15.01.2009., četvrtak

Transfuzija

photo by kiwiness Za KORU bez koje ove priče ne bi bilo. Transfuzija Čitava povorka ljudi u bijelom, poput jata labudova, pohrli prema mom krevetu na kojem ležim obučen u zelenkastu pidžamu sasvim otkriven zbog vrućine i gledam ih znatiželjno. - Ah, evo nas kod našeg dragog pisca - reče primarius, visok, mršav, sijed i dostojanstven, pa se okrene svojoj sviti i pouči ih: - Ukoliko ne znate, gospodin je poznati pisac dječjih priča. - Naravno da znamo - reče jedna mlada liječnica, a skup studenata samo se osmjehuje: to je sve što si smiju dopustiti. - Gospodin piše dječje priče - nastavi primarius. - Nježne dječje priče. A kod nas je stigao zbog kolabiranja ispred svog kompjutera, gdje ga je pronašao dobar znanac, koji ga je nekako ubacio u svoja kola i dovezao ga nama. Još ima dobrih ljudi. Ponovo odjeknu tihi glasovi odobravanja, a primarius se primakne bliže mom krevetu. - Ustanovljena je sideropenična anemija i pacijentu smo odmah dali transfuziju - reče on i pogleda me ravno u oči. - Kako se osjećate? - Sasvim dobro, hvala. - Sutra idete kući. - Zašto ne danas? - Čekamo rezultat još jedne pretrage - odgovori primarius. - Ne znamo točno zbog čega ste gubili krv. Možda pretraga otkrije. - Pa dobro - kažem tiho. - Još jedan dan ... - Tako je - prihvati primarius. - Još jedan dan ništa ne znači. Ali ne zaboravite što smo se dogovorili: nikakvih eksperimentiranja sa ishranom više! Jasno? - Jasno, gospodine primarius. Gospodin se primarius okrene prema svojoj sviti. - Pacijent je dugogodišnji vegetarijanac - obavijesti ih, pa se okrene prema meni: - Koliko točno? - Gotovo jedanaest godina. - Jedanaest godina je vegetarijanac. Sumnjamo da je bolest nastupila radi neadekvatne ishrane. Sad se pacijent vratio normalnoj ishrani i pomoću ... Prestao sam ga slušati: toliko sam puta u ovih pet dana što ležim u bolničkom krevetu čuo tu jednu te istu priču. Znam je napamet. Sa mislima sam odlutao u prošlost, pet dana ranije ... ... kad sam sjeo ispred monitora u namjeri napisati još jednu dječju priču. Sjećam se, kako sam pružio ruku prema tipkovnici i onda odjednom mrak. Nekako, a da ni sam ne znam kako, nisam se srušio sa stolice, uspio sam ostati sjediti. Čvrsto sam se uhvatio za stol i nastojao odagnati neumoljivo crnilo koje me podmuklo napalo. Konačno sam pobijedio i mlitavo, bez snage u tijelu, dohvatio mobitel i nazvao prijatelja. - Čuj - rekao sam mu. - Ne osjećam se dobro. Dođi i pomogni mi. - Što ti se dogodilo? - Ne znam. Ali nije mi dobro. Nikako mi nije dobro. - Dolazim odmah! Niti pola sata kasnije, već smo bili na Prvoj pomoći. Mlada je dežurna liječnica oblijetala oko mene, zapitkujući me za simptome koje sam joj nastojao što jasnije objasniti. - Ostajete u bolnici - rekla mi je. - Imate li nekog koga treba obavijestiti? - On će to učiniti - rekao sam pokazujući na prijatelja. Napumpali su me krvlju. Odmah, istog trena kad su me smjestili u krevet: po tome sam shvatio koliko sam blizu ruba bio. Imam O krvnu grupu, najstariju, krvnu grupu prvobitnih lovaca. Istog trena kad su moje žile napunile njome, osjetio sam se mnogo bolje. Sa zanimanjem sam gledao mlade i lijepe sestre, čudeći se sebi, jer seks me u posljednje vrijeme nije previše privlačio. Mora da je prošlo barem šest mjeseci od kad sam posljednji put bio sa nekom ženom, točnije, sa Anitom. - Zašto me ne zoveš - znala me pitati, kad bi razgovarali mobitelom. - Zar sam ti dosadila? - Nisi mi dosadila. Kakve su to ideje? - A što drugo da mislim? - To svakako ne! - odgovarao sam. - Ne znam što mi je, Anita. Neprestano osjećam umor. - Umor? Pa što radiš? - Uobičajene stvari - strpljivo sam odgovarao. - Šećem, razmišljam o slijedećoj knjizi za malene. Pripremam si omiljena jela... - Daj da ti ja priredim ... - Anita, nemoj, molim te! Kažem ti da se ne osjećam dobro. - Imaš drugu! - optužila me ona. - Našao si drugu. - Nisam