne. Mogao se zakleti kako upija miris Tee, koji je poput oblaka isplovio iz kutijice taj toliko drag i poznati miris, kojeg nikad neće zaboraviti. Ne može zaboraviti. Izvuče pažljivo savijen papir iz kutijice i raširi ga. "Jesi li osjetio?", počne čitati njene davno napisane riječi koje su premostile vrijeme, dok mu je ruka lagano podrhtavala."Naši su dahovi pomiješani i zatvoreni u ovoj kutijici čekali oslobođenje. Koje si im ti donio, dragi moj. Kao što si oslobođenje i meni donio. Ali ja sam slaba, dragi moj, to vrlo dobro znaš, je li? Naravno da znaš, ti si mudar, a ja budalasta. Ti si donositelj oslobođenja. I mene si obdario time. Ali je se bojim oslobođenja, bojim se biti slobodna i visoko letjeti. I zato sam mu se vratila. Sa njim sam sigurna. Znam što me očekuje. Sa tobom to nisam znala. Nisam ni mogla znati, zar ne? Jer ni ti sam nisi to znao. Nije te zanimalo sutra. Živimo danas, često si mi govorio učeći me filozofiji života i bilo je divno biti tvoj učenik. Ali činjenica jest, dragi moj, da ja nemam tvoju snagu i da ja moram znati što će biti sutra. I prekosutra i dan iza njega i ... Oprosti. Odlazim. Od tebe. Ali ti to već znaš. Ne mrzi me. Jer jedino sam tebe voljela, istinski voljela. Ustvari, shvatila sam jedino s tobom što znači voljeti. Ali ... ah, koliko tih "ali" ima u mom životu! Neću te moliti da me ne mrziš, jer znam da me ti nikada ne možeš mrziti. Budi sretan, dragi moj. Na neki drugačiji način. Bez mene. Ti to možeš. Ti si jak. Uvijek ću te kroz uspomenu voljeti, dragi moj." Maks odloži kutijicu i cedulju-pismo na stol. Sad zna. Ono što je i naslućivao. Jak? Slab? Zar je to bitno? Kakve koristi od jakosti? Maks oprezno dohvati papirić sa njenim oproštajnim riječima i vrati ga u kutijicu, pa sve zajedno ponovo položi gore visoko, gotovo pri samom stropu. Da previše puta ne čita te riječi. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 18:41 - Budi (36) - Iskren - #

23.09.2009., srijeda

Očvršćivanje

photo by misko Očvršćivanje Šumska je staza bila uska i strma i dječak je teško održavao korak nastojeći ne zaostati previše iza strica. Stric je hodao tri metra ispred njega, dvocijevka mu se priljubila uz tijelo, činilo se da je srasla s njegovim širokim leđima. Dječak je gledao u sjajni kundak puške svim se silama trudeći prikriti ubrzano disanje. Dokle li samo doseže ova uzbrdica? Kao da joj nigdje nema kraja. Iznad njih su visoka stabla stvarala prijatno hladovito mjesto i drugom bi prilikom dječak uživao šećući uskom stazom. Volio je šumu, životinje u njoj, bljesak sunca kroz guste grane, iznenadni izlazak na čistinu obasjanu suncem, pjev ptica i još mnogo toga. Ali ubrzani hod strica nije mu ostavljao vremena za uživanje, već je isključivo zahtijevao čitav njegov napor u održavanju tempa. Slutio je, kako to i jest stričeva namjera. Voli ga mučiti, njega, dječaka iz grada, nenaviklog na dugo hodanje neravnim terenom. A on se sinoć, dok su sjedili za dugačkim stolom i uživali u večeri, obradovao kad se stric nagnuo prema njemu. - Hoćeš li poći sa mnom ujutro? - upitao ga je, a dječak je osjetio kako ga radoznali pogledi promatraju. - Hoću - odgovorio je: nije htio pitati za detalje. - Biti će malo naporno - dobacio je stric. – I neće biti baš prijatna šetnja. - Neka - kratko je odrezao dječak. - To volim - rekao je stric odobravajući. - Ne treba se bojati napora. Čini mi se da te kod kuće previše maze. Nekako si mi mekan ... - Ne govori tako - ukorila ga je baka: maramom joj je bila pokrivena kosa, a lice izborano, prijatno. - Tek mu je dvanaest godina. - Želim očvrsnuti - rekao je dječak. - Vidiš? - upitao je stric baku. - Možda još i ispadne nešto od njega. Dječak na to ništa nije rekao. Točno je znao na što stric misli. Na onaj dan prošlog tjedna kad ga je posramio. - Dođi - pozvao ga je stric. - Morati ćeš mi pomoći. - U čemu? - radoznalo je dječak upitao, jer nije baš ništa znao o seoskim poslovima koje je svakodnevno s nerazumijevanjem i ne učestvujući