![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
15.07.2008., utorak
Jožin put
|
Prijevoznik - 1-vi nastavak Kao i uvijek, Josip, zvani Joža, visok i snažan, atletski građen dvadeset i sedmogodišnjak, obrijane glave i smeđih plamtećih očiju, uđe u kafić "Raj i pakao" pet minuta prije zakazanog sastanka sa Leptirom. Joža pogleda u svim pravcima lokala, sagrađenog u obliku velikog slova L, uživajući u rashlađenoj prostoriji, nakon one pasje vrućine vani, koju je morao podnositi. Nema Leptira, shvati i pođe prema dugačkom šanku. Čekati može i sa kavom ispred sebe. Jedino piće u kojem istinski uživa. - Duplu kavu i sok od jagode - reče mladoj šankerici, duge i crne raspuštene kose. - Stiže - reče ona uz osmijeh. Sa cigaretom u ruci, uživajući u kavi, Joža postane svjestan kako Leptir kasni. Po prvi puta u njihovom trogodišnjem poznanstvu. Nikad do sad nije zakasnio. Kasni li zbog toga, što je Joža tražio ovaj sastanak? Prvi je put to učinio. Inače bi uvijek stvari lagano se kotrljale uhodanim ritmom: mobitel Jožin bi zazvrčao, Joža bi se javio, tihi glas rekao vrijeme i mjesto i to je bilo to. Nikakvih suvišnih riječi. Leptir kasni već punih pet minuta. Ništa strašno, zna to Joža, ali se ne zavarava, zna kako je Leptirovo kašnjenje namjerno i kako mu time poručuje: nezadovoljan je njegovom inicijativom, njegovim traženjem sastanka. Upravo kad je to pomislio, u kafić uđe Leptir, visok četrdesetogodišnjak, pažljivo začešljane crne i sjajne mirisne kose, a u kosi mu sunčane naočale, koje je podigao prije nekoliko trenutaka. Klimne kratko Joži i uputi se prema stolu u uglu: Joži nije ništa drugo preostalo, već da ga prati. - Što želiš? - upita odmah Leptir, istog trenutka kad se Joža približio stolu i sjeo nasuprot njega. - Razgovarati - mirno odgovori Joža: dugo je u sebi vježbao ovaj razgovor i pripremao se, pa je sad bio brz i jezgrovit. - O čemu? - O poslu. - Što o poslu? - Želim izaći. - Izaći? – upita negodujući Leptir i desnim dlanom prijeđe preko usnica, sakrivajući podrugljivi cerek, a Joža ugleda na nadlanici Leptira tetoviranog leptira u boji: crvena, plava, žuta boja, privlačila je pogled na umjetnički crtež, koji kao da treperi, dok se prsti ruke nemirno pomiču. - Da, izaći! - odlučno potvrdi Joža. - Zašto? Mislio sam da si zadovoljan ... - I jesam zadovoljan. - Pa zbog čega onda...? - Tri godine radim ovaj posao, je li tako? - Tako je. - Tri pune godine - nastavi Joža. - Osjećam da moram prestati. Sreća me ne može neprestano pratiti. Puknuti će i onda ... - Uplašio si se. - Nisam i ti to znaš - mirno odgovori Joža. - Svoju sam hrabrost dokazao mnogo puta u ovih tri godine. Je li tako? - Tako je - nevoljko prizna Leptir. - Hrabar si, priznajem. Ali zašto odustaješ? Misliš li, kako možda trebaš dobivati više love? - Ne, lova je u redu - odgovori Joža. - Dvije hiljade eura po turi sasvim je pristojno plaćeno. - Pa zašto onda? - Rekao sam: osjećam kako će me sreća napustiti - objasni mirno Joža. - A ne želim da se to dogodi. Leptir se radoznalo zagleda u njega: do ovog trenutka nije ni pomišljao kako je ovaj mladić možda i inteligentan, a ne samo pohlepan. Pogleda Jožu sa tračkom poštovanja u pogledu, i da bi to sakrio, zapali novu cigaretu. - Popijmo nešto - reče sad sasvim drugim tonom, ležernim, veselim. - Nešto žestoko. - Nikad ne pijem alkohol. - Ah, čovjek od principa! - Leptir se nasmije. - Dobro, neka bude. Sam ću popiti. A od tebe tražim da obaviš još jednu vožnju za mene i onda je gotovo. - Naravno -pristane Joža: bio je spreman na taj zahtjev. - Pustio bih te odmah, ali moram pronaći drugog čovjeka - objasni Leptir. - Ne želim da posao pati. Razumiješ? - Razumijem. - Dobro. - Leptir mu pruži ruku, prvi put od kad se poznaju i Joža je prihvati: nije ga iznenadio čvrst stisak. - Javiti ću ti kad krećeš. Kao i uvijek. - Kao i uvijek - potvrdi Joža ustajući, znao je: razgovor je završen. Žutilo siječe tamu, djelić noći pretvara u dan. Joža sjedi za upravljačem kombija i tiho pjevuši: osjeća radost zbog ovog putovanja, koje će ujedno biti i posljednje ovakvo putovanje. Dosta je