31.01.2007., srijeda

Kod veterinarke

- 07:18 - Budi (40) - Iskren - #

30.01.2007., utorak

photo by T Kakvom vam se činim u crno-bijelom svijetu?

- 07:40 - Budi (31) - Iskren - #

29.01.2007., ponedjeljak

photo by misko Uplašena sam ...

- 07:29 - Budi (29) - Iskren - #

28.01.2007., nedjelja

Mobitel

photo by jdannels Mobitel Po treći put, u ovih petnaest minuta što stoje za uglačanim šankom i ispijaju kavice, zazvoni Eniov mobitel, skupocjeni mobitel Motorola V635, u kojeg Rino sa dozom zavisti pogleda, znajući kako takva sjajna stvarčica košta preko tri tisuće kuna i samom tom pukom činjenicom postaje mu nedostižna. Enio dohvati preklopni mobitel, i kad na zaslonu ugleda ime pozivatelja, blago se namršti. - Znam da kasnim - reče u skupocjenu spravu, koja ga nevidljivim nitima spajala sa mnogobrojnim njegovim poslovnim suradnicima. - Nemoj se ljutiti! Pomaknuti ćemo termin samo za pola sata i mušterija će biti zadovoljna. Garantiram ti... Rino gadljivo skupi usnice i prestane slušati i umjesto toga počne bacati besciljne poglede po lokalu, u nadi da će ugledati koji lijepi par ženskih nogu. Do vraga i Enio i njegovi razgranati poslovi! Čovjek ne može ni kavu popiti sa starim školskim prijateljem, a da ih prokleti mobitel ne prekida svakog časa. Neprestano ga zovu i Rino je već nervozan zbog toga, ali vidljivo mu je zadovoljstvo Enia koji uživa u svakom trenutku odgovarajući na mnoge pozive. - Poblesaviti ćeš od tolikih poziva - reče mu Rino, kad Enio konačno odloži mobitel ispred sebe na šank. - Zar ti nikada ne dosadi? - Zašto? - upita veselo Enio. - Živim od toga što ljudima pričam o ljepoti stanova koje im prodajem. I ne živim loše, prijatelju. - To vidim - reče Rino i prisjeti se crnog BMW-ea parkiranog malo niže niz ulicu, u kojem se njegov prijatelj dovezao. - Teško je - nastavi Enio govoriti o svojoj omiljenoj temi, o zarađivanju novca. - Ali je dinamično! To mi se sviđa. Po čitav dan juriš i juriš, sastaješ se sa raznim tipovima i svaki dan donosi nešto novog. - A Jana? - upita Rino. - Što ona kaže na tu tvoju toliku zauzetost? - Što bi rekla? - iznenadi se Enio, pa podigne mobitel i smijući se razdragano, doda: - Ona mi je poklonila ovu stvarčicu. Zna mala što volim, mora joj se priznati.... ali čuj, sad zbilja moram ići, ne ljuti se, drugi ćemo put više razgovarati. Rino zausti da mu još nešto reče, ali već je mogao samo gledati u leđa odlazećem Eniu, koji je već ponovo vadio mobitel iz džepa, gdje ga je samo nekoliko sekundi prije toga stavio. Gužva. Prokleta gužva na cesti! Kao da je svaki glupan odlučio sjesti u svoja kola i vozikati se. Sjedeći za upravljačem moćnog crnog BMW-ea, Enio razdraženo pogleda na sat: zakasniti će i propasti će mu provizija od ... Iznenada se sjeti zaobilaznice, pa pogleda iza sebe, ugleda priliku promijeniti smjer vožnje, pa riskirajući, snažno smota upravljač, izvuče se iz kolone, pa preko dvostruke bijele linije prijeđe na suprotnu stranu ceste i pojuri u suprotnom pravcu, čestitajući samom sebi na domišljatosti i vještini. Ponekad moraš biti drzak, kršiti propise. Propisi su i onako samo za budale i slabiće. Za nekoliko je minuta već ugledao spasonosnu zaobilaznicu, na kojoj će nadoknaditi izgubljeno vrijeme i licem mu preleti osmjeh zadovoljstva: neće zakasniti! Ipak je on pouzdan, najbolji u svom poslu, pri samom vrhu! Pritisne papučicu gasa i snažan je motor zadovoljno zapjevao, grabeći sivi asfalt, mokar, jer upravo je počela padati sitna i gusta kiša. Enio uključi brisače i baci pogled na sjedalo pored sebe, gdje se na crnoj koži presijavao mobitel. Možda bi mogao nazvati Janu i reći joj za večeras? Pruži ruku prema mobitelu, dohvati ga i utipka slovo "J", pa potraži Janino ime. U trenutku kad je pritisnuo znak telefona na tipki, pozivajući Janin broj, kola mu se na mokrom asfaltu zanesu, a Enio, gledajući u mobitel umjesto na cestu, misleći na posao, misleći na Janu, misleći na sve osim na vožnju, instinktivno nagazi na kočnicu i tu pogriješi. Crna se kola zanesu i prokližu po mokroj cesti i čas kasnije već se nađu na suprotnom traku, a veliki, ogromni kamion, uzalud je trubio i trubio, ali nije se više ništa moglo učiniti ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (48) - Iskren - #

27.01.2007., subota

photo by misko Ja sam ljepotica i kao svaka ljepotica moram paziti na svoj izgled!

- 07:44 - Budi (28) - Iskren - #

26.01.2007., petak

Zar moram skočiti?

- 08:20 - Budi (17) - Iskren - #

25.01.2007., četvrtak

Svijet-kapljica

photo by rscorp Na ledenom vjetru Ogoljela grančica Drhtava! Na smežuranoj grančici Kišna kap Blistava! Svijet u malom Nesiguran u postojanju Savršen u Zimskom jutru! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (45) - Iskren - #

24.01.2007., srijeda

photo by misko Ovdje mi je najtoplije!

