21.11.2008., petak

Iznude

photo by shalrath Iznude Mišo je, ili Miško, kako ga je samo Mina zvala, istog trena kad je poslao poruku mobitelom, zapao u čvrsti san bez snova. Čitavu je noć pio čas rum, čas pivo, nastojeći utopiti tugu, a pred jutro, bilo je već pet sati i zora samo što nije zakrvavila jutro, nešto je u njemu puknulo i predao se silnoj želji. - Jebeš ponos! - glasno je rekao i iskapio još jednu čašu, pa dohvatio mobitel i znajući kako se može vrlo lako predomisliti, brzo je utipkao: "Nedostaješ. Silno. Možemo li još jednom pokušati? Ako možemo, večeras na starom mjestu u staro vrijeme. Volim te." Nekoliko je dugih sekundi buljio u poruku, a zatim je poslao i uzmaka više nije bilo. Kad imaš samo dvadeset i dvije, strast uvijek pobjeđuje ponos. Učinio je što je mogao: povratka nema. Iskapio je još jednu čašu i istog trena zaspao, obučen, nepokriven, dok je glazba sa kompjutera i dalje tiho odjekivala njegovom sobom, pletući mu se u snove. O Mini ... San je bio toliko stvaran, da Mina istog trena kad otvori oči, posegne rukom prema mjestu gdje bi trebao ležati njen Miško, ali Miška nije bilo i radosti joj iz plavih očiju u trenu nestane. Promeškolji se u krevetu i počne bezvoljno odguravati deku i plahte otkrivajući toplo i mlado tijelo. Ničeg nema što bi je radovalo u ovom danu: prije nekoliko dana ( zar su prošla samo četiri dana? ) posvađala se sa svojim Miškom i od tog trenutka, dok ga je onako sitna, sasvim se izgubivši ispod velikog kišobrana, kojeg joj ga je Miško ostavio, gledala kako se on udaljava brzim i krupnim koracima ne mareći za kišu koja ga je šibala mokrim bičevima, kao da je radost odlepršala iz njenog mladog života. Sve se oko nje omotalo sivilom. U trenutcima bezvoljnosti, poput ovog jutrošnjeg, Mina se pitala hoće li moći podnijeti raskid, rastanak jer ... jer ništa nije više onako kako je bilo. Sunce ne sja onom snagom, kao što je znalo darežljivo sijati dok bi sa Miškom šetala uz samo more, gledajući kako mu slani vjetar mrsi kosu, kroz koju je voljela prolaziti prstima. Oblačeći se brzo, jer kroz otvoreni je prozor dopirala jesenja hladnoća usprkos sunčanom jutru, Mina se zagleda u mobitel. Da ga nazove? Možda ... istog trena, još joj misao sazrijeva, Mina popusti silnoj želji, dohvati mobitel i dočeka je iznenađenje. Dok je ona mirno spavala, njen joj je Miško poslao poruku. Uzbuđena, lice joj oblilo rumenilo, čak i drhtavih prstiju, čemu se mlako i potiho nasmije, Mina počne čitati poruku, upijajući pohlepno svaku riječ. Osjećao je drmanje ramena i nastojao se tome oduprijeti, ali drmanje nije prestajalo, naprotiv, postajalo je sve jače i jače i konačno se predavši, nakon samo dva sata sna, Luka otvori oči i ugleda uplašeno lice svoje majke. - Probudi se, propalico! - začuje njen od uzbuđenja kreštavi glas. - Imaš posjetu. Traže te dvojica od kojih me jeza podilazi. Ma sa kakvim se to propalicama družiš? Što ... - Ah, prekini! - umorno reče Luka zvani Kist i protrlja oči, nastojeći odagnati san. - Što si rekla? - Dvojica te traže - ponovi mu majka. - Stoje tamo u hodniku i ... - Pa pusti ih ući! - obrecne se Luka. - Što čekaš? Vrteći glavom, majka polako se krećući izađe iz Lukine sobe i nekoliko trenutaka kasnije u nju uđu Draženovi majmuni, kako ih