u njima gledao već petnaest dana, koliko se nalazio na stričevom imanju. - Pridržavati ćeš zdjelu za iznutrice. U dječakovoj je glavi zazvonilo za uzbunu. - Iznutrice? - oprezno je upitao. - Klati ćemo janjad - odgovorio je stric radoznalo ga gledajući, osjećajući napetost u dječakovom glasu. - Točnije, tri ćemo priklati. - Neću - rekao je dječak i oborio pogled: bilo ga je sram, ali više se volio stidjeti nego ... - Strah te? - upitao ga je stric. - Ne mora te biti. Prvi je put najgore. Poslije ćeš se naviknuti. - Ne želim se na to naviknuti. Dječak je vidio kako je stric zaustio da mu nešto oštro odgovori. Pročitao je to u stričevom smrknutom pogledu, ali se licem strica odjednom razlio osmjeh popustljivosti i dječak je odahnuo. - Kako želiš - miroljubivo je rekao. - Ni na što te neću siliti. Dječak je odahnuo i još više zavolio strica. Divio mu se, jer stric je naslutio borbu u dječakovim grudima i nije dozvolio da se borba rasplamsa, nije dozvolio patnji rasti. Tu je istu večer stric događaj ispričao za stolom, dok su večerali. A kad je stric završio sa pričom, okrenuo se prema dječaku. - Jesi mekušac? - upitao ga je prodorno ga gledajući. - Nisam - odgovorio je dječak. - Ali ne volim kad životinje pate. - Ali te to ne smeta da uživaš u njihovom mesu - smijući se nadovezao je stric, pokazujući na tanjur ispred dječaka. Dječak ništa nije odgovorio, jer nije znao što odgovoriti. Noću, u krevetu, dok je slaba mjesečina prodirala kroz širom otvoreni prozor, pitao se mnogo toga čega se nikad prije nije pitao i tražio odgovore koji nisu dolazili. A sad ga stric muči ovim ubrzanim hodom kroz šumu. Ima li mučenju kraja? Majica mu se sasvim prilijepila uz grudni koš, a pramenovi kose vlažno mu miluju čelo. - Još malo - reče stric: je li naslutio dječakove muke? - Možeš li? - Mogu! Do dječaka dotrči jedan od dva stričeva psa, Roni, ostarjeli ptičar sa bijelim mrljama na crnom vitkom tijelu. Dječak ga radosno pomiluje: njega je više volio od Astora, mladog i sasvim crvenog setera. Hodajući pognuto uz psa, da bi ga mogao češkati, dječak posrne: stigli su na vrh uspona i počeli se spuštati. Roni otrči dalje, a dječak se zagleda u malu čistinu koja se odjednom otvorila pred njima. Mala livada usred šume raskošno obasjana suncem, okružena visokim ponosnim topolama. - Sjedni - reče stric, zbaci ranac s leđa, odloži dvocijevku uz stablo, pa otvori ranac i iz njega izvuče kratku i sklopivu lopatu. - Jesi li žedan? - Jesam - zahvalno odgovori dječak: bio je žedan već duže vrijeme, ali nije želio to reći. - Evo, pij - reče stric i dobaci mu čuturu sa vodom. - Odmori se. Ja ću za to vrijeme iskopati rupu. Uživajući u sjeni ispod topole, dječak je pomalo pio, prisjećajući se da je čitao o tome, kako ne valja naglo piti. Roni je legao uz dječaka i uživao u češkanju ušiju, dok je mladi Astor uzbuđeno skakao oko strica koji je brzim zamasima ruku kopao zemlju dubeći rupu u njoj. Skinuo je košulju i bio do pojasa gol i dječak ulovi samog sebe kako se divi mišićavom torzu strica. Ima stric pravo, mora malo očvrsnuti. Kad će on postati jak i neustrašiv kao stric? Zašto nema tako razvijene mišiće? Baš bi bilo krasno kad bi bar malo snage prešlo sa strica na njega. Kako li samo stric sve teškoće vrlo lako savlada! Ništa za njega nije preteško. Sve sam radi. Održava čitavo imanje i uvijek je svakom na pomoći. Nije grub, kao što je pogrešno u svojoj slabosti dječak jednom pomislio. Samo je čvrst. A muškarac mora biti čvrst, zar ne? Vidi ga samo kako neumorno zamahuje kratkom lopatom na vrućem suncu. Umor, osvježenje, jednolični šumovi kopanja, draga blizina Rona, sve je to djelovalo na dječaka i dječak neprimjetno klizne u san. Iz sna ga trgne lagani udarac stričeve noge. - Probudi se! - reče mu stric. - Vrijeme je. Bunovan, nespretno ustajući, dječak se pitao: vrijeme za što? Njegov stric stavi uzicu Ronu, privede psa do iskopane rupe i zaveže ga za kolac kojeg je zabio tik uz rupu prije nego što je probudio