- 07:47 - Budi (25) - Iskren - #

23.01.2007., utorak

Stepenice

photo by Aweccan Stepenice Sa prozora svoje sobe vidim te sive kamene stepenice. Svakog jutra, odmah nakon buđenja, prilazim prozoru i gledam u sive i poznate mi stepenice, ali ne vidim njihovu sivoću. Vidim nju kako odlazi, vidim joj leđa, u ruci najlon vrećica, preko ramena obješena torba, korača odlučno, udaljava se, a zatim zastaje, okreće se, ugleda me na prozoru i maše, maše. Odmahujem joj, a u grudima žalost se budi. Još jedan zamah njene ruke i ona nastavlja hod niz stepenice i čas je kasnije više ne vidim. Nestala je. Ali je u mislima pratim, jer mnogo smo puta zajednički prelazili taj isti put, spuštajući se niz stepenice prema centru grada, odlazeći na piće, na provod. Znam da hoda polako i pažljivo, jer stepenice znaju biti skliske i dovoljan je jedan neoprezni korak, pa ... Jednom se okliznula, dok smo se po sitnoj kiši spuštali: reagirao sam brzo, dohvatio je i pala mi u zagrljaj, baš kao da se samo zbog zagrljaja i spotakla. Pogledi su nam se sreli i poljubili smo se tu, na vlažnim stepenicama, ne mareći vidi li nas tko. Poput dvoje klinaca. Nenadani poljubac na stepenicama. Sladak. Često gledam stepenice, a da ih ne vidim. Zbog nečeg vidim nju kako se okreće i domahuje mi, a ja joj zamišljam lice, pokušavam joj se uvući u um. Što je mislila dok je odlazila od mene? Poslije ljubavnih noći i dana, nekoliko njih za redom. Je li mislila o idućem susretu? Ili je u glavi prevrtala znojne trenutke koji su već počeli ploviti u vječnost koja guta sve, u prošlost. I prisjećam se onog vrelog poslijepodneva, koji smo proveli u krevetu izvodeći sve moguće i nemoguće, a poslije izašli iz sjenovite sobe u vruć dan, svježe istuširani i baš tu, ispod same zgrade, na ovim sivim stepenicama, okrenula se prema meni i pogledala me onim svojim pozivajućim pogledom, koji sam naučio prepoznavati i kojemu sam se neopisivo radovao. - Nikada nećeš pogoditi što sad želim učiniti - rekla je promuklim glasom, koji je treperio na poslijepodnevnom suncu. - Nemoj biti toliko samouvjerena - odgovorio sam joj, stavio joj ruku na rame, jer već sam je poznavao i znao kako voli činiti iznenađujuće stvari, izgovarati neočekivano, pa sa malo eliminacije, nije mi bilo teško dokučiti njene misli: istina, dobro sam je upoznao i istina, volio sam njenu divlju prirodu i istina, uživao sam u njenoj divljoj prirodi uvijek iznova. - Reci! - podbadala me, oči joj plavo sjajile, ruka joj pošla prema meni, polako, ispitujućom kretnjom, kroz topli zrak. - Želiš se vratiti gore, u stan, u krevet i želiš ... - Želim ovo! - riječi joj izlete iz uzdrhtalog i napetog grla: još nikada nisam čuo takvu boju glasa, a ruka joj sune među moje međunožje, tijelom se priljubi uz moje, sasvim priljubi, stojeći stepenicu više od mene i na taj način skrivajući svoju pohotnu kretnju od ponekog radoznalog pogleda. Nije me trebala nagovarati. Vratili smo se u stan, u našu sobu, jer već odavno je soba prestala biti samo mojom i bacili se jedno na drugog poput gladnih i podivljalih zvijeri i nije nam smetala nesnosna ljetna vrućina. Znoj se cijedio sa njenog tijela, a ja sam ga lizao požudno poput najslađeg nektara i nikada mi ga nije bilo previše. I želio sam još, još više nje, još više svega … Rukama sam nježno prelazio njenim glatkim uzdrhtalim tijelom, vrućina nas pritiskala snažno kao i naša uzajamna želja koju smo dugo zadovoljavali, a kad je bilo gotovo, nismo klonuli i zaspali, pogotovo nismo zapalili cigaretu. Umjesto toga, okrenula se prema meni i pogledala me onim svojim plavim pogledom žudnje, prebacila ruku preko mog ramena i gledala me, gledala, samo me gledala, a ja sam bio sretan kako nikada prije nisam bio sretan i kako nikada više neću biti sretan, znao sam to onda, a znam to i sada. Udovi su nam se isprepleli, znoj se miješao, znoj koji sam lizao sa njenog vrata, osjećajući njen jezik na mom vratu. - Sve je oko nas čudno - prodahtala mi je u vrat, u vrućem poslijepodnevu, vrućim dahom, na moju vruću kožu - ako se sjetiš kako je sve ovo i započelo baš na stepenicama. I baca me u prošlost, ne tako davnu, jer upoznao sam je na stepenicama i ona je u pravu: sve je započelo na tim sivim i neuglednim stepenicama koje su u mojim očima postale ljepše, sjajne, prijatne za gledanje, jer uvijek sam u mašti vidio nju, kako stoji na stepenicama i maše mi, maše ... Više nikada poslije tog vrućeg poslijepodneva, nismo mogli proći stepenicama, a da se ne bi okrenuli jedno prema drugome, dok nam je u pogledu iskrilo neizgovoreno pitanje: sjećaš li se? Nismo govorili, nismo više uopće trebali riječi, razumjeli smo se i bez njih. Jer što su riječi prema onim uzdasima, koje smo nesebično izmjenjivali i dijelili u strasti, što su bilo koje riječi prema polizanom znoju, njenim noktima zabijenim u moja napeta leđa, njenom pokretu ruke, kojom me poziva, dok joj prilazim ... riječi su precijenjene, svaka je kapljica njenog znoja, kojeg je prolila vodeći ljubav sa mnom, grčeći se u užitku, ljepša od bilo kojih riječi, izgovorenih ili ispisanih, pa čak i pretočenih u stih. Mala i vruća i slana kapljica. Na njenoj koži. Kap ljubavnog znoja i jedna riječ: što je vrednije? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (46) - Iskren - #

22.01.2007., ponedjeljak

photo by T Dosađuje mi ...ali neka.

- 07:26 - Budi (33) - Iskren - #

21.01.2007., nedjelja

Vrata