je u sebi zvao Luka. - Dražen te zove k sebi - reče onaj viši, obučen u plavo odijelo koje je mirisalo po novcu. - Zar sad? - začudi se Luka: Draženovo je vrijeme bila noć, nikako ne jutro. - U ovo vrijeme? - Čeka te - reče majmun u plavom odijelu jednoličnim glasom. - Sredi se što prije možeš i dođi dole. Čekamo te u kolima. - Daj mi pola sata - zatraži Luka uzdahnuvši. - Boga mu, nema ni dva sata da sam legao. - Čekamo te - ponovi jednoličnim glasom onaj u plavom odijelu i njih dvojica izađu iz sobe. Luka jurne pod tuš, željan osvježenja, jer san ga je i dalje privlačio, zvao u svoj blagi zagrljaj. - Skuhaj mi kavu! – vikne majci stojeći ispod tuša. - Jaku! Nije čuo odgovor, ali ga je pretpostavio i nasmijao mu se u sebi. Stara uvijek gunđa. Kad bi postao svecem i onda bi brundala. Dobro se istrljavši mekim ručnikom, razbudivši se dovoljno, navuče traperice, plavu maju i dohvati sa vješalice crnu kožnu vindjaknu. Oblačeći vindjaknu u hodu, uđe u kuhinju i uzme kavu, pohlepno udišući njem osvježavajući miris. - Sa kakvim se to propalicama družiš? - zapita ga majka, sjedeći poput nekog predsjedavajućeg na čelu stola i upitno gledajući u Luku. - Ne tiče te se, stara - tiho odgovori Luka. - Voljela bih da je tako - reče ona. - Ali kad jednog dana dođeš kući krvave glave, ja ću te morati njegovati. - Ne govori budalaštine! - obrecne se Luka. - Budalaštine? - upita ga ona pokazujući prstom prema Lukinom lijevom obrazu: crvena i još uvijek dovoljno svježa brazgotina mu nagrđivala lice. - Već si zaboravio ovo? - Nesreća - nemarno odgovori Luka. - Sitnica. Neće smetati mojoj ljepoti. Nisam neki jebeni maneken. - I rječnik ti je postao krasan, baš kao i ti sam. - Odjebi, stara - dobaci Luka ne uzbuđujući se i napuštajući kuhinju: kava ga je osvježila i osjeća se sposobnim sudariti se sa danom. I onim što donosi, jer kad Dražen zove … Bio je Tomin red ujutro otvoriti kafić kojeg su zajednički vodili i Ivan se radovao tome: moći će duže ostati kod svoje nove i mlade ljepotice. Probudio se rano i sjedeći u krevetu zapalio je cigaretu, uživajući u toplini tijela pored sebe. Matea, dvadesetogodišnja njegova sasvim svježa ljubavnica, još je uvijek spavala i on je nije želio probuditi: uživao je u ovim trenutcima, dok bi je gledao usnulu, gotovo isto toliko kao što je uživao vodeći ljubav sa njom. Nikad mu nije bilo dovoljno njene mlade ljepote. Povukavši dubok dim, sjeti se svoje supruge Jasmine: mlađa samo dvije godine od njega, tek napunivši četrdesetu, uvijek hladna, odbijajuća, branila mu je pušiti u krevetu, što je njega često znalo razbjesniti. - Odbijaš se ševiti - znao joj je reći - a ne daš mi ni pušiti u krevetu. Tebi krevet služi samo za spavanje. - Upravo zbog toga je i izumljen - odgovorila je Jasmina. I eto, prije nekih šest mjeseci, kad se pomirio sa time kako će mu život ostati monoton, Matea je ušla u njegov lokal sa svojim društvom i neprimjetno ušetala u njegov život. Već ga je prve večeri, sjedeći za stolom sa svojim društvom, dok je vino teklo, razgovor brujao, gledala bademastim očima, a pogled ga je njen zvao, zvao ... nije se mogao prevariti u tome, vrlo je dobro poznavao pozivajući pogled ženke. I nešto je uzdrhtalo u njemu, nešto nepoznato, pozivajuće … Već dva dana