|
|
28.02.2006., utorak
Dan je sunčan, hladan i naprosto mami na trčanje. Odoh uživati poput ove ljepotice. Još da ona trči ispred mene...
40 minuta.
|
27.02.2006., ponedjeljak
Obećanje
Već treći dan provodimo na potpuno isti način kao i prethodna dva i već mi je pomalo dosadno. Nenaviknut sam na mirovanje, ustaljenost. Prisiljavam se uživati u tim toliko rijetkim trenutcima: ta jedva sam se izborio za njih! Gledam plavokosu glavu sina, sedam mu je godina, sjedi na rubu iznajmljenog čamca i peca. Još ne zna ni ješku na udicu nabosti, činim to za njega, radujući se onom trenutku u kome sav ozaren izvlači ribu iz plavih dubina i veselo se smije. Podiže ribu u zrak, visoko, trijumfalno, a plave mu oči sjaje: pravi mali pobjednik.
Vidim kako mu se lice, sitno i opaljeno suncem, zateže i znam: osjetio je ribu. Čas kasnije pomamno vuče povraz i smije se.
- Imam je, tata! - viče ponosno. - Imam je!
- Samo polako - smirujem njegovo ustreptalo srce i uživam u njegovom odanom pogledu. - Ovo je tek početak. Biti će još riba i to veeeeelikih!
- Ozbiljno, tata? - pita, a oči mu se od uzbuđenja šire, dok nespretno hvata ribu koja se bjesomučno trza i pažljivo je skida sa udice.
Nisam tata kakav bih trebao biti, znam to i ne ponosim se time. Ne znam sa djecom, nemam previše strpljenja, nisam navikao na njihova neprekidna pitanja i potpitanja kojima ne nazirem kraja. Trudim se, to mi se mora priznati. I znam, ovog puta ne smijem zabrljati! Ako zabrljam... ne smijem ni misliti o tome, posljedice mogu biti strašne. Nisam idealan tata, ali volim svog sina, duboko ga volim. Baš kao što volim život na moru i nepoznate luke i uvijek nove žene i nove doživljaje sa novim ljudima. Čovjek sam promjene i zbog toga mi se raspao brak. Kad bolje razmislim, od samog je početka bio osuđen na propast. Karla je život shvaćala kao obavezu, a ja kao zabavu. Nismo ništa imali zajedničkog, osim seksa.
Seks je sa Karlom bio veličanstven. Od prvog dana. Upoznali smo se kad je njoj bilo dvadeset i pet, a meni trideset i sve je u početku klapalo. Uživali smo i nisam previše mario za njene planove, koje bi neprekidno kovala, mijenjala...Uvijek sam živio za trenutak i nisam shvaćao tu potrebu za planiranjem i išlo mi to na živce. Razbibrigu sam nalazio u razuzdanim pijankama, koje je Karla, naravno, prezirala. I osuđivala glasno i bez imalo suzdržavanja, nastojeći mi nabiti kompleks krivnje. Nije uspjela: nisam osjećao krivnju zbog načina života koji vodim i kakvog volim. I kakvog sam oduvijek živio.
Opuštanje sam nalazio u zagrljaju drugih žena, o kojima Karla ništa nije znala. Istina je, volio sam Karlu, ali joj nisam bio vjeran. Meni je i sama riječ "vjeran" smiješna. Pa nitko pametan, pretpostavljam, ne očekuje od zdravog, normalnog muškarca suzdržavanje od seksa, samo zbog toga što mu vlastita žena nije uz njega, ako je pomorac, pa mjesecima ne viđa svoju suprugu ili djevojku. Ili je zbog nekog drugog razloga odvojen prostorno i vremenski od nje. Nisam osjećao krivnju što je "varam": glupe li i naduvene riječi, mora da su je žene izmislile. Seks je prirodan i treba ga konzumirati poput hrane, redovito. I uživati u promjenama. Promjene su sol života. Promjene čine život bogatim.
- Vuče jako! - viče moj sin radosno i vraća mi odlutale misli, koje sam tko zna koliko puta premetao u glavi.
- Tvoja je - igram ulogu brižnog oca. - Samo polako i ujednačeno vuci, tvoja je!
Gledam ga kako se smije i podsjeća me na Karlu: i njoj se stvore jamice na obrazima dok se smije. Volio sam joj ljubiti te jamice. I one iznad kruškolike stražnjice, na leđima, dok bi je u zoru budio poljupcima. Bila je među rijetkim ženama koja je voljela voditi ljubav ujutro, još dok se pravo i ne probudi. Ne moram reći da sam uživao u tome. Znao bih se ustati prije nje, popiti kavu i popušiti prvu cigaretu, zatim vratiti njoj u krevet i uzeti je straga, onako toplu, snenu, ali podatnu i više nego spremnu na ljubavnu igru. Prohujala jutra ljubavi.
- Daj - kaže mali - stavi ješku!
- Još ovu - kažem ozbiljno. - I onda odlazimo. Već smo prilično dugo na suncu, a i večer se spušta. Osjećaš li kako se podiže lagani vjetrić?
Uvijek je spavala gola, Karla. Usvojio sam taj njen običaj, pa i dan danas spavam gol, bez obzira spavam li sam ili imam neku pored sebe. Nije se prenemagala, Karla, nije se stidjela svoje golotinje i to sam jako volio kod nje. Gola se kretala stanom isto tako prirodno, kao da je obučena u svakodnevnu odjeću: traperice i neku od maja uvijek žarke boje.
Sjećam se, bila je gola, sjedila za stolom prekriženih dugih nogu i zamišljeno me gledala kako ležim na kauču, isto tako gol. Malo prije smo vodili ljubav, a onda je ona ustala i natočila si kavu, sjela gola za stol, ne potrudivši se ogrnuti kućnom haljinom. Kladim se kako nije ni znala daje gola.
- Ne znam, reći ti novost ili ne reći - počela je.
- Kako želiš - odgovorio sam, ne padajući u zamku moljakanja, što je Karla jako voljela.
Pogledala me preko ruba šalice, plave joj se oči stisnule, sitne bore pojavile oko njih. Znao sam kako u sebi donosi odluku.
- Ah, što, svejedno - rekla je i nastavila mirno, kao da razgovara o ljepoti dana, vremenu. - U drugom sam stanju, a nisam sigurna da si ti sposoban biti otac.
Moram priznati, da sam od tog trenutka i te kako pažljivo slušao njene riječi. Istresla je golu istinu o svom viđenju mene i malo me to štrecnulo.
- Plovidbu ne misliš nikada napustiti - nastavila je mirno me gledajući. - Umro bi od dosade ovdje. O djeci pojma nemaš. Vjerojatno ni ne želiš dijete. I nisam sigurna da li me zbilja voliš. Dovoljan si samom sebi.
- Kako to? - upitao sam, ali sam znao odgovor: nisam htio da Karla zna da ja znam.
- Nemoj se praviti svecem - rekla mi, ali bez imalo ljutnje u glasu. - Tebi je svejedno koja je žena u pitanju. Važno ti je samo da nekog povališ.
- Pretjeruješ! - oštro sam se usprotivio: osjećao sam da se to očekuje od mene.
- Znaš da ne pretjerujem. To je jednostavno istina.
Zaronio sam u dubinu samog sebe i priznao da je u pravu, ne baš sasvim, jer volio sam je strasno, ali bilo je istina ovo što je rekla, donekle. Volio sam je ali ... ne znam, možda žene drugačije zamišljaju ljubav. Volio sam voditi ljubav sa njom više nego sa bilo kojom drugom ženom. I bio sam tu, zar ne? Mogla je računati na mene, zar ne? Nisam podvio rep i nestao. Što više očekivati od muškarca?
- Evo je, još jedna - viče prema meni, maše slobodnom rukom Karlo: dobio je ime po mami. Kći, koja se nikad nije rodila, trebala se zvati po meni.
- Lijepo - kažem mu - sad možemo polako prema obali. Večeru smo ulovili, ali te ipak vodim u restoran. Što želiš jesti?
- Pizzu!
- Pa to si jučer jeo.
- Pizzu!
- Pa dobro - popuštam i počinjem paliti motor.
Ima još oko dva sata do zalaza sunca i toplo je, ugodno na moru i istinski uživam. Palim motor i usmjeravam pramac prema obali. Ugodno je osjećati strujanje zraka na pregrijanom tijelu i sa uživanjem zabacujem glavu, puštajući da me jedva primjetno strujanje zraka hladi, suši kapljice znoja na licu. I mislim o Karli i našem zajedničkom početku...
Brak nam i nije bio loš, po mom mišljenju. Većinu sam bračnog staža proveo na moru, a vrijeme koje sam proveo kod kuće, sa Karlom i istoimenim klincem, bilo je moje mirno i tiho razdoblje. Za vrijeme kojeg sam punio baterije, pripremao se i radovao burnom životu.
A onda je Karla morala iznenada otputovati svojoj bolesnoj majci i povela je malog Karla, koji je tada imao nešto više od tri godine. Nije je bilo petnaest dana. Izdržao sam sedam dana, čitav jedan tjedan. Više nisam mogao, osjećao sam da ću se raspasti: bila mi potrebna žena i morao sam je imati, bilo koju. Izletio sam iz stana i nakon kraćeg lutanja pokupio jednu za šankom i odveo je van grada, u motel koji sam dobro poznavao.
Naravno da me netko vidio i naravno da je taj netko to rekao Karli. Praskala je čitav sat. Pustio sam je i čekao da izbaci bijes iz sebe. Konačno je prestala, umorno sjela i pogledala me onim svojim pogledom: malo sagnuvši glavu, oči poluzatvorene, ispitivačke.
- A sad mi iskreno reci, zašto si to učinio?
- Iskreno? - Sjeo sam nasuprot nje. - Osjećao sam potrebu.
- I to je sve?
- To je sve.
- Pa što je sa tobom? - upita ljutito ona. - Jesi li mentalno ostao na dječjoj razini?
Uvrijeđeno sam šutio i samo je hladno gledao, prisiljavajući je oboriti pogled. Ali se Karla nije dala.
- Koliko si puta to do sada učinio - upita konačno - a da ja nisam saznala?
Šutio sam. Nisam se želio poniziti i lagati. Neka misli što hoće. Bio sam sa drugim ženama, mnogim ženama. Kad god mi se pružila prilika, zgrabio bi je objeručke, nagonski, ne razmišljajući ni o čemu drugom, osim o očekivanom užitku.
- Tako - reče ona umorno. - Prava sam glupača, zar ne? Znala sam kakav si, a opet...
Šutio sam. Neka odluči sama. Neću moljakati, niti se kajati, niti lagati da mi je žao. Nije mi bilo žao, a i zašto bi mi trebalo biti? Nisam osjećao krivnju, iako mi je bilo jasno, kako Karla upravo to očekuje.
- Želim rastavu! - nakon minuta šutnje ispali ledeno.
Stižemo do obale i pomažem Karlu iskočiti iz čamca. Smiješim se tome, kako ponosno drži svoj ulov i pokazuje ga mjesnim dječacima svoje dobi. Volio bih da ga Karla vidi ovakvog, ali je ovo ljetovanje dugo četrnaest dana samo naše, bez nje. Jedva sam je nagovorio na to: činilo joj se predugo vrijeme koje će morati provesti sama, bez sina, mezimca, kojeg je, po mom mišljenju, previše razmazila. Odlučio sam očvrsnuti ga u ova dva tjedna, koliko ćemo biti zajedno. Ustajemo rano i odlazimo na trčanje i plivanje u samu zoru, lagan voćni doručak, pa na ribolov i kupanje. Karlo me prati dobro i ponosan sam zbog toga. Ne žali se zbog ranog ustajanja, sportskih aktivnosti, naprotiv, čini mi se kako uživa u njima i to me prijatno iznenađuje.
Izlazim iz čamca i krećem prema kafiću, žedan sam i želim pivo. Prvo što zapažam na terasi kafića, je dugonoga i smeđokosa, na pragu tridesete: sjedi prekriženih nogu i otvoreno mi uzvraća pogled. Prepoznajem taj pogled. Ne mora ni riječi izgovoriti, sve mi je rekla pogledom. Teškim, obećavajućim.
Prijazno joj klimnem i prođem pored nje, praćen sinom, dok me njen pogled pali na potiljku. Biram udaljen stol, ali odakle ću imati dobar pogled na smeđokosu i na svakog tko stupi na terasu. Činim to uopće ni ne razmišljajući. Dugogodišnja navika.
- Ja ću sladoled - kaže Karlo.
Naručujem sladoled i pivo, pa sa uživanjem gledam duge i opaljene od sunca noge smeđokose. Naslađujem se mislima što bi se sve moglo sa tim nogama…
Nije bilo lako dobiti sina na ovih petnaest dana: morao sam obećati nešto, što će mi, znao sam, biti teško održati.
- Možeš dobiti Karla - rekla mi bivša, dok smo sjedili na klupi u parku i promatrali sina kako se igra sa ostalom djecom - samo pod jednim uvjetom.
- Zašto uvijek moraš postavljati neke svoje uvjete?
- To bi pitanje samom sebi morao postaviti - rekla je tvrda izraza lica.
Uzdahnuo sam u sebi, ne mijenjajući izraz lica: znao sam što slijedi, pa, ako ne ide drugačije...
- Koji je uvjet? - upitao sam.
- Posveti se njemu, ne ženama. Nemoj ponovo otići sa nekom fuficom, a njega ostaviti samog u sobi. Nemoj...
- Daj, molim te - prekinuo sam je. - Učinio sam to jednom i neizmjerno mi je žao. Ali koliko ćeš mi još vremena to nabijati pod nos?
- Obećavaš? - neumoljivo je nastavljala.
- Obećavam.
Zbog toga sam sada suzdržan: želim održati obećanje, ne zbog Karle, već zbog sebe i sina. Neka ovo bude njegovo ljeto. Posvećujem se njemu, ali mi čitavu večer misao odvlači ona smeđokosa lijepa glava izražajnih očiju koje me zovu i poručuju...
Pored našeg se stola zaustavlja poznanik: upoznali se za barom istog dana kad smo Karlo i ja stigli.
- Dobra večer - pozdravlja nas i klima prosijedom glavom. - Večeras imamo kartašku noć u mojoj sobi, odmah do vaše, kao što vam je poznato. Nedostaje nam četvrti, pa sam pomislio...
- Razmisliti ću - kažem. - Što se igra?
- Dogovoriti ćemo se. Obično igramo poker. Oko deset?