bilo, traje već tri pune godine. Otprilike tri puta mjesečno, poneki mjesec i više puta, a nekoliko je mjeseci za redom imao čak po četiri ture, što se vrlo rijetko događalo, Leptir bi ga nazvao na mobitel i lanuo: - U tri sata. Budi spreman. - Biti ću - kratko bi odgovorio Joža. Veza bi se prekinula, a sutradan, u tri ujutro, ili neko drugo dogovoreno vrijeme, ali uvijek u gluho doba noći, mobitel bi zazvonio i Joža bi čuo nepoznati glas kako izgovara: - Kod parka. I ništa više. Joža bi ustao, izašao i uputio se do rečenog mjesta gdje bi uvijek našao kombi kako ga čeka pravilno parkiran. Ušao bi u kombi, pronašao ključeve zalijepljene trakom pored papučice gasa i krenuo, znajući da ispred njega i iza njega, voze automobili koje policija voli pratiti, ali koje prati uzalud. Njega nije nitko pratio, ova su dvoja kola bila samo u službi nadgledanja kako napreduje i Joža se već poslije trećeg puta sasvim ohrabrio i nije ni pomišljao da se nešto može neugodnog dogoditi. - Ti si lud - govorio mu je brat Ivan, koji je jedini znao za njegovu tajnu. - Možda i jesam - blago je odgovarao Joža. - Ali reci mi, gdje bih ovoliko zarađivao? Vidiš li koliko je to love? Živimo kraljevski, a dok sam radio u onoj prokletoj tvrtki, nismo ni za kruh imali. - Opasno je. - Neće me uloviti, ne brini. - Možda i neće - odgovarao je Ivan. - Ali što ako se nešto nepredviđenog dogodi? - Što da se dogodi? Sve ide kao po loju. - Pa, recimo, da se neki pijanac zaleti u tebe - rekao je Ivan i zamišljeno ga pogledao. - Sva bi tvoja opreznost otišla u vjetar, zar ne? Jesi li kad pomislio na tu mogućnost? Bio je u pravu njegov brat Ivan, iako tri godine mlađi, zrelije razmišlja, priznao je samom sebi Joža, ali nije to glasno rekao. Ivan je uspio ubaciti crva sumnje koji je od tog dana neprestano rovao u Joži. I odluka da prestane sa tim opasnim poslom, polako je sazrijevala u njemu. Ali bilo je i draži u tom poslu, putovanjima u gluho doba noći. Tiha avantura. A on je oduvijek volio avanture, nikad nije mogao podnositi dosadu. I sad uživa i ne krije to. Bilo je više nego veličanstveno kupovati stvari i ne pitati za cijenu. Žene su se naprosto lijepile za njega. Vozio je dobra kola, bio darežljiv, ali je stavljao ponešto i na stranu: za suhe dane, kako je samom sebi govorio. Ali nije očekivao da će ti suhi dani doći. On će uvijek imati love, jer sad kad ga je krenulo, kad ga sreća konačno prati kroz život, ništa ga ne može zaustaviti. Baš ništa. Počinje se razdanjivati i Joža zna da je blizu cilja. Dobro zna mjesto na kojemu mora skrenuti na sporedni, šumski put. I sad vozi malo sporije, pažljivo promatrajući cestu i kad ugleda poznato mjesto, jer već je nekoliko puta bio ovdje, mada se mjesta često mijenjaju, jer naravno, predostrožnosti nikad dosta. Joža blago pritisne kočnicu i skrene na šumski put i već nakon dvadesetak minuta bio je mjestu na kojemu je morao biti. Ostavivši motor upaljen, Joža izađe u jutro, u duboki šumski mir, ni ptice nisu cvrkutale, uznemirio ih šum motora, pa otvori stražnja vrata kombija. Svaki put, kad bi ugledao uplašena lica svojih putnika, koje bi u tom momentu vidio po prvi put, Joži bi došlo da se nasmije. Ali se prisiljavao biti ozbiljan. Pokretom ruke pozove ih da izađu i oni, njih dvadesetak, bili su u kombiju nabijeni poput sardina i često se bojao da će se jednom neko od tih jadnika ugušiti, plašljivo i oklijevajući počnu izlaziti u tamu, koju je upravo u tom trenutku nečujno počelo razbijati svitanje. - Brže malo! - nestrpljivo cikne Joža. Gledao ih je kako izlaze uplašeni, jadni, puni nade i straha, ispunjeni strahom, koji se upravo mogao namirisati. - Vidiš ono brdo? - upita Joža i pokaže rukom jednom od njih, koji ga pogleda sa nerazumijevanjem. - Vidiš? Čovjek shvati što ga se pita, pa klimne. Sad i Joža klimne, pa počne hodati lagano prema onom brdu, zatim stane, sve njih obuhvati širokim zamahom ruke i pokaže na brdo. Shvatili su. Zatim pokaže na sebe, na kombi i rukom zacrta zamišljeni put koji se razlikuje od njihovog, ali im pokaže ponovo na brdo, zatim na kombi, pa još jednom na sebe. - Jeste