kasnije, Matea, kojoj onda još nije znao ime, vratila se u njegov lokal nazvan jednostavno "Palma", ali ovog je puta bila sama i nije sjela za neki od slobodnih stolova, već se smjestila za barom, graciozno se popevši na visoku stolicu, dok su joj traperice stegnule kruškoliku stražnjicu. Ivan se zapiljio u nju, a zatim joj prišao i ponudio piće na račun kuće i ljubavna je priča započela. - Budan si? - promrmlja Matea privijajući se uz njega. - Jesam - odgovori Ivan. - Već je deset prošlo. - Pa što? - upita ona i položi malu i toplu šaku na njegovu muškost. - Zar ti se žuri pobjeći od mene? Tomo, mlađi brat Ivana, za to je vrijeme već radio u kafiću "Palma" koji je vrvio od gostiju, jer u "Palmu" su mnogi svraćali iz obližnjih ureda na toplu užinu ili samo na piće i posla je čitavog dana bilo preko glave, što je radovalo Tomu, kome sve do prije neki dan osmijeh nikad nije silazio sa uvijek svježe izbrijanog lica. - Više se ne osmjehuješ toliko koliko si prije - primijetio je jutros jedan stari gost. - Ma to ti se samo čini - odgovorio je slagavši ga Tomo: u posljednje je vrijeme često lagao, shvati odjednom. - Drago mi je što je tako - ljubazno je odgovorio gost i napustio ga, vrativši se svome društvu. Hoće li mu ostatak života proteći u lažima? Tomo se grozio toga, ali nije znao kako drugačije postupiti. Zar svima priznati kako neke propalice od njega zahtijevaju plaćanje "zaštite"? Odbio je, naravno! Pa neće valjda svoj teško zarađeni novac davati tim propalicama. Prije šest dana opomenuli su ga zbog neplaćanja "zaštite". - Idući put nećemo biti ovako obzirni i nježni - zaprijetio je tip u kožnoj vindjakni, zalizane crne kose koja se sjajila i sa velikim crnim naočalama na nosu. - Nećemo biti uopće nježni! - Neću platiti! - zarežao je Tomo. - Gubi se propalice! Propalica je mirno izašao iz lokala i od tog se dana ništa nije dogodilo. Jesu li odustali? Ne može vjerovati u to, baš kao što Tomo ne vjeruje kako je sve ovo zbilja opasno. Vjerojatno su to klipani koji na lak način žele doći do para, obične siledžije i ništa drugo. Nema tu prave opasnosti, konačno je zaključio Tomo, nakon razgovora sa bratom u kojem mu je sve ispričao. I Ivan se složio. - To su vjerojatno neke sitne bitange - rekao je odmahujući rukom. – Koji misle da su veliki i jaki. Sigurno nisu organizirani. Nisam čuo da u našem gradu ima reketarenja. Ne vjerujem da ga ima. - Znači - upitao je Tomo želeći dobiti potvrdu svoje odluke - da odbijamo platiti? - Naravno - odgovorio je Ivan. I na tome je ostalo. Zbog toga je lice Tome posljednjih dana izgledalo zabrinuto. Luka, zvani Kist, mirno stoji ispred stola za kojim sjedi Dražen, dobro uhranjen tridesetogodišnjak, Lukin vršnjak, visok, crne kose pažljivo namazane kremom i začešljanom unatrag. Nalaze se u Draženovom uredu, Luka barem tako misli, jer u prostoriji se nalazi samo pisaći stol, stolica na kojoj sjedi Dražen i jedan ormar. Ništa više. Ni telefona, ni papira, ništa. - Je li sve jasno? - upita Dražen. - Jest. - Sigurno? - Moram prodrmati "Palmu" - odgovori Luka. - I prodrmati ću je. Večeras, kad bude puna gostiju. Brine me samo jedno. - A to je? - Nisam siguran, želiš li da poruka bude krvava ... - Neka bude! - odluči Dražen i vršcima prstiju dotakne namazanu kosu. - Tako