Deset je sati, Karlo iscrpljen spava, dan je bio dug i naporan. Stojim na balkonu hotelske sobe i gledam more, crno i svjetlucavo pod mjesečinom. Ispod mene, žamor ljudi: sjede i piju i čavrljaju. Ovaj dio dana najviše volim. Kako ono kažu: kad padne večer, životinja traži samoću, a čovjek društvo. Potrebno mi je društvo. Osluškujem žamor i nešto u meni govori mi kako je smeđokosa dole, čeka u toploj noći. Mene. Njen mi je pogled to poručio. Znam da se ne varam, nikad se ne varam u tim pitanjima.
Sjetim se poziva na kartanje, ali kako se to može usporediti. Sjetim se obećanja danog Karli. I sina koji mirno i nevino spava, nakon dana provedenog sa tatom, kojeg tako rijetko viđa.
Krećem iz sobe, prema vratima, prema noći i otvaram vrata tiho, a da još ni sam ne znam: idem li smeđokosoj ili kartaškoj noći u susret.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
26.02.2006., nedjelja
Vrijeme je sunčano i odoh na trčanje, jedva čekam osjetiti šumsku stazu pod nogama. Desna mi loža nešto signalizira, ali danas ću se praviti lud i neću obraćati pažnju na to. Ako ne odem danas, kad ću? Sutra počinjem Atrami sređivati sobu i moram danas napuniti baterije.
Zatim se bacam na pisanje: priča leži u meni, meškolji se i jedva čeka izaći.
P.S. 5 000 metara.
|
25.02.2006., subota
STRAH
Valentina zaključa vrata frizerskog salona i pažljivo se ogleda na sve strane: visoki je mladić bio tu, naravno. Drugo nije ni očekivala. Već oko dvadeset dana traje ta njegova igra i Valentina ne zna što misliti. Instinkti joj zatajili, osjeća samo radoznalost i želju, ali je ta želja obuzdavana strahom. Momak je sasvim sigurno poželjan, upravo je onakav kakvog je zamislila u svojim snovima, ali...
Uvijek taj ali! Taj je "ali" postao konstanta njenog mladog života. Zašto joj ne prilazi? Ne razgovara sa njome? Ako mu se dopada, a sigurno mu se dopada, jer zašto bi je onda svaku večer ovako pažljivo promatrao? Osim ako nije ... i Valentina protrne na tu misao, gurne ključeve u džep i pođe onih nekoliko koraka do obližnjeg kafića gotovo trčeći. Misao je trčala sa njom.
U toplom ju je kafiću čekala vlasnica salona, kojoj je Valentina svaku večer predavala dnevni utržak i ključeve salona, jer zaključavala je ona. Tu je privilegiju dobila prije šest mjeseci, zajedno sa povišicom koja joj je i te kako bila potrebna i kojoj se prestala nadati.
- Što ti je? - upita je Miranda, vlasnica salona. - Sva si nekako prestrašena. Uopće ne ličiš na samu sebe.
- Sve je u redu - mirno odgovori Valentina: nije željela govoriti o svom strahu. - Samo mi se žuri večeras.
- Neki je sretnik u pitanju?
Valentina ne odgovori. Umjesto toga pristojno se osmjehne, odbije ponuđenu kavu i izađe na hladnu i vjetrovitu ulicu. Bio je tamo, na suprotnoj strani ceste, čekao je sa rukama u džepovima traperica, visok, ogroman, snažan, ramena mu napinjala crnu kožnu vindjaknu i prijetila rasparati je. Valentina zadrhta, nije znala da li od straha ili želje, od pomisli o njegovim rukama na svom ustreptalom tijelu. Kad bi samo mogla znati... a ovako, osjeća samo strah od nepoznatog, najdublji i najgori strah, iskonski.
Dogodilo se već treći put u posljednjih četrdeset dana i strah se uvukao u stanovnike periferije. Bolje rečeno u stanovnice periferije, jer žene su te koje su preko noći postale ugrožene: neki je manijak napadao usamljene žene, brutalnom ih snagom obarao na ledenu zemlju, nekoliko ih trenutaka divljački i nekontrolirano jecajući ljubio, lizao im obraze, dok su žrtve prestravljeno čekale ono najgore. A kad bi doživjele ono najgore, čega se svaka žena užasava, ostavljao bi ih i nestajao u noći, dok bi žrtva na smrt preplašena, silovana, osjećajući se prljavom, polako uz jecaje sakupljala snagu i odlazila sa mjesta zločina. Sumnjalo se, kako ima više žrtava nego što se zvanično govori i što policija priznaje, jer svi su bili uvjereni, kako je gotovo sigurno neka jadnica imala bliski susret, ali ga zatajila, bojeći se reakcije svoje okoline.
Valentina je pomno pratila slučaj, čitajući sve o njemu u nekoliko raznih novina i nastojeći ne slušati nesuvisla trabunjanja građana, jer naslutila je, sasvim ispravno, kako su to samo lupetanja u više od devedeset posto priča. Upamtila je kako su sve žrtve odlučne u svojim iskazima i opisuju silovatelja kao izuzetno visokog muškarca, obučenog u traperice, vrlo blijede i crnu kožnu vindjaknu. Znala je, kako taj opis i ne pomaže mnogo, bilo je mnogo takvih muškaraca koji su se tako oblačili. A to što žrtve tvrde, kako je silovatelj izuzetno visok, može biti i varka: u strahu su velike oči, a i sve su silovane žene bile sitnog rasta i krhke građe. Osjećala je strah, to je bilo neminovno, ali je u njoj tinjala žica nepokornosti i o svom strahu nikom nije govorila, a kući se počela vraćati nekim drugim pravcima, mijenjajući ustaljene navike, nastojeći na taj način zbuniti mogućeg progonitelja.
Radila je frizerskom salonu, poznatom i omiljenom okupljalištu mjesnih ljepotica, a mora se priznati, kako je i sama Valentina spadala u mjesne ljepotice. Visoka metar i osamdeset i pet, vitka, duge crne kose, crnih očiju koje su vatreno sijevale, bila je rasna ljepotica u pravom smislu riječi. Pomalo je patila zbog svoje visine, jer svi muškarci koji su joj se dopadali, bili su niži od nje, a Valentina nije željela muškarca prema kome ne mora podignuti pogled. U svojoj je mašti, dok je radila na frizurama svojih sugrađanki, iskovala lik onog samo za nju pravog muškarca: bio je visok metar i devedeset i pet, smeđokos, plavih očiju i orlovskog nosa, punih i senzualnih usana.
Brzo je došetala do autobusne stanice. Tu je bilo još nekoliko ljudi, koji su u hladnoj večeri, koja se počela pretvarati u noć, čekali autobus. Osjećajući se sigurnom, zaštićenom, Valentina se ogleda, sigurna kako svog pratioca neće ugledati: uvijek bi nestajao prije nego što bi stigli na autobusnu stanicu.
Iznenađeno primijeti kako je muškarac ovog puta ovdje: stršio je nad ostalima svojom visinom, a njegove su plave oči, upravo onako plave kako je zamišljala u svojim snovima, odlučno probadale Valentinu. Stomak joj se zgrči, a sve one priče kojih se naslušala o silovatelju, navru joj iz sjećanja, pa umalo da ne povjeruje kako čuje krikove jadnih žena, koje protestiraju zbog nasilnog čina koji se silom vrši nad njima. Svi oni pročitani članci počeše joj se redom prikazivati ispred očiju, baš kao da se nalazi u gradskoj čitaonici, a ne ovdje, u noći, na hladnoći, na autobusnoj stanici.
Valentina, drhtureći u svom toplom i crvenom kaputu, niz kojeg se slijevao slap njene predivne crne kose, obgrli samu sebe, dlanove postavivši na ramena: još kao djevojčica zauzimala bi taj stav svaki put kad bi je nešto uplašilo. Nestrpljivo je pogledavala u pravcu iz kojeg je trebao stići autobus, ali joj pogled uvijek iznova bježao prema visokom neznancu i protiv njene volje.
Autobus konačno stigne i Valentina prva uskoči unutra, pokaže mjesečnu kartu i požuri na sam kraj autobusa, jer silazi na posljednjoj stanici, sa koje mora još oko dvadeset minuta pješačiti do kuće roditelja, sa kojima je živjela. Uski i pomalo šumski put već je dobro poznavala, ali je sada, ovih posljednjih mjesec dana, po prvi put osjećala strah dok je prolazila njime.
U toplom autobusu odahne, toplina je značila sigurnost, sjedne i sa iznenađenjem se trgne, kad ugleda muškarca kako ulazi u autobus, kao posljednji putnik, pognuvši malo glavu, zbog svoje izuzetne visine. Još nikada do sada to nije učinio. Mora priznati da je zgodan, gotovo lijep, privlači je, ali ... Valentina se kroz prozor zagleda u noć i dok je autobus jurio gotovo pustim uličicama grada, ona se prisjećala jadnih žrtava manijaka, a strah je u njoj sve brže i sve snažnije zauzimao svaki milimetar njenog ustreptalog tijela.
Slika one posljednje silovane žene, izbijenih zuba, bljesne joj pred očima i ona se strese. Mlado i nekad lijepo lice, unakazio je manijak. Što ako ... Još malo i stižu na posljednju stanicu. Valentina pogledom prošara unutrašnjost autobusa i sa zebnjom shvati da ih je ostalo samo troje koji se voze do posljednje stanice. Jedan gospodin srednjih godina, za kojeg je znala da će odmah skrenuti u suprotnom pravcu od njenog, jer već ga poduže sretala u večernjim vožnjama i pomalo poznavala njegovo kretanje, ona sama i konačno velika nepoznanica: mladić u crnoj kožnoj vindjakni i izbljedjelim trapericama, plavog pogleda koji ne skida sa nje.
Više ništa ne može učiniti, shvati Valentina odjednom, kad se autobus zaustavi, a vozač se na svom postolju okrene i veselo zaviče prema posljednjoj trojki putnika:
- Zadnja stanica! Laku noć i prijatno vam bilo!
Valentina ustane, primijeti kako mladić iskače prvi iz autobusa, vješto i snažno i brzo, ulijeće u noć i nestaje. Nije znala radovati se tome ili ne, ali kad iza onog gospodina srednjih godina stupi na hladnoću noći, ponovo protrne i osjeti želju obratiti se gospodinu za pomoć. Snagom volje odlučno zakorači putem kojim je mnogo puta prolazila, a kojim sada prvi put prolazi sa ovako velikim strahom, koji joj oduzima dah.
I tada ga ugleda. Ukoči se i zaustavi dah: shvati kako joj se visoki, sada je izgledao ogroman, mladić odlučno približava. Iza njegovih krupnih leđa ugleda crno nebo i zvijezde za koje joj se učini kako joj podrugljivo namiguju svojim hladnim treptajima iz dubine Svemira, hladne i ravnodušne na dramu koja će se uskoro odigrati. Valentina se u panici ogleda i vidje kako je upravo u tom trenutku autobus krenuo, vraća se u centar, među svjetla, ostavljajući je samu u tami i na milost i nemilost neznanca koji joj se krupnim i odlučnim koracima približava.
I upravo kad je Valentina, sasvim obuzeta panikom, zabacila glavu, napela vrat i htjela iz grudiju izbaciti krik straha, krik molbe za pomoć, visoki joj mladić prijazno klimne: odjednom je bio pored nje, a glas mu bio iznenađujuće blag i milovao je ustreptalu dušu Valentine.
- Ne ljuti se! - zamoli je on. - Znam da si se uplašila, ali već dugo vremena skupljam hrabrost, da ti konačno priđem i kažem...
Stoje u hladnoj noći i Valentina sa ushićenjem sluša njegove riječi, nesigurne, mucajuće, zbunjene, podiže glavu prema njegovom licu, blagom, molećivom i pomalo uplašenom: bojao se i on, ali iz sasvim drugih razloga, shvati Valentina; bojao se kako će ga ona odbiti.
Nasmiješi mu se, primi ga pod ruku, pa se na njegov prijedlog vrate na autobusnu stanicu: vratiti će se u centar, popiti nešto toplog, popričati, upoznati se. Zbližiti, možda.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
23.02.2006., četvrtak
PRILIKA
Zgrada je bila potpuno ista, kao i ostale tri u istoj ulici: sivo bijela peterokatnica u kojoj je bilo dvadeset i dva stana i ni po čemu se nije razlikovala od ostale tri. Za nju su, zgradu koja se nalazila na kraju ulice i čije je lice umivano kišama gledalo na mali park koji se zeleno prostirao ispred njenog pročelja, govorili kako je pomalo ukleta. Ni jedna se djevojka iz nje nije udala već dugi niz godina.
- Draga moja - reče gospođa Kralj, kad je, kao i svakog jutra srela svoju susjedu gospođu Pik - vidite li što se događa u našoj zgradi? Ili bolje rečeno, što se ne događa.
Gospođa Pik, dama koja je upravo zagazila u šestu deceniju svog života, nagne se prema svojoj susjedi i vršnjakinji, dok su joj crne oči divlje zasjale iza smeđih naočala, koje je nosila zbog izrazite kratkovidnosti.
- Draga moja - uzvrati joj potiho i ogledajući se oko sebe, poput tajnog agenta na konspirativnom zadatku - moram priznati da nisam sigurna kako znam o čemu govorite.
- Pa to je bar jasno! - reče gospođa Kralj i isprsi svoje impozantne grudi. - Jedino su u našoj zgradi neudate tri djevojke, koje, bogme, draga moja, za koju godinicu i neće više biti djevojke.
- Oh! - uzvikne gospođa Pik sva sretna, jer ona je imala muža, koji je već nekoliko godina bio mrtav, pa na svu sreću, ne spada u ovu kategoriju. - Mislite li, draga moja, da će naše cure ostati ...
- Ostati će i dalje naše - završi gospođa Kralj i zlobno se osmjehne. - Ima ih tri, pa to valjda znate?
Malo je zastala i pričekala da njena najbolja prijateljica i susjeda, gospođa Pik klimne sijedom glavom. Za razliku od svoje prijateljice, gospođa Pik nije mnogo pažnje obraćala svojoj okolini, ali je čvrsto odlučila to promijeniti: od sada će pažljivije pratiti događaje oko sebe.
- Sve su tri blizu tridesetoj - sa dozom pobjedonosne zlobe, jer gospođa Kralj nije imala kćeri, samo sina, koji je odavno otišao od nje, reče ona i dohvati susjedu za ruku. - Pogledajte ih pažljivije: na njima se vidi kako ih panika hvata. Ostati će same, bez muževa. Usidjelice!
Imajući na umu oštroumna zapažanja i mudre zaključke gospođe Kralj, gospođa je Pik idućeg petka zauzela busiju: nalaktila se na ogradu balkona na prvom katu, gdje je stanovala i pažljivo kratkovidnim očima šarala ulicom, nastojeći da joj ništa ne promakne.