li skužili, jadne budale? - upita. Shvatili su. Vidi to po njihovim pogledima prepunim straha i sumnje koje se brzo izmjenjuje. Joža zna i to da će na kraju pobijediti nada. Što im drugo preostaje? - Ne brinite - reče Joža, iako zna da ga ne razumiju. – Tamo ću vas pokupiti i odvesti do T.... Ništa ne morate brinuti. Pođite! Gledao je kako se bijedni emigranti upućuju prema označenom mjestu ponovnog sastanka, sad je to već druga država, pa sjedne za upravljač, još im jednom mahne i pojuri prema glavnoj cesti. Granicu prijeđe rutinski, bez zadržavanja, osjećajući da ga netko gleda: prate ga Leptirovi ortaci, zna to. Bez zabrinjavanja, nakon kratke vožnje brzom trakom, već poznatim mu putem jurne prema onom brdu, gdje će pokupiti one jadnike i odvesti ih u T..., tamo pokupiti lovu i vratiti se i više nikad ne učestvovati u nečem sličnom. Dosta je bilo. Više nije siromašni dečko i može čekati mirno slijedeću priliku. A kad se ukaže … Izbije pred čistinu i ugleda ih kako prestravljeni stoje stisnuti jedno uz drugog, poput uplašenog stada ovaca. - Jadnih li ovčica! - uzvikne smijući se i iskačući iz kombija. - Hajde, idemo! Što čekate? Okolno mjesto odjednom oživi, zviždaljke paraju nebo, vrijeđaju sluh, sve vrvi od policije i prije nego li se okrenuo i provjerio, Joža zna da je opkoljen. A zna i to, kako se ovo odigrava u režiji Leptira. Tko drugi? Samo on zna sve detalje. Nitko drugi! I dok ga policajci, njih dvojica, držeći ga za mišice, iako su mu već natakli lisice na zglobove nemilosrdno ih stišćući, zglobove mu gnječe, vode prema kombiju, ali ne njegovom, Joža zna da će jednom izaći iz ćorke i prvo što će učiniti, biti će ... Zatim ugleda prestravljena lica onih bijednika, koje je tako uspješno (ili neuspješno) prebacio preko granice u obećanu zemlju i usprkos zebnji koju osjeća na dnu stomaka, glasno se nasmije. Nikada on neće biti toliko uplašen. Nikad! Nijemi vrisak - 2-gi nastanak Joža protrlja vršcima prstiju poprilično naraslu smeđu kosu, koja se sjajila pod umjetnim osvjetljenjem i na koju nikako da se navikne: pet je godina brijao lubanju i sad odjednom kosa na njoj! Ne možeš se u zatvoru šišati ili brijati glavu kad poželiš, već samo onda kad svemoćni to odrede. - Svrbi te? - upita ga Ivan. Joža se naceri prema bratu, pokazujući mu snažne zube. Sjede jedan nasuprot drugome, između njih je stol, ne smiju se dodirivati i pod budnim su okom policajca koji prekriženih ruku na debelom trbuhu stoji u njihovoj blizini, ali dovoljno daleko, da ne čuje tihi govor braće. - Nije važno, neka svrbi - odgovori Joža. - Izdržati ću još nekoliko dana. - Još samo tjedan. - Jesi li sve pripremio? - Sve! - ponosno odgovori Ivan. - Obavijestio sam tvog advokata, koji je kontaktirao kolegu u Rijeci i predao mu tvoj slučaj. Ne brini, sve teče kako je najbolje moguće. Kunu mi se obojica da ćeš dobiti najviše godinu. A već si polovicu ogulio u Italiji i sad ovdje, od kad su te prebacili kući. - Kući! - podsmjehne se Joža. - Ma znaš što sam htio reći - reče Ivan, pa brzo nastavi: - Iznajmio sam stan, kao što si mi rekao i sad sam i službeno prijavljen u Rijeci. Zaposlio sam se, radim na građevini i sve me boli od prokleto teškog posla. Jedva čekam da izađeš ... - Raduješ se promjeni? - upita ga podsmješljivo Joža. - Misliš, sad će braco izvući iz čarape skrivene eure, početi će lagodni život ... ali varaš se! Ništa od toga neće biti! - Nego što će biti? - upita Ivan - I ja ću se zaposliti - odgovori Joža i iznenadi brata, koji se sa nevjericom zagleda u njega. - Raditi ćeš? Nećeš ... - Ne, neću! - odreže Joža i još više stiša i onako tihi šapat. - Moram se primiriti, budalo! Već sam šest mjeseci u ćorci, a još me i suđenje čeka. Još ništa nije gotovo. Baš ništa. Moram se smiriti, ne bi li me kaznili što je moguće manje. Sistem ne možeš pobijediti, upamti to. Možeš ga samo nadmudriti. - Znači, raditi ćeš - reče Ivan uz osmijeh. - I čekati priliku. - Baš tako! - potvrdi Joža.