našao drugu - tiho sam odgovarao. - Ne treba mi druga. - Zašto onda ne dozvoliš da dođem? - Bogamu! - prasnuo sam konačno. - Iz jednostavnog razloga što nemam nikakve seksualne želje. Zar si već zaboravila … - Ja ću se pobrinuti za to. - Anita! - Pa dobro, onda! - odrezala je. - Uživaj. Htio sam joj reći kako uopće ne uživam, ali sam onda shvatio da je prekinula vezu. Prije samo nekoliko mjeseci osjećao sam i te kakvu želju, pa sam uživao punom snagom u Aniti, a bogami i ona sa mnom. Provodili bi dane i noći u mom zamračenom stanu i vodili ljubav na kauču u dnevnoj sobi i u krevetu u spavaćoj sobi. - Moramo iskušati i fotelje - predložila je Anita raspojasano. - Zašto ne? - pristao sam odmah. Iskušali smo ih. I ne samo njih, već i sav ostali namještaj. Novi, upravo kupljen i koji mi je Anita pomogla izabrati. Bili smo neumorni u izazivanju naslade. A onda, iznenada, jednom nisam mogao. Uzalud se Anita usredotočila na moje zadovoljstvo: nikako nije išlo. - Događa se - naposljetku je odustajući rekla Anita. - Ne nerviraj se. Svima se to događa. - Meni se ne događa - rekao sam. - Barem do sad nije ... - Možda da pojedeš malo mesa ... - Ne govori to! - prekinuo sam je. - Ne mogu shvatiti da uživaš u mesu. Mrtva životinja. Lešina. Jer to nije ništa drugo. - Ne pretjeruj, macane - rekla je Anita i privila se uz mene. - Da ti kažem nešto. - Kaži. - Pišeš dječje priče, protiv nasilja si, mrziš silu, postao si sasvim mekan, je li tako? - Tako je. - Paaaa - otegnula je ona smijuljeći se - možda te zbog toga majka Priroda i ovdje počela činiti mekanim. Ispružila je ruku i prstom pokazivala i nije bilo mjesta sumnji na koji dio mog tijela misli. Porumenio sam. - Anita! - prijekorno sam rekao. - Pa što ti je? Nikad nisi bila gruba. - Samo se šalim. - Grubo. Na moj račun - Nisam te htjela povrijediti - rekla je privijajući se uz mene, gola, prelijepa, a opet, zbog nečeg nisam osjećao želju za njom. - Pa ti znaš da te volim upravo zbog toga što si blag. Veoma blag. - Ponekad mislim, kako želiš da sam malo manje blag - odgovorio sam odmičući se od nje i počevši se oblačiti: sastanak je gotov, poručio sam joj tako. - Kao da ponekad voliš silu, snagu. - Ozbiljno? - upitala je radoznalo. - Tako ti djelujem? Nisam joj odgovorio i bio je to posljednji put što me posjetila u mom stanu. Posjetila me i ovdje, u bolnici, naravno. - Znala sam! - dramatično je uzviknula, sjela na moj krevet i poljubila me. - Bila sam sigurna kako nisi sasvim svoj. - Ili tvoj - nisam odolio, a da je ne bocnem. Vrijedilo je vidjeti njen osmjeh. Naravno, posjećivala me svaki dan u bolnici iz koje sam želio što prije izaći, više se uopće ne osjećajući slabo ... ... već naprotiv, živnuo sam kako već odavno nisam. Osjećao sam kako me život zove. Kao da sam se preporodio. Kao da nisam onaj koji je prije nekoliko dana dovučen u bolnicu. - Sve smo dogovorili - reče primarius i ja klimnem: ne mislim više na prošlost, budućnost me zove. – Zaključili smo da je, sideropenična anemija nastupila zbog nekonzumiranja životinjske hrane. Jednostavno niste unosili u organizam dovoljno željeza. Obećali ste prekinuti sa vegetarijanstvom. Još je dug put pred vama do potpunog ozdravljenja. Nemojte se igrati zdravljem. - Obećao sam – priznajem. - Onda je to sve! - oštro reče primarius, pa se okrene svojoj sviti: - Idemo dalje! I svi odlepršaju osim mlade sestre koja mi sramežljivo gurne knjigu dječjih priča u ruke: moja posljednja knjiga. - Molim, hoćete li se potpisati - reče nelagodno, pa doda: - Za moju nećakinju. - Kako je nećakinji ime? - upitam je ljubazno: sutra izlazim i mogu još jedan dan biti ljubazan. - Alka - odgovori ona. - Zove se Alka. "Za Alku", napišem polako, jer nisam htio žvrljati uobičajenim "krasopisom", "da uvijek bude jaka i pobjeđuje u životu". Nastavak slijedi ... Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 20:45 - Budi (23) - Iskren - #