Prvu je zapazila Vesnu, visoku, mršavu i jako pocrnjelu od umjetnog sunčanja, zrelu tridesetogodišnjakinju, koja je bila najstarija samica u zgradi i koja je živjela sa roditeljima. Gospođi Pik odjednom sine, kako odavno nije vidjela, tu mršavicu, sa nekim muškarcem. Obučena poput muškarca, hlače, crna kožna vindjakna, oko vrata zelena marama, Vesna je izjurila na ulicu i pojurila negdje prema centru grada, koji je širio ruke i primao u obećavajući zagrljaj more takvih djevojaka, koje su, pomisli zlobno gospođa Pik, polako prestajale biti djevojke.
Druga je izlepršala iz gnijezda Vanda: tamnog tena poput Vesne i samo godinu mlađa, bila je suprotnost nje. Sitnog rasta, bucmasta, uvijek nasmijana, plavih očiju i smeđe kose, imala je udvarača i udvarača, ali se ni jedan nije previše zadržavao. Mora se priznati kako je Vanda previše voljela život i uživanje i sa povjerenjem se bacala u njegov vrtlog, plešući i smijući se kroz život i uživanje. Ali bi neizbježno došlo vrijeme kad nije više imala sa kime plesati: partneri bi je uvijek ostavljali nakon obično tri mjeseca poznanstva. Ono što im nekada izgledalo kao privlačna lepršavost, pokazalo bi se kao glupa lakoumnost i to ih odbijalo.
Slijedeća je otišla u prohladnu večer, praćena pogledom gospođe Pik, Vera, najmlađa među njima, upravo je prošlog mjeseca napunila dvadeset i sedam, a već je pet godina uživala u zagrljaju svog šefa i poslodavca i upravo je bila u fazi kad je tražila u sebi skrivene snage da joj pomognu prekinuti tu nemoguću i neodrživu situaciju. Željela je muža, brak, djecu, a sad je već i više nego dobro znala, kako to sa svojim dragim šefom neće nikada dobiti.
Gospođa je Pik još malo stajala nagnuta na balkonu i upravo kad je osjetila prvi val hladnoće na licu i htjela ući u stan, ispred zgrade se zaustavi kamion. Iz njega poletno iskoči nekolicina muškaraca i uz glasne povike i gužvu i živo gestikulirajući rukama, počnu istovarivati prvo stolice, stol, pa zatim i teže kućne potrepštine, a sa svom tom je gužvom suvereno upravljao mladi bog: visok, oko trideset i pet godina, plavokos, plavih očiju i plave, pomalo valovite poduže kose. Njegove su zapovijedi odjekivale, a kad je posegao rukom u džep i izvukao snop ključeva, gospođa Pik shvati kako je to novi stanar, koji je prije nekoliko dana kupio stan na posljednjem, petom katu zgrade u kojoj je živjela.
Radoznalo je gledala useljenje, a samo nekoliko minuta nakon što je sva ta zavrzlama ispred zgrade otpočela, na balkonima se načičkali stanari i radoznalo pratili iznenadni događaj. Mladi su muškarci napinjali snažne mišiće, noseći namještaj modernog dizajna, kako je zapazila gospođa Pik, koja je sa uživanjem sve to gledala i koja se naljutila začuvši zvono na ulaznim vratima. Tko li to može biti? Baš nikoga ne očekuje.
Mrmljajući sebi u bradu, nevoljko napusti svoju dragu osmatračnicu, već žaleći za propuštenim prizorima, prođe dnevnom sobom i otvori vrata.
- Draga moja - reče joj gospođa Kralj - ne ljutite se, ali morala sam doći. Vidite li ovo što se događa?
- Vidjela sam prva - ponosno primijeti gospođa Pik.
- A znate li što to znači?
- Sigurna sam - ne odoli gospođa Pik - da će te mi vi to reći.
- I hoću! - reče gospođa Kralj ni ne opazivši ironiju, toliko je bila uronjena u svoje misli, u predviđanje budućnosti.
Gospođa je Pik nestrpljivo povuče za rukav kućne haljine, pa je uputi prema balkonu, gdje se obje nagnu na ogradu i pažljivo, sa uživanjem nastave pratiti selidbu, koja je vrlo dobro i brzo napredovala.
- Mlad i zgodan muškarac, draga moja - reče gospođa Kralj i značajno klimne prema visokom i plavokosom muškarcu. - Evo vam prilike za naše cure!
- Kakve prilike? - sa nerazumijevanjem upita gospođa Pik.
- Pa zar ste zaboravili naš jutrošnji razgovor?!
- Ah, to! - uzvikne glasno gospođa Pik, toliko glasno da mladi muškarci koji su nosili pokućstvo podignu glave i nasmiju im se. - Naravno da nisam zaboravila ... Bože moj, u pravu ste! Po svemu sudeći, naš je novi susjed samac. A pogledajte ga samo!
- Na to i mislim! - dobaci gospođa Kralj i razuzdano se nasmije, pa prstom podbode svoju prijateljicu, nestašno i sa uživanjem se prisjećajući svoje prohujale mladosti. - Naše će se cure pomamiti za njim. Čekajte samo ... kad ga ugledaju ... oh, biti će tu povuci-potegni ... počupati će se zbog njega! Pa on je zbilja prava prilika! A znate li što je još važnije?
- Što? - upita radoznalo gospođa Pik.
- On im je i posljednja prilika, draga moja - zlobno će gospođa Kralj. - Upamtite, posljednja prilika!
Obje značajno klimnu, pa se vrate svojoj omiljenoj zabavi: naslone se na ogradu balkona i nastave pratiti useljenje novog stanara.
Tri je mjeseca prohujalo, proljeće sramežljivo pokazivalo toplije lice, dozvoljavajući kaputima i ostaloj teškoj odjeći ostanak u ormarima.
Gospođa Kralj više nije mogla izdržati. Sve je u njoj treperilo i jednostavno mora podijeliti sa nekim svoja opažanja, svoje misli. Naglo se odlučivši, odbaci pletivo kojim se bezvoljno bavila i uputi se gospođi Pik, prvoj susjedi.
Istog trena, kad je gospođa Pik otvorila vrata, gospođa Kralj jurne pored nje, počevši već na ulazu govoriti.
- Jeste li vidjeli? - upita i ne sačeka odgovor, već nastavi svoj monolog. - Čitavog mu dana netko dolazi, odlazi, nose neke zamotuljke, neke kutije ... nešto se sprema, osjećam.
- Uopće ne razumijem o čemu govorite - reče joj gospođa Pik.
- Zar ne vidite što se događa? - iznenadi se gospođa Kralj. - Mora da naš susjed nešto slavi. Tako je! To će biti! Baš sam bila glupa kako se prije nisam toga sjetila. Pa to je očito: ne može biti ništa drugo. Možda rođendan?
- Govorite li to o novom ... - počne gospođa Pik.
- Naravno! - prekine gospođa Kralj. - O kome drugom? Svi su ostali nezanimljivi i dobro poznati. Doduše, i mladog Adriana prilično dobro poznajem: jako ljubazan mladi gospodin. Pravi gospodin. Uvijek mi ponese torbu, svaki put kad se sretnemo. Uvijek ljubazno nešto primijeti. Zbilja krasan gospodin. Tako je pažljiv. Prije nekoliko me dana pitao kako moja uhobolja. Nije zaboravio … zbilja je pažljiv, pravi đentlmen!
- Slažem se - reče gospođa Pik. - Krasan gospodin, ali one naše jadne djevojke nije ni pogledao!
- Pa što će mu? - Gospođa Kralj se posprdno osmjehne. - Nije samo lijep već je i pametan: ne želi imati posla sa tim gubitnicama.
- O! - uzvikne zapanjena, ali i oduševljena gospođa Pik.
- Što ooooooooo? - razdraga se gospođa Kralj. - Sad mi nešto palo na pamet! Znate što ćemo nas dvije napraviti? Čujte ...
Kad više nisu mogle izdržati, oko jedanaest navečer, dvije se drage gospođe počnu uspinjati sa prvog kata, na kome su stanovale, na peti kat, koji im se činio visok poput Himalaje, a sa kojeg je dopirala glasna glazba i veseli smijeh, u kome se osjećalo piće.
Gospođa Kralj ništa nije prepustila slučaju: nagovorila je svoju dragu prijateljicu gospođu Pik i zajednički su se hrabro isprsile u cvjećarnici i kupile krasan buket, koji je sad gospođa Kralj pažljivo nosila.
Gospođa Pik je osjećala neku nelagodnost, ali nije znala objasniti zbog čega. Čitavo je poslijepodne pratila tko sve ulazi u zgradu i ugledala je popriličan broj mladih ljudi koji su hrlili na peti kat. Svi su bili ljubazni i prijazno joj klimali u prolazu, jer morali su je primijetiti onako nagnutu na balkonu.
- Konačno! - primijeti gospođa Kralj, kad su uspuhane stigle, pa odlučno pozvoni.
Nitko im ne otvori, pa se one pogledaju, neodlučno, ne znajući što učiniti, dok je do njih dopirala glazba i smijeh.
- Ne čuju nas zbog buke - zaključi gospođa Pik.
- Uđimo! - odluči gospođa Kralj.
Gospođa Pik se nije stigla pobuniti protiv tog samovoljnog čina, a vrata su već bila otvorena i gospođa je Kralj hrabro koračala kroz mali hodnik u susret glazbi, praćena neodlučnom i pomalo uplašenom gospođom Pik, koja joj uzbuđeno puhala za vratom.
- Ku ku! - šaljivo vikne gospođa Kralj i stupi u Veliku dnevnu sobu.
Iza nje, gospođa Pik, po leđima gospođe Kralj, koja su se ukočila, shvati kako nešto ne valja, pa ne mogavši više ni trena suzdržavati svoju ljubopitljivost, odgurne dragu prijateljicu i stupi ispred nje.
Prizor koji ugleda ostavi je bez daha. Soba je bila prepuna muškaraca koji su plesali, ni jedne žene nije bilo među njima, a neki su od plesača bili obučeni poput žena, našminkani, privijali se uz svoje partnere i , oh bože, ljubili se, gladili ... neki su ležali na jastucima razbacanim po podu u svakakvim pozama …
Dok su se potresene, nakon što ih je domaćin blago im govoreći i zahvaljujući im na cvijeću ispratio do stepeništa, spuštale prema svojim stanovima, gospođa Pik zavapi:
- Kako je to moguće? Što se događa sa svijetom?
- Sve se urotilo protiv naših djevojaka - tvrda izraza lica odreže gospođa Kralj. - Jadne one: čime su to zaslužile?
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
20.02.2006., ponedjeljak
SVE MOJE STRASTI
Konačno, nakon duge borbe sa samim sobom, priznajem nevoljko, i opet samom sebi, ono što nitko iz moje okoline ne sluti, niti ne smije naslutiti: opsjednut sam strašću prema njoj, prema Analini. Strast ludim tempom buja, raste i širi se u mojoj nutrini, pa ponekad osjećam nepodnošljivo širenje u grudima: baš kao da ću prsnuti, razletjeti se u milijarde strastvenih komadića, a svi će ti komadići crvenom bojom krvi pjevati o mojoj strasti. Prema njoj, Analini. Čudim se, kako nitko ne primjećuje što se događa sa mnom. Na prvi pogled, funkcioniram normalno, ali je to samo površinski, vidljivo, nitko ne sluti skrivene orkane u mojoj duši koji se podižu, vitlaju mojim umom, podižu me u visine strastvenih maštanja, da bi me čas kasnije, te iste sile nemilosrdno obrušile u ledenu pustoš realnosti: Analina nikad neće biti moja, nedostižna je, nedostižna...Nepremostivi jaz koji nazivamo godinama, raširio se između nas, ispriječio, nemoguće ga je savladati. Malodušnost me obuzima i otimam se: ne dam svoje snove!
Jednog se jutra probudim sav u znoju, početak je lipnja, ljeto samo što nije leglo svojim vrućinama, zurim širom otvorenih očiju u ništa i iz toga ništa izranja ona, vidim sanjanu Analinu: gola izlazi iz mora, duga i svjetlo-smeđa kosa prosipa joj se po čvrstim leđima, podiže duge i vitke ruke prema nebu, a oči joj krupne i svjetlucave, divne smeđe boje, otvoreno gledaju u mene i smije se, smije...Trebala mi je dobra minuta, pa da shvatim kako je to prolazni san, dovršen, odsanjan, na moju veliku žalost. Želio sam živjeti ostatak svog života u njemu: nikada se ne probuditi i nikada ne shvatiti kako je to samo san i ništa više. Dok gledam Gordanu, svoju ženu, kako blago hrče pored mene u bračnom krevetu, rukom prebačene preko širokog čela, ni ne sluteći moje misli, moje snove, koji tako živo titraju oko njenog mirnog sna, donesem odluku, čvrstu: Analina mora biti moja. Moram je imati!
Samo to osjećam, ništa drugo. Nije me briga za Gordanu sa kojom sam u braku već dvadeset godina. Ne mislim na to. Mislim na to kako sam onog davnog dana pogriješio oženivši se: ta imao sam samo dvadeset i dvije! Što sam mogao znati o ljubavi? Gordana je imala dvadeset i čitavog je svog mladog života voljela samo mene, znao sam to, dokazala mi, dala mi samu sebe netaknutu i ni jednog drugog muškarca nije ni pogledala, od dana kad su se naši pogledi na trgu sreli. Mislio sam, kako je ljubav ono što osjećam za nju, ali sad znam da nije: na Gordanu nikada nisam mislio kao na Analinu, nikad nisam osjetio žudnju za njom kao za Analinom. Razapinje me žudnja za Analinom, moram je imati ili ću umrijeti. Imam četrdeset i dvije godine i tek sada znam što znači voljeti i željeti. Presnažno želim Analinu. Do bola.
Polako, pazeći da ne probudim Gordanu, još je rano, ustajem i bosim nogama odlazim u kuhinju. Stan je tih, sami smo u njemu, nema djece koja buče: jedina nas kći Violeta, napustila otišavši na studije, devetnaest joj je godina. Dok pristavljam kavu po prvi me put ošine misao, skrivena, jer drijemala je čitavo to vrijeme pritajena u mojoj najdubljoj dubini podsvijesti: nisam joj dozvoljavao isplivati na površinu. Ali je sad izbjegla mom nadzoru i evo je, odjednom pleše ispred mojih očiju: moja je kći dvije godine starija od Analine.