- A prilika će se pojaviti i Leptir će platiti. - Već sam se uplašio da si postao mekan. - Nitko ne postaje mekan u zatvoru - reče Joža i nasmije se potiho: sve radi potiho, primijeti Ivan. - Možeš samo očvrsnuti. Ili se slomiti. - Ništa tebe ne može slomiti - reče mu Ivan, gledajući u brata sa divljenjem, što Jožu podsjeti na daleko djetinjstvo, kad bi on, tri godine stariji, mlađeg brata izvlačio iz neprilika u koje bi ovaj upao. - Lijepo je što to kažeš - meko reče Joža. - Ali nemoj biti siguran u to. Imaju oni svojih načina. Ivan klimne ni ne pitajući koji su to "oni", jer u to "oni" podrazumijevao je čitav svijet, život, sve, baš sve. Protiv njegovog brata i njega samog. A sad je tu još i ... - Nešto mi nisi rekao - primijeti Joža, pažljivo promatrajući izraz lica Ivana, a ono se mijenjalo svake sekunde. - Kao da mi nešto prešućuješ. - Pa znaš ... - Bubni! - Upoznao sam djevojku ... - Ah! - usklikne Joža, a onaj ga policajac pogleda. - To je ta promjena na tebi. Pričaj. - Zove se Narcisa i zbilja je lijepa ... - Naravno. - ... i živi sa mnom u stanu koji sam iznajmio - dovrši Ivan. - Iznajmio sa mojom lovom - dopuni ga Joža, pa se pažljivo zagleda u brata: mali je braco postao muškarac. - Voliš je? - Čini mi se. - Govoriš joj o nama? - Samo ono što može čuti. - Siguran si? Nije ti nešto kliznulo sa jezika? - Nije! - čvrsto odgovori Ivan. - Neka tako i ostane! - naredi mu Joža.- Ono što ne zna, ne može lanuti. I bolje je ženama nikad ne govoriti o poslu. Nikad. Upamti to. Kaži joj samo ono što moraš. I ništa više. - Upravo to i radim. - Zapitkuje? - upita Joža podigavši obrve, a čelo mu se nabora. - Narcisa je moja briga, ne brini - reče Ivan. - Brinulo me samo, kako ćeš reagirati na to što sam je doveo u stan. - Budite u svojoj sobi i biti će dobro - reče Joža. - Da mi se ne mota neprestano ispred očiju. - Neće ti smetati. - Nadam se. Policajac se zakašlje i obojica shvate kako je posjeta pri kraju. Ustanu kao na zapovijed, pa se zagledaju jedan u drugog. - Idućeg petka - reče Ivan tiho. - Idućeg petka - čvrsto reče Joža, okrene se i uputi prema vratima, koja će se ispred njega otvoriti, uvesti ga u dugački hodnik, a dugačkim hodnikom konačno će stići u svoju ćeliju, koju dijeli sa još tri supatnika. Posljednja noć u maloj i zagušljivoj ćeliji. Joža mirno leži na svom gornjem ležaju i zuri u strop. Ne spava, a ne spavaju ni ostala tri stanara male i uske ćelije: zatvor je pretrpan, svi o tome govore, najviše policajci. Sve ono što je proživio prošlih mjeseci, vraća mu se u sjećanju. Beskrajna ispitivanja, prijetnje, batine. Pa ponovo ispitivanja: ona su mu bila najgora. Ništa nije htio odati. I nije odao. Sve što zna, sačuvao je za sebe. On će sam provesti svoju vlastitu pravdu. Kad za to dođe vrijeme. A murji neće reći ni slova, pa makar ga ubili. Psovao ih je u sebi najpogrdnijim imenima koja su mu u čitavom onom bolu padala na pamet. Lice mu je uvijek bilo ukočena maska: ne dozvoli neprijatelju vidjeti što osjećaš. Pravi se ravnodušnim. Još bolje, postani ravnodušan. Sve je prolazno. Joža se prevrne na desni bok i nagne glavu prema dole, da bi mogao vidjeti onog koji leži na krevetu ispod njegovog kreveta. - Spavaš? - upita tiho. - Ne. Uzbuđen si? - Malo - prizna Joža. - Razmišljam. - O našem dogovoru? - upita čovjek ispod. - I o njemu - prizna Joža. - Ja sam čovjek od riječi - reče onaj ispod i zacereka se. - Ono što smo se dogovorili, izvršiti ću. Uvijek izvršim svoj dio pogodbe. - Znam to, Muho - reče Joža, nazvavši Muharema nadimkom kojeg je "zaradio" u zatvoru. - Uvjerio sam se u to u ovih nekoliko mjeseci što smo zajedno. - Nemaš razloga brinuti - tiho progunđa Muha. - Zadatak je jasan i krajnje jednostavan. Sitnica. Koju ću sa zadovoljstvom obaviti. - Drago mi je što tako osjećaš. A ja ću ti sa zadovoljstvom platiti. - Spavaj sada - reče Muha. - Misli na sutra. Piće, žene ... Ja ću na to morati pričekati još mjesec dana. - Proći će. - Znam. Spavaj sada! - Laku noć! - Laku noć! I taj je dan osvanuo, kišovit i hladan vjetrovit. Dan u kojem će čuti svoju presudu. - Bojiš li se? - upita ga Ivan, zabrinuto ga gledajući. - Ne! I nije se bojao. Čudno, ali pomalo se bojao kad su ga konačno onog dalekog petka pustili iz