dječaka. Pas je veselo mahao repom i prijateljski se trljao o stričevu nogu. Dječaku odjednom sine što će se dogoditi. Osjeti kako mu se nutrina komeša, plamti i čudna ljutnja skuplja u grudima. - Zašto, striče? - upita tihim glasom. - Star je - odgovori stric. - Više uopće ne lovi. Bolestan je. Skratiti ću mu muke. - Zašto ispred mene? – upita dječak. – Znaš da ga jako volim. - Ne cmolji! – otrese se stric. – Prestani biti mekušac. Dječak zausti da još nešto reče, ali se predomisli. Očvršćivanje. Ovo je bilo očvršćivanje. Odjednom je to sasvim jasno shvatio, a shvatio je i to, da bi svako daljnje raspravljanje sa stricem bilo uzaludno. Ako je raspravljanja uopće i bilo. Drhteći mirno je stajao i gledao u dragu životinju kako stoji pored rupe u zemlji koja će joj za koji tren postati grob. Sunce se već visoko podiglo i kad je stric podigao pušku, dječak ugleda odsjaj sunca na crnoj cijevi, primijeti lepet žutog lišća na topolama, obasjanu crnu dragu glavu Rona koja se odjednom zacrvenjela. Pucanj je snažno odjeknuo, pas je poskočio bolno, zavrtio se u krug i stropoštao u rupu. Bilo je gotovo. Vraćali su se istim putem, šuteći, ali sad je samo Astor veselo trčkarao pored njih. Vraćali su se istim putem isti ljudi koji više nisu bili isti. Stric je zemljom zatrpao tijelo Rona, a dječak nije htio otići prije, nego što je na pseći grob poslagao kamenje, kojeg je sa mukom nalazio u šumi i nosio do malog humka. I nije dozvolio stricu da mu pomogne. Sasvim je sam donio svaki pojedini kamen i nježno ga polagao na mali humak. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:33 - Budi (34) - Iskren - #

17.09.2009., četvrtak

Idilično jutro

photo by misko Idilično jutro Osjetio sam da se Marija probudila, disanje joj se promijenilo, pa čvršće zatvaram oči: ne želim da ona zna kako sam već budan. Ima nezgodnu naviku na koju se nisam uspio navići u trideset i pet godina braka: istog trena čim otvori oči, ukoliko opazi da sam i ja budan, počinje sa monologom o tome što nas očekuje ovog dana. Kao da živimo svaki dan drugačije, a ne tiho, pomalo monotono, mogu slobodno reći, svakog dana sasvim nalik na onog prethodnog. A i budući će biti isti ... Marija ustaje i znam kako baca poglede prema meni, u nadi da ću otvoriti oči i ona će zbog moje budnosti moći raspaliti dugačak rafal nepotrebnih riječi, ali se uspješno pretvaram kako sam u dubokom snu. Postajem majstor glume. Osluškujem kako se oblači proizvodeći sasvim poznate šumove. Milijun sam je puta molio da ceremoniju oblačenja obavlja u kupaonici. Da me ne uznemiruje ranim jutrom. Uzalud, naravno. Ono što je navikla raditi, Marija radi neprekidno. Nema ustupaka. I to me zna ljutiti. Ponekad i jako ljutiti. Konačno izlazi iz sobe i mogu se prestati pretvarati. Otvaram oči i zurim kroz prozor prema sivom nebu. Kišovito je. Sivo. Nije me briga. Nigdje ne moram izlaziti. Znam da Mariju neće omesti kiša u njenom jutarnjem ritualnom izlasku. Svakog jutra, već trideset godina, prisustvuje misi u obližnjoj crkvi. Zatim obavlja kupovinu i oko jedanaest se sati vraća kući. Ponekad se zadrži, pa dolazi tek nakon što je otkucalo podne. - Ne bi ti škodilo - govori mi Marija jednom mjesečno, valjda osjeća dužnost izvesti me na pravi put - kad bi mi jednom pravio društvo i pošao sa mnom na misu. - Znaš da nisam vjernik - strpljivo bi odgovarao. - Nikad nisam bio. A nisi bila ni ti kad smo se vjenčali. Promijenila si mišljene, ja nisam. Ne nagovaraj me. - Činilo bi ti dobro - nastavljala bi ona dalje. - Ne bi! - Meni čini dobro. - Nisam to primijetio. - Što ti sad to znači? - Baš ništa. Bilo je blizu podne tog dana prije četiri godine, nedjelja jesenja, kad se odvijao ovaj razgovor i Marija se upravo vratila sa mise. - Nešto mora značiti - nastavila je pažljivo me gledajući. - Što ti je na umu? - Kupiti ću kompjuter - bubnuo sam, a Marija me zapanjeno pogledala crnim očima širom otvorenih. - Kompjuter? - ponovila je u nevjerici. - Što će ti kompjuter? - Želim