23.11.2008., nedjelja

Iznude 2

photo by pixelpig Iznude 2 Mina pomisli, kako je Miško sigurno već pročitao njenu poruku, pa je pomalo čudi i zabrinjava njegova šutnja. Očekivala je Miškov odgovor odmah, a poslijepodne se polako pretvara u večer, jesen je, dani postaju sve kraći i kraći, a odgovora nema. Ali i to što nema od govora dobar je znak, odluči Mina odjednom nepokolebana, pa otiđe u kupaonicu, svuče se i polako spusti u osvježavajuću kupku koju je prije toga pripremila sasuvši u vruću vodu šaku mirisne soli. Želi izgledati što ljepše može, svježe, odmoreno. Da Miško ne može pročitati iz njenog lica one umorne sate koje je provela misleći na njega. Kad je mislila da ga je zauvijek izgubila. Topla joj i mirisna voda pruža željeno osvježenje i ugodu. Sasvim se opustivši, sanjari o skorašnjem susretu i smiješak joj lebdi licem dok joj budući trenutci pomirenja bude nadu ... I Svileni se namače u kadi u isto vrijeme. Prije nego što se uvalio u kadu, nemarno pljuskajući oko sebe, dva je sata radio na svom motoru, svom ponosu. Večeras ne smije zakazati. Sve je pažljivo pregledao, podmazao, zategnuo: moćan je stroj bio spreman da spremniji ne može biti i Svileni osjeća ponos zbog toga. Nespretnjaković. Tako su ga zvali u mladosti, dok nije otkrio talent vožnje motocikla. U tome je postao nenadmašan. I baš kad je razbijao glavu o tome što poduzeti ne bi li učestvovao u nekoj trci, prišao mu je Kist. - Sjajno voziš ovu stvarčicu - rekao je pomilovavši njegov ponos. - Bi li vozio za mene? - Objasni - rekao je Svileni kratko prošavši rukom kroz gotovo već sasvim sijedu kosu, iako jedva da je prevalio tridesetu. - Voziti ćeš mene - odgovorio mu je Luka, zvani Kist. - Što brže možeš. Nakon što nešto učinim. Shvaćaš? - Shvaćam. Na taj je način plodna suradnja započela, a Svileni je zbog iznimno dobre zarade i lakog života, sasvim zaboravio na svoje trkačke ambicije. Sad izađe iz kade i pogleda se u ogledalu, mrzeći sjedine koje kao da postaju sve više izraženije. Može obojiti kosu, naravno, ali to mu je ispod časti. Uostalom, nekim se ženama upravo to na njemu dopada, ustanovio je već nekoliko puta. Pažljivo se obrije, volio je biti sasvim čist i prije svakog "nastupa" sa Lukom Kistom i svaki je put vršio je ovu istu proceduru: dotjerivao motor, zatim samog sebe. - Spreman sam - glasno reče svom odrazu u ogledalu. Tomo nervozno pogleda u Ivana, koji se smješkao upravo pristiglim gostima i nešto im prepričavao, nakon čega gosti prasnu u smijeh. Ivan primijeti Tomov pogled i namigne mu, pa isprativši goste do stola, priđe mu. - Ne moraš toliko brinuti - reče bratu. - To su obične bitange i gotovo je sigurno da se ništa neće dogoditi. - Trenutno me to ne muči. - Nego što te onda muči? - Imao sam neugodan razgovor jutros - reče mu Tomo. - Tvoja mi se žena žalila. Ivan ga samo pogleda podignuvši obrve. Ništa ne reče. Zna da će Tomo istresti što ima. - Ništa nećeš pitati? - upita ga Tomo. - Što da pitam? - odvrati Ivan zamišljeno. - Nekako sumnjam što ćeš mi reći. Kafić se počeo puniti, noć je već tiho legla na grad, ljudi su počeli dolaziti na večernju čašicu razgovora. Za šankom su neki mladići bili malo više bučni nego što je to pristojno i Tomo se pitao treba li ih opomenuti zbog toga. Pričekati će, odluči. Poznaje momke i nikad nisu bili neugodni, najvjerojatnije neće biti ni večeras. - Jasmina sumnja da imaš ljubavnicu - odjednom reče Tomo: neće okolišati, nema se vremena za to. - Imaš li? - Imam. - Hm! - Tomo klimne. - Ženski je instinkt nije prevario. Koliko dugo to traje? - Ne dugo. - Ozbiljno nešto? - Ne želim govoriti o tome - promrmlja Ivan. - Znači, ozbiljno je - zaključi Tomo. - Čuj, nije me