16.01.2009., petak

Transfuzija 2

photo by kiwiness Transfuzija 2 Nastojim se priključiti svakidašnjici, upasti u kolotečinu. Teško mi je to, jer uvijek se iznova čudim svojoj novootkrivenoj snazi. Prije nego li sam dobio transfuziju, bio sam slab poput mačića, a nisam toga bio ni svjestan. Sad se odjednom osjećam silno snažan. Naravno da nisam silno snažan, znam to, ali prema onom prijašnjem stanju, prije transfuzije, ovo je neusporedivi napredak. Ponovo se budim onako kako se pravi muškarac mora buditi: sa erekcijom. I svakog jutra osjećam novi priliv snage. Jači, svakog jutra snažniji. Mišići kao da mi bujaju, čvrsti su, glatki i napeti i željno očekuju akciju. Mnogo se krećem, vježbam, pomišljam i o odlasku u teretanu. Nikad prije za takvim stvarima nisam osjećao potrebu. Sad je odjednom tu i ne da mi mira. Ne shvaćam samog sebe. Prije sam bio knjiški moljac, predan čitanju i istraživanju sa papučama na nogama, zavaljen u udobnu fotelju, u prijatnoj toplini. A sad odjednom, gotovo preko noći, kao da postajem atleta. Osjećam potrebu za fizičkim naporima, potrebu iscrpiti se, umoriti, a kao da se događa suprotno. Postajem neumoran. Svakog dana sve više ... Anita je došla po mene u bolnicu, odvezla me u stan svojim kolima, pridržavajući me ispod ruke, dok smo hodali onih nekoliko metara, koje smo morali prohodati. Naravno da sam se bunio, ali uzalud. - Šuti! - zapovjedila mi je. - I uživaj. I ne buni se. I ni ne pomišljaj na to, da ću otići i pustiti te samog ovog prvog dana. Spavati ću kod tebe. I ništa neće moći moju odluku promijeniti. Popustio sam. Iako sam se želio posjesti ispred monitora i izbaciti priču iz sebe, koja mi je ležala na dnu stomaka, teška poput kamena. - Piši - rekla je Anita pročitavši mi želju iz očiju. - Ja ću za to vrijeme prirediti slasni objed kojeg ćemo zaliti dobrim crnim vinom. Pisao sam, povremeno poput razmaženog šteneta njuškajući mirise koji su dopirali iz kuhinje. U neko doba osjetim Anitu iza sebe: čitala je preko mog ramena, stojeći nepomično, tiho. - Isuse blagi! - promrmljala je. - Pa ovo nije priča za djecu. Do sada si uvijek pisao za djecu. Zašto... - Ne znam, Anito - odgovorio sam. - Ta mi se priča mota u glavi još od drugog dana u bolnici. Samo na nju mislim. - Koliko divljeg seksa! - zapanjeno, ali i sa zadovoljstvom u glasu rekla je Anita. - Zar si postao seksualni manijak? Kako će priča završiti? - Ne znam. - Ne znaš? Kako to ne znaš? - Priča kao da ima svoju volju - rekao sam nevoljko, jer ne volim razgovarati o pričama koje nisu gotove, dok se još rađaju, oblikuju, jer tada još samo meni pripadaju, moje su, samo moje, a kad ih pustiš na čitanje, gotovo je: nikad više nisu sasvim moje. - Uostalom, je li gotov objed? Priznajem da zamamno miriše. Jeo sam polako, pažljivo osluškujući organizam. Meso je bilo dobro pečeno, mirisno i kako sam sa iznenađenjem ustanovio, jeo sam ga sa uživanjem. - Je li dobro? - zabrinuto me upitala Anita. - Više nego dobro - odgovorio sam. - Vidiš? - rekla je ponosno. - A sad malo crnjaka. To je dobro za tvoju krv. Jeli smo i pili dok nismo ispraznili bocu. Kad smo bocu dokrajčili, osjećajući u stomaku prijatnu toplinu, Anita ustane i počne raspremati stol. - Sad se možeš vratiti pisanju - dobacila mi je preko ramena. - A da umjesto toga ... Nisam završio rečenicu, jer nije bilo potrebno. Anita mi je prišla i zagrljeni pošli smo u spavaću sobu: bilo je dva sata poslijepodne. Iz nje smo izašli u pet, da bi se u nju ponovo vratili oko deset. Ujutro sam se probudio i sa čuđenjem ustanovio, kako mi nije bilo dovoljno naslade sa Anitom. - Dobila sam sasvim novog ljubavnika - rekla je to prvo jutro zajedničkog buđenja nakon izlaska iz bolnice Anita, primijetivši što se događa, pa se našalila: - Možda ću još i biti zahvalna zbog tvoje nekadašnje nemoći. Htjela se doseliti k meni, Anita. Nisam pristajao na to. U meni se sve snažno odupiralo tom prijedlogu, iako razumnog razloga za to nije bilo. U redu, volim samoću. Ali volim i Anitino društvo. Pogotovo volim naša zajednička jutarnja buđenja, kad ustajemo zajedno, pijemo kavu, tuširamo se i vraćamo u krevet da bi sa vođenjem ljubavi otpočeli novi dan. To nam je postao novi običaj, kojeg oboje neobično volimo. Ta naša jutarnja vođenja ljubavi ne mogu se usporediti ni sa čim. Rušimo sve barijere i ludo se predajemo jedno drugom i činimo ono što ne činimo čak ni pod okriljem noći. Otkrivamo se, bez stida, bez zadrške. - Bilo bi nam još bolje - tvrdi Anita - kad bi živjeli zajedno. - Ne bi bilo bolje! Jer ne može biti bolje! - tvrdim ja i ne popuštam: čuvam svoju slobodu, ma što to značilo. - Bolje je ovako. Nikad ne