ga imati. - Ali ne znaš se služiti s njime. - Naučiti ću - odgovorio sam tvrdoglavo. - Mali Ivan će me naučiti. - Ivan? - upitala je. - Mirjanin sin? - Baš on - odgovorio sam: "mali" Ivan visok je metar i devedeset i ima dvadeset i dvije godine i pravi je majstor na toj čarobnoj kutiji i sin je naših prijatelja. - Nije to za nas - rekla je Marija. - Prestari smo da učimo raditi na kompjuteru. - Govori samo u svoje ime - rekao sam mirno. - Ne osjećam se prestarim. I želim naučiti nešto novo. Pa neću valjda po čitave dane mlatiti praznu slamu razgovarajući u parku o teškom životu? Plakati nad zlom sudbinom. Kao što čini većina mojih vršnjaka. - Novotarije - prezrivo je Marija promrmljala. - Uvijek si volio novotarije. - Nisam - odbio sam. - Ali nikad nisam, kao neki, volio da me vrijeme gazi! I još se glupo ponosio time! Uvrijeđeno su joj se ukočila ramena i to je bio kraj rasprave. Bio sam grub, priznajem, ali ponekad ne uspijevam odoljeti porivu povrijediti je. Sjećam se toga dalekog dana i dalje ležeći sam u krevetu kojeg je Marija napustila i osluškujem njeno hodanje po stanu. Uskoro će izaći ... još samo malo strpljenja. A kad izađe, ustati ču i otpočeti dan mirnim, idiličnim jutrom. Nestrpljiv sam. Želim ustati, uključiti kompjuter, pozdraviti se sa net-prijateljima, kako ih zovem. Ah, čini mi se da izlazi! Čujem je kako korača hodnikom i nešto raspravlja sama sa sobom. Zatim se vrata stana otvaraju i zatvaraju, ključ se okreće i izvlači ... Iskačem orno iz kreveta. Svaka je sekunda samoće dragocjena i ne smije se uludo potratiti. Istežem se u svoj svojoj visini, razgibavam vrat, zatim se bacam na pod i odrađujem dvadeset sklekova. Voda za kavu je pristavljena i kuha se dok se tuširam u kupaonici. Ne trebam mnogo vremena, brz sam i uživam u tome. Konačno, sa velikom šalicom kave u ruci, sjedam ispred monitora i uključujem kompjuter. Uživanje može početi! Tiha glazba odjekuje, dok izmjenjujem pozdrave sa virtualnim prijateljima. Pročitavam novine i smijuljim se komentarima čitatelja. S vremena na vrijeme otpijem gutljaj kave, uživajući u miru, u savršenoj opuštenosti. Vanjski svijet kao da nestaje, a opet, čitam o njemu na bliještećem monitoru. Svaka je novost zabilježena i može se doći do nje. Očarava me to. Devet i trideset je sati. Imam vremena za još jednu kavu, prije nego li se Marija vrati. Popiti ću je u miru, kao i onu prije nje, bez da mi Marija govori o štetnosti omiljenog mi napitka. Vrijeme kao da silnom brzinom juri. Približava se vrijeme Marijinog povratka. Naravno, i dalje ću ostati sjediti ispred monitora, ali zadovoljstvo više neće biti isto. Marijina prisutnost u stanu, kao da umanjuje moje uživanje, osjećaj mirnoće. Sasvim udubljen u jedan zanimljivi članak o CERN-u, nisam ni čuo da se Marija vratila. - Evo ga opet! - trgne me njen glas, pa iznenađeno podižem pogled. - Svaki dan na internetu! Kako ti ne dosadi? - I to mi govoriš ti - vičem odjednom izgubivši duboki mir i postavši krajnje uzbuđen - koja svakodnevno pročitavaš jednu te istu knjigu već trideset godina! - Nije to isto - uvrijeđeno govori ona odlažući namirnice: vrlo dobro zna kako mislim na Bibliju. - Naravno da nije! - bijesno odrežem ustajući. - Sve što ti činiš, prepuno je vrlina! A što ja činim ... ma idi u vražju mater, glupačo jedna! Sa žalošću i ljutinom shvaćam kako je sa idiličnim jutro gotovo, nestalo je u nepovrat. Bijesnim pokretima navlačim cipele i izlazim iz stana. - Gdje ćeš, luđače? - viče Marija iza mene. - Kiša pada! Nije me briga. Ni za što me nije briga! Silan bijes plamti u meni dok izlazim na mokru ulicu. Samo što dalje od nje, od Marije, od njene tuposti za koju je uvjerena da je vrlina. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:57 - Budi (30) - Iskren - #

13.09.2009., nedjelja

Nadarenost i ljepota