Stojim potresen i buljim u uzavrelu vodu: Violeta devetnaest, Analina sedamnaest. Ponavljam to u sebi i trenutak nešto nepoznato pokušava izbiti iza skrivenih mi misli, ali odjednom to prestaje i ponovo vidim Analinu kako izlazi iz mora, gola, prekrasna, gola, poželjna, gola i moram je imati i za ništa me drugo nije briga, moram je imati, inače ću umrijeti...
Drhtavom rukom, od navale strasti, koja mi zapljuskuje um, sipam kavu i srčem prvi vreli i gorki osvježavajući gutljaj. Stojim ispred prozora i gledam dole, na ulicu. Obasjana je suncem i prvi ranoranioci već prolaze njome, a ja u svakoj mladoj ženi očekujem ugledati Analinu.
Analina. Čudno ime. Kad se doselila u naš mali grad, svi smo bili iznenađeni njenim imenom i jednom sam, susrevši je na trgu, na kojem smo se prije ili kasnije svi sretali, zaustavio, mahnuvši joj rukom.
- Čekaj, mala, trenutak! - rekoh joj. - Reci mi, molim te, odakle ti tako čudno ime?
- Svi me to pitaju - kaže ona nasmijano, a oči joj smeđe krupne i istog me trena očarale i nisam više mogao prestati razmišljati o njihovoj ljepoti. - Imam dvije kume: jednoj je ime Ana, a drugoj Lina. Pa da bi obje bile zadovoljne ...
- Ah, razumijem - kažem i gutam je pogledom, ne mogu se suzdržati: na njoj crvena tanka haljinica, suncem obasjana i sve se vidi kroz nju, po prvi je put u svojoj mašti svlačim, laganim i nježnim pokretima.
- Pa... - muca ona sva zbunjena - do viđenja!
Je li naslutila moje misli? Vjerujem u to. Gledam je kako odlazi u susret suncu i ne mogu odvojiti pogleda sa njenog vitkog, mladog tijela i osjećam ono što nikad nisam osjećao i što me zbunjuje. Dok se udaljava od mene dugim korakom prelijepih dugih golih nogu, sunce joj, kao i meni, udara u oči i vidim joj tijelo kroz prozirnu haljinu, krasno i mlado tijelo, baš kao da je gola, ništa nije skriveno, a opet, ništa nije otkriveno. Naslućujem naslade koje skriveno počivaju u tom tijelu, spavaju i čekaju buđenje. Ja ću je razbuditi kako još nikada nije bila budna. Jedva čekam taj trenutak: živim za njega. Krv mi struji, udara u lice i osjećam se baš kao u ratu prije napada: napet do ludila, trnci jure uzdrhtalim tijelom, bojim se, a želim da što prije počne, uzbuđenje mi trese tijelo, grlo steže, ne mogu gutati, ne mogu govoriti. Ali je ovo uzbuđenje, za razliku od onog ratnog, slatko i ne prestajem ga željeti. Želim ga neprekidno osjećati, a ne viđam neprekidno Analinu i kad je ne vidim jedan jedini dan, osjećam se uskraćenim nečim što mi po pravu pripada.
Poslije toga susreta, počeo sam je sretati sve češće: poznavao sam njene navike i nastojao biti tamo gdje i Analina. Ništa nije sumnjala, mislila je kako je to puka slučajnost. Gradić je i onako malen i svi se mještani međusobno iz viđenja poznaju i često sreću. Malo pomalo, gradio sam neki, nazovimo ga, u nedostatku bolje riječi, prijateljski odnos. Sve do prije nekoliko dana nisam toga bio ni svjestan, ali sada znam: već sam onda provodio plan osvajanja u djelo, a da nisam ni bio svjestan kako imam plan. A plan se rodio u mojoj čežnji prema njoj, Analini, i na sve sam ostalo zaboravio, sve sam bio spreman napustiti, jedini mi cilj postao zadovoljiti svoju žudnju, koja je rasla i rasla i kidala mi utrobu. Ljubavna me groznica nemilosrdno tresla, patio sam, ali se ni za što na svijetu ne bi odrekao te patnje. Jer to je Analinina patnja, patnja za nju i zbog nje i sa radošću sam je osjećao u sebi.
Brisači su mi ludom brzinom radili, kiša je lijevala, vodena zavjesa sprečavala vidjeti dalje od nekoliko metara, kad sam je ugledao kako stoji sva zgrčena, pokisla do kože, ispod jednog balkona. Obučena u kratku žutu haljinicu, sasvim mokru, koja joj se pripija uz tijelo i duge butine, drhturi na vjetru koji je stigao zajedno sa kišom. Dah mi zastaje od tolike ljepote. Dovezao sam svoj automobil do nje, nagnuo se i spustio prozor i uživao u iznenađenju u njenim smeđim očima, širom otvorenim.
- Upadaj! - viknem joj. - Odbaciti ću te!
Ni sekunde nije oklijevala i to mi je bila potvrda koju sam priželjkivao: stekao sam njeno povjerenje. Val me oduševljenja preplavi, isprsim se i duboko udahnem. Gledam je kako trči prema meni, sva joj se odjeća slijepila uz tijelo, mlado, čvrsto, zanosno. Brzo ulazi u kola, sjeda, a do mojih nosnica, koje požudno širim, dopire miris mladog djevojačkog tijela, kiše i još nečeg, što odmah ne prepoznajem, ali shvaćam vrlo brzo, gledajući je kako grčevito stišće koljena, a oči joj smeđe i prekrasne, posramljeno gledaju u mene i sve mi govore.
- Sva sam mokra - žali se ona tiho. - Bili smo na košarkaškom terenu i gledali kako igraju, kad se ovo čudo spustilo iznenada sa neba.
Njen me zanosni miris mladosti uzbuđuje do ludila i brzo mijenjam položaj tijela. Ne želim da ona primijeti što se događa sa mnom, kako djeluje na mene. A djeluje... uzbuđenje raste i raste i ni na što drugo nisam sposoban misliti i jedva upravljam vozilom. A kiša bubnja silnim ritmom, prati moje uzbuđenje. Koje raste...
- Pazite! - viče ona uplašeno.
Dok mi tijelo tresao preslatki grč, noga mi nagazila papučicu gasa, protiv moje volje, kola su poskočila na mokroj cesti, gotovo poplavljenoj cesti i to ju je uplašilo.
- Ne boj se - umirujem je i nastojim da mi glas zvuči čvrsto, kao da se ništa ne događa, dok mi se bedra napinju, sok curi, sladostrašće caruje, a u meni urla praskajući samo jedna jedina vatrena kugla pretvorena u misao-želju: imati je! Pitam se, kako bi tek bilo, kad bih istinski uživao ovo mlado tijelo pored sebe, kad je samom svojom blizinom pružilo mi ovako veliki užitak!
Probijam se kroz vodenu bujicu, a u meni iznova raste želja, kao da malo prije nisam eksplodirao u nekontroliranoj strasti, koju ne mogu ukrotiti, suzdržati i još više, jače, ako je to uopće moguće, želim ovo mlado tijelo pored sebe. Gledam kako joj se grudi uzbuđeno dižu i spuštaju, mokra ih tkanina sapinje i u duhu vidim njihovu mokru i golu ljepotu. Bradavice joj jasno vidim ili naslućujem, nisam siguran i jedva susprežem snažnu želju dodirnuti ih, liznuti, okusiti…
- Stigli smo - kaže ona i njen me glas strese, vraća u svijet hladnoće, neutažene žudnje.
Zaustavljam se i gledam kako moja jedina želja izlazi na kišu, a njene riječi kojima mi zahvaljuje ni ne čujem. Vidim samo vitkost tijela, kako izlazi iz automobila na kišu, napušta me, uspravlja se i trči kroz kišu, a gole i mokre noge sijevaju ljepotom. Dok je gledam, sve se moje strasti, koje mi razapinju i tijelo i um, ujedinjuju u jednu veliku plamteću strast: želju za posjedovanjem Analine. Kiša mi je otima: gusto pada i sakriva je od mog pogleda. Slika njena, ostaje zarobljena u mojoj duši.
- Što ti je bilo? - pita me Gordana: gleda me, a oči joj još uvijek zamućene, poluotvorene.
Vozio sam do kuće poput luđaka, popeo se u stan i upravo zaskočio Gordanu, poput uspaljenog pastuha, kao što sam znao nekada davno, u ona prohujala vremena, prije dvadeset godina, kad smo bili mladi i dok je putenost vladala nama. Čitavo vrijeme dok sam njenim tijelom gasio žeđ za drugim tijelom, u mislima mi lebdjela ona, Analina, tako blizu mene, a opet tako daleko, nedostižna.
- Ne pamtim kad si se ovako ponašao - nastavlja Gordana.
Šutim. Želim da umukne. Ne razgovara mi se. Zašto me ne pusti maštati? Mrzim je! Ovdje treba ležati Analina: njeno tijelo bi se moralo nalaziti uz moje, oba naga, znojna, zadovoljena. Dok nas strast povezuje i lebdi nad nama.
Zapuh vjetra pomakne zavjese, lijeno se zalelujaju, a ja vidim suknju Analine kako lebdi, dok joj duga bedra bljeskaju putenošću na kiši. I zovu me, šire se ispred mene, duga, glatka, pozivajući. Gladim ih u najskrivenijim mislima, naslađujem se njihovom toplinom, glatkošću, koju slutim pod dlanom. Omamljen sam snovima: ne živim realan život, stvorio sam svoj život, intenzivniji, mnogo intenzivniji od ovog koga svi vide. Uživam u njemu. Pažljivo ga sakrivam od čitavog svijeta i on mi postao pravi, jedini život. Hrani me i održava nada: imati ću je, biti će moja, imati ću je. Ništa drugo nije važno. Ništa drugo ne postoji. Samo želja, rastuća, plamteća. Vječna. Znam da neće prestati rasti sve dok je ne utažim. Moram imati Analinu.
Vjetar, koji kradom, poput lopova, ulazi kroz poluotvoreni prozor, hladi mi zažareno lice, dok počinjem osjećati kajanje. Nema olakšanja mojoj duši: sve je pritišće. Nisam trebao to učiniti sa Gordanom, morao sam se suzdržati. Svojim činom prljam osjećaje prema Analini, izdao sam je, prevario...Ono što osjećam prema njoj ne smije se rasipati na druge žene: čitav pripadam samo njoj i siguran sam, kad bude došao dan u kojem ću joj sve priznati, kako će me moja Analina razumjeti i voljeti i cijeniti zbog toga.
Okrećem leđa Gordani, ne želim je vidjeti, želim misliti na čistu Analinu, koja će tek u mom zagrljaju otkriti da smo neraskidivo povezani.
Zavjesa se lagano njiše na toplom vjetru. Tonući u san, gledam zavjesu, kao da se zastor spušta nad prvim činom mog strastvenog života. Uskoro...
Nije me bilo četiri dana kući, morao sam otputovati po službenoj dužnosti. Četiri dana nisam vidio Analinu i silno mi nedostaje. Subota je upravo počela, ponoć samo što je otkucala, vozim brzo kroz hladnu noć, kad u odsjaju farova koji sijeku mrak, ugledam vitku žensku priliku: stražnjica divna, kruškolikog oblika i čvrsta, sapeta trapericama i odmah je prepoznajem i osjećam napetost, uzbuđenje. I prije nego li joj ugledam lice, znam kako je to Analina. Ne može biti ni jedna druga.
Ne vjerujem svojim očima i mislim kako budan sanjam: tresem glavom, ali slika ostaje ista. Polako smanjujem brzinu i zaustavljam se pored nje.
- Analina! Pa što radiš na cesti u ovo doba?
- O! - uzvikne ona, ramena joj se opuste. - Ne sviđa mi se društvo u diskaću, pa...
Prisjetim se: u blizini se nalazi disko-klub u koji mladi njenih godina rado zalaze. Sa svojih četrdeset i dvije, prestar sam da zavirujem u takve kutke, ali Analina, lijepa Analina, je baš u tim godina: sedamnaest joj je i procvala je, raskošna ljepotica. Gledam je i ponovo sam osupnut njenom ljepotom: pun je mjesec i na obasjanoj se cesti vidi gotovo kao i danju.
- Ulazi! - kažem joj zapovjednički, ali ne grubo: nikako je ne želim prestrašiti, ne sada, kad ju je moja silna želja, uvjeren sam u to, konačno dovela ispred mene. Nije moglo biti drugačije. - Nema smisla da hodaš do kuće. Ima barem šest kilometara.
Trenutak se krzma i znam o čemu misli, ali onda se odluči i zakorači prema meni i počinje obilaziti kola, da bi ušla u njih i sjela na suvozačevo mjesto. Prisjećam se one kišne vožnje i već sam ludo uzbuđen, ali u kolima je mrak i ona to ne može vidjeti. Sve je noćas na mojoj strani. Ovo je noćas moja noć. I njena. Naša noć.
- Što se dogodilo? – pitam je, nastojeći je opustiti, pripremiti je. – Zbog čega si napustila društvo? Nisi valjda bila sama?
- Postali su bezobrazni prema meni – odgovori ona, pogled joj čedno oboren. – Ne dozvoljavam nikome da tako postupa prema meni.
- Kako to?
Ne odgovara i ja ne navaljujem. Udišem diskretan miris parfema i uživam. Naslađujem se već sada tek predstojećim trenucima.
- Zar nismo ovdje trebali skrenuti? - pita me.
- Nešto ću ti pokazati - umirujem je.
Analina se promeškolji, osjećam njenu probuđenu neugodnost pomiješanu sa probuđenim oprezom i žao mi je zbog toga, ali tako mora biti. Brzo će je to proći, uvjeren sam, istog trenutka kad joj iskreno budem iskazao svoje divljenje, ljubav koju osjećam prema njoj.
- Gdje me vozite?
- Smiri se, zlato – kažem joj meko.
- Gdje me vozite!? – ponavlja ona i sada već viče i to me zbunjuje.
Ne odgovaram. Nisam pripremljen na takvu njenu reakciju: uvijek je u mojim mislima bilo … Vozim brzo bijelom cestom, sišli smo sa asfalta, vozim prema jednoj maloj udolini, koju poznajem, okružena šumom i teško uočljiva, posjetio sam je nekoliko puta.
- Hoću van! - viče Analina.
Stižemo do udoline i zaustavljam kola, gasim motor i okrećem se prema Analini. Boli me njeno nepovjerenje. Zar ona ne osjeća moje osjećaje, zar ne zna ...
- Analina ... - počinjem, ali naglo prekidam.
Ona uz trzaj otvara vrata i istog je trena vani, na livadi, u maloj udolini obasjanom punim mjesecom. Zatečen sam: nisam to ovako zamišljao. Zašto je drugačije? Zašto nije... Ne smije ovako biti!