pritvora, kad je stupio na pločnik ispred zatvora i ponovo postao slobodnim. Napola slobodnim, jer čekalo ga je još suđenje. Sve je oko njega bilo nepoznato i to mu je ulijevalo nepovjerenje. A onda je ugledao brata Ivana na drugoj strani ulice i mahnuo mu razdragano. - Ulazi! - rekao je Ivan i širom otvorio vrata starudije. - Odvesti ću te kući. - Odakle ti ovaj krš? - upitao je Joža. - Posudio mi ga je prijatelj. - Već si i prijatelje stekao? On se toga čuvao. Narcisu je podnosio, nije joj dopuštao približiti mu se. Ako se valja u krevetu sa njegovim bratom, ne mora je on voljeti. Ostavila ga je na miru, shvativši da neće uspjeti svojim dodvoravanjem pridobiti ga. - Odbija moje prijateljstvo tvoj brat - rekla je jedne noći Ivanu, nakon što su vodili ljubav. - Neka te zato nije briga - odgovorio je Ivan. - Nepovjerljiv je prema svima. To je. Ne misli na to. Joža se zaposlio u istoj tvrtki u kojoj i njegov brat i radeći naporno postao još čvršći, otporniji. Živio je skromno, sasvim povučeno, potpuno mirno. - Kao da si mrtav - primijetio je jednom Ivan. - Radiš, jedeš, spavaš. I ništa više. Joža nije odgovorio. Onog dana, kad je Muha izašao iz zatvora i nazvao ga, našao se sa prijateljem i dogovorio sve potankosti. I predao mu omotnicu sa predujmom. - Ostalu polovicu dobiti ćeš, kad obaviš posao - rekao je. - Naravno - odgovorio je Muha i strpao omotnicu u džep vindjakne koja samo što nije popucala po šavovima jer grudni mu koš bio ogroman, ramena široka, a da nije ni zavirio u omotnicu, što se dopalo Joži. - Zbog toga što nisi pogledao u kovertu - rekao mu je Joža - dobiti ćeš petsto eura više. Muha se samo nacerio i rukom naručio sebi još jedno pivo: čovjek ožedni u zatvoru. Na dan kad je iznesena optužnica i kad su svi akteri bili u sudnici, Joža je mislima bio udaljen kilometrima. Mislio je na svog nekadašnjeg šefa, na Leptira. Koji neće još dugo lepršati krilima. Slušao je govorancije i odgovarao po savjetu svog advokata, mirno i ne uzbuđujući se. A sad čeka presudu. Za koju ga nije briga. Bar ne previše. Jučer ga je nazvao Muha mobitelom, bilo je blizu sedam, mrak se već spustio. - Pogledaj u svoj poštanski sandučić - rekao je Muha i odmah prekinuo vezu. Pet minuta nakon poziva, Joža je ustao i krenuo prema vratima stana, uzimajući kožnu jaknu. - Idem prošetati - rekao je Ivani i Narcisi, koji su ga znatiželjno gledali, odlijepivši pogled od televizijskog ekrana. - Nemoj nešto izvoditi - rekao mu je Ivan. - Znaš da je sutra važan dan. - Znam. - Joža je klimnuo, sada i opet ćelavom glavom, jer istog ju je dana kad je napustio zatvor dao obrijati, čak i prije nego li su se odvezli kući, natjeravši Ivana da parkira i čeka ga. - Ne brini. Kući sam za pola sata. Samo ću malo prošetati. To je sve. Spustio se lagano dva kata i u prizemlju otključao svoj poštanski sandučić i iz njega izvukao veliku smeđu i krutu omotnicu. Strpao je omotnicu u džep i pošao prema omiljenom lokalu. - Donesi mi duplu kavu tamo - rekao je konobarici i pokazao na ugao. Klimnula je, a Joža je, istog časa kad je sjeo, izvadio omotnicu i prosuo njen sadržaj na stol ispred sebe, pazeći da nikog nema u blizini: fotografije. Koje su prikazivale Leptira. Bolje reći, koje su prikazivale ono što je nekada bio Leptir. Jer sad je to bio sasvim polomljen čovjek, udova postavljenih pod čudnim kutovima, toliko čudnim, da je i najvećoj naivčini odmah bilo jasno kako su polomljeni, zdrobljeni. Usta su Leptirova bila širom otvorena, krvava, iz njih je urlao nijemi vrisak. Gledajući u ta otvorena usta koja su odavala strašnu bol, Joži se učinilo kako može čuti taj posljednji nijemi vrisak svog neprijatelja. Između fotografija, koje je Joža mirno gledao, ne odajući uzbuđenje i radost koja ga je obuzela, pronađe i malu cedulju. "Nikoga više neće leptir oprašiti", pročita i zadovoljno zagunđa. Ustane i otiđe u toalet u kojem spali sve fotografije, omotnicu i poruku i pažljivo provjeri ne pliva li, možda, koji komadić u školjki, nakon što je nekoliko puta povukao vodu. Ništa nije plivalo: tragovi se nestali u tajanstvenom labirintu podzemnih cijevi. Kući