dosadimo jedno drugom. - Voliš li me? - uvijek iznova bi pitala. - Ne moraš me to ni pitati - odgovarao bi uvijek. I na tome bi ostajalo. Sve do onog dana, bolje reći noći, kad sam odjednom ustao iz fotelje u kojoj sam napola ležao i gledao stari vestern. Zgrabio sam vindjaknu, navukao tenisice i izašao u noć. Na izlazu iz zgrade dočeka me susnježica nošena leden burom. Na čas pomislim kako bi se trebao vratiti, ostati u toplom stanu, ili barem obući nešto toplije. Ali to je trajalo samo djelić sekunde, a odmah se zatim, zavukavši ruke u džepova traperica, zaputim prema autobusnoj stanici. Bližilo se jedanaest i nije bilo mnogo ljudi na ulicama i osjetim, iako nisam znao zbog čega, zadovoljstvo zbog toga. - Hej, ljepotane! - pozove me jedna od prijateljica noći iz tame:sklonila se u vežu i lagano drhtala. - Da ti podarim malo topline? - Čini se, da je tebi potrebnija nego meni. Djevojka se nasmije, a njene crne i umorne oči na jako mladom licu za trenutak bljesnu. - Dobro si raspoložen - reče mi i primakne se sasvim blizu: njene grudi dotaknu moje. - Otiđeš li sa mnom, još ćeš više biti raspoložen. Nema toga što ja ne znam i što ne radim. - Sve radiš? - upitam tiho. - Baš sve! - odlučno odgovori ona. - Pođimo - naglo odlučim. - Je li daleko? - Ima sobu odmah ovdje - reče ona. - Na prvom katu. Tri dana kasnije otišao sam k svojoj liječnici. Gledao sam u nju dok je ona nešto piskarala, prije toga uljudno me zamolivši da sjednem. Čekao sam strpljivo. - Evo, gotovo je - reče nakon kraćeg vremena. - Kako vam mogu pomoći? - Primjećujem neke promjene na sebi. Čudne. - Kako to mislite? - Pa ... - zamucam: kako joj reći da sam otišao sa kurvom i ... - Ne ustručavajte se - reče mi liječnica. - Vi naravno znate, da sam primio transfuziju - kažem joj. Ona klimne. - Je li moguće, da transfuzija utječe ... - ponovo sam zapeo. - Utječe na ...? - ponuka me liječnica. "Do vraga sve", pomislim. "Neka misli što hoće!" - Na promjenu ličnosti! - bubnem i uspravim se odlučno u stolici. - Ponašam se onako kako se nikad ranije nisam ponašao. - Kako se to ponašate? - Ma to i nije važno - odgovorim joj, a u sjećanju mi bljesne tamna i oskudna soba one prostitutke i njena kosa kako se njiše od siline mojih udaraca. - Ponašam se kao da to nisam ja. Izbjegavajući doktoričin pogled, prisjećao sam se one noći i zadovoljstva kojeg sam osjetio tukući kurvu. Jecala je pod mojim udarcima, ne znam koliko zbog glume, a koliko zbog istinske boli, jer to mi je zadovoljstvo papreno naplatila. Kad sam odlazio od nje, brzo hodajući kroz ledenu noć, nisam mogao, a da se ne zapitam, kakvo li bi tek uzbuđenje to bilo, kad ne bih platio za takvog što? Kad bi pljusnuo Anitu i kad bi je … ali sam odmah otjerao te misli: ni pomisliti ne smijem na to. - Ne želite mi reći - zaključi doktorica. - A morali bi mi reći. - Pa dobro - popustim: ipak je ona liječnica. - Upotrijebio sam silu sa jednom ženom. Udario sam je. Nikad to prije nisam učinio. Ni u snu nisam nikad nikog udario. Nisam mogao. Jednostavno nisam mogao. A sad mogu. I uživam u tome ... čini mi se. - I mislite, da vam se karakter promijenio radi dobivene transfuzije? - upita me liječnica pročitavši mi misao. - Iskreno, ne znam što misliti - priznajem joj. - Ali me sve to čudi, bolje reći zapanjen sam. Ne mogu se prestati čuditi prohtjevima koji mi se javljaju i kojima moram udovoljiti. - Na primjer? Imate li sad neki prohtjev? - Na primjer? Sada? - Malo sam razmislio. - Imam. Jede mi se veliki i sasvim krvavi odrezak. - Pa to nije ništa neobično. Mnogi ga vole upravo krvavog jesti. - Ali, doktorice! - rečem joj. - Ja sam bio vegetarijanac. Sve do prije mjesec dana! - Smirite se - blago mi reče ona i osmjehne se. - Morate shvatiti, da ste bili na rubu smrti. Još malo, da ste čekali još samo jedan dan ... bilo bi kasno, to znate, zar ne? - Rekli su mi. - Eto, izvukli ste se. Zahvaljujući transfuziji. I pravovremenom dolasku u bolnicu. Inače ... Pazite, ovo nikad ne bih ponovila pred nekim liječnikom ili javno rekla, ali izgleda da ne znamo baš točno kako transfuzija može djelovati na pojedine osobe. Pazite, naglasak je na "može" i "pojedine osobe", ne na sve. To je izuzetak, veoma rijedak izuzetak. Nikako pravilo! Jasno? - Sasvim jasno - rečem joj i ustanem. - Hvala vam. Sad barem znam da nisam skroz poludio. Ravno iz njene ordinacije otišao sam u obližnji restoran i smazao gotovo sasvim krvav odrezak sa ogromnim uživanjem, pitajući se za to vrijeme, da li večeras pozvati Anitu, ili se ponovo prošetati do autobusne stanice. Nastavak slijedi... Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 19:25 - Budi (34) - Iskren - #