A tada me pogađa drugo iznenađenje: još jedan bolan šok. Analina počinje trčati, grabi dugim nogama u trapericama i udaljava se od mene, od moje ljubavi, od moje želje ... Urličem prema mjesecu, bolan je to urlik razočaranja, izgubljene nade: ne mogu podnijeti da ona bježi od mene i to je bol sa kojom se ne mogu nositi, prevelika je, ne mogu je podnijeti, ne želim je podnositi, okrutna je, suviše okrutna.
Dajem se u trk. Trčim za Analinom, koju za čas stižem, grabim je za ruku i okrećem prema sebi. Lice joj ne prepoznajem, oči me njene širom otvorene prestravljeno gledaju, a ja ne razumijem. Zašto se boji? Zar ne osjeća moju ljubav? Privlačim je bliže, želim je zagrliti, a ona vrisne, vrisne prodorno u noć i zamahne. Njena me ruka, koja me trebala milovati, snažno udara po lijevom obrazu, okrznuvši mi oko. Divljačka mi bol prostruji glavom, zacrni mi se i zamahnem ...
Analina padne, prostre se na hladnu i suhu zemlju. Kleknem pored nje, legnem na nju i počinjem je ljubiti, a ona se trza i koprca i migolji, osjećam pod sobom mlado i čvrsto tijelo, toplo i uzbuđenje mi raste, raste… Zatim me pogađa njen drugi udarac, iznenada, u grlo, stisnutom malom me šakom pogodila, batrgajući se pod mojoj težinom, kojom joj držim tijelo prikovano za zemlju.
Nešto pukne u meni, ne vladam više sobom. Uzvraćam. Ponovo. Još jednom. Ne znam koliko puta i koliko vremena je udaram. Konačno se ona umiri, popušta, likujem u sebi i zadovoljno joj skidam traperice, trzajem ih odbacujem i gledam ono što sam toliko dugo želio vidjeti. Ljepotu. Toliko željenu.
- Moja si - šapućem joj nježno. - Moja si.
Analina ne odgovara. Svlačim je. Do gola. Pod punim mjesecom gledam u tu raskošnu ljepotu, koja se napokon pruža ispred mene, ne opire, čeka me, mirno leži, čeka, baš onako sam sve ove duge dane čežnje zamišljao da će biti. Još je i ljepše, mjesec tome doprinosi, tiha i ledena noć i naša vruća tijela. Vodim ljubav sa svojom Analinom, dugo, dugo, pa zatim još jednom. Mirno leži ispod mene, više se ne opire, podaje mi se mirno, mirno, tiho, sasvim tiho. Pun nas mjesec gleda sa crnog neba.
Ustajem i prvo popravljam njenu frizuru: kosa joj razbarušena i nježno joj prstima prolazim kroz nju, dok se mir konačno uselio u moju dušu. Brišem joj mrlje sa lica i tiho joj pjevušim i miran sam, miran, miran: beskrajan me mir čitavog obavio. Dok joj pjevušim riječi zanosa, primjećujem kako joj se glava nalazi u čudnom položaju, pa je namještam u pravilni. Veoma je pokretljiva, podatna, pokorna i milujem joj hladne obraze. Oči su joj širom otvorene i gledaju u noć, tamu osvijetljenu mjesecom. Odvlačim je iza žbunja, i pokrivam njenom odjećom. Sad je moja. Samo moja. Ostaviti ću je ovdje čekati i vratiti ću se sutra u noći i voditi ljubav sa njom. Ona će me čekati, znam to. Prihvaća me, uopće ne pruža otpor, mirna je i tiha, moja je. Prihvaća me, osjećam to i beskrajno sam sretan. Koliko sam dugo čekao na to! Nije više važno. Nije bilo uzalud! Predivno je sa Analinom. Još je ljepše nego što sam u svojim snovima zamišljao.
Ostavljam je pokrivenu i ulazim u kola, palim motor i vozim kući i već jedva čekam sutrašnju noć, kad ću se vratiti po još Analinine tihe ljubavi.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
19.02.2006., nedjelja

Noćas je praskalo, udarilo jugo, kiša bubnjala, Lori se bojala i morao sam je strpati kod sebe u krevet.
Jutros sunce sja, suši mokre ulice, a mi sad izlazimo na šetnju. Trčanja nema: imao sam bolove, pa ne želim izazivati vraga.
Ako vas zanima, priča dobro napreduje, pola je već napisano, druga ću polovicu napisati poslije šetnje.
Svima želim sunčanu nedjelju, da je ugodno provedete sa onima koje volite!
|
18.02.2006., subota

Odlazimo iz grada gdje nema kravljeg, kokošjeg i ostalo ludila! Pa, ljudi dragi, zbog vas više ni ne možemo bez straha jesti! Što to činite sebi i nama i budućnosti?
|
17.02.2006., petak
Ova sličica je za Tixi!

Danas pomalo lijenčarim. Ne pišem. Opuštam se sasvim.
Sa rehabilitacijom je gotovo: preporučeno kretanje! Kao da je takvog što meni potrebno preporučiti, he he!
Imam ideju za priču, ali nisam siguran da li je uopće napisati - ubojita je - ili je napisati, a ne objaviti. Tema je teška, mračna...
Pozdrav!
|
15.02.2006., srijeda
ZOV

- I? - upitno me gleda Ivan. - Što si odlučio?
- Ništa još nisam odlučio - odgovaram.
- Ah, tako - kaže on. - Još se dvoumiš. Zna li Ema o čemu razmišljaš?
- Ne zna.
- To sam i mislio.
Sjedimo za šankom, u lokalu na obali koji obojica volimo i u kojem smo se već nebrojeno puta sastali na piću. Oko nas je žamor, dim, lokal je gotovo pun: vani pada dosadna sitna kišica i mnogi su se samo zbog toga sklonili u prijatnu toplinu lokala. Više iz želje za toplinom, a manje za pićem. Sjedimo za šankom, ali iz navike pratimo što se događa iza naših leđa, tko ulazi, tko odlazi, bilježimo sve promjene: to je jače od nas. U ranoj smo mladost voljeli gužvu, potući se, napraviti rusvaj oko sebe, pa čak i sada, kad smo zreli trideset i petogodišnjaci, zadržali smo neke navike iz onih davnih dana, iako ne očekujemo nikakvu gužvu i već se čitavu vječnost nismo ni sa kim potukli. Jedna od tih navika je uvijek znati što se događa u našoj blizini.
- Jesi li me zvao da ti pomognem odlučiti? - pita me Ivan, gledajući me mrkim pogledom preko ruba čaše.
- Ne moraš se bojati - umirujem ga. - Kad vrijeme bude sazrelo, sam ću donijeti odluku.
- Pa zašto si me zvao?
- Da razgovaramo - odgovorim i već mi pomalo krivo što sam ga uznemirio svojom potrebom za razgovorom. - Samo da razgovaramo. I popijemo koju.
- Sad govoriš mojim jezikom - smije se on. - Znaš, malo sam se uplašio, pomislio sam da očekuješ odgovor od mene. A siguran sam kako znaš da jedino ti možeš pronaći pravi odgovor. Odgovor koji će zadovoljiti i tebe i Emu.
Ema je moja žena i Ivan je poznaje toliko dugo koliko i ja. Upoznao sam ih u samom početku poznanstva Eme i mene, kad još nisam ni slutio do čega će dovesti poznanstvom sa mladom i lijepom nastavnicom, koju sam izvodio svaku večer i za koju sam sve više postajao zagrijan.
Bilo je ljeto, prije deset godina, kad sam je upoznao, gotovo je srušivši na ulici: toliko smo se snažno sudarili. Na sve sam joj se načine pokušao ispričati zbog svoje nespretnosti, dok ta lijepa, visoka, djevojka nije prasnula u prštavi smijeh. Otišli smo na piće i tako je počelo.
Doznao sam da se zove Ema, da su joj svega dvadeset i dvije, upravo se zaposlila u školi kao nastavnica: njen prvi posao, zbog kojeg je bila jako uzbuđena. Nije mi djelovala poput nastavnice: njena je napadna ljepota u meni prizivala nešto drugo, ali Ema je bila stopostotna suprotnost mojim fantazijama: mirna i tiha, ne obraćajući previše pažnje na svoju raskošnu ljepotu, što nikako nisam mogao shvatiti. Jedno sam vrijeme čak bio uvjeren kako glumi, ali nije glumila. Sjećam se, kako sam joj jednog poslijepodneva, vrućeg, bilo je ljeto, dok smo uz more pili hladno pivo na terasi hotela, rekao:
- Toliko si jebeno prekrasna, a uopće ne obraćaš pažnju na svoju raskošnu ljepotu.
- Nemoj psovati - bio je njen odgovor. - Moraš li u svakom trenutku svoga života biti pomorac?
- Da sam ja lijep poput tebe - rekao sam joj, primivši je za ruke dugih prstiju - i da imam takvo prekrasno tijelo, svukao bih se do gola i tako gol pretrčao preko čitavog jebenog Korza.
- Eto, ponovo nepotrebna psovka - bio je njen komentar.
Zaljubio sam se. Neprekidno sam je želio. I kad sam otišao ploviti, zvao sam je iz svake luke i vodio duge razgovore sa njom, pune čežnje. Nekako sam odolijevao jednu, dvije, tri, godine, a onda je Ema počela govoriti o vjenčanju, uostalom poput svih žena. Drugo nisam ni očekivao. I o tome, kako bih trebao prestati ploviti, smiriti se, približavam se tridesetoj, dosta je mora i brodova i neodgovornog života.
Uspio sam se othrvati još pune dvije godine, ali jedne me večeri, dok smo sjedili u lokalu upravo završivši sa večerom, pritisla uza zid. Nisam mogao izbjeći onome što je slijedilo.
- Ne misliš li, da je došlo vrijeme za promjenu? - reče uz desert, palačinke sa čokoladom, koje je obožavala i koje joj nisu ni malo kvarile besprijekornu vitkost.
- Kakvu promjenu? - glumio sam, naravno, iako sam sasvim dobro znao o kakvoj je promjeni riječ.
- Već se punih pet godina poznajemo - reče ona i pogleda me preko zapaljenih svijeća pravo u oči. - Čitavo sam ti to vrijeme bila vjerna, baš kao da sam ti žena...
- Ah! - ote mi se iz grudiju.
- Baš tako! Ah! - reče ona. - Odluči se. Ili more ili ja! Meni je dosta. Dvadeset i sedam mi je. Tebi trideset. Ako se sad ne uzmemo, nećemo nikad, to mi je jasno. Zato ću sada lijepo ustati i otići svojoj kući, a ti svojoj. Dobro si čuo: svatko svojoj kući! Razmisli do slijedeće subote. Ukoliko je odgovor potvrdan, zovi me. U suprotnom, nemoj se truditi ni toliko.
- Zar tako? - upitam zatečen, potpuno iznenađen.
- Nikako drugačije! - odbrusi ona ustane i krene onim svojim dugim lelujavim hodom, a svi je muškarci gledali sa požudom.
Napio sam se te noći i nastavio piti još dva dana, a zatim nisam više mogao piti, pa sam ležao, ležao, ležao, a njena mi slika treperila neprestano u daljini, obavijena maglom, nedostižna i na kraju, u petak, priznajem, nisam više mogao izdržati bez nje i predao sam se.
Okrenuo sam njen broj i kad mi njen glas zazvoni u uhu, olakšanje me preplavi: nisam je izgubio, još je moja. U tom sam trenutku bio siguran, kako sam pravilno odlučio.
Tri je godine sve besprijekorno štimalo: ljubav je cvjetala, nekako sam se privikao na jednoličan posao u uredu: zaposlio sam se u agenciji za ukrcavanje pomoraca. Nije mi bilo previše dosadno: tu sam sretao svoje bivše kolege i uvijek doznavao svježe novosti, stojeći sa njima sate uz neki od mnogobrojnih šankova u gradu, prisjećajući se ovoga ili onoga, ove ili one zgode: toliko se toga na plovidbama događalo: nove zemlje, novi ljudi, novi događaji, svaki dan nešto novo, uzbudljivo, neponovljivo…
Ema je gunđala zbog tih navika, ali ne previše, a kad nam se nakon dvije godine braka rodila djevojčica, oboje smo procvjetali. Živjeli smo poput ostali bračnih parova, družeći se malo, posjećujući uvijek isti krug ljudi i to me počelo izjedati. Žudio sam za širokim horizontom, a da toga pravo nisam ni bio svjestan.
Ima već punu godinu dana, kako osjećam nemir, dubok nemir u utrobi. Prilikom jutarnjeg ustajanja, ne idem prvo pogledati kći kako mirno spava, što sam prije obavezno činio, već odlazim na balkon i gledam more, podižem glavu i njuškam vjetar i osjećam nemir, tjeskobu.
Prije mjesec dana, baš u jedno takvo jutro, odjednom shvatim što mi je, zbog čega taj nemir. Jednostavno, nesretan sam. Ako takvo stanje može biti jednostavno. Nedostaje mi more. Pokušao sam , ali ne ide. Nedostaje mi more svakoga dana. Ne uspijevam se prilagoditi i neprekidno mi se čini da u zraku osjećam slani miris mora. Željan sam promjene, bilo kakve promjene! Ubija me ova svakodnevna monotonija i znam da više neću moći dugo nositi je u sebi i nastaviti sa uobičajenim načinom života.
Dok svakog jutra stojim na balkonu i zurim u daljinu, na sidrište kojeg čitavog vidim, baš kao da se nalazim na komandnom mostu, osjećam žalost i krivnju, ali ne mogu više ništa učiniti. Ne mogu pobijediti ni žalost ni krivnju. Život je postao jači od mene. Naravno da volim Emu i kći, ali osjećaj da me more zove ne napušta me, naprotiv, svakog je dana jače, upornije, sve prodornije. Znam da ću povrijediti ljude koje volim, koje nikako ne želim povrijediti, ali koje moram povrijediti. Znam da će patiti, ali i ja ću patiti. Zar ne patim već sada?
- Već te treći put pitam - vraća me Ivan u sadašnjost. -Ma na što tako intenzivno misliš? Hoćemo li još jednu rundu?
- Ne, hvala - odgovorim i ustajem sa visoke stolice. - Idem ravno kući. I onako smo se previše zadržali...
- Da... - reče on - nismo više sami.
Osjećam sam to mnogo jače nego što moj prijatelj Ivan misli. I priznajem, pomalo me strah toga. Dok si sam odluke su nekako lakše, nemaju težine i ne treba ti mnogo da ih doneseš.