se vrati smiren i rano otišao u krevet. Mirno je zaspao. - Ukupno, jedanaest mjeseci - odzvanjaju mu u glavi riječi izgovorene malo prije. - Šest mjeseci provedenih u pritvoru uračunavaju se u jedinstvenu kaznu, te to znači ... Joža više ne sluša. Gotovo je. Sve je gotovo. Za onog gada Leptira pogotovo je sve gotovo. Osjeća olakšanje, nema više prokletog iščekivanja. Zna na čemu je. A to je najvažnije. Odrapiti će još tih pet mjeseci, izdržati će, neće ga to ubiti. Jak je on. Pobijedio je. Pobijediti će ponovo! Crvena osveta - 3-ći nastavak Nešto nije valjalo. Joža nije imao nikakav dokaz za taj osjećaj koji se usadio u njega i koji ga nije napuštao. Pa mu je počeo vjerovati. Drugo mu nije preostalo. Nešto je krenulo krivo, nešto na što on, s obzirom na mjesto na kojem se nalazi, ne može ni malo utjecati. Izjedalo ga je to. Mrzio je osjećaj nemoći. Već je tri mjeseca u zatvoru, još dva i ponovo će biti slobodan čovjek. Zakleo se samom sebi, kako nikad više neće dopustiti da ga strpaju u buksu: radije će umrijeti. Bolja je i smrt od ove ubitačne jednoličnosti. I sad još i ovaj predosjećaj koji mu ždere um, ne da mu mira. A ni Ivan se više uopće ne pojavljuje. Zašto? Je li mu se nešto dogodilo? - Dati ću ti lovu - rekao je bratu desetak dana prije nego li je morao otići u zatvor, odslužiti još pet mjeseci, jer šest je već proveo zatvoren, ulovljen dok je švercao ljude preko granice, švercao očajnike u potrazi za boljim životom. - Veliku lovu. I moraš paziti što radiš, nemoj uprskati stvar. - Koliko? -upitao je Ivan radoznalo. - Mnogo. Nešto malo više od sto hiljada. - Kuna? - Eura. - Uh! - huknuo je Ivan i zadivljeno ga pogledao. - Stavljao si na stranu! Potajno! - Jesam - priznao je Joža. - Laskam samom sebi kako nisam još jedan obični glupi kriminalac. Pokušavam misliti unaprijed. - Sto hiljada! - Nije to neka lova - rekao je Joža i zapalio cigaretu: sjedili su u kuhinji, njih dvojica sami, dok je Narcisa bila na poslu: zaposlila se kao konobarica u obližnjem kafiću. - Reći ću ti što ćeš učiniti sa lovom. I učiniti ćeš to i ništa drugo! Jasno? - Naravno! - Ivan klimne i nasmiješi: zar njegov brat sumnja u njega? - Pa valjda meni vjeruješ? - Vjerujem, naravno - meko reče Joža. - Ali nikad nije na odmet podsjetiti čovjeka. Ljudi brzo zaboravljaju. - Ja ne zaboravljam - reče Ivan. - Mnogo si mi pomogao. Nikad te ne bih izdao. Što hoćeš da učinim sa tom lovom. - Kupiti ćeš stan - odgovorio je Joža i duboko povukao dim, zamišljeno gledajući u strop, dok mu se ćelava lubanja presijavala pod osvjetljenjem. - Ovaj stan. Razgovarao sam sa gazdom. Sve sam sredio. Pristao je prodati nam ga za osamdeset komada, budemo li ga platili gotovinom. Plati. I neka za sada bude na tvoje ime. Znaš da ja ne smijem ništa veliko kupovati. Odmah bi mi murja sjela na vrat i nikad ih se više ne bih riješio. - Naravno - rekao je Ivan i ustane da pristavi kavu, gotovo jedino piće koje je njegov brat pio. - Učini tako - nastavio je Joža. - Dok se budem izležavao u murji, radi i ne čini gluposti. I ne vjeruj nikom. Jasno? - Uh, što si nepovjerljiv! - požalio se Ivan. - Baš nikom? Zar ni Narcisi? Pa ona mi je ... - Znam što ti je ona - prekinuo ga je nestrpljivo Joža. - Pusti to. Zaljubljen si. Ljubav prolazi. Znam to. Ne govori joj ništa: mirnije ćeš spavati. - Ako tako želiš ... - Tako želim! I tako je bilo. Joža je otišao u zatvor i samo dva tjedna kasnije, Ivan mu je javio da je sve učinjeno kako su se dogovorili. Joža se smijao u sebi: što je zatvor, kad ti sve teče po planu čak i onda, dok si u ćuzi? Ništa! Sitnica! On je krojač svoje sudbine. On i nitko drugi. A ovi, koji ga drže ovdje zatvorenog poput kakve životinje i misle kako ga posjeduju, gadno se varaju. Slobodniji je nego ikada. Još samo kad bi se Ivan javio ... Mjesec dana prije nego li treba izaći i udahnuti opojni miris slobode, Joža doživi iznenađenje. - Posjeta! - reče mu čuvar. Mora da je Ivan. Tko bi drugi i mogao biti? Dok korača niz dugačak hodnik prateći stražara koji ga vodi i njegovi koraci muklo odjekuju, Joža predosjeti nevolju i svi mu se mišići napnu. Istog trena, kad je ušao u prostoriju u kojoj su se primale posjete, primijeti desnu ruku Ivana u gipsu, primijeti i modrice na njegovom licu i oči mu potamne bijesno, a ljutit oblak zamrači mu lice. - Oni? - upita kratko. - Ne! - odgovori odmah Ivan.