briga! Ali nemoj da se tvoj privatni život odražava negativno na naš posao. - To se neće dogoditi - obeća Ivan. - Zar sam postao nemarniji? - Nisi ti u pitanju - odgovori Tomo. - Jasmina je ta koja me brine. Ona je žena koja može stvoriti mnogo neprilika. - Mogu izaći na kraj sa njom - umiri ga Ivan i pokaže na mladi par u kutu. - Ne brini. Idem pozdraviti ono dvoje, ovo je već četvrta večer za redom da ovdje dolaze. Mišo umalo da ne prepječi put Ivanu, vlasniku lokala: upravo je ušao u prijatnu polutamu koja vlada u kafiću. Propusti Ivana proći, a ovaj mu se nasmiješi i kratko klimne. Mišo pogledom prošara lokalom i osmjehne se kad primijeti kako je stol u uglu, "njihov stol" slobodan. Noseći u lijevoj ruci žarko crvenu ružu umotanu u celofan, brzim koracima pođe prema stolu, u strahu da ga netko ne preduhitri. Sjedne i pogleda na sat: sedam i pedeset. Došao je ranije, ali osjeća veliko nestrpljenje i nije više mogao lutati besciljno ulicama grada. Pretpostavlja da će Mina malo zakasniti, uobičajenih deset minuta, to znači da će morati čekati dvadeset minuta. Dugo vrijeme kad se čeka. Mišo naruči pivo i pripremi se na strpljivo čekanje. Stojeći na suprotnoj strani ulice od lokala "Palma", Mina, koja je bila isto toliko nestrpljiva kao i Mišo, jedva se suzdrža da radosno ne uzvikne kad ga je ugledala. Prinese ruku ustima i zatomi krik koji je prijetio otkinuti joj se iz grla. Uzbuđenje je trese. Nije ga vidjela samo nekoliko dana, a čini joj se kao da je proteklo nekoliko godina. Voli ga. Sad to jasno shvaća, razumije, upija u sebi. Voli ga. I to će mu reći. Neće se više igrati sa njime, sa Miškovim osjećajima, njegovom žudnjom. Jer upravo zbog Miškove neutažene žudnje su se i razišli. Odbila je otići sa njim u krevet, kad joj je on to predložio. - Pa ne možemo ovako dovijeka - rekao je on nervozno. - Nije ni normalno. - Mislim da je prerano za to. - Ma kako prerano? - upitao je on čudeći se. - Dva se mjeseca zabavljamo, oboje smo punoljetni, a još se nismo poševili! Pa to nije normalno ... - Ne govori tako! - prekinula ga je ona. - Ne budi grubijan. - Grubijan? Zbog toga sam grubijan? - Ne volim ružne riječi. - Ali one postoje. Ljudi ih upotrebljavaju. - Imam devetnaest i poznajem sve te riječi - odgovorila mu je prkosno: stajali su stisnuti jedno uz drugo ispod Miškovog velikog kišobrana, dok je kiša pljuštala iz crnog neba. - To ne znači da ih moram upotrebljavati. - Znam koliko godina imaš - rekao je on zajedljivo. - Zato mi i jest nenormalno to tvoje odbijanje da konačno vodimo ljubav. Kojeg vraga čekaš? - Ne znam. - Ne znaš? - Osjećam da je još rano, prerano. Premalo se poznajemo. - Nemoj mi reći da si djevica. - Na takvo pitanje neću ni odgovoriti - rekla je ljutito i skrenula pogled sa njegovog lica. – Ne zaslužuje odgovor. - Pogledaj kakva je noć - rekao je on i zamahnuo prema kiši oko njih koja je krupnim kapima udarala po pločniku i parkiranim automobilima. - Kao stvorena je za krevet ... - Ne! - odbila je Mina stisnuvši usne u tanku crtu. - Idi do đavola! - odbrusio je Mišo sasvim izgubivši strpljenje. - Nemam više snage natezati se sa tobom. Ima toliko njih koje su voljne ... - Idi kod njih - prekinula ga je povrijeđena što on govori o drugim djevojkama. Samo ju je pogledao, bijesno i tužno, čudan pogled: naglo se okrenuo na peti i ostavivši njoj svoj kišobran, ukočenih leđa koračao kroz kišu koja mu je šibala lice. Sjećajući se toga, Mina odluči: večeras će mu se podati, otići će sa njim u njegovu sobu, u njegov krevet, postati će njegova. I licem joj se razlije osmijeh sreće, dok korača prema "Palmi", prema svom Mišku, prema uzbudljivom događaju koji je očekuje ... Jasmina je to činila