photo by brettt83 Svaka je sličnost namjerna, ali nije zlonamjerna! Nadarenost i ljepota Još od malih nogu, Dariu je pratio epitet ljepotice. Uživala je u tome. I nije sakrivala svoje uživanje. Gnušala se lažne skromnosti. - Budi svjesna svojih sposobnosti - govorila joj je prva i najdraža Dariina učiteljica još u Osnovnoj školi. - Ti si lijepa, ti si nadarena i sve možeš. Na tebi je da bez straha posegneš i ubereš plodove koje ti život pruža. Izrastavši u visoku ljepoticu duge i divlje kose, prirodno kestenaste boje i izrazito zelenih očiju na duguljastom lijepom licu, punih i uvijek vlažnih usnica, plijenila je pažnju muškaraca. Gdje god bi se Daria pojavila, činilo se kao da je sjenka pala na sve ostale prisutne žene. U dvadeset i petoj godini njenog života tiskana joj je prva knjiga poezije, koju je Daria prikladno nazvala "Želje". - Pred vama je mlada pjesnikinja ispred koje je sjajna budućnost - predstavio ju je njen izdavač u zadimljenoj prostoriji, u kojoj su se tiskali uzvanici koje je sam izdavač pozvao. - Iako je veoma mlada, njene pjesme nabijene erotikom pokazuju veliko razumijevanje života, odaju čuđenje "neživotu kojim većina živi", kako sama autorica piše u jednom svom stihu, odbacujući standardna mišljenja, bolje reći klišeje, koje je malograđansko društvo usvojilo kao jedinu istinu. Bunt! Ta riječ najbolje opisuje našu novu zvijezdu na literarnom nebu. Bunt! Izdavač je bio u pravu, a da nije ni znao koliko: bunt je bio Dariina hrana. Bunt ju je održavao živom, životnom, neustrašivom. Buntom je bio obojen svaki trenutak njenog mladog života. - Čestitam - rekao joj je Pero, književnik, dobitnik prošlogodišnje nagrade za najbolji SF-roman. - Pročitao sam nekoliko poema i ima nečeg u njima što silno draži. - Čega to? - upitala ga je Daria drsko, nimalo polaskano njegovom pažnjom i gledajući ga sa svoje visine od metar i osamdeset i dva nadvisujući ga za čitavu glavu. - Erotike - odgovorio je književnik Pero, stari vuk ovakvih večeri, kojih je u njegovom životu bilo mnogo. - Ne moraju se zbog toga čitati moje pjesme - rekla je Daria otpijajući malo bijelog vina iz visoke čaše. - Dovoljno je pogledati me. Ja sam erotika! Pero se vučji nacerio i vješto manevrirajući tijelom, odsjekao je od ostalih gostiju. Polako i, kako je on mislio sasvim neprimjetno, doveo ju je u kut sobe zatvorivši joj prolaz. Prisvojio ju je za sebe. Žestoko joj se udvarao, a Daria ga je bodrila zelenim zovom svojih sjajnih očiju, ništa ne obećavajući. Ali ni ne odbijajući. Dražila je starog lisca, ona, dvadeset i petogodišnja krasotica, njega koji je prevalio petu deceniju svoga života i ugazio u šestu, a koja mu je iznenada podarila početak ćelavosti. Koje se grozio. Točno na okrugloj lubanji Pere književnika, pojavilo se rumenilo sjajne kože i to preko noći, kako mu se činilo: kosa ga je naglo i tajanstveno na tom mjestu napustila. Prekrivao je taj dio pažljivo puštajući dugu kosu i utvarajući sebi, kako nitko ništa ne primjećuje. Iluziju mu je razbila Daria, susrevši ga tri mjeseca kasnije na ulici, polako se sagnuvši vitkim i prekrasnim tijelom nad književnikom, zapahnuvši ga mirisom mladosti, natjeravši ga na drhtaj, pa blago spustila poljubac na ćelavo mjesto. - Ne ljuti se - rekla mu je šarmantno se osmjehujući i krišom mu stegnuvši bedro - ali jednostavno nisam mogla odoljeti. To mi je tako seksi! - Ozbiljno? - upitao je Pero književnik, a muškost mu se probudi i bilo ga pomalo sram, jer Daria je to primijetila, naravno. - Najozbiljnije - odgovorila je Daria mirno, tijelom sakrila svoju ruku i pomilovala mu nabreklu muškost. - Oh! - sasvim je tiho uzviknuo Pero književnik. Daria mu se šarmantno osmjehnula, klimnula, njena se divlja kestenasta kosa pomamno zatresla, okrenula se oštro na visokim petama i dugim koracima udaljila se, ostavljajući književnika Peru samog i bez daha. Osjećajući njegov pogled kako joj bode stražnjicu, bokove, noge, Daria se osjećala moćno i još moćnije i odjednom u njoj se porodi sjajna erotska pjesma, koju ona istog časa izdiktira u mali diktafon kojeg je iščeprkala iz torbice i od kojeg se nije razdvajala. Dva dana nakon tog uzbudljivog