- Smiri se. Nisu oni. Nije mi život ugrožen. Joža odahne. Sve ostalo može lako podnijeti. Za sve ostalo će se već naći neki izlaz. - Pa što je onda? - upita i prihvati šteku cigareta, koju mu Ivan gurne preko stola. - Što se dogodilo? - Imao sam saobraćajku - odgovori Ivan paleći cigaretu. - Bio sam u bolnici i nisam ti se nikako mogao javiti. Nisam smio iz kreveta. A ni mogao ... - Ah, zato ... - Da, zato ... - Sada si dobro? - Pa vidiš - odgovori Ivan. - Na nogama sam. - To je dovoljno. - Joža se osmjehne.- Potrebno je malo više toga da nas baci na koljena, je li, braco? - Jest! - odgovori Ivan, ali mu osmijeh nije sretan i Joža to odmah primijeti. - Što je? - upita ga. - Nešto se dogodilo. Što te muči? Istresi to iz sebe. - Imao si pravo - promrmlja Ivan. - Jesam li? - upita Joža i pomisli: sad cirkus počinje. - A u čemu to? - Narcisa. - Što je s njom? Zagorčava ti život? Nije više med i mlijeko? - Ne zajebavaj - odgovori Ivan, ali mu glas nije oštar. -Nasamarila me je. - Nisi ni prvi ni posljednji kojeg je žena nasamarila. Što ti je učinila? - Nama je učinila - odgovori Ivan, naglašavajući ono "nama". - Nama? - upita Joža. - Kako to? Objasni mi. I ne vrti se ko mačak oko vruće kaše! Čvrst sam momak, izdržati ću sve, ne brini. - Neka bude, sam si tražio - bijesno zareži Ivan, a lice mu se namršti: zbog neugodnosti izbjegava pogled brata. - Prokleta bila, shvatila je da si kupio stan. Kad sam završio u bolnici i nisam mogao iz kreveta, iskoristila je priliku. Mora da je sve prekopala, pronašla kupoprodajni ugovor i pomoću nekog svog jebivjetra kojeg mora da je upoznala u kafiću, prodala je naš stan i nestala. Treptaj na dnu želudca, probudi ubilački nagon u Joži. Tijelo mu se napne, a Ivan, primijetivši ružnu promjenu u bratu, odmakne se od njega. - Ne brini - tiho reče Joža. - Moj bijes nije usmjeren prema tebi. Ne brini. Ivan odahne, pa zapali novu u neprekidnom nizu cigaretu. Požudno uvlači dim za dimom i čeka što će Joža odlučiti. A Joža u mislima vidi Narcisu, visoku, crvenokosu, sa crnim očima, koje su uvijek ljubopitljivo gledale u njega. Sjeti se svih onih njenih pokušaja približavanja, koje je on uporno odbijao. Sveti li se to ona njemu? Zbog njegovog upornog odbijanja prihvaćanja nje kao bratove izabranice? Ništa ga ne iznenađuje, ukoliko je tako. Ženska je taština velika i zna svašta pokrenuti. - Pronađi je - zapovijedi tiho. - Pronađi svoju lijepu Narcisu. Možeš li to? - Mogu pokušati. - Pronađi je! - ponovi oštro Joža. - I ne diraj je. Možeš li se suzdržati? - Mogu. - Voliš li je još? - Pa... ne znam - nesigurno odgovori Ivan. - Raščisti to sam sa sobom - zareži Joža. - Vidiš da nije vrijedna pažnje. - Ne brini. - Sigurno? - upita Joža i pažljivo ga pogleda. - Ako misliš da ne možeš, slobodno mi reci. Neću se ljutiti. - Mogu! - ponovi čvrsto Ivan. - Onda dobro - reče Joža. - Pronađi kučku i čekaj da izađem. Nemam još dugo. Budi strpljiv. Čekaj. - Čekati ću. Čekali su još šest mjeseci nakon što je Joža izašao iz zatvora, vratio se u istu građevinsku tvrtku u kojoj i prije radio zajedno sa Ivanom. Iznajmili su sobu za njih dvojicu i preživljavali mukotrpno. A onda, bila je subota, Joža se upravo brijao, oglasi se njegov mobitel, odložen na stolici, pored Jože. - Vidim je! - reče uzbuđeni glas Ivana. - Narcisu? - upita Joža shvativši istog trena o kome govori Ivan. - Nju! - potvrdi Ivan. - Gdje ste? - Na Korzu - odgovori Ivan. - Pored pošte. - Ovako ćemo - brzo reče Joža. - Prilijepi se uz kučku. I pazi da te ne primijeti. Ništa ne poduzimaj. Baš ništa! Jasno? - Jasno! - I svakih mi deset minuta javljaj gdje ste - nastavi Joža brzo. - Doći ću k tebi, a zatim... - Još je unutra? - upita Joža. - Još - odgovori Ivan, pa ga zabrinuto pogleda.