bez osjećaja krivnje: pretraživala džepove Ivanovog sakoa. Niska četrdesetogodišnjakinja koja se počela posljednje dvije godine debljati, sa mačjim je izrazom na licu tražila nešto, a da ni sama nije znala što. I našla je. Malu i prepunu mirisa maramicu, koja nikako nije spadala u nešto što muškarci obično nose u džepovima. Jasmina podigne maramicu do kratkovidnih očiju, uporno je odbijala nositi naočale i trepćući se zagleda u dokaz Ivanove nevjere. Jer bila je sasvim sigurna u to, kako je namirisana maramica nepobitan dokaz. Polako podigne maramicu do nosa i omiriše je: gadljiv joj izraz preleti licem, a zatim joj duguljasto lice gotovo poplavi od silne ljutnje koja ju je zahvatila. Tako znači! Ima drugu. Vara je. Koliko to već dugo traje? Sigurno joj se svi smiju. Sigurno svi već znaju. Osim nje. Znaju i smiju joj se. Silan je bijes natjera u plač i ona jaukne stojeći pored kreveta: - Proklet bio! Proklet bio! Odbaci namirisanu maramicu, zatim se odmah predomisli i podigne je. Odnijeti će je dole u kafić i baciti onom lažljivom gadu Ivanu u lice. Odmah sad! I Jasmina pođe prema vratima stana, ne mareći za to što je ogrnuta samo kućnom haljinom ispod koje ima samo gaćice, odlučivši se spustiti kat niže, u "Palmu" i ... - Jesi li sve kontrolirao? - upita Luka zvani Kist, prišavši lijenim korakom Svilenom. - Naravno - uvrijeđeno odgovori Svileni. - Jesam li kad to propustio? - I bolje da nisi - promrmlja Luka. - Znači, sve je u redu. Da te upoznam sa večerašnjim zadatkom. Tvoje je da me čekaš desetak metara dalje od kafića "Palma". Poznaješ ga? - Poznajem. - Čekati ćeš me sa upaljenim motorom, pretvarajući se da nešto popravljaš. - Standardno - promrmlja Svileno. - Od sad prestaje biti standardno - reče i nasmije se Luka, pa iz torbice koju nosi obješenu preko ramena, izvuče tri bombe povezane u zajednički grozd. - Uh! - hukne Svileni samo. - Čuti ćeš eksploziju i sekundu kasnije pored tebe sam - reče mu Kist. - A pošto je ovo večeras sa vatrometom, biti će i malo više love. Za to ne brini. - Ne brinem. - Sve je, znači, jasno - reče Luka. - Kad uzjašem iza tebe na motor, pojuri kao da te svi vragovi gone. Moramo se prokleto brzo udaljiti. - To je moja briga. - Baš tako - reče Luka sjedajući iza Svilenog na motor. - Idemo! Ruke su im isprepletene na stolu i netremice gledaju jedno u drugo plamtećim očima. - Moramo se prestati ispričavati - reče Mina. - U pravu si. - Samo se ispričavamo, a mislim da to nije potrebno - nastavi ona. - Ah, Miško, tako sam sretna što je sve iza nas! - Naša prva velika svađa - reče joj on osmjehujući se blago. - Boljelo je - reče ona - ali je možda bila potrebna. - Kako to misliš? - upita Mišo naginjući se prema njoj, upijajući njenu ljepotu. - Shvatila sam neke stvari - odgovori Mina. - Shvatila sam da te volim. I da te želim. - Čujem li ja to dobro? - Čuješ. Bio si u pravu: zašto čekati? - Mina mu stisne ruku, a sa drugom, kojom je držala ružu, blago ga njome okrzne po obrazu. - Volim te i mislim da ... - Ne govori više - prekine je on raznježen, jer zna koliko joj je snage bilo potrebno da to konačno reče. - Želim govoriti - tiho odvrati Mina i obori pogled. - Večeras idem sa tobom u tvoju sobu. U tvoj krevet. Mišo se nagne prema noj, stisne joj toplu i malu šaku, pa je prinese usnama i poljubi joj nadlanicu. - Jesam li ti rekao da te volim? - upita je. - Mnogo puta - odgovori ona i nasmije se. - Ali slobodno mi nastavi to govoriti. Tomo je bio uvjeren kako ovo nije zbilja, već samo jedan od morbidnih snova koji su ga mučili u posljednje vrijeme, dok gleda praktički polugolu Jasminu kako krupnim i brzim koracima dolazi iz kuhinje i prolazi između stolova, krupne joj