susreta na ulici, Dariin mobitel se oglasi, a bilo je tek podne i ona samo što se probudila i nikako joj nije bilo do razgovora. Ali broj je bio nepoznat i u njoj se probudi radoznalost kojoj nikad nije znala odoljeti. - Halo? - oprezno reče. - Daria? - upita nesiguran muški promukli glas: nije ga poznavala. - Ja sam, Pero. Dobio sam tvoj broj od zajedničkog izdavača. - Oh! - Nadam se, da se ne ljutiš - nesigurno je nastavio, a nju uhvati smijeh: on, muškarac od pedeset i nešto godina, osjeća nesigurnost, umjesto da bude obratno. Život je lud! - Ne ljutim se - reče škrto. - Želio bih te vidjeti - reče Pero književnik. - Nešto ti predložiti. - Što? - Ne ovako - krzmao je on. - Želim te gledati dok ti to govorim. - Ne zanimaju me nikakve ljubavne ponude - odsiječe Daria. - Imuna sam na ljubav. Sve je to sranje. - Nije o tome riječ. - Nego o čemu? - Nađimo se, pa ... - Onda ništa - presiječe ga Daria. - Ne prekidaj! - zaviče on. - Okrutna si, znaš. - Rekli su mi to već. - Htio bi da pišemo zajedno - reče Pero književnik tiho. - Zajedno? - iznenadi se Daria. - Mislila sam da je pisanje samotničko stvaranje. - Ne mora biti - nagovarao ju je on. - Nađimo se, porazgovarajmo ... Našli su se. Porazgovarali. Ideja nije bila loša, ponijela je Dariu, a izazov nečeg novog, okusiti se u pisanju SF-a, dražio ju je do ludila. Ali pisanje romana nije napredovalo. Kad su bili zajedno, on je jedino mislio na nju, želio je. Želio ju je zgrabiti, strgnuti izazovnu odjeću u kojoj bi Daria dolazila i za koju je smatrao da je pažljivo bira, samo zato ne bi li ga izazivala. Ruke bi mu nesvjesno poletjele prema njenim bedrima, a ona ih već izvježbanim pokretom odguravala. - Izluđuješ me - reče joj tog kišnog poslijepodneva, dok su raspravljali o slijedećem poglavlju zajedničkog projekta. - Predlažem da se idući put prije mog dolaska olakšaš pod tušem - odgovori mu Daria gledajući ga u oči. - Bolje ćemo napredovati u pisanju. - Ne želim tako. Želim... - Znam što želiš! - prekine ga ona. - Želje nam nisu iste. Ovo je sve što ćeš dobiti. Pred njegovim zapanjenim pogledom sporim je pokretom podigla suknju otkrivši mu dio tijela kojeg je najviše želio vidjeti. I kad je već spustila suknju, mirnim je pokretima poravnavši, Pero književnik shvati što je upravo imao sreću vidjeti. - Bez gaćica! - izbaci kratkim dahom. - Zar nikad ne nosiš gaćice? - Nosim, naravno. - Ali večeras ih ne nosiš. - Večeras ne. - Zašto? - upita on. - Zašto ih inače nosiš, a večeras ne? I zašto mi to govoriš? - Da bi se ti svaki put - odgovori mu ona ustajući i spremajući se otići - kad se sretnemo pitao, imam li na sebi gaćice ili ne. Napustila je njegov stan. Uvijek je znala izabrati trenutak. Imala je smisla za dramatičnost. A Pero književnik ostajao bi sam, usamljeniji nego ikada, rastrzan požudom i sa nadom koje se nije mogao odreći: možda jednom, možda već idući put ... Svaki put nakon susreta sa Perom književnikom, dok bi koračala ulicama grada vraćajući se kući, Daria bi se pobjednički osmjehivala, a muškarci koje bi sretala, uzvraćali su joj osmjehe. Vladala je svojom ljepotom čak i samo hodajući ulicom. Uživala je u moći koju posjeduje, uživala je plijeneći mušku pažnju i žensku zavist. Dok bi brzo hodala, znala je da će kući, čim sjedne za kompjuter, ispred njenog nasmijanog pogleda iskočiti bezbroj poruka. Najviše od Pere književnika, Naprosto ju je bombardirao porukama koje su postajale sve smjelije, besramne, izazovne i u kojima je silno uživala. A bio je tu i "facebook", kojemu Daria nije umjela, nije mogla, nije znala odoljeti. Svi ti obožavatelji na jednom mjestu! I besramno sline za njenom ljepotom! Oh, uživanju nikad kraja! Ni nebo nije granica! Nema granice! "Moram raditi, ne se zajebavati", odgovarala bi Peri književniku, a i mnogim drugim svojim obožavateljima."Imam posla ko u priči. I zato ću se sad isključiti i raditi na svojoj zbirci pjesama. A vi se sami zajebavajte!" Kliknula bi i izašla iz "facebooka", ali ne bi mogla