photo by visaksen Vrata - Ima li još netko nešto? - upita predstavnik stanara. - Jer, ako nema ... Ostavlja rečenicu da visi u ustajalom zraku: sastanak je stanara zgrade i dvadesetak se ljudi naguralo u malu prostoriju, koja je uskoro, a najviše zahvaljujući dvojici pušača, postala gotovo nepodnošljivo zagušljiva. Svi su zbog toga postali razdražljivi i priželjkivali sastanak što prije privesti kraju i dočepati se svježeg zraka, oporaviti malo pluća. - Imam ja! - uzvikne Plavac i podigne visoko ruku u zrak: sjedi u samom kutu, širokih ramena, nabijen, čitav nekako zgrčen, snažan četrdeset i petogodišnjak. - Pa istresi već jednom! - nestrpljivo mu se obrati predstavnik stanara, Mirko, blag i povučen čovjek, kojeg su naprosto prisilili prihvatiti se ove nezahvalne dužnosti. - Vrata! - reče Plavac. - Koja vrata? - Pa ona ulazna! Koja druga? - I što je sa njima? - Ne otvaraju se kako treba - reče Plavac i pogleda ih sve redom. - Jučer sam kasno noću jedva ušao u zgradu. Vrata su dotrajala i moramo ih promijeniti. - Istina je - tiho promrmlja gospođa Miloš: muž joj kidnuo davno, još prvog dana kad je zapucalo u obližnjoj Sloveniji i nikada više nije bila glasna. - Ne otvaraju se dobro. - Poznajem čovjeka koji će ih već sutra popraviti - reče Plavac. - Ili možda prekosutra. - Nisam u to ni sumnjao - promrmlja Rade, starac od preko osamdeset, tiho, toliko tiho, da ga je čuo samo predstavnik stanara Mirko, do kojega je mirno sjedio. - Ajde, da čujemo - reče Mirko. - Ja ću mu večeras telefonirati - reče Plavac gurajući snažni grudni koš prema naprijed - i već sutra će on doći, izmjeriti vrata, a prekosutra ih namjestiti. - A platiti? - nepovjerljivo upita gospođa Bijelić. - Da nas ne odere, ko što nas je odro onaj prošli majstor? - Ono je bio fušer! - reče Plavac oštro. - Moj poznanik nije fušer i ponuditi će pristojnu cijenu sa kojom ćemo biti zadovoljni. Garantiram. - Sigurno? - upita Mirko, brzo pišući u svoju bilježnicu. - Sasvim sigurno. - Dobro - reče Mirko. - Slažete li se svi da nam majstor poznanik gospodina Plavca stavi nova ulazna vrata, a da cijenu ni ne znamo? - Garantiram da će cijena biti prihvatljiva - ukočeno i uvrijeđeno reče Plavac. - Spreman sam osobno platiti vrata, ukoliko ne budete zadovoljni. - Je li vam ovo dovoljna garancija? - upita Mirko nestrpljive stanare, a kad začuje odobravajuće mrmljanje, protumači to kao pristajanje i lupi šakom po sklopljenoj bilježnici. - Onda je to gotova stvar. Sutra će majstor izmjeriti vrata, a preksutra ih postaviti. Sastanak je gotov! Svi pojure iz ove plinske komore, van, u blagu, gotovo proljetnu toplu večer, iako su zagazili u zimu, radujući se što je sastanak završio. - Je li bio majstor? - upita Mirko, kad mu je žena Plavca, Senka, otvorila vrata na koja je pozvonio prije nekoliko sekundi. - Sve je sređeno - reče Senka. - Bez brige! - Sigurno? - Sigurno! - Senka klimne i jako se namršti: nije trpjela da netko sumnja u njene riječi. - Majstor je dobio adresu od mog muža i javio mi se mobitelom da je već izmjerio vrata i da će sutra biti postavljena. - Bogami je brz! - sa divljenjem reče Mirko. - Pitam zbog toga, što me sutra neće biti, odlazim na put i vraćam se prekosutra, pa bi vas zamolio da pripazite na radove. - Hoću. Bez brige. - A cijena? - upita Mirko. - Je li rekao cijenu? Senka mu reče cijenu. - Bogami je vaš muž bio u pravu! - zadivljeno reče. - Cijena je i više nego prihvatljiva. - Moj je muž sposoban čovjek - ukočeno reče Senka. - Nisam u to ni sumnjao - odgovori Mirko, već odlazeći i misleći na tri automobila koja je Plavac posjedovao. - Još vas jednom molim, pripazite sutra, jer sam na putu. - Budite bez brige! Umoran, iscrpljen od noćnog putovanja vlakom, i čitavog prošlog dana koji je bio sve samo ne uspješan poslovni put, Mirko uđe u kola, koja je mudro ostavio ispred željezničke stanice, onog dana kojeg je odlazio na ovo iscrpljujuće putovanje. Još malo i biti će kući i iako jutro tek počinje, nema još ni sedam, uvući će se krevet i spavati, spavati, zaboraviti na sve oko sebe. Za čas stigne ispred zgrade, parkira, izađe iz kola i krene prema ulazu, očekujući nova vrata, koja će se lagano otvarati, ali dočekaju ga ona ista stara vrata, koja je već bezbroj puta otvorio. Ne vjerujući vlastitim očima, Mirko zatrese glavom i tiho opsuje sebi u bradu, što mu uopće nije bilo svojstveno. Ljut, ne mareći za rani sat, pozvoni na vrata Plavca. - Što je bilo? - upita odmah Senku, koja mu je otvorila vrata: njen je muž sigurno već nestao iz stana, sjeti se Mirko. - Gdje su vrata? - Dođite - mirno mu reče Senka i pođe ispred njega. Čudeći se njenom ponašanju, Mirko pođe za njom, mjerkajući njenu stražnjicu, sapetu trapericama. Da mu ju je zgrabiti ... Izađu iz zgrade i Senka mahne rukom prema susjednoj zgradi, na čijem su se ulazu kočila sasvim nova i blještava vrata. Mirko u hipu shvati što se dogodilo i usprkos mučnoj situaciji, umoru i osjećaju kako je izigran, počne se smijati. - Pa i nije baš smiješno - ukočeno reče Senka, podozrivo ga gledajući, jer očekivala je svaku reakciju i bila pripremljena na nju, ali Mirkov ju je smijeh sasvim iznenadio. - Napio se, stoka jedna … - Promašio je zgradu! - jedva procijedi Mirko kroz smijeh, a zatim se okrene prema Senki i uživajući u svakoj izgovorenoj riječi, reče: - Očekujem od vašeg muža na njegov trošak nova vrata! Izraz lica gospođe Plavac, čija je ukočena nadutost odjednom nestala, odagna umor i neispavanost koja se usidrila u Mirku i po prvi put, nakon dva dana, Mirko osjeti lakoću kretanja i zapazi ljepotu jutra koje se tek počinjalo buditi. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (20) - Iskren - #