se grudi slobodno tresu, a zapanjeni je gosti znatiželjno pogledavaju. - Uh! - hukne Tomo. - A rekao je da je drži pod kontrolom! - Tu si! - istog časa drekne Jasmina: Ivan joj je bio leđima okrenut razgovarajući sa jednom gošćom i iznenađen povikom Jasmine, naglo se okrene. - Što je ovo?! - vrisne Jasmina i u lice mu baci namirisanu minijaturnu maramicu, a parfem, koji je tako dobro poznavao i volio, podari Ivanu silnu snagu. - Maramica - kruto reče i napadne. - Čemu ovo izigravanje budale? Ili jesi postala budala? - Znam da me varaš! - zaurla Jasmina. - Koja je? Koja? - Ne tiče te se! - čvrsto odgovori Ivan, zgrabi je pod mišicu i počne gurati između stolova prema kuhinju: što dalje od radoznalih očiju i ušiju gostiju. - Idemo, ne odupiri se. Znaš da sam jači. - Gade jedan! - zaviče Jasmina otimajući se, nastojeći se osloboditi Ivanovog čvrstog stiska. Točno u tom trenutku na ulaz lokala stupi Luka zvani Kist i istog momenta ocijeni situaciju, brzim pogledom obuhvativši desetak gostiju i polugolu ženu koja viče, a koju muškarac nastoji izgurati iz prostorije. Atmosfera kakvu samo može poželjeti. Nitko, baš nitko ne obraća pažnju na njega, pridošlicu, koji stoji ispred otvorenih vrata i jednom ih rukom pridržava. Svi gledaju u onaj par koji se navlači, dok Luka mirno ispod kožne vindjakne vadi smrtonosni grozd, aktivira ga i baca preciznim zamahom iza bara, dok šankerica stravično viče ... Luka se naglo okrene i potrči prema nekoliko desetaka metara udaljenom motoru, na kojemu ga čeka Svileni. Motor bruji, zadovoljno čuje dok trči ... Iza njega odjekne silan prasak, zatim tišina, pa odmah zatim jauci i vika. I dim i plamen, ali Luka to ne vidi: baca se na stražnje sjedalo motora i viče: - Vozi! Prestravljena Mina gleda u okrvavljeno lice Miška i tek nakon nekoliko stravično-dugih trenutaka saginje se prema njemu, jecajući, plačući, pokušavajući mu zaustaviti krv koja nezadrživo u obliku crvenog vodoskoka izlazi iz vrata. A kad ugleda njegove ugasle oči shvati ono neshvatljivo i nesvjestica je milosrdno poštedi boli koja je odjekivala u njoj. Klone i svojim tijelom pokrije Miškovo, sakrivajući na taj način njegovo krvarenje. Ivan osjeti kako ga je nešto zapeklo u šaci, pa popusti stisak kojim je stezao Jasminu, a Jasmina se, na njegovo veliko čuđenje, jer još nije svjestan što se točno događa, stropošta na pod. Kućna joj se haljina sasvim otvori, pokazujući joj gole noge i Ivan nagonski klekne, tek sad postajući svjestan vike oko sebe, pa joj prekrije noge i zagleda se u njeno lice, mirno i opušteno. I tek tada ugleda veliku rupu koja se punila crvenilom na kućnoj haljini u predjelu grudi i znao je da je za Jasminu sve gotovo. Osluškuje svoje osjećaje i čudi se: samo jedna misao odjekuje radosno u njemu. Ni za jednu drugu više nema mjesta. Slobodan je. Slobodan za Mateu. Slobodan! Njegov brat Tomo pomaže šankerici uspraviti se, pokušava već treći put za redom i tek tada shvaća da je mlada djevojka mrtva: vidi joj veliki otvor iz kojeg navire tamna krv iza lijevog uha. Nije odmah primijetio smrtonosnu ranu zbog djevojčine kose. Ipak su došli, prokleti bili! Ah, gadovi! Što su samo učinili. Kakvi su to ljudi. I jesu li uopće ljudi? Dok mu se misli divlje komešaju, Tomo leti na sve strane, pružajući pomoć, tješeći uplašene, dok mu se čini kako onaj grozd bombi još uvijek leti prema njemu i šankerici, dok nečija crna leđa brzo nestaju u noći. To je sve što je uspio vidjeti od napadača. Suze mu se slijevaju niz lice. - Trebao sam platiti - jeca tiho, gotovo nerazumljivo. - Ništa nije vrijedno ovoga. Trebao sam platiti. Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 10:16 - Budi (23) - Iskren - #