Penjem se uz stepenice preskačući po dvije, brzo i sa lakoćom. Sad kad sam donio odluku, nema više oklijevanja, nikakvih strahova, samo odlučnost upravlja sa mnom.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|

Evo, mali ugođaj mog grada, a ja trčim na fizikalnu terapiju, a zatim navaljujem nemilosrdno na kuhinju Atrame! Danas je na redu zabava zvana "gletovanje", pa sigurno znate kako će mi biti zabavno.
Pozdrav!
|
14.02.2006., utorak

Malo sam zauzet ovih dana, ali neće predugo potrajati: samo da uredim kuhinju i jednu spavaću sobu. Da Atrama može ugodno spavati. Lori me prati i drijema dok radim.
Danas mi je operirana noga malo natekla oko čička: ništa strašno. Prvi malo jači napor za nju i bilo je za očekivati.
Imam priču u glavi, ali morati ćete sačekati...malo sam umoran za pisanje. I mislim da je dobra. Priča, naravno.
Pitanje: ljubite li se danas? Mene jedino ljubi moja Lori! Pozdrav!
|
13.02.2006., ponedjeljak
Imam priču u glavi, ali morati će malo pričekati, dok je ne istresem. Moram sestri srediti kuhinju i kad sam već tamo, Marti sobu, a do petka još imam i rehabilitaciju, pa sumnjam da ću previše pisati.
Jučer sam trčkarao 5 000 m. za 40 minuta. Vrijeme, naravno, nije tko zna što, ali uživanje je veliko. Prvi put poslije operacije istrčao toliku dužinu, držeći se pravila 8 min. kilometar. Ali mi je srce svejedno na kraju nekoliko puta preskočilo, aritmija, što je prestalo nakon manje od dvije minute. Znak da sam malo pretjerao. Ali ne mogu se sporije vući!
|
12.02.2006., nedjelja
KARNEVAL
Naravno da smo pijani: pitam se ima li ikog ove lude karnevalske noći, a da nije pripit? Od pamtivijeka ljudi za vrijeme trajanja ovih ludih dana u veljači, dobro potežu iz boca i ne činimo ništa što već ranije nije bilo viđeno. Svi piju, svi plešu, svi pjevaju, svi se smiju...istina, tu i tamo sijevnu šake, ali to su rijetki izuzetci, koji nam ne mogu pokvariti razdragano raspoloženje. Usijane glave.
Velika je dvorana hotela krcata: svakakvih nas tu ima! Mnogo maskiranih gostiju, ali poprilično i onih koji se nisu maskirali, u koje spadamo Toni i ja. Sva se ta, većinom supijana tijela njišu u ritmu glazbe i svima se oči cakle i svi su znojni, svi su nasmijani, svi su sretni. Nitko ne razmišlja o sutrašnjem danu: važno je sada i ovdje. Ništa više! Uroniti u noć zabave. Ali ne zabavljaju se svi .
- Vidi je! - govori mi Toni u lice, a dah mu odaje pivo, žesticu, dim i to ne samo cigareta. - Ljubi se sa njim!
- Smiri se - kažem mu i guram ga prema drugom kraju šanka, što dalje od Lidije i dečka sa kojim se stišće. - Samo plešu, ne ljube se. Nemoj dramatizirati!
- Žvali se sa njim - mrmlja on ljutito. - Jebem ti život! Ubiti ću ga! Ubiti ću gada!
- Ne seri, Toni! - kažem mu oštro. - Došli smo se ovdje nalokati, provesti se dobro, a ti mi polako svojom ludom ljubomorom kvariš dobru noć. Otjerao si onu malicu od mene, svojom ludom ljubomorom i nekulturnim ponašanjem.
Toni, moj najbolji prijatelj, došao je kod po mene već oko šest navečer, nestrpljiv pridružiti se Lidiji, djevojci za kojom je sasvim poludio, ima tome već šest mjeseci i ljubavno ludilo ga nikako ne napušta, naprotiv, pojačava se, iako to izgleda nemoguće.
- Idemo! - kaže mi već na vratima, koja mu je otvorila moja mama i vireći preko njenog ramena. - Što? Još nisi spreman?
- Spreman sam - umirujem ga. - Još samo da navučem cipele.
- Sjedni, Toni - prigušuje njegovu nestrpljivost mama. - Neće ti karneval pobjeći.
- Zakasniti ćemo na povorku ... - počne Toni.
- U kojoj učestvuje Lidija - prekidam ga podsmješljivo, prijateljski, bez zlobe.
- Čula sam da si se zaljubio - prihvaća mama loptu. - Dovedi je jednom, voljela bih je upoznati. Tako zgodan mladić, sigurno je ulovio prekrasnu djevojku.
Smijem se u sebi Tonijevom napuhanom izgledu pauna: čitav se rascvjetao zbog maminih riječi. Ona ga voli, od prvog dana kad ga je upoznala, od onog dana kad sam ga u petom razredu Osnovne škole upoznao i doveo kući. Sada smo u završnom razredu gimnazije, još nekoliko smo mjeseci zajedno i rastajemo se. Osjećamo nestrpljenje zbog tih budućih događaja, ali i malu žalost što nas život rastavlja. Toni odlazi na studij u Švicarsku, studirati će arhitekturu: njegovi su imućni, prema mojima basnoslovno imućni, ali on to nikada ne ističe. Prilično je skroman, ali zna biti svojeglav i ja ga baš zbog te male mane jako volim.
- Vozite pažljivo! - dovikuje nam majka, dok izlazimo, kao da ćemo obojica voziti blistavo crn BMW, koji je Toni, sretnik jedan, dobio za osamnaesti rođendan.
Dok se približavamo blistavo crnoj prekrasnoj zvijeri, parkiranoj na suprotnoj strani ulice, za trenutak osjećam zavist, ali je odmah prigušujem, znam da to nije u redu. Na kraju krajeva, bitno je stići od točke A do točke B, a to mogu i sa svojom starudijom, koju sam kupio marljivo radeći preko ljeta, naravno, uz pomoć roditelja. Ali BMW? Dok prilazimo kolima, pitam se, kakav je to osjećaj posjedovati ovako lijepa, brza i skupocjena kola.
- Eno je! - viče Toni i rukom pokazuje. - Vidiš je?
- Vidim. Ne deri se.
On me samo sretno pogleda. Stojimo među gomilom na Korzu i promatramo povorku karnevala. Ispred nas prolazi jedna stara buba, sva išarana veselim bojama, a u njoj četiri ljepotice: jedna od njih njegova je Lidija i zbog toga je njegovo oduševljenje uzletjelo do neba. I zbog viskija, kojeg svaki čas lijeva u sebe iz kožom omotane pljoske, skupocjene stvarčice, koju drži u unutrašnjem džepu sakoa i koja mu uopće na narušava besprijekorni izgled odijela.
- Zar nije predivna? - pita me.
Lidija nas ugleda pa nam nasmijana, ludo raspoložena, maše golom rukom, ne shvaćam kako joj nije hladno, a duga joj se crna kosa vijori. Uzvraćamo joj mahanjem i cerimo se od uha do uha: ona uživa u tim karnevalskim povorkama i u njima učestvuje od svojih najranijih dana. Raduje se tome poput malog djeteta, od čega baš i nije predaleko: još nema punih sedamnaest. Živi za ove karnevalske dane i unaprijed im se već mjesecima raduje.
- Zar nije predivna? - ponavlja Toni i bode me u rebra.
- Jest - odgovaram po milijuniti put. - Najljepša je u čitavoj školi.
- Zar samo u školi? - pita on cereći se.
Ne odgovaram, znam da niti ne očekuje odgovor. Gledam u veselu povorku i uživam. Tu i tamo prihvaćam pljosku koju mi Toni pruža i nategnem, ali pažljivo, polako: duga je noć pred nama.
- Idemo! - kaže Toni nestrpljivo. - Sa Lidijom ću se naći na plesu: mora biti sa svojim maškarama. Tako kaže.
- Hoćeš li izdržati toliko dugo bez nje?
Pogleda me i zavrti glavom. Dobro sam vidio kako sam ga uspio pecnuti. Da bih ublažio udarac, pokazao mu kako ga samo zadirkujem, obgrlim mu ramena, pa zajedno hodamo prema prilično daleko parkiranom BMW - u. Guramo se između mnoštva koje promatra zabavnu povorku, smiju se i galame: sve je zahvatilo karnevalsko raspoloženje. Čitavim Korzom lebdi posebno raspoloženje: svi ga osjećamo i svi uživamo u njemu. Smijeh se diže prema večernjem nebu ...
I sad smo tu, u ovoj ogromnoj dvorani, pomalo pripiti, a i luda je večer prepuna događaja iza nas. Ulazimo u jutro novog dana, ponoć je odavno iza nas nestala u glazbi, ali nas strasti proteklog dana ne ispuštaju iz svojih kandži. Drže nas čvrsto.
Lidija je pomahnitala: nemam druge riječi. Čitavu večer zabada u Tonija, draži ga, izaziva njegovu ljubomoru, što joj i nije baš toliko teško izvesti. Vuče ga za nos, lijepo vidim. Ali ne vidi on i sve je više ljut i sve više pije.
Kad se pojavila, nije došla sama, već je dovukla čitavu klapu i umjesto, kao što je Toni očekivao, da dotrči ka njemu i baci mu se i zagrljaj i sa njime provede ludu noć, ona se zabavljala sa svojom zakrabuljenom klapom, prijateljima od djetinjstva, kako nam je nekoliko puta rekla.
Tonija takvo njeno ponašanje boli, lijepo vidim, ali on većinom šuti i pije. Povremeno je pokušava zagrliti, ali je Lidija nedostižna ove noći za njega. Izmiče mu, a on pati. Svega je nekoliko plesova otplesao sa njom.
Konačno mu, već je tri sata iza ponoći, otimam čašu iz ruke i izvodim ga van, na čisti, resko-hladni noćni zrak. Zbilja je hladno i obojica se stresemo stupivši u noć. Povedem ga do velike vaze u kojoj je posađena neka biljka, ne razaznajem koja, i guram mu cigaretu u usta. Pušimo i gledamo u noć. Pun nam se mjesec podrugljivo smije sa tamnog neba, dok pogledom tražim sazviježđe Orion.
- Zašto mi to radi? - pita tiho: noć i ledeni zrak djeluju.
- Jer joj pokazuješ ljubomoru! Što je sa tobom? Zar nemaš ni malo ponosa? Hoćeš li zaplakati? Evo ti rame!
Namjerno sam grub: nadam se, kako će moja grubost doprijeti do njegovog uzburkanog duha kroz omaglicu alkohola i privesti ga svijesti, normalnom ponašanju.
On me pogleda nekako ukočeno, povuče još jedan dim, odbaci nepopušenu cigaretu i nemilosrdnim je pokretom pete zgazi. Po izrazu njegovog lica, točno znam o čemu razmišlja: čije bi lice isto tako volio zgaziti.
- Jebi se! - kaže mi bijesno, okreće mi leđa i vraća se u ono ludilo unutra.
Ostajem sam na hladnom zraku koji udišem punim plućima i osjećam njegovo blagotvorno djelovanje. Misli mi počinju biti jasnije, manje se kovitlaju, a onaj šum u glavi, koji me izluđuje, kao da je malo popustio, možda sasvim i nestane. Popušim cigaretu do kraja, iako me jezik peče, odbacim čik i vraćam se u buku, metež, od koga sam na kratko pobjegao.
Šaram pogledom i tražim Tonija. Ne vidim ga nigdje. Znam da je ljut, da žali samog sebe, ali mislim da će ga proći: razum će prevladati. Ugledam Lidiju sa onim njenim klipanom i prilazim joj.
- Jesi li vidjela Tonija? Gdje je on?
- Ne znam i nije me briga! - prkosno odgovori ona, a oči joj sjaje: uživa u samoj sebi. - Reci mu da sam otišla kući. Brale me vozi. Nema BMW, ali mi to nije važno.
Gledam je i u meni kipti bijes. Izigrava zavodnicu, a ovaj jadnik pored nje, zaljubljen je u nju, to se lijepo vidi, baš poput Tonija u njoj vidi boginju. Obojicu vuče za nos.
- Ali, što se dogodilo? - pitam je. - Zašto se tako ponašaš?
- Nije ti rekao?
- Ne, ništa mi nije Toni rekao.
- E, paaa... ja ću ti reći! - reče ona i prkosno podiže glavu i sijevne crnim očima na zažarenom licu. - Rekao mi je da sam njegova i da ni jednog drugog ne smijem ni pogledati. Zahtijevao je da samo sa njim plešem. Tvrdio je da mu premalo pažnje pružam. Nitko meni neće zapovijedati.
- Sve su to gluposti - umirujem je. - Mislio sam da se nešto strašnog između vas dvoje odigralo.
- Zar tebi to nije strašno? - pita ona i izvija obrve u grimasi koja odaje čuđenje i ljutnju. - Zar sam robinja? Nisam ja njegova svojina.
- Nitko to nije rekao. Daj molim te...
Ali ona više ne sluša: okreće mi leđa i držeći ga za ruku, vuče jadnog lutka, koji nije ni svjestan da je lutak i napuštaju dvoranu u kojoj sve trešti. Ne znam zašto, ali krećem za njima. Pratim ih i ujedno se okrećem na sve strane, nastojim ugledati Tonija, ali njega nema. Nestao je.
Vidim ono dvoje, Lidiju i njenog pratioca-pajaca, čije konce ona vuče i na taj ga način pokreće, kako hodaju prema parkiralištu i napeto ih pratim pogledom, sav u grču, a da ne znam zbog čega. Jezoviti osjećaj mi prostrujao tijelom i unezvjereno gledam oko sebe sa nerazumijevanjem. Što se događa? Nešto se događa, nešto ružno, ali ne vidim što, iako duboko u sebi osjećam.
I tada vidim. Crni BMW - e otvara svoje oči, farovi mu se upale i odjednom shvaćam gdje je nestao Toni. Otišao je u svoja kola, sjeo i u samoći gomilao bijes, koji je i onako prevelik. I jasno znam, kao da sam to već vidio, što namjerava učiniti i shvaćam da nema vremena ni za što, kako će za djelić sekunde biti prekasno.
U divljem skoku projurim ispred Lidije i njenog pajaca i raširenih nogu i podižući ruke, ukočim se ispred njih, sav u strahu, ali odlučan ne popustiti. Preprečujem put kolima, koja bijesno reže i čije me užarene oči jarko osvjetljuju, razbijajući noć.
Moćno brujanje BMW - a se malo utiša, zaustavi se na metar od mene i crveno lice Tonija proviri kroz spušteni prozor.
- Miči se! - viče bijesno. - Miči se, jebote...