20.01.2007., subota

photo by misko Evo i nas...idemo na trčanje!

- 08:27 - Budi (19) - Iskren - #

19.01.2007., petak

Dobro jutro! Jutros kasnimo, jer sam oko 4 ušuljala se do njega u krevet ...

- 07:43 - Budi (36) - Iskren - #

18.01.2007., četvrtak

photo by misko Kad vrijeme nije za šetnju, što drugo raditi?

- 07:32 - Budi (20) - Iskren - #

17.01.2007., srijeda

Zbogom

photo by Haneck Zbogom Ushićenje snagom proljetne bujice navire u mojim grudima i ispunjava me potpunim blaženstvom, dok se približavam tržnici. Moram obaviti veliku i posebnu kupovinu, jer dolazi ona. Na nekoliko dana. Gledam na sat: još samo četiri sata i Nola je tu, pored mene, u mom zagrljaju i neće otići nakon dva dana, kao što to radi čitavu proteklu godinu, ostavljajući me gladnog njenog mladog tijela, već ostaje puna četiri dana i to mi liči na pravu malu vječnost sreće. Osjetiti ću njen miris, njenu podatnost, udisati njen dah, upijati svjetlost iz njenog plavog oka. Stezati ću je u svom željnom zagrljaju, čvrsto, a opet nježno, jer sitna je i krhka moja Nola, i uvijek moram voditi računa o toj činjenici. Ponekad dobijem želju stegnuti je čvrsto, baš kao da su mi se ruke pretvorile u željezna kliješta, stezati je dok ne jaukne od bola. Htio bih je uvući u sebe, da se stopi sa mnom, postane dio mene. Raduju me i ujedno plaše ti osjećaji koje je Nola pokrenula u meni. Raduju me jer osjećam se živim, življim nego ikada, a bojim ih se jer ponor je godina između nas: Noli je tek trideset, a meni ...bolje da šutim! Previše godina zjapi između nas i prokleti je to ponor, kojeg nikada ne zaboravljam: želio bih ga zaboraviti, ali ne mogu, vječno je taj osjećaj prisutan i iz prikrajka mi narušava sreću, muti vodu ljubavnog potoka, koji nježno žubori u mojim grudima. Zaljubio sam se, sad, u ovim godinama kad bih trebao biti dovoljno mudar i ne dozvoljavati sebi mladenačke ludosti. Ali dogodilo se: zaljubio sam se u Nolu već onog dalekog dana, kad sam je ugledao nagnutu nad svojim koferom, na željezničkoj stanici. Streslo me nešto, dok sam je gledao, a da Nola mene još ugledala nije i osjetio sam drhtaj duboko u želucu: nešto je zatreperilo, zbog nje, za nju. I od tog trenutka nije prestajalo treperiti u meni. Ponovo sam živio punom snagom. Nakon dugo i predugo vremena, onaj se žar u grudima i opet pojavio i ponio me u visine i vitlao sa mnom, vitlao mi umom, osjećajima i sasvim sam se prepustio vitlanju, uživajući u njemu i ne mareći za cijenu za koju sam znao da je moram platiti, nije me bilo briga, samo da me taj zanos vitla što duže. Zvrčanje ... Posežem rukom u džep i vadim mobitel koji nestrpljivo zvrči i prekida mi toliko drago sjećanje, kojemu se često vraćam. Na zaslonu vidim ispisano njeno ime i već ne žalim što sam otrgnut od slatkog sjećanja. Smiješim se, dok se javljam. - Reci, Nola! - Ja sam u vlaku - dopre jasno njen glas do mene, kao da je tu negdje u blizini, iza ugla. - Ali moram ti nešto reći. - Vidjeti ćemo se za četiri sata - kažem joj uz osmijeh i okrećući ljudskoj bujici leđa: moja sreća je moja stvar. - Napričati ćemo se. Između ostalog. - Ne razumiješ - uporna je Nola. - Neću imati hrabrosti reći ti ovo u lice. Zato ti želim kazati sada, dok sam još ovako daleko od tebe. Uzdah mi širi pluća, hladan mi zrak prija. Znam kako neću čuti ništa dobro, a opet, želim to čuti što prije. Sa tim se uzdahom pripremam na udarac, za koji slutim kako stiže. - Reci! - kažem joj kratko. I ona mi reče. I udarac me pogađa ravno u želudac: tamo gdje su nekada titrali leptirići slatkog uzbuđenja, sada se zgrčila hladna i omamljujuća bol. Pritišće ledenom težinom. - Dolazim ti posljednji put - čujem je kako mi govori, ali u prvi mah odbijam shvatiti značenje riječi. - Neću ti više dolaziti. Vrijeme je da krenem dalje sama. - Isuse, Nola! - zaječim bolno. - Pa zar si mi to morala reći ovako? Na ovaj način? Izabrala si najgori mogući način. - Znam - čujem njen pokajnički glas. - Oprosti. Ako me ne želiš vidjeti, samo reci, sići ću sa vlaka i otići. - Ne budi luda - kažem joj i nastojim se svim silama smiriti: znao sam kako ovo mora jednom doći, ali nekako sam ipak taj događaj odguravao u dalju budućnost, a ona me sad sustigla, daleka i maglovita budućnost odjednom je postala sadašnjost i neugodna stvarnost. - Naravno da ćeš doći! I naravno da ćemo se divno provesti! Osjećam njeno olakšanje, popuštanje napetosti. Osluškujem svoje osjećaje koji urlaju u mojoj nutrini. Smirujem se snagom volje. Teško, ali se smirujem. Poput nekog klinca, zadovoljno se osjećam zbog činjenice što uspijevam vladati sobom. - Dođi - kažem joj. - Naravno da ćeš doći ... Ako si tako odlučila, pa ... zbilja ne znam što reći. Došlo je tako iznenada. - Ne moraš ništa reći - odgovori Nola. - Dobro, onda, dolazim k tebi. Što sad? Kako dalje? Kako se ponašati? Može li se dalje? I ima li uopće dalje, u čitavoj ovoj priči? Imamo li ikakvu šansu? Mi? Ne postoji više ta zamjenica: mi. Stojim nagnut nad kavom, jedini sam za šankom, svi ostali gosti sjede i čavrljaju. Pretprazničko je raspoloženje sve zahvatilo, svi pijuckaju omiljena pića, osmjehuju se sretno i planiraju, planiraju ... Odjednom me to pogađa i sad sam još nesretniji, ali odmah iza te velike i sive nesretnosti, pomalja se ona moja prkosna priroda i gledam žutilo volje za životom, kako poput sunca lebdi daleko u mojoj budućnosti: neću klonuti, neću se predati, neću biti žalostan, neću upropastiti nam posljednje zajedničke dane! Ako ovo mora biti zbogom, neka to bude zbogom u velikom stilu, uz provod, smijeh i mnogo vođenja ljubavi i nježnosti, ne smijem zaboraviti nježnost. Biti ću nježan prema njoj, kako još nikada nisam bio, nadmašiti ću svoju nježnost i pažnju i činiti ću sve što joj godi, što je raduje i ni jednom joj riječju neću predbaciti njenu tako iznenadnu i za mene šokantnu odluku. Ako je tako odlučila, neka tako bude! Volim je i pokazati ću joj to: volim je i važnija mi njena sreća od moje. Kako glupa i puna i prepuna patetike rečenica! I kakva bi mi to sreća bila, kad bih je prisiljavao ostati sa mnom? Bi li se budila u kasno jutro sa onim svojim lijepim osmjehom i dječjim jutarnjim glasom, koji toliko volim čuti? Sumnjam. Bi li me gledala preko ruba šalice kave sa toplinom? I u to sumnjam. Neka ide. Pustiti ću je da otiđe iz mog života, baš zbog toga što je neizmjerno volim. I dok bude odlazila ... Ne! Misliti ću samo o ovim nadolazećim zajedničkim danima koji trepere u čežnji. Poslije tih dana ništa neće biti važno. Za mene. Otpratiti ću svoju posljednju ljubav i nasmijano joj mahati na rastanku. Ali prije toga, u ovih nekoliko dana, sabiti ću čitav svoj život, čitavu svoju strast, živjeti ću svake milisekunde punim životom, sve pamteći, svaki njen osmjeh, svaki njen pogled, svaki ... Godina je sreće prošla, znam, ali znam i to, da se lako moglo dogoditi da je ni ne doživim. Godinu sreće. Sa Nolom. - Da platim, molim - kažem veoma visokoj i mladoj crnokosoj šankerici. Spreman sam suočiti se sa neminovnošću, spreman sam izaći iz kafića u kojem sam potražio utočište. Spreman sam polako krenuti prema kolodvoru, prema Noli, prema ljubavi, prema našim posljednjim zajedničkim danima, u kojima ćemo reći zbogom. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (41) - Iskren - #