raditi na svojoj novoj zbirci pjesama. Jedan se dio nje uvijek pitao tko li je upravo ovog trenutka prisutan tamo, što se događa, tko joj upućuje poruku i nakon nekog vremena, ne bi više mogla izdržati, znatiželja bi postala neodoljivo jaka, morala joj je udovoljiti. Pružala bi ruku i ... igra bi počela, Daria bi smjelo klizila među mnoštvom poruka, ponuda poziva ... Ponekad bi dolazilo i do eksplozije, one najslađe, erotske. Trenutak želje ponio bi je i vinuo visoko i komešala se u nasladi koju joj je njena neobuzdana mašta pružala. Mašta koja je bila samo njena, Dariina. I koju je voljela više od istinskog života. Možda mašta i jest pravi istinski jedini njen život? Samo njen! Dariina ljepota i dalje blješteći zaljepljuje sve oko nje. Nadarenost joj titra i škaklja utrobu i ponekad iz tog slatkog škakljanja poteku izazovni stihovi. - Pih! - prezrivo napućivši usnice koje mnogi žele ljubiti, govori Daria o svojim stihovima. - Malo njih razumije što želim reći. Postoji jedan koji razumije, ali on ... Osmjeh na lijepom licu tajanstvenim je velom ogrnut. Na koga Daria misli? Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 19:36 - Budi (23) - Iskren - #

08.09.2009., utorak

Nevino ljeto

photo by misko Nevino ljeto Već treće jutro mirno doručkuju na balkonu, uživajući u pogledu na more. Jutros malo čudne boje, primijetili su oboje. - Kao da će jako jugo - primijeti Vladana, polako mažući maslac na tanku krišku prepečenca, unaprijed uživajući u njegovom okusu. - Oho! - uzvikne Milorad raspoloženo: četrdeset i tri su mu i Vladana jutros prvi put primijeti nekoliko sjedina u njegovoj smeđoj kosi. - Zar raspoznaješ ovdašnje vjetrove? - Znam ponešto - tiho odgovori Vladana: pažljivo žvače uživajući u dokolici i smiješeći se prema Miloradu. - Bila sam već nekoliko puta na moru i naučila sam što je jugo. - Nauči i mene. - Kad je južina, ljudi postaju nervozni, čine budalaštine - reče osmjehujući se Vladana. - Hoćeš li ti činiti budalaštine? - upita je Milorad. - Hoću - odgovori ona. - Bez obzira hoće li zapuhati jugo ili neće. Zar nemam pravo na malo budalaštine? - Pa, ne znam, nisam baš siguran - odgovori Milorad, namršti se, podboči bradu dlanom: prava slika dubokog i napornog razmišljanja. - Sutra ti je rođendan. - Nemoj me podsjećati, molim te! - uzvikne Vladana. - Trideset i osmi - reče Milorad ne obrativši ni malo pažnje na njenu upadicu: pretvarao se da je nije ni čuo. - Smije li dama koja će upravo zakoračiti u zrelost, činiti budalaštine? - Ne smije - odgovori Vladana, sagne se prema Ivanu i lakim mu dodirom pomiluje nadlanicu. - Zato ću svoju budalaštinu uraditi danas. - Danas? - Ako nemaš ništa protiv? - A u čemu će se sastojati ta budalaština? - Neka to bude moja tajna - reče Vladana i odgurne tanjur: gotova je s doručkom. - Molim te za dva sata samoće. Ništa više. - Dosadio sam ti? - upita Milorad ustajući. - Dati ću ti i više od dva sata koje tako okrutno zahtijevaš: poklanjam ti čitavo jutro! Što kažeš? Umjesto odgovora, Vladana ustane, privije se uz njega i ovlaš ga poljubi. Stoje tako zagrljeni na balkonu iznajmljene kuće uživajući u pogledu na more, uživajući u neobičnim mirisima, zvukovima, a najviše u međusobnoj blizini. Mjesto se izmijenilo, a to je bilo i za očekivati. Ali je Vladana ipak pronalazila mjesta koja su joj ostala urezana u sjećanju. Imala je samo sedamnaest godina te daleke 1988-e godine, kad je sa roditeljima iz rodnog Valjeva doputovala na ljetovanje. Smjestili su se u auto-kampu, ispod visokih i divno mirišljavih borova i svi su bili razdragani, ljeto se pružalo pred njima, dugo i toplo i bezbrižno. Nitko nije ni sanjao o ružnoj ratnoj budućnosti koja se nadvila na zemljom. Bilo je to posljednje ljeto bezbrižne mladosti. Ljeto u kojem je upoznala Ivana. - Hej, mala! - pozvao ju je visok i tamnokos mladić plavih očiju, dok je oprezno ulazila u more već prvog jutra. - Skoči slobodno. Neće te ujesti! Nasmijala se nesigurno, ne znajući kako bi trebala reagirati. Što se očekuje od nje? Da mu odgovori? Ili ... Dečko joj se dopada, priznala je samoj sebi i oborila pogled, izbjegavajući njegov. - Ajde, daj ruku - rekao je on zapovjednički i primio je bez oklijevanja za mokru i slanu ruku. - Idemo zajedno, pomoći ću ti. Zaplivala je uz njega osmjehujući se. Ljeto će biti nezaboravno, osjećala je to i radovala se tome. I bilo je. Ivan je bio veseljak, dvije godine stariji od nje, bilo mu svega devetnaest. Zaljubila se u njega. I on u nju. - Zašto nećeš? - pitao bi je svake večeri, dok bi se do iznemoglosti ljubili ispod šumećih borova, a more šumjelo ispod njihovih isprepletenih nogu. - Ne pitaj - molila je Vladana. - Uh, bogamu, curo! - praskao bi Ivan. - Želim te! Vidi! - Nemoj - molila je ona. Ali bi joj on čvrsto hvatao ruku i polagao je na svoju muškost. Prisiljavajući je da ga gleda u oči. - Ničeg lošeg nema u tome, znaš - rekao joj je jedne izuzetno tople večeri, dok je vrući vjetar polegao nad površinom mora. - Znam - prošaputala je. - Pa zašto onda nećeš? - Ne znam. Uzdahnuo je. Vladani je svaki njegov uzdah žudnje kidao utrobu. I nikad nije zaboravila taj bolni i rječiti uzdah, koji mu se oteo one iznimno tople ljetne noći. Nije mogla zaboraviti. Nije željela zaboraviti. I sve bi dala da se može vratiti u tu daleku noć. Popraviti je. - Sutra odlaziš - rekao je Ivan. - Doći ću iduće godine ponovo - odgovorila je ona. - Ma čuj, Vladana - rekao joj je on u kosu. - Pa svi se oko nas ševe, zar to ne vidiš? Samo se mi držimo za ručice i blejimo u mjesec. - Ako to tako doživljavaš ... - rekla je ona istrgnuvši mu se iz zagrljaja i osjećajući se povrijeđeno. - Nemoj - molio ju je Ivan. - Ne ljuti se na mene. Ne mogu si pomoći. Toliko te silno želim. - Ima mnogo njih koje će pristati - rekla mu je prisjetivši se pogleda djevojaka koji su se zaustavljali na njenom Ivanu, ali nije se više osjećala povrijeđenom, još manje ljutitom. - Nije to isto i ti to znaš - rekao je Ivan. - Izluđuješ me! Izluđuješ! A još i ovo jugo ... - Što to? - Jugo - ponovi on. - Vjetar. Ovaj vjetar koji puše. Zove se jugo. - Pa što sa njim? - Kad je južina, ljudi postaju nervozni - objasnio joj je Ivan, nervozno paleći cigaretu i gledajući je preko plamena. - Čine budalaštine. - Budalaštine? - Da - rekao je. - Kao što ih i mi činimo. - Ja ne činim budalaštine. - Činiš - rekao je Ivan i odbacio nepopušenu cigaretu u more: borovi su oko njih šumjeli drhtureći pod sve jačom snagom vjetra, valovi zapljuskivali stijene. - Samo to još ne znaš. - Ne činim - odgovorila je Vladana. Ali je Ivan nije slušao: ustao je i počeo se svlačiti, dok ga je ona u panici gledala. Primijetivši njen panični pogled, Ivan se nasmijao. - Ne boj se - rekao joj. - Neću te silovati. Idem u more, rashladiti se. - Ti si lud! - uzviknula je Vladana. - Pogledaj koliki su valovi. Nije je slušao, nije joj odgovorio. Gledala je kako oprezno korača bosim nogama nekoliko metara koji su ih dijelili od mora. Vidjela je kako je zastao na stijeni i ponadala se da će se okrenuti, domahnuti joj prije nego li skoči u crninu, jer oblaci su sakrili mjesec i vidljivost je bila veoma slaba. Ali se Ivan nije okrenuo, otisnuo se od stijene i više je naslutila nego što je vidjela kako mu se tijelo vinulo u zrak i čas zatim uronilo u plave valove, koji su zbog noći poprimili zloslutno crnilo. I više nikad nije izronio. Tek treći je dan more odlučilo vratiti tijelo. Pronašli su ga ribari ... Slijedeći upute koja je dobila na ulazu u groblje, Vladana laganim korakom došeta do groba kojeg je tražila. Jednostavni crni kamen. Na njemu Ivanovo ime, datum rođenja i smrti. Ništa više. Ništa više se nije ni moglo napisati za jedan tako kratak život. Vladana se sagne i položi cvijeće na hladni kamen, kojeg je kupila ispred groblja. - Ivane, da sam samo slutila ... - jedva čujno promrmlja, a vjetar, jugo, odnese njene riječi iznad tihih grobova u nepovrat. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:30 - Budi (28) - Iskren - #