Riječi mu se gube u brujanju motora u žamoru iznenađenih ljudi, koji vide kako se nešto čudnog događa, ali ne shvaćaju točno što. Ne mičem se, stojim mirno, dok iza mene, osjećam to kao da vidim, Lidija sa svojim izabranikom bježi i sjeda u njegov auto i nestaju u noći.
- Zašto se miješaš u ono što te se ne tiče? - pita me Toni bijesno.
- Smiri se - kažem mu. - Nisi to zbilja htio učiniti.
- Ti kao znaš što sam htio učiniti! - bijesno kaže on, motor zaurla i za tren izgubi se u noći.
Gledam tužno za njim: oko petnaest kilometara pješačenja me očekuje po hladnoj noći, bolje reći jutra. Ali nije mi žao. Znam da sam spriječio prijatelja učiniti ludost i mirno se uputim na dugu, noćnu šetnju. Njegova je pljoska ostala kod mene i njen će mi sadržaj biti jedino društvo.
Nešto me vuče iz ugodne topline sna i konačno otvaram oči: majka je nagnuta nad mene.
- Došao je Toni, traži te - govori mi tiho. - Što se dogodilo? Već je tri poslijepodne, a ti spavaš ko mrtav.
- Ništa se nije dogodilo - kažem joj bunovno. - Pusti ga unutra.
Ona izlazi iz sobe, ustajem i oblačim se, a još sam umoran i čeznem za tušem. Ulazi Toni, pogled mu žalostan, djeluje umorno, kao da je on pješačio, a ne ja.
- Možeš li mi oprostiti neoprostivo ponašanje? - pita i pruža mi ruku, a pogled mu bježi i vraća se mojim očima, bježi i vraća se: uvijek je tako kad je posramljen, znam to.
- Ne govori gluposti - kažem mu, stišćem mu ruku i blago udaram po ramenu. - Daj mi vremena da se ispljuskam, pa me vodiš na kavu.
- Važi! - kaže on, a lice mu ozareno i odjednom nisam više umoran od onog dugog pješačenja u hladnoj noći.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
11.02.2006., subota
Dosađivanje

Dosađujemo se, Lori i ja. Nadia je javila kako je došlo do izmjene plana: ne može doći. Prazno poslijepodne se prostire...
|
10.02.2006., petak
ISPRAĆAJ
- Molim te, Anita - reče Robi meko, položivši joj dlan na vruću ruku - ne budi toliko napeta. Pa nije nam ovo prvi put. Već smo ovo proživjeli…
- I svaki je put sve teže, znaš - reče ona tužno i zagleda se u sat, po tko zna koji put u posljednjih pola sata. - Nadaš se da ćeš oguglati, ali...
Ostavi rečenicu visjeti u zraku, između njih, dok sjede na visokim barskim stolicama u baru kolodvora: prije petnaest minuta su čuli sa razglasa profesionalno ugodni glas spikerice, koja ih obavještava da vlak u pravcu Trsta, Rima, Napulja, kasni dvadeset minuta.
- Nećemo dvadeset minuta stajati ovdje - odlučio je Robi iznenada zgrabivši putnu torbu i primivši Anitu pod mišku. - Idemo u bar, u toplinu i popiti ćemo nešto. Sve je bolje od čekanja na hladnom peronu.
Anita se slagala sa njegovim mišljenjem i evo ih, sjede u toplini, dok oko njih blagi žamor ljudi koji se opraštaju stvara onaj poseban, uzbuđujući ugođaj. Ispred Anite se puši kapučino, dok Robi pije čistu kavu.
- Trebao si ostati kući još čitav mjesec - brižno reče ona. - Nisi se uspio odmoriti.
- Hitan slučaj, pa znaš to - reče on, a ona klimne. - Morao sam se odazvati. Ako ne...
Sad on pušta rečenicu visjeti u zraku. Plovi na brodovima pod stranom zastavom i konkurencija je na njima nesmiljena: odbiješ jednom poziv za ukrcaj, tko zna kad ćeš dobiti drugi. Poznato je to i Aniti i zna da drugog izlaza, osim odaziva, Robi nema.
- Sve mi je poznato, ali ... - reče ona i misli kako je ova večer postala večer nedovršenih rečenica.
- Nemoj biti tužna - meko joj reče Robi: u braku su pet godina i ista se scena ponavlja svaki put kad odlazi na brod. - Nadoknaditi ću ti to, obećavam. Kad se vratim, otputovati ćemo u Egipat i pokazati ću ti piramide.
Anita se osmjehne, a pogled njenih crnih očiju, zapazi Robi, ponovo okrzne sat. Osjeti val sažaljenja prema njoj: tako je krhka, a on odlazi, pušta je samu.
"Prokleto kašnjenje", pomisli on. "Ovako je sve gore, duže traje i..."
- Konačno - reče glasno, jer spikerica je upravo najavila njegov vlak. - Idemo, draga, čekanje je gotovo.
Zagrlivši je lijevom i u desnoj noseći veliku putnu torbu, povede Anitu na peron, u hladnoću. Ona se zimogrožljivo strese, a Robi je jače stisne uz sebe. Još malo topline za nju. Pomogne joj uz strme stepenice vlaka i pronađu njegov kupe, u koji on nemarno ubaci torbu.
- Gospodine, odmah krećemo - obavijesti ga kondukter i doda: - Zbog zakašnjenja. Snijeg...
- Pođi - reče Robi gledajući u Anitu, tihu, tužnu. - Mučenju je kraj, ljubavi. Čuvaj mi se!
Poljubi joj vrele i vlažne usne i ostane sam u vlaku, u uskom hodniku, nagnuvši se kroz prozor i očekujući Anitin poznati lik. Vidje je kako silazi sa vlaka i trči prema prozoru sa koga on ispruži ruke. Vlak trzne i lagano krene. Anita ga drži za ruke i gleda, vlak ubrzava, ona pušta njegove ruke. Stoji na gotovo praznom i hladnom peronu i gleda za vlakom koji odnosi Robija na nekoliko mjeseci iz njenog života i maše, maše…
Istog trena, kad vlak nestane iz Anitinog vidokruga, ona posegne rukom u torbicu, napipa mobitel, izvadi ga i pozove, pa nakon kratkog trenutka čekanja, brzo reče u aparat:
- Milivoje, ja sam! Vražji je vlak kasnio, Milivoje, mazo moja. Zbog toga kasnim, ne ljuti se, ljubavi. Čekaj me, za čas sam u tvom naručju. Voziti ću kao luda!
Strpa mobitel u torbicu i trčećim korakom, uzbuđeno dišući, dok joj oči vatreno sjaje, požuri prema automobilu, parkiranom u blizini, žureći se u noć naslade.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
ČUDAK
- Ali, molim vas lijepo! - uzvikne gospođa Roli i visoko podigne svoje umjetno iscrtane obrve, koje su i bez toga stršile poprilično visoko. - Zašto NJEGA želite pozvati?
- Pa susjed mi je, zar ne? - odgovori Amalia, mlada i prijazna plavuša, na pragu tridesetih. - Ovo je proslava useljena, Linete i mene u vaš kvart.
- Ne vidim razlog ...
- Ali zaboga! - uzvikne Amalia. - Kako bi se vi osjećali, da pozovemo čitavo susjedstvo, a samo vas ignoriramo.
- Hm, hm... - gospođa Roli se isprsi u svojoj nadmoćnoj pravednosti. - Mislim kako nemate razloga ne pozvati me.
- A svog prvog susjeda imam?
- Pa...ne znate tko je on, inače ne bi tako govorili.
- Prosvijetlite me.
- Dovoljno je reći - gospođa Roli stiša glas gotovo do šapta i povjerljivo se nagne prema sugovornici - da se vaš susjed izjašnjava protiv Isto-Isto Zakona.
Rekavši to, gospođa Roli se korak udalji od svoje novopridošle susjede, mlade i zgodne, moglo bi se čak reći lijepe, gospođice Amalie. Htjela je dobro zapaziti i još bolje upamtiti, za buduće prepričavanje, u kome je već unaprijed počela neizmjerno uživati, izraz lica mlade susjede i njeno reagiranje.
Novopridošla, Amalia, iznenađeno zatrese lijepom kosom, koja zasvjetluca na suncu, a oči joj zaplamte plamenom znatiželje. Vječna ženska vatra.
- Je li to vi kažete...
- Upravo to!
- Pa kako je to moguće?
- Moguće je, vidite i sami...
- Bila sam uvjerena, kako su ti ljudi i njihova razmišljanja, a naročito shvaćanja, prošlost.
- E, pa nisu.
- Svašta!
- Naravno da je svašta! - uzbuđeno i sva važna u svojem pravovjerju, gospođa Roli se još više isprsi: impozantne joj grudi gotovo dodirnule Amaliin nos.
- To je već sasvim nešto drugo - reče Amalia.
- Bila sam sigurna da će te upravo to reći, kad se upoznate sa činjenicama. A sad još samo da vam ovo kažem. Morate znati da…
- Hvala vam draga susjedo - smiješeći se reče Amalia nakon petnaest minutne tirade gospođe Roli. – Sve ću vjerno prenijeti svojoj Lineti i posavjetovati se sa njom.
- Do viđenja - reče raspoloženo gospođa Roli. – Vidimo se na zabavi.
Amalia joj se čarobno nasmiješi, uljudno klimne glavom, pa prijeđe ulicu i otvori vrata male, lijepe kućice, okružene zelenilom, koje će zajedno sa Linetom sa uživanjem njegovati u godinama koje slijede. Zatvori vrata za sobom i poviče:
- Halo, Lin? Gdje si?
- U kadi! - dopre do nje zvonki glas Linete.
Amalia se nasmiješi, laganim hodom krene prema kupaonici, odbacujući pri tom komad po komad odjeće, ostavljajući mekan i svileni trag. Ušavši u kupaonicu, u kojoj se podizala para, jer Lineta je voljela vruću vodu, što vruću to bolje, Amalia skine i posljednji dio odjeće koji je ostao na njoj, majušne i crvene i čipkaste gaćice, koje je za godišnjicu dobila od svoje ljubavi Linete, pa polako klizne u kadu do nje i njihove se usne spoje u požudan poljubac....
- Sigurna si? - upita Lineta.
Amalia klimne. Poslije burnog susreta u kadi, piju kavu u maloj kuhinjici svježih boja.
- Ma da nije to neka patka? - Lineta je bila nepovjerljiva.
- Gospođa Roli mi je čak rekla, kako se naš susjed izjašnjava protiv Isto-Isto Zakona. I ne krije to! Galami na sav glas kako je čitav svijet izgubio kompas, kako su svi ti brakovi pred Svemirom nevažeći, kako je Priroda htjela da bude muško-ženski odnos, kako ovo, kako ono ...
- Pa on je neandertalac po shvaćanju.
- Ne samo po shvaćanju, Lin, ljubavi moja, već i po življenju. Susjeda kaže kako se hvasta da nikad nije poljubio muškarca, još manje legao sa muškarcem i kako samo u ženi i sa ženom može uživati i kako je to jedino što priznaje.
- I ne priznaje Isto-Isto Zakon?
- Ne priznaje!
- Usprkos tome što je izglasan u UN – a i što su ga potpisale sve države svijeta?
- Susjeda kaže baš za inat tome.
- Čudak! - zavrti Lineta glavom i blago se nasmiješi.
- Pravi čudak – složi se sa svojom suprugom Amalia.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
POZDRAV

Dan je sunčan, topao, bez vjetra i uspio sam podići trčanje na 45 minuta. Još kad bih propisao...
Koljeno mi škripi, stara boljka, a stopalo se samo ponekad "javi" lagano protestirajući.
Mrzim ovo stanje duha koje me zgrabilo i ne pušta! Čak me ni trčanje ne opušta, vječno prisutna napetost, kao da se nastanila u meni.
Ha, bože, što se može! Sa osmjehom na licu u susret smrti!
|
09.02.2006., četvrtak
POZDRAV

Ni jedne dostojne pažnje misli u glavi. Praznina!
Uživajte u pogledu na tvrđavu, na Trsatu, u Rijeci.
Sa nadom da će se inspiracija vratiti, pozdravljam vas.
|
08.02.2006., srijeda
POZDRAV

Žao mi je, priče danas nema.
Bio sam na pregledu kod specijalistkinje sportskih povreda. Kaže da stopalo dobro napreduje, kako je čak iznenađena napretkom, ali kako ni u ludilu ne smijem trčati brzo, nego starački, kako i priliči mojim godinama, otprilike 8 minuta po kilometru. I produžila mi terapiju za još jedan tjedan, a poslije...
Odmah sam to proslavio. Poveo sam Lori, pa smo zajedno, bez prekida, laganicom prolazili stazama parka, udišući punim plućima svjež zrak, bez ispušnih plinova i tako do novog rekorda od 35 minuta. Idući put dižem na 40.
|
07.02.2006., utorak
Razine 2
Prva razina
( upoznavanje )
Večer se polako spušta nad gradom, nad igralištem, ali još nije nadvladala dan: uskoro će, nebo već poprima ljubičastu boju, najavu noći.
- Tako gledaš u njega, da je svima očito koliko si zatreskana u njega - kaže joj prijateljica, ali Mina ne mari, ne odvaja pogled od snažnog i znojnog mladića. - Zar više nemaš ni malo ponosa?
Njih dvije, nerazdvojne prijateljice još od dječjih dana, sjede na tribinama, na neudobnim kamenim stepenicama i gledaju mladiće koji poletno jure za loptom, vrište i produciraju se pred publikom. Nisu same: osim njih tu je još tridesetak ljudi, koji se zabavljaju gledajući nogometnu utakmicu između dvije gradske četvrti.
- Briga me za ponos - odgovori Mina i zabacuje glavu prema zalazećem suncu. - Želim ga i sve ću učiniti da ga dobijem!
- Sve? - bocka je prijateljica.
- Baš sve! - ne odustaje Mina.
Prijateljica joj ustaje i pred zapanjenim pogledom Mine, spusti se šest ili sedam kamenih stepenica, skačući veselo i poletno sa jedne na drugu, spuštajući se prema zelenoj površini. Skoči na travnati teren i sad se nalazi uz same igrače: dijeli ih samo metalna prečka koja se prostire duž čitavog igrališta, na visini od oko sedamdeset centimetara, plavo obojena i koja većinom služi za vješanje odjeće, a ponekad nekome i za istezanje bolnih mišića. Nagne se nad tu prečku i tijelo joj sad visi nad igralištem i viče:
- Andrej! Hej, Andrej!!!
Andrej, visok, plavokos, u srednjim dvadesetim, prilazi joj nasmijan i sa upitom u očima.
- Mene zoveš? Poznajemo li se?