16.01.2007., utorak

photo by misko Moram van! Što prije!

- 08:40 - Budi (28) - Iskren - #

15.01.2007., ponedjeljak

Grlica

photo by T Grlica Već joj je nekoliko jutara prva pomisao kad ujutro otvori oči, njeno kolebanje u izboru: Dražen ili Hrvoje? Koga izabrati? I može li izabrati? Obojica su tako lijepi i tako zabavni i obojica oblijeću oko nje neumorno je obasipajući nespretnim komplimentima, pomalo posramljeni zbog osjećaja koji ih pokreću. Dajana, osamnaestogodišnja djevojka dugih nogu i kose boje meda, koja kao da joj grli ramena, zadovoljno se protegne ispod toplih pokrivača i nasmiješi u tami svoje spavaće sobe. Ima još petnaest minuta vremena, prije nego što joj majka ne pokuca na vrata i ludnica će dana otpočeti: jutarnja toaleta, malo gricnuti doručka i brzim trkom na nastavu. Još ova godina gimnazije, zatim faks i tek tada će osjetiti pravi život. Nestrpljiva je, želi što prije početi studirati, a opet ... i ovo je veoma lijep period njenog života. Pogotovo posljednjih mjesec dana, koji su naprosto božanstveni. Odjednom se sve promijenilo. Dajana, veoma visoka, dugonoga, sportska zvijezda svoje gimnazije, veoma dobra košarkašica, koja je na sportskom terenu primala aplauze i za koju su svi mislili kako je sretna, nije bila sretna. Nešto je nedostajalo, Dajana je znala što nedostaje, ali nikada nije o tome progovorila. Čuvala je tajnu. Svi su oko nje bili u nekoj vezi, ljubakali, izgarali od ljubavi, a Dajana je bila sama i to ju je smetalo, ali nikad se nikome nije požalila: glumila je nezainteresiranost, čak i Bobi, svojoj najboljoj i najdražoj prijateljici. Sa svojih sto osamdeset i dva centimetra visine, Dajana je blistala na košarkaškom terenu, ali u običnom, privatnom životu, njena joj je visina bila težak teret. Svi su je dečki izbjegavali, jer koji dečko voli podizati glavu, da bi svoju djevojku pogledao u oči, ili se propinjati na prste da bi je poljubio! A onda, prije mjesec dana, kao da je i Dajani sunce zasjalo. Dobila je udvarače: ne jednog, već odmah dvojicu! Dražena i Hrvoja. Srela ih je jednom na igralištu, naravno, a gdje drugdje, dok se zagrijavala prije trčanja. Pozvali su je na igru košarke, samo na jednom košu. Prihvatila je, ni sama nije znala zašto i sve se za Dajanu od tog dana promijenilo. Dečki je nisu puštali, bili su prijatelji i zanimanje za istu djevojku nije narušilo njihovo prijateljstvo, dok su oblijetali oko Dajane. Ali je Dajana znala, osjećala kako će njihova veselost ubrzo nestati, znala je da mora izabrati. Mora prekinuti napetost koja se počela osjećati. Obojica su izvanredno visoki, kako već košarkaši jesu, obojica su inteligentni, prijatni, nije im nalazila mane i odjednom, ležeći i dalje u toplom krevetu, oklijevajući suočiti se sa jutrom, početkom dana, Dajana shvati kako joj se obojica toliko dopadaju, da nije u stanju odlučiti se, učiniti izbor. - Evo ih, dolaze - uzbuđeno šapne Bobi, Dajanina najbolja prijateljica, ali nije bilo potrebe za upozorenjem, jer Dajana već vidi nerazdvojne prijatelje Dražena i Hrvoja, kako se približavaju. - Hej, cure! - dovikne Hrvoje. - Da vas otpratimo komadić puta. Lijep je dan i da prođemo kroz park? Dražen je šutio, često je puštao Hrvoja govoriti, ali njegov se pogled zalijepio na Dajani. Kao da je pogledom nastoji približiti k sebi. - Idemo! - odluči ona. – Dobra ideja. Držeći pod ruku Dajanu, gotovo se zalijepivši za nju, Bobi podsmješljivo pogleda u mladiće. U nastojanju stati pored Dajane, blago su se sudarili ramenima. - Polako - posprdno im reče Bobi. - Iako ste ogromni, ima mjesta za obojicu. Svi se nasmiju i led je bio probijen. Požure prema parku, želeći što prije izmaknuti prometu, plinovima, buci. Dok polako šeću stazama parka, Dajana je na sto muka. Kako se odlučiti? Obojica je toliko privlače, tako su zgodni onako visoki i krupni, a opet mačjeg hoda, bez imalo nezgrapnosti. I obojica je obasipaju pažnjom, nastojeći joj ugoditi. Može li izabrati? Jer mora izabrati! - Vidi! - reče glasno Bobi i pokaže rukom. Svi pogledaju u pravcu u kojem je Bobi pokazivala. Na kamenom kipu žene, koji je u parku odavno postavljen i kojeg su kiša i sunce poprilično načeli, na glavi stoji grlica, a jedno joj krilo nemoćno opušteno, kao da je slomljeno. - A vidi ovo! - reče uzbuđeno Hrvoje, munjevito se sagne, grabi kamen i baca ga na grlicu. Zadrhtavši, baš kao da je nju pogodio bačeni kamen, Dajana sa bolnom grimasom na licu ugleda kako perje leti i grlica nemoćno pada u podnožje kamene žene. - Zašto si to učinio? - pita Dražen svog prijatelja, a Dajana vidi njegov prijekorni i pomalo žalosni pogled. - I onako bi crknula - reče Hrvoje. - Samo sam joj skratio muke. Dražen mu ne odgovori, nego polako krupnim koracima priđe grlici, nježno je podigne sa trave i uvjerivši se kako je mrtva, polako i sa pažnjom položi je u podnožje grma. Dajana ga gleda, a osjeća kako joj srce tuče, ludo udara u grudima i zna da je pocrvenjela i nije je briga i samo gleda u Dražena i ne može odvojiti pogled sa njega. Dražen osjeti njen pogled i uzvrati joj, pa se tako dugi trenutak gledaju pravo u oči, uranjajući jedno drugome u pogled, zaboravljajući na ono drugo dvoje pored njih, zaboravljajući na sve, jer sve je ostalo oko njih sasvim nevažno, samo je ovaj trenutak važan. Dajana je izabrala. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:20 - Budi (35) - Iskren - #