je, neka bude! Moraju shvatiti da sa mnom nema zajebavanja. - Shvatio sam. - Luka klimne. - Idem sad. Moram izvršiti neke pripreme. Moram ... - Ne tiče me se što moraš - prekine ga Dražen i sijevne crnim očima koje su odjednom postale ledene. - Uradi što moraš, ali mene poštedi govorancija. Neka djela govore. - Govoriti će - reče Luka kruto. - Idem! Na ulici ga dočeka sunce i Luka, zvani Kist, osjeti peckanje na lijevom obrazu, tamo gdje mu se proteže ružan ožiljak. Nož "skakavac" mu je to učinio, a ruka onog koji je to učinio, više nikad neće moći nešto slično učiniti. Luka, zvani Kist, sjeti se sa uživanjem događaja, koji je slijedio nakon što je uspio oteti nož iz ruke napadača i uz pomoć svog prijatelja Svilenog, nokautirati ga. Čekao je strpljivo da se njegov napadač osvijesti, a zatim kleknuo pored njega. - Tko te je poslao na mene? Muk. Samo teško disanje onog na pločniku: oko njih je tama, zora se približava i ovo je najmračniji dio noći. - Sad ćeš shvatiti zašto me zovu Kist - rekao mu je Luka smijuljeći se. - Iscrtati ću ti tvojim vlastitim skakavcem to glupo lice, a šaku, u kojoj si ga držao, pretvoriti ću u kašu. Učinio je to. Šarao je nožem po napadačevom licu, dok mu je Svileni pritiskao usta, sprečavajući njegove očajničke krikove. Kad je bio zadovoljan izgledom njegovog lica, svojim crtežom, Luka je ustao, odšetao bez žurbe malo u stranu i vratio se sa kamenom kockom u ruci, koju je već prije ugledao u blizini. Snažno zamahnuvši, udario je kockom po ruci jecajućeg protivnika, jednom, još jednom, pa još jednom ... - Dosta je! - rekao je Svileni zadržavajući mu ruku: onaj je jadnik mirno ležao onesviješten na hladnom asfaltu. - Šaka mu je skroz smrskana, nemaš više po čemu udarati. Idemo odavde! Pustio je da ga Svileni odvede do svog motora kojeg su obojica uzjahali i uz glasni prasak odjurili u noć. Prisjećajući se sad toga, Luka sa smiješkom na licu izvadi mobitel i pozove Svilenog. - Imamo posla večeras - reče mu, kad se Svileni javio. - Budi spreman. - Biti ću. I to je bilo to. Više ništa nije bilo potrebno reći. Mišo se probudi sa odvratnim okusom u ustima, pa požuri u kupaonicu isprati ga, otjerati prošlu noć iz sjećanja. Dugo se tuširao, tjerajući mamurluk iz svog mršavog tijela. Osjetivši kako ponovo može misliti, pođe u kuhinju skuhati jaku kavu, nadajući se kako će ga vrela tekućina uspjeti sasvim vratiti u život. Upravo dok je srkao prvi vreli gutljaj, sjeti se pijanog slanja poruke i topli ga val neugodnosti čitavog zapahne. Oznojio se zbog toga i sad će morati još jednom pod tuš. Oklijevajući, sa laganom zebnjom u stomaku, ustreptalom od prošle noći prepune pića i cigareta, uzme mobitel, otvori ga i shvati da ga poruka Mine već čeka. "Čekam te. Na starom mjestu u staro vrijeme." Nije napisala da ga voli, primijeti odmah, ali ga to ne smeta. Ženski ponos. Koji će on razoružati sa samo jednom krvavo-crvenom ružom. Nina je jako voljela ruže, pogotovo crvene. A ovo je baš prava prilika da joj pokloni najcrveniju ružu koju može pronaći u gradu. Koja će mu pomoći u ponovnom osvajanju Mine. Iznuditi će njen pristanak, mora uspjeti … Nastavlja se (ima još samo jedan dio, ne bojte se...:):):) Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 18:38 - Budi (20) - Iskren - #