- Što ćeš joj učiniti? Stoje ispred popularnog "Konta" i razgovaraju, dok se rijeka lijeno valja ispod njihovih nogu, šetači prolaze, saobraćaj je živ. Život buja i buči. - Zar te to muči? - upita Joža. - Što ću joj učiniti? Voliš li je još? - Ne volim - odgovori Ivan. - Zaslužila je sve, ali ... - Ali? - Ne znam - iskreno i nemoćno odgovori Ivan. - Idi po nju i dovedi je - zapovijedi mu Joža. - Dovuci je za onu vatrenu kosu, budeš li morao. Jasno? Ivan proguta i krene bez riječi. Upravo je palio drugu cigaretu, kad ih ugleda. Ivan je čvrsto drži za mišicu i gura u njegovom pravcu, a Narcisa nevoljko i sa opiranjem hoda. - Gdje me vodiš? - pita. - Što hoćeš? - Ja ću ti odgovoriti - zareži Joža i zgrabi je za vrat, pa snažno stisne. - Pisneš li, vrat ću ti prerezati, kučko prokleta. Hodaj i ništa ne pokušavaj. Hodaj! Koračaju prema obližnjem parku, Narcisa se trese i drhtavo hoda između braće, ali se više ne opire. Kao da se pomirila sa sudbinom: što mora biti, biti će. Čemu opiranje? Stigavši u park, Joža odjednom zamahne i raspali je šakom u bradu. Narcisa padne na meku zemlju, na kratko podšišanu travu. Samo jedna je svjetiljka upaljena i prosipa slabo svjetlo oko sebe. Malo niže, ispod njih, valja se rijeka automobila. Nitko ne sluti dramu koja se odigrava poviše njih, u parku. Joža klekne na jedno koljeno i počne žestoko šamarati Narcisu, vukući je za dugu i vatrenu kosu. - Nemoj! - zaplače ona, vrativši se k svijesti. - Molim te, smiluj se. - Jesi li se ti nama smilovala? - pita je Joža. - Kad si prodala naš stan? - Nisam htjela ... - Nisi? - upita Joža u raspali joj još jedan šamar: Narcisa ispljune jedan zub i panično ga gleda. - Nisi htjela! Ali si učinila, kujo jedna! - Joža ... zamuca Ivan. Onako klečeći, Joža podigne bijesan pogled i ugleda molećivo lice brata. Jedan dugi, beskonačno dugi trenutak gleda u njega, zatim u Narcisu. Odmahne glavom. Zatim još jednom. Pa ponovo. Pogled mu postane miran, bez onog divljeg plamena kojeg Ivan vrlo dobro poznaje. - Znači tako - promrmlja Joža, pa rukom posegne u stražnji džep traperica, a Ivan protrne kad ugleda u bratovoj ruci dugačak nož-skakavac. - Onda, neka bude tako! - Molim te ... - promuca Ivan. - Šuti! - obrecne se Joža i počne sjeći dugu crvenu kosu Narcise: sječe divljim bijesom, ali nekako bez žestine, kao da mora učiniti posao koji mu ne pruža ni malo zadovoljstva. - Oh, bože! - jeca prestravljena Narcisa, ali se ne opire. - Zaveži! - zareži na nju Joža i grubo je odgurne od sebe: Narcisina je glava sasvim unakažena i Joža se nasmije prizoru. - Gubi se! I potrudi se da te nikad više ne ugledam. Nikad! Nestani! Plačući, Narcisa krene spotičući se, jer zbog suza ni ne vidi kuda trči, pa uskoro nestane u mraku, dok njeni jecaji i dalje dopiru do braće, sve tiši i tiši.. - Isuse! - zaječi Ivan, presavije se i povrati. - Je li ti bolje? - upita ga Joža paleći cigaretu i mirno ga gledajući, kad se Ivan uspravio brišući usta nadlanicom. - Bolje mi je. Ali u jednom sam trenutku pomislio ... - Da ću je zaklati? - upita Joža i nasmije se. - I ja sam. A onda sam začuo tvoj molećiv glas i ugledao tvoju glupu drhtavu umalo uplakanu njušku. I sjetio se svega što je ovom prethodilo. I odlučio. - Što? - upita Ivan, jer Joža nije nastavio, već krenuo prema izlasku iz parka. - Što si odlučio? - Počinjemo iz početka - odgovori Joža tiho i zagrli brata. - Pošteno. Sasvim pošteno. Može se i tako gadna lova namlatiti. - Ozbiljno to misliš? - Najozbiljnije. Pogledaj što nam se dogodilo. I kako. Je li se sve ono isplatilo? - Pa, bilo je uzbudljivo. - Jest, bilo je uzbudljivo - prizna Joža. - A bi li ti bilo uzbudljivo da sam ubio Narcisu pred tvojim uplašenim pogledom? Ivan ne odgovori: drhtavim rukama zapali cigaretu. - I mislio sam tako - reče Joža. - Nije uzbuđenje sve u životu, zar ne? - A ima i različitih uzbuđenja. - To svakako. Možda već sutra ... Dok lagana kiša počinje se prosipati iz tmurnog neba, dva brata koračaju mokrim ulicama grada kojeg su zavoljeli, na putu u svoju iznajmljenu sobu, osjećajući se bližim nego ikada. Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 22:56 - Budi (6) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||