- Tebe! - odgovori mu i rukom pokazuje na Minu. - Ne poznajemo se, ali to nije važno. Ova umire za tobom, pa sam odlučila upoznati vas. Ime joj je Mina i već mjesec dana umire za tobom.
Andrej zirne prema Mini, zahvati u letu njen vitki stas, kratku i oštru crnu kosu, blistave i krupne crne oči. Dopada mu se to što vidi, pa zadovoljno klimne. Podigne ruku i mahne Mini, koja je na mukama: smijati se prijateljičinoj gesti, ili plakati? Nije sigurna.
- Čekaj me poslije utakmice! - dovikuje joj Andrej. - Brzo ću se spremiti, nećeš morati dugo čekati.
Mina treperi i sva je sretna, sva smetena, uzbuđena, ljuta, radosna, sve u isti mah. Gleda ga kako se vraća igri i već osjeća njegove snažne ruke na svojim bokovima, a iščekivanje naslade budi u njoj blagost, pa se zahvalno osmjehuje prijateljici.
Druga razina
( nakon dvije godine )
Po tko zna koji put u proteklih dvije godine, od kad je sa Andrejom, Mina sjedi na kamenim tribinama i gleda ga kako igra nogomet sa dečkima koji nisu više dečki. Sve su to mladi muškarci koji se približavaju tridesetoj, a trče za loptom poput malih klinaca, ozarena lica i blistavih očiju. Uživaju biti znojni i prljavi i družiti se u tvrdom muškom društvu, kako sigurno sebe doživljavaju, misli Mina pomalo podsmješljivo, pomalo raznježeno, dok gleda Andreja u klizajućom startu.
Prije godinu se dana doselila kod njega, točnije u njegovu sobu, jer Andrej živi kod roditelja: zaposlen kao varilac u brodogradilištu, ne može si priuštiti vlastiti stan. Mina radi kao konobarica u malom kafiću i smatra da ne žive sasvim loše. Zadovoljna je. Skromni su, oboje. Andrej popije po koju pivicu sa društvom, obično poslije nogometa, koji mu je drag hobi i velika ljubav. Nekada je sanjario o karijeri nogometaša i Mina nikada neće zaboraviti njegov zaneseni pogled, dok joj je govorio o tome. Jednog mu je jutra, na redovnom treningu, nešto puklo u koljenu i sportska je karijera bila gotova, a da nije ni započela. Sad je igrao nogomet svake subote i nedjelje sa svojim dečkima, koji polako prestaju biti dečki, a nisu ni svjesni toga.
Mina čeka, utakmica je gotova, igrači brišu znoj, presvlače odjeću tu, na otvorenom, pod vedrim nebom. Nema svlačionica za entuzijaste, još manje tuša, ali se oni ne žale. Jer su entuzijasti, uživaju čak i u onome čega se drugi užasavaju.
Ne žali se ni Mina: voli osjetiti onaj vonj muškosti, koji izbija iz njenog Andreja, poslije odigrane utakmice. Shvatila je, kako je u tim trenutcima Andrej najopušteniji: mišići mu pjevaju, uživaju u mirovanju, a u njegovoj nutrini legao je mir zadovoljenog sportaša.
Odlučila je: reći će mu dok budu išli prema birtiji, u koju obavezno odlaze poslije svakog igranja sa ostalim dečkima i njihovim pratiljama, na pivo ili dva, nikada više.
- Kakav sam bio? - pita je Andrej, kao što je pita poslije svake igre.
- Dobar - odgovara ona, kao što uvijek odgovara. - Ponekad trčiš kao da nema te povrede.
Gleda ga kako se sretno smije i zna da mu mora sada reći: sad je savršeni trenutak, osjeća to ženskim instinktom.
- Andrej - reče mu, brišući mu oznojeno čelo bijelim i mekanim ručnikom - moram ti nešto reći.
- U drugom si stanju - reče joj on.
Mina gleda u njega zaprepašteno: usta su joj postala veliko začuđeno slovo O.
- Jesam li pogodio? - pita on, smijuljeći se izrazu njenog lica.
- Jesi - prizna konačno. - Već ti nekoliko dana želim reći...
- Ali? - potiče je on.
- Ne znam - odgovori ona: u njenim je očima on i dalje simbol poželjnog muškarca i još ponekad sanja kako je napušta, kako ostaje sama, bez njegove snage uvijek pri ruci, sama, napuštena i budi se sva u znoju.
- Budalo - nježno joj on reče. - Sve će biti u redu. Navratiti ćemo ovih dana kod matičara i gotovo. Crkveno vjenčanje ne dolazi u obzir: znaš da ne vjerujem u ta prenemaganja.
Mina naslanja crnokosu glavu na njegovo snažno rame, Andrej je obgrli, pa kao pravi par zajednički, čvrsto pripijeni jedno uz drugo, koračaju prema obližnjoj birtiji u kojoj se sakupljaju zaljubljenici sporta.
Treća razina
( nakon osam godina )
- Daj, molim te lijepo, utišaj to! - viče iznervirano Mina.
Subota je poslije podne, upravo su objedovali i Mina, znajući kako kasnije neće imati vremena, priprema tijesto za sutrašnje kolače: Andrejevi roditelji dolaze u posjet. Mlađem je sinu sutra već peti rođendan, stariji ima gotovo osam i Mina ne shvaća kada su i na koji način sve te godine prohujale. Još jučer je bila djevojka, bezbrižna. Treptaj oka i evo je kako se približava tridesetoj.
Za trenutak prestaje sa miješenjem tijesta i kritički se promatra u staklenom odsjaju kuhinjskog prozora. Nema bora, još je vitka, sačuvala je čvrstoću mišića, a bokovi joj se nisu raširili nakon dva poroda. Sve u svemu, može biti zadovoljna svojim izgledom. I više nego zadovoljna, pomisli, prisjetivši se nekih prijateljica, koje nisu bile njene sreće. I njihovih zavidnih pogleda.
Do nje ponovo dopre urlik publike sa televizora, koji je, kao i uvijek kad bi se prenosila neka nogometna utakmica, bio glasan i preglasan. Ako se nju pita. Ali nju nitko nije pitao.
Obriše ruke i otiđe u dnevnu sobu gdje zatekne poznati prizor: Andrej leži na kauču visoko podignutih nogu, mlađi mu sin leži preko velikog pivskog trbuha, a stariji sjedi u fotelji do njih i nešto gricka.
- Mora li biti toliko glasno? - pita ljutito. - Ne mogu misliti od silne buke!
- Smanji malo - ne uzbuđujući se, reče Andrej.
- To si mogao i sam učiniti - gunđa ona i gleda u njegov veliki trbuh, krivca Andrejeve lijenosti.
- Kad si već ovdje - kaže joj on - molim te, donesi mi pivo.
- Još jedno? - ne odoli ona. - Već si ih tri popio! Ma kako možeš? Pogledaj se samo! Trbuh ti samo raste i raste...
- Ah, ne zvocaj, stara moja - kaže on prijateljski se smijući, navikavši i oguglavši na njene tirade. - Tjeraš me ustajati, a baš sam se lijepo namjestio.
- Malo kretanja te neće ubiti - reče ona i stiša zvuk televizora: sad je gotovo nečujan. - Što se dogodilo sa tobom? Nekada si volio sport, bavio se njime, a sad ga samo gledaš na televiziji i svakog si dana sve ljeniji i sve deblji. Pogledaš li se kad u ogledalo? Staneš li na vagu?
- Važno da si ti lijepa, je li tako? - namigujući sinovima, koji se veselo cerekaju pita Andrej, pa teško i sa uzdahom ustaje. - Sva si se zapjenila zbog sutrašnjeg dana. Neće...
- Nije zbog sutrašnjeg dana - odgovori ona. - Voljela bih kad bi slobodno vrijeme provodili drugačije, nego li da tu ležiš i trusiš pivo, a ja da rintam po kući. Nekada smo...
- Nekada nisam radio po dvanaest sati i radovao se kad sam imao slobodnu subotu i nedjelju - prekine je Andrej, otvori hladnjak i dohvati ledenu pivsku bocu. - Koljeno me boli, prija me ležanje, odmaranje...Što ti je danas, Mina?
Ona se zagleda u njegove oči, pažljivo, kako već dugo nije, ugleda u njima umor i odjednom joj bilo žao njega, sebe, ovog razgovora. Istina, koljeno ga svakim danom boljelo i postepeno je počeo izbjegavati nogomet, dok na kraju nije posve odustao. Nije on kriv, bol ga je čini manje pokretnim. Ali taj ogromni pivski trbuh? Još prije dvije-tri godine nije bio tu. Kad li je samo tako brzo narastao? Doslovno preko noći.
- Hoćete li mi dati mjesta? - pita Andrej veselo se cereći sinovima, odguravajući ih mekim pokretom sa kauča, pa se uz zadovoljan uzdah zavali.
Mina ga gleda kako se nagurava sa sinovima na kauču, pa se osmjehne sama sebi i vrati tijestu. Neka, što može, tako je, kako je. Ipak je Andrej divan otac i dobar muž, a to što je nakupio koju kilicu...kako ono on kaže? Uz svoj posprdni smiješak: "Imaš me više za zgrabiti".
Mina, sa smirenim smiješkom na licu prianja na razvlačenje tijesta, dok iza nje i opet suviše glasan televizor buči, ali joj ovog puta iz nekog razloga ne smeta.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
06.02.2006., ponedjeljak
Razine
Mom prijatelju kome sam ovo obećao
Prva razina
( upoznavanje )
Ona trči, sva je ustreptala, plava joj kosa vijori, duga je, pada joj po leđima i svježe je oprana. Zaustavlja se na metar od njega, zadihana, rumena lica, blistavog pogleda. Gleda u njega sa osmjehom i obožavanjem: poznaju se svega desetak dana i ljubav raste, rasplamsava se, bukti, a ponekad praskaju prave male eksplozije strasti, sve jače i sve glasnije. Prave male strastvene supernove.
- Oprosti mi, dragi - govori mu uz blistavi osmjeh koji je u stanju rastopiti i najveći glečer. - Oprosti!
- Nema veze, ljubavi... - mekog je glasa umiruje on, dok je gleda plamtećim pogledom.
- Ne ljuti se, molim te... - moli ona, jer zna da je prekardašila, previše ga pustila čekati.
- Ma ne ljutim se, draga - odgovara on, ali krišom, bez ljutnje, tek orijentacije radi, baca pogled na sat.
- Nešto mi nije u redu sa satom, pa... - nastavlja ona, dok ga hvata pod ruku naglašenim pokretom koji govori: djevojke, ruke k sebi! On je moj i ničiji više.
- Ne moraš se opravdavati, ljubavi - umiruje je on, a u sebi kuje plan večerašnjeg zavođenja: mora je dovesti u svoj krevet na čitavu noć.
- Ne volim kad me čekaš - kaže ona i ljubi ga u uho: škaklja ga, ali i uzbuđuje.
- Nisam dugo čekao - tješi je on strpljivo i razmišlja grozničavo: moram je dovesti u krevet na čitavu noć. Na brzaka me više ne zadovoljava: tek se zagrijem, a ona odlazi.
Ona pogledava na sat i osjeća laganu grižnju savjesti: kasni pola sata. Osjeća i ponos: čekana je pola sata. Nju je čekao i ni jednu drugu. Pola sata!
- Zbilja sam koza - govori mu ona mazno se privijajući uz njega. - Nikada više ti neću to prirediti, obećavam.
- Nije važno, maco - grli je on i privija uz grudi, steže je, pokazuje joj koliko je želi. - Nemoj se uzbuđivati više oko toga. Idemo u kino, a poslije kod mene. Važi?
Zaustila je automatski odbiti, a onda se prisjeti svog kašnjenja, njegovog dugog čekanja i osjeti ubod žaljenja i poriv pružanja ugode: pa mora malo popustiti, jadnik je toliko voli, zaslužio je.
Druga razina
( nakon dvije godine )
Hoda prema njemu onim svojim lijenim i dugim korakom, kojeg on obožava. Voli je promatrati dok se na istovjetni lijeni način kreće gola po stanu, nakon što su vodili ljubav, utažavali satima požudu, koja raste i raste, evo već pune dvije godine, ali bi sada želio da malo požuri, a njoj to očito ne pada na pamet. Hoda polako, uspravno, ponosno podignute glave.
- Živni malo! - dovikuje joj i rukom pokazuje na sat.
Čarobnim mu se osmjehom ispričava, prilazi i pripija uz njega, a on osjeća njeno vruće i vitko tijelo uz svoje i pola je ljutnje već nestalo, ali nastavlja gunđati iz čiste navike.
- Nesposobna si doći na vrijeme...Predstava počinje i bez nas, znaš li to?
- Pa znaš, baš kad sam htjela...
- Ah, znam, znam - popustljivo odgovara on: već su i prečesto vodili sličan, gotovo istovjetan razgovor. - Isprike i ništa više. Isprike. Nije važno. Požurimo!
- Nemoj biti zločest - kaže ona djetinjasto, razoružavajući.
Gleda je sa divljenjem u očima i ljutnja zbog čekanja sve se više smanjuje, kao i toliko puta u ovih proteklih dvije godine: predivna je, svakog je dana ljepša, naprosto zrači. I naposljetku, zna da se dotjeruje zbog njega, njemu želi biti lijepa, pa ako se koji put zanese i zaboravi na vrijeme, zaboravi da je on nestrpljivo čeka...
- Ma nisu samo isprike... – pokuša ona još jednom, jedva čujno.
- Zakasniti ćeš i na svoje vjenčanje... – bocka je on.
- Vjenčanje? - prekida ga ona. - Govoriš li to o našem vjenčanju?
- Pa znaš...
- Oh, dragi...
Baca mu se u zagrljaj: stoje na sred pločnika, ljudi su ih primorani obilaziti, ali im to očito ne smeta. Obilaze ih sa osmjehom i još se jednom potvrđuje stara istina: čitav svijet voli ljubavnike.
Nikakve namjere nije imao govoriti o vjenčanju: bila je to tek usputna i sasvim bezazlena primjedba. A sada...U što se to pretvara ovaj razgovor? Umjesto da napada, jer on je čekao, zar ne, mora se sad snalaziti. Vjenčanje? Pa zašto ne? Voli je. To mu je jasno. I ona njega voli i već su dvije godine zajedno, pa...Odluka mu se čitala na licu.
- Pa, mogli bi razgovarati o tome - reče joj sa osmjehom: čekanje je bilo zaboravljeno, njena opsesija vlastitom ljepotom odgurnuta u stranu, a misli mu blude ka vrućim ljubavnim noćima, nadnaravnim nasladama, koje mu je pružalo njeno prelijepo mlado tijelo.
- Oh, dragi moj! