21.01.2009., srijeda

Putovanje odluke

photo by misko Putovanje odluke Bilo je to za mene nezaboravno ljeto po mnogo čemu. Ljeto koje je trajalo čitavu vječnost, a prohujalo brzinom treptaja oka. - Mi ćemo ti se pridružiti za mjesec dana - rekla mi je majka, na oproštaju: nalazili smo se na palubi putničkog broda i bilo je to moje prvo samostalno putovanje i bio sam vraški uzbuđen zbog toga. - Ujak će te dočekati, ništa ne brini. - Ne brinem - odgovorio sam ponosno: četrnaest mi je godina i mislim kako sve znam. - Ukoliko bude nevremena - nastavljala je ona svojom litanijom - ne pravi se važan i ne šeći palubom. - Neću pasti u more. - Dobro. - Nagnula se i poljubila me. - Čuvaj se. I slušaj ujaka. Gledao sam je kako silazi niz most broda nespretno hodajući i posprdno se smiješio zbog toga i bio sretan i uzbuđen. Čitavu ću noć potpuno sam putovati, nenadziran ni od koga. Potpuna sloboda se odjednom pružala ispred mene, sloboda o kakvoj sam neprekidno sanjao. Da bi proslavio tu toliko željenu slobodu, zapalio sam cigaretu istog časa kad se bijeli putnički brod nježno odvojio od obale. I sklonio majčin pogled koji je netremice počivao na meni. Plovidba kroz tamu noći ima posebnu draž, to znaju svi koji su ikada plovili. Uživao sam. U svakom trenutku. Pronašao sam mirno i tiho mjesto, smjestio se na uredno smotanim konopcima, pušio i gledao u brazdu obasjanu mjesečinom, koju smo ostavljali iz sebe. Nije bio pun mjesec, ali brazda je bila vidljiva: bijela crta odudarala je od tamnog mora. - Hej, dečko! - reče mi jedan mornar. - Idemo kiši u susret. Neverin je blizu nas. Bolje se skloni. - Hoće li biti ružno? - radoznalo sam upitao. - Ako hoće, biti će kratko. Možda pola sata. Klimnuo sam i poslušao ga. Ustao sam sa smotanih konopaca koji su me podsjećali na ogromnu debelu zmiju i ušao u veliki salon. Sjeo sam, otvorio knjigu i dok se brod lagano ljuljao i podrhtavao, probijajući se kroz nemirno more, uživao sam čitajući. Nisam želio spavati: neka ta noć potraje što duže, najduže, neka se nikad ne završi. I sve sam pamtio, svaki drhtaj broda, svaki šum, svaki miris. Upijao sam čarobne mirise slobode i želio ih zauvijek zadržati u sebi. Neka me nikad ne napuste. Neka budu uvijek dio mene. Neka se srode sa mnom. Neka postanemo jedno. Zauvijek. Sloboda i ja. Ja i sloboda. Jedno! Nerazdruživo! I iznenada shvatim što želim: želim otići na more! Postati pomorac. Želim se odlijepiti od kopna, od obitelji, od škole ... želim biti svoj, raditi što hoću. Želim ploviti, vidjeti svijet, doživjeti svijet, otkriti svijet, zagristi u slasti koje će mi pružati. Grabiti punim šakama naslade koju sloboda i mornarski život pruža. Bez ograda, zabrana, ograničenja. Sasvim slobodan! Gurnuo sam knjigu u putnu torbu, suviše uzbuđen da bi čitao i predao se mašti. Kovanju planova. Potajno ću napraviti "matrikulu", pomorsku knjižicu. Love nemam, ali nekako ću već doći do nje. Pa to i ne košta baš čitavo bogatstvo, tješio sam samog sebe. Znam da ću od djeda nešto dobiti, od ostale rodbine isto tako. Neću ništa potrošiti. Ako treba, neću ni pušiti. Sve ću uštedjeti, izvršiti potajno sve preglede i kad sve bude gotovo, položiti "matrikulu" na stol ispred roditelja i obavijestiti ih što sam odlučio. Neću ih moliti da me puste. Nego jednostavno ih obavijestiti što namjeravam učiniti svojim životom. - Kakva je to knjiga koja te ne zanima? - trgne me ženski glas: moja vršnjakinja duge i crne kose vezane u "konjski rep", sa naočalama na nosu, trepćući kratkovidno stoji pored mene. - Zanima me knjiga - odgovorim joj. - Zašto je onda ne čitaš? - Razmišljao sam. - O čemu? Rekao sam joj. I ona, nepoznata djevojka, bila je prva koja je doznala što namjeravam učiniti svojim životom. Dok sam joj govorio, gledala me sanjalački, poput ptice malo nakrivivši glavu nad lijevim ramenom. Svjetlost joj se odbijala sa naočala i nikako nisam mogao otkriti koje su joj boje oči. - Koliko ti je godina? - upitala me kad sam zastao. - Četrnaest. - Kao i meni - promrmlja ona tiho. - Jesi li siguran da ćeš uspjeti sve to ostvariti? - Siguran sam. - Evo ti moja adresa - reče ona brzo pišući na papirnatoj salveti. - Piši mi iz nekog romantičnog grada. - Hoću - obećam joj. - Neću zaboraviti. Putovanje se približilo kraju. I opet sam na palubi, ali ovog puta promatram kako uplovljavamo u luku. Mirišem poznate mirise Dalmacije. Vidim na obali ujaka koji mi maše. Mašem i ja njemu. - Ne zaboravi mi pisati - reče Mirna prolazeći pored mene u društvu roditelja, tiskajući se sa mnoštvom: ljeto je i mnogi putuju samo putovanja radi. - Neću zaboraviti! - čvrsto joj odgovaram: dvije godine kasnije slao sam joj razglednice iz Tangera, Rotterdama, Hamburga, Genove ... Guram se sa mnoštvom, pomalo neispavan, ali i dalje osjećam silno uzbuđenje i vidim sve kao u nekoj omaglici. - Kako si? - pita me ujak nakon zagrljaja i tapšanja. - Je li putovanje bilo ugodno? - Bilo je - odgovorim mu gledajući ga u oči. - Uživao sam. - Nešto se posebno dogodilo? - Odlučio sam što ću sa svojim životom. Ujak se nasmije i radoznalo me pogleda. - O, putovanje odluke, znači. Hoćeš li mi reći? - Biti ću pomorac. - I napustiti školu? - Ne volim školu. Zato i idem na brod. - Mislim da će o tome odlučiti tvoj otac - reče ujak podigavši moju torbu i krećući brzim korakom. - Nitko neće odlučiti umjesto mene - kažem mu prkosno. - A odlučio sam ploviti. Ujak se zaustavi, okrene se prema meni i zamišljeno me pogleda. Žmirne na jutarnjem suncu i nasmije se. - Postaješ muškarac, je li? - upita me i nasmije se glasno, prošavši mi rukom kroz kosu. Nisam odgovorio. Samo sam ga mirno gledao i to je potrajalo jedan kratak, ali značajan trenutak. Zatim on klimne, ponovo se blago osmjehne i zagrli mi ramena. - Idemo, mladiću - reče glasom kakvim još nikada nije govorio sa mnom. - Čekaju nas sa doručkom. Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 20:20 - Budi (47) - Iskren - #