14.01.2007., nedjelja

photo by misko Tko to dolazi? Da nije on? KAD SMO SE SRELI ONA I JA - O, djevo bajna O vašoj ljepoti ovaj park zbori cvrkuću ptice jezero žubori drveće se hvali svi su vas upoznali. O, djevo mila slušajući priče o vama zaljubio sam se i danima parkom lutao ne bi li vas barem na trenutak ugledao. O, djevo krasna vaše me pogled očarao silno sam se uzbudio prislonite uho svoje poslušajte to kuca srce moje. O, djevo slatka najsretniji bih bio kada bi za mene jedan sat života odvojili u mom društvu stazicom ovom prošetali. - O, mladiću neznani vaše su riječi prava melodija i vaš ću poziv prihvatiti rado no, ja bih voljela iznenađenje malo. - O, djevo dražesna vaša je želja već ispunjena samo recite, recite. - O, mladiću slatkorječivi od ranog sam jutra na nogama drugim sam stazama šetala umor se u mojim nogama nastanio i trbuščić se oglasio rado bih u hlad sjesti komadić mesa pojesti. - O, djevo moja tako mi je žao danima nisam u mesnicu navratio od kad sam se zaljubio na glad sam zaboravio. - O, mladiću zaljubljeni od ljubavi se ne živi morate jesti da bi snažni bili ovako gladni niste mi od koristi hitam dalje nešto pojesti i vama bi to preporučila bez brige još ćemo se sresti do tada budite mi pozdravljeni. - O, djevo moja sretan sam ja tvoj nježan pogled u srcu nosim sad do novog susreta hitam i ja ovozemaljsku utažiti glad. Copyright © 2007. by Tixi Eto, mislim da pjesma, koju je Poetesa napisala za moju Lori, zaslužuje biti objavljena, nedjeljom, danom u kojem se svi odmaramo i skupljamo snage za još jedan juriš u slijedeći tjedan. Bila bi i priča, ali morao sam na sastanak stanara: tlak mi skočio do neba i potisnuo priču, za neko vrijeme, iz glave ...

- 07:01 - Budi (12) - Iskren - #

13.01.2007., subota

photo by misko Dosadan je ... uvijek me proganja!

- 08:34 - Budi (31) - Iskren - #

12.01.2007., petak

photo by misko Ovako sam dočekala Novu godinu ... pucali su...

- 09:08 - Budi (26) - Iskren - #

11.01.2007., četvrtak

Poziv

photo by shannylee13 Poziv Telefon zazvoni, a Radmila, koja je u tom trenutku brisala prašinu na teškoj i kristalnoj vazi, u kojoj nije bilo cvijeća, protrne i gotovo ispusti dragocjeni dar roditelja na dan vjenčanja iz ruku, koji pomno čuva već šesnaest godina. Umornim pokretom spusti tešku vazu na njeno uobičajeno mjesto, pa se nepovjerljivo zagleda u telefon. Sigurno nije ništa dobrog. Branimira nema i sigurno zovu zbog njega: proteklih je pet dana tako bilo, uvijek u ovo vrijeme, telefon bi zazvonio u tihom stanu, a kad bi oklijevajući podigla slušalicu, začula bi već poznati tihi glas sa druge strane žice. - Oprostite, gospođo - učtiv bi je glas obavještavao o sramotnoj situaciji, koja se sve učestalije ponavljala - ali moram vas obavijestiti, da vam se suprug upravo onesvijestio. Hoćete li ... - Da, doći ću po njega - odgovarala bi Radmila uvijek tako već niz godina, brzo prekidajući učtivog sugovornika, koji je bio, znala je to vrlo dobro, vlasnik kafića u kojem se njen muž opijao. - Odmah dolazim. Dok podiže slušalicu, Radmila zna da će se razgovor i opet po tko zna koji put ponoviti i već navlači na sebe nevidljivi oklop hladnoće, kojim se brani od sramotnog događaja, a koji je pogađa u samu srž i ranjava joj izmučenu dušu. - Halo - reče tiho. - Oprostite, gospođo ... - Dolazim odmah! Nije bilo uvijek tako, sjeća se Radmila, dok vozi prema kafiću u kojem se njen muž onesvijestio zbog pretjeranog uživanja u alkoholu. Kad se zaljubila Branimira, bio je on mladi tridesetogodišnjak, iza kojeg je bio rat, u kojem je od prvog dana učestvovao. Pun entuzijazma, nakon nekoliko godina patnji i straha, Branimir je bio uvjeren kako ga u budućnosti očekuju samo mir i sreća, a gledajući ga takvog, visokog, zgodnog, pouzdanog, Radmila je bila sigurna kako i ne može biti drugačije. Ali nije bilo. Razdražljivost Branimira je rasla iz dana, pa se Branimir uskoro počeo sukobljavati sa svojom okolinom. Obilazio je svoje prijatelje i sa njima u beskrajnim razgovorima nastojao dokučiti, zašto se radna mjesta zatvaraju, ljudi ostaju bez posla, a istovremeno se pojedinci basnoslovno bogate, a da baš ništa nisu doprinijeli u stvaranju slobode, za koju se on borio i sa čime se ponosio. Radmila je nalazila opravdanje za Branimirove pijane ispade i uvijek ga u svim prilikama branila. A prilika je bilo mnogo, i suviše mnogo. Piti po čitave dane polako je postalo Branimirova preokupacija: ništa drugo nije ni radio. Mirovinu, koju je dobivao zbog učestvovanja u ratu, vrlo bi brzo propio, a ostatak su mjeseca morali živjeti od Radmiline plaće. Razgovori sa njim nisu pomagali. U trijeznom stanju, Branimir bi bio suviše razdražljiv za normalan i konstruktivan razgovor, a kad bi bio pijan i navaljivao na Radmilu, želeći neke stvari istjerati na čistac, ona bi odbijala razgovarati, jer čemu sve to, zar nije sve uzalud? Stigla je ispred kafića i pažljivo parkirala, ugasila motor i izašla na mračnu ulicu. Blizu je devet sati, zimska se noć odavno spustila. Radmila podigne glavu i zagleda se u crno nebo i duboko uzdahne, osjećajući kako se njen prividni mir trese, podrhtava, prijeti se raspasti. Odmahne glavom i uđe čvrstim korakom u kafić. - Dobra večer, gospođo! - pozdravi je vlasnik kafića, ujedno i prijatelj njenog muža, sa kojim je ratovao i sa kojim ga je povezivalo prijateljstvo i pokaže rukom prema uglu. - Eno ga ondje. Smjestio sam ga tamo nadajući se da će malo odspavati. - Je li dužan nešto? - Baš ništa! - odgovori muškarac, kao što je i uvijek odgovarao i Radmila je počela sumnjati u njegovu iskrenost, ali ništa nikada ne bi rekla. - Pomoći ću vam ga odnijeti do kola. Ako hoćete ... - Ne hvala! - odbije Radmila brzo: uvijek je odbijala. - Do kola će biti sasvim dovoljno, hvala. Muškarac slegne ramenima, navikao na taj odgovor, pa sa lakoćom podigne sasvim pijanog Branimira i noseći ga prebačenog preko desnog ramena, iznese ga iz kafića, dok su rijetki gosti nezainteresirano zurili u svoja pića, pa smjesti Branimira na stražnje sjedište. - Najljepša vam hvala - zahvali Radmila. - Hvala vama! - kao i uvijek odgovori vlasnik kafića, naglo se okrene i vrati u svoj kafić, među goste, u svoj život. - Gdje me voziš? - odjednom iza nje progovori Branimir i uplaši je. - Kući. - Neću kući! - vikne Branimir. - Nazad! Vozi nazad! - Budi razuman - kaže mu Radmila. - Dosta si popio. - Ti ćeš mi govoriti kad je dosta! - urliče joj tik uz uho Branimir.- Kučko! Vozi nazad! Još je nikada nije tako nazvao. Nikada! I u tom trenutku u Radmili nešto pukne: dosta joj je svega, više ništa ne može podnijeti, previše je toga podnijela posljednjih godina i ne može više i što je još važnije, ne želi više. Dosta! - Proklet bio! - viče i plače i pritišće papučicu gasa, automobil divlje juri sve brže i brže. - Zašto? Zašto? Zašto me mučiš? Do kada? Do kada? - Zaveži! – pomamno urla njen sasvim neprepoznatljiv Branimir i grabi je za kosu i poteže nemilosrdno prema sebi, poteže, a bol jurne kroz Radmilu. - Nemoj – moli ječeći slomljenim glasom. – Molim te, nemoj. Ne mogu voziti! - Okreći! – urla on i nemilosrdno i dalje poteže njenu kosu, zadajući joj bol zbog koje joj suze naviru na oči, sve joj se muti, ne vidi cestu. - Nemoj – moli, bespomoćno moli i zna da je sve uzalud. I odjednom prasak, lom, a čas kasnije pojavi se i malen, jedva primjetan plamičak, prijeteći treperi u noći, ali ga oni ne vide. Branimir uznemireno i ne razumijevajući gleda oko sebe, osjeća nečije ruke oko sebe, izvlače ga iz kola, ali on uopće nije svjestan toga. - Gotova je - čuje kroz maglu alkohola, ali ne shvaća značenje izgovorenog u noći. - Grudi su joj skroz probijene. Branimir trese glavom, pokušavajući razbistriti pogled, shvatiti što se to oko njega događa, zbog čega sva ta strka, gomila koja se okuplja i koja zuri, radoznalo zuri. - Piće - promrmlja samom sebi Branimir. - Potrebno mi je piće i biti ću ko nov. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (28) - Iskren - #

10.01.2007., srijeda

Šišmiš

photo by tmph Šišmiš Gledam je. Nikako je ne mogu prestati gledati. Ne mogu reći da je ljepotica, ali iz Dorotee nešto izvire što me đavolski privlači. Nesposoban sam tome zovu odoljeti. Neprekidno je želim, kao što ni jednu ženu nisam želio do sada. Gladan sam Dorotee. Uvijek. I sve više. - Neobično, zar ne? - pita ona, bljeskajući zelenim očima. Gledam je i uživam. Privukla me tim svojim zelenim očima na trouglastom licu, nelijepom, širokih usnica, uvijek vlažnih. Kad sam je prvi put ugledao, prije tri mjeseca, znao sam da je moram imati. Strašno sam žarko želio provući prste kroz njenu kratku i gustu smeđu kosu. I ljubiti ta široka i vlažna usta. - Što je neobično? - uzvraćam pitanjem. - Pa ovaj mir - reče Dorotea i mahne rukom, zahvativši tim pokretom čitav stan. - Ni glasa jutros od starog šišmiša. Smijem se. Tako zovemo moju staru: šišmiš. Po čitave dane drijema u svojoj sobi, moli se bogu i sa prezirom u kojem ima mržnje, promatra događaje i sve i svakoga osuđuje. Naravno da osuđuje i moju vezu sa Doroteom, drugačije ni ne može biti. Iznenadilo bi me, kad bi bilo drugačije. - Ona je kuja! - rekla je, kad je Dorotea prvi put došla sa mnom u stan, ostala tri dana i otišla: stara je čekala strpljivo Dorotein odlazak i tek tada progovorila. - Ništa drugo nego kuja! - Zašto, mama? - upitao sam je strpljivo, ali u meni je već počeo tinjati nemir, koji će, znao sam to, prerasti u ludi bijes i ogorčenje, jer dogodilo se ovo već i previše puta. - Oženite se, ako ne možete jedno bez drugog - odgovori moja stara, kao što sam i znao da će izgovoriti. - Ovako nije u redu. Nisam joj odgovorio. Čemu? Starome šišmišu više ništa nije moglo promijeniti ustaljeno mišljenje. Uvjerena je kako je uvijek u pravu. Nepogrešiva. Naravno i bezgrešna. Nikada joj nije ni palo na um, kako možda ona griješi, kako možda nije u pravu. Ta je misao oduvijek bila milijune svjetlosnih godina udaljena od nje. - I bolje da spava - kažem Dorotei i uzimam još kave. - I onako neprestano zivka i prigovara. - A da ipak proviriš u njenu sobu? - predloži Dorotea. Uzdišem. Žene! Nikada zadovoljne. Dok je stara gunđala i motala se po stanu, Dorotea se sakrivala u mojoj spavaćoj sobi, koja je postala naša. I priželjkivala da stara konačno ostane u svojoj sobi, da svojom pojavom ne narušava naš sklad. Sad, kad je stara u krevetu, bolesna i gotovo nepokretna, jer kreće se samo zbog neophodnih potreba, Dorotei kao da nedostaje spori hod starog šišmiša i njeno gunđanje i neprestano prigovaranje i kritiziranje svega i svačeg. - Uživaj u miru koji ti se pruža - kažem Dorotei, a ona mi se smije i zelene joj oči žmirkaju i ponovo je želim. - Uživam, uživam ... - Uživati ćeš još i više - kažem joj milujući joj koljeno: samo se ogrnula kućnom haljinom i ispod nje nema ništa i to me uzbuđuje, što ona dobro zna. - Je li to obećanje? - Dođi - kažem ustajući i podižući Doroteu. - Pokazati ću ti ... - Dobro si mi pokazao - kaže Dorotea sat kasnije. Ležimo pokriveni samo plahtom i isprepletenih udova. Deset je sati i dvadeset minuta, ali ni ne pomišljam na ustajanje. Suviše mi je dobro u naručju Dorotee: samo neka potraje! Već je dva dana kod mene i ostaje još dva. Dva dana prepuna uživanja rasprostiru se ispred mene i ja ih grabim, sekundu po sekundu, u svakoj uživajući sve više i više. Svijet me ne zanima, prestao je postojati. Sve je prestalo postojati, ništa izvan ove sobe nije stvarno. Jedino je Dorotea stvarna, njena putenost, podatnost, žar. Njen iskričavi zeleni pogled uvijek iznova u meni pali vatru strasti, koju gasim u njenom naručju. Grijem se osjećajima i uživam u toplini koju mi pružaju. Uživam život punom snagom. - Četiri dana valjati će te se u svom blatu - rekla mi stara, kad sam je obavijestio da mi Dorotea dolazi u goste. - Nemoj tako, stara, boga mu! – prostenjao sam: glas protesta, molba za tračkom mira. - Eto i sam vidiš! - Stari je šišmiš podigao oči prema nebu, tražeći spas od visina. - Još nije ni došla, a ti već huliš. - Ah! - eksplodirao sam. - Dosta mi je sranja! Svako moje uživanje popljuješ! - Prihvati se pravog uživanja ... - Da? - pitam je podrugljivo. - Da ližem podove crkvi? - Kazniti će te ... Kraj nisam čuo, nisam ni trebao ga čuti jer već je nekoliko decenija jedan te isti. Tupost i glupost, njene su vrline, koje ona pažljivo i sa ponosom glupače njeguje ... - Idi vidi što je sa starim šišmišem - reče Dorotea i prekida mi nevesele misli. – Izvrši svoju dužnost. Ne posjetiš li je, kasnije će ti dušu iščupati. - Ma što si zapela sa njom? - pitam je, ali ustajem: znam da je Dorotea u pravu. - Idem je pogledati. Hoćeš li onda biti mirna? - Zlatan si - reče ona, a ruka joj sune prema meni i posjednički mi gladi međunožje, a ja se želim vratiti u krevet, njoj, njenom žaru, zagrljaju, ali mi Dorotea čita misli, pa dodaje: - Bježi! Idi staroj! Poslije. Zastajem pred vratima spavaće sobe stare. Ne želim ući. Znam što me čeka: gunđanje i prigovaranje. Čitav ubitačni mnogo puta izgovoreni govor o mom bezvrijednom i nemoralnom životu, govor koji sam čuo već i previše puta. Pedeseta mi kuca na vrata, a majka, koja se pretvorila u starog i sasušenog šišmiša, i dalje uzima sebi za pravo i govoriti mi kako treba živjeti. Gadi mi se to: čitav mi se njen život gadi. Ja sam joj jedino dijete, jedini sin, vanbračni. Moj ju je otac, ma tko on bio, napustio prije mog rođenja, a ona više nikada, siguran sam u to sasvim, nije pogledala drugog muškarca. Gorčina je postala njen životni suputnik, jedini život. I molitva. Biblija joj bila neprekidno u ruci i sve joj je postalo grijeh, svako, pa i ono najnedužnije uživanje. Svako je uživanje samo brzi put prema paklu, misli ona. I to mi govori. Stalno i neprekidno i godinama i već sam trebao oguglati, ali nisam i svakog se dana sve više nerviram zbog fanatizma starog šišmiša. I bijesnim, a u posljednje vrijeme primjećujem i dozu mržnje u sebi, mržnje prema njoj, svojoj majci, koja je postala stari šišmiš. Možda ne prema njoj samoj, nisam načisto sa svojim vlastitim osjećajima, ali svakako mrzim i prezirem sve ono što ona veliča. Ono što sam nekada tolerirao, sada mi zadaje bol, postaje nepodnošljivo. Na živce mi ide i samo njeno glasno srkanje juhe. Uz duboki uzdah polažem ruku na kvaku, otvaram vrata spavaće sobe svoje stare i tiho ulazim u polumrak. Mnogo spava, stari šišmiš i, ako i sad spava, ne želim je probuditi: želim se vratiti Dorotei. Tišina je gotovo opipljiva. Teška. Prilazim krevetu gdje leži stara: sitno joj tijelo jedva se nazire ispod pokrivača, a sijeda i neuređena kosa rasuta je po jastuku. Ruke su joj zgrčene u pesnice, kao da nekome prijeti. - Mama! - kažem poluglasno. - Mama! Tišina. Čudna i neprirodna. Prilazim krevetu i polažem ruku na njenu zgrčenu šaku. Već je hladna. Mora da je umrla još jučer navečer, kad je tek legla. Dok smo mi, Dorotea i ja … Prekidam misli i ponovo pipkam ruku svoje majke. Sasvim je hladna. Odmičem se od kreveta i zurim u staru. Gledam je i ne osjećam ništa. Osim laganog revolta: stari mi šišmiš i ove dane nastoji zagorčati, upropastiti. Svako je moje uživanje od mojih najmlađih dana u korijenu sjekla. I mrtva to pokušava! Odlučim se naglo. Neće joj to uspjeti! Ne dam više da mi zagorčava život, ne dam joj više da sa visine i sa dubokim prezirom gleda na moje uživanje u putenosti, kojeg se ona odrekla. Ne dam i ne dam! Ništa neću reći Dorotei. Niti ikome drugom. Još dva dana. Dok je Dorotea kod mene, dok je sa mnom, dok se kupam u njenoj vlažnoj toplini. Kasnije ... Vraćam se u svoju spavaću sobu u kojoj me čeka slast, uživanje, milovanje, gola Dorotea. Sa uživanjem gledam u njeno čvrsto tijelo, omotano plahtom, koja ne uspijeva sakriti njene zamamne obline. - Jeli sve u redu? - pita me ona. - Naravno - odgovaram joj sa smiješkom. - Starog šišmiša boli glava. Kaže da je čitav dan pustim na miru, da joj ne dosađujem. Standardno. Možemo se posvetiti sebi: stari nam šišmiš neće smetati. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #

09.01.2007., utorak

photo by misko Što me budiš? Tixi mi je tutnula štafetu u ruke, rano ujutro, dok još napola spavam, pa je prihvaćam i evo odgovora na PET STVARI KOJE NISTE ZNALI O MENI: 1. Užasavam se debljine ( u mladosti sam skidao kile i više nikad si nisam dozvolio debljanje ) 2. Uopće ne pijem alkohol ( ali sam zato u dobro stara vremena neobuzdano uživao u divljim provodima ) 3. Bojim se morskog psa ( istog trena kad uđem u more, počinjem razmišljati o filmu "Ralje" ) 4. Volim čokoladu 5. I ljude koji mi poklanjaju čokoladu raznim prilikama Eto, razotkrio sam se, a štafetu predajem u ruke: Kora-kri, Minerva, Vjestica, Teuta, Katrida. Nadam se da se ne ljutite na mene što sam vas malo zaposlio! Pozdrav najljepši iz oblačne Rijeke!

- 06:22 - Budi (42) - Iskren - #

08.01.2007., ponedjeljak

photo by T Hvala, Miško! Nema priče: ne pišem. I žao mi je zbog toga, ali ...

- 06:51 - Budi (29) - Iskren - #

07.01.2007., nedjelja

photo by T Što me tako gledate? Pa moram i ja ponekad slaviti! photo by misko A znate li što je ovo?

- 07:08 - Budi (29) - Iskren - #

06.01.2007., subota

photo by T Koliko još blizu?

- 07:00 - Budi (31) - Iskren - #

05.01.2007., petak

photo by T Nikad mi ne daju mira ...

- 07:11 - Budi (21) - Iskren - #

04.01.2007., četvrtak

Sedmo nebo

photo by RolandB Sedmo nebo Mora prestati piti: za dva sata mora biti na benzinskoj crpki i početi sa radom u poslijepodnevnoj smjeni koja se proteže sve do devet sati navečer. - Daj mi još jednom - reče Oskar mladoj šankerici i gurne praznu čašu prema njoj: neka sve ide do vraga! - I naplati, molim. Vadeći novac iz džepova traperica, prisjeti se kako je samo prije dvanaest sati bio sretan, mislio kako se nalazi u sedmom nebu, držao Romanu u naručju, uživajući da više nije ni mogao uživati, a nakon čega je iznenada uslijedio hladan tuš. - Ovo je naše posljednje viđanje - rekla mu Romana. - Ti ovo nazivaš viđanjem? - upitao je on nasmijano, jer vjerovao je kako je to tek još jedna od njenih mnogih igara, koje je voljela igrati. - Ozbiljna sam - odgovorila mu je mirno. Više ton, nego li riječi, nagnale su ga u ozbiljnost, pa je sjeo u krevetu pored nje i pažljivo je pogledao. Romana mu bez straha uzvraćala pogled i to ga tjeralo u ludilo. Zašto mu to radi? Bio je uvjeren kako imaju, možda ne sasvim stabilnu vezu, ali svakako zadovoljavajuću. Ispalo je, kako je to samo njegovo mišljenje, a nikako i mišljenje Romane. Kad mu je počela nabrajati što joj sve smeta kod njega, počeo se vrpoljiti od nelagode. A bijes je tinjao u njemu, polako, sasvim polako. - Boga ti tvoga! - prekinuo ju je u jednom bijesnom momentu. - Reci, ako sam toliko loš, za koga si vraga i bila sa mnom. - Dobar si ševac - uzvratila mu Romana mirno. To ga je sasvim izbacilo iz takta. Iskočio je iz kreveta kao podboden, opalio Romani pljusku i počeo se oblačiti, osluškujući šumove iza sebe i znajući po njima da se i Romana oblači. Ševac! To je bio za nju. Samo ševac. A on, budala jedna, štedi od one svoje jadne plaće koju prima na benzinskoj pumpi, ne bi li tu istu Romanu, za koju je samo dobar ševac, izvodio na razna mjesta koja ona želi posjetiti, a do kojih njemu nije stalo. Romanina zahvalnost. Na tu mu se misao utroba zgrči i prvi put pomisli onu ružnu misao, koju nikada nije ni sanjao da bi mogao pomisliti, ali je sad bila tu, ledena, crvena, vrišteća. Trebao bi je ubiti! Ništa drugo ne zaslužuje. Samo smrt! Sve je drugo predobro za nju. Ubiti! Potresen zbog svojih misli, brzo je izašao, gotovo pobjegao iz Romanina malog stana i dugo lutao ulicama grada, pustim u crnoj noći i hladnim. A odluka je, kako se zora sve više približavala i kako je Oskar osjećao sve veći umor, poprimala u njegovom umu neke sasvim čudne preobrazbe i odjednom, nije to više bila suluda ideja, već sasvim opravdan čin, još malo pa moralan čin. I prisjeti se pištolja kojeg je kupio ispod stola i koji mu već godinu dana leži sakriven, umotan u krpe, visoko gore, na kuhinjskim elementima. Uzeti će ga i kuji sprašiti nekoliko metaka u onu njenu lijepu i plavokosu glavu. - Izvoli - reče mu šankerica uzvraćajući mu novac i vraćajući Oskara u stvarnost. Oskar strpa uzvraćeni novac u džep i pogleda na sat: ako odmah ne krene, zakasniti će na posao. Izlazeći iz kafića na osunčanu ulicu i gladeći držak pištolja ispod košulje, gorko pomisli, kako ga od sedmog neba do pakla dijeli kratki i brzi korak, neprimjetan. Osam je i trideset minuta, noć se zimska spustila, a Oskar nestrpljivo pogledava prema velikom satu, čije kazaljke kao da se ne miču. - Nervozan si mi danas - rekao mu pajdaš sa posla, Martin. - Što je? Nije ti dala sinoć? Ali prestao je zadirkivati, kad je ugledao Oskarov tamni i ubojiti pogled u kojem nije bilo ni trunke razumijevanja zbog prijateljskog zadirkivanja. Radio je sasvim automatski, a oko pet sati više nije izdržao, nazvao je Romanu mobitelom, a kad se javila, kad je čuo njen glas, bijes ga obuzme, a namjera koju je njegovao u sebi, očvrsne i sad je već sigurno znao: ubiti će je! - Ne ljuti se zbog sinoć - rekao joj je meko u mobitel, mekim i ugodnim glasom. - Bio sam lud od bijesa. Daj, molim te, umilostivi se i izađi sa mnom na večeru. Moram se nekako iskupiti, osjećam se bijedno. Protestirala je u početku, odgađala pristanak, ali je Oskar znao, kako će je večera u finom restoranu privući i nije se iznenadio kad je Romana konačno pristala. - Dođi u devet ovdje, na pumpu - rekao joj je, pazeći da mu u glasu ne osjeti trijumf. - Odmah odavde idemo na večeru. Važi? Gotova si! Dok je trpao mobitel u džep, ta mu je misao baš kao da je napisana, lebdjela ispred njegovih očiju, a ruka mu još jednom, po tko zna koji put, pomilovala pištolj. - Vidiš? - upita Crni. - Samo su dvojica. I sami nose lovu u Finu. Nitko ih ne prati. Čitav jednodnevni utržak. - Čini se lako - reče njegov ortak. - I jest lako! - otrese se Crni: nije imao previše strpljenja. - Kad budu uzeli lovu i krenuli prema kolima, ti čekaš ovdje, sa upaljenim motorom, a ja prilazim klipanima i otimam im lovu. - Bez pucnjave? - Bez pucnjave! - reče uvjereno Crni. - Vidjeti ćeš, kad ugledaju pištolj uperen u lice, postati će manji od makova zrna. Sjede u kolima i čekaju, a vrijeme se polako vuče, noć je sasvim zavladala, hladna je i crna. Romana veselo korača prema benzinskoj crpki, prema dogovorenom mjestu sastanka. Radosna je, ali ne zbog dobre večere koju očekuje, već zbog toga što je nasamarila Oskara. Sve je ono laž! Ništa od toga nije istina. Voli Oskara i sretna je sa njim. Ali je on tako predvidiv, gotovo dosadan, da ponekad osjeća divlju potrebu prodrmati ga, izvući iz močvare mrtvila, udahnuti mu žar života, koji nju opsjeda svakog trenutka u danu. Zbog toga mu s vremena na vrijeme voli prirediti poneko iznenađenje, tek toliko, da ga protrese, da je ne prima kao nešto što se samo po sebi razumije, već da je voli, voli i da joj to govori i pokazuje, jer gladna je toga, gladna pažnje i nikada joj nije dosta njegovog maženja. Istina je, sa svojim Oskarom kao da plovi u sedmom nebu, drhti na svaki njegov željno očekivani dodir. Kako će se noćas zajedno slatko smijati njenoj igrici, a kako li će tek biti u krevetu, dok budu burno proslavljali pomirenje, a da svađe nije ni bilo! Kakva će to burna noć biti! - Požuri! - viče Martin: sjedi za upravljačem, zagrijava motor i čeka Oskara koji zaključava staklenu kuću, njihov ured, pa noseći vrećicu sa dnevnim utrškom, polako prilazi kolima i osvrće se, tražeći pogledom Romanu. - Polazimo! - reče Crni i iskoči iz auta, pištolj mu u ruci, a njegov ortak mirno upali motor, spreman na bijeg. Romana je sada već sasvim blizu pumpe i vidi Oskara sa vrećicom u ruci i podigne ruku, mahne mu i primjećuje da je Oskar vidi, ali ne reagira. Umjesto toga, Oskar se okreće i zapanjena Romana gleda kako mu u trku prilazi visoki i crnokosi muškarac i puca, puca, iz ruke mu izlaze munje i gromovi, a Oskar, njen voljeni Oskar, pada na ledeni beton. Onaj gad se saginje uzima platnenu vrećicu i odlazi trčeći, trči brzim i krupnim koracima i brzo se udaljava. I Romana sada trči, trči prema svom voljenom koji nepomično leži na betonu, a oko njega miris benzina i škripa automobilskih guma: znak da se pljačkaši udaljavaju sa mjesta zločina. Martin prije Romane stiže do Oskara i nježno mu, uzdrhtalih ruku, podiže glavu i odmah zna da je sve uzalud: ogromna rupa širi svoja odvratna usta smrti točno po sredini čela Oskara. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (32) - Iskren - #

03.01.2007., srijeda

Ljuljačka

photo by surfinbird Koračam tiho Kroz mrak osjećaja Teški oblaci Bremeniti tugom Kotrljaju se Uspomenama mojim. Uspon i pad Biti gore Naći se dolje Mora li sve Na ljuljački života Nesigurno se ljuljati? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (35) - Iskren - #

02.01.2007., utorak

photo by misko Volim se ovdje zavući ... kad ne mogu na koljena. Imam dvije priče u glavi, ali morati će malo čekati. Sređujem dojmove u glavi. Prokuhavam događaje, razmišljam o njima, analiziram ih i ne ostaje mi snage za pisanje. Biti će bolje!

- 07:32 - Budi (20) - Iskren - #

01.01.2007., ponedjeljak

photo by misko Jeste li pospani poslije lumpovanja? Sve nabolje i najljepše svima vama, dragim prijateljima!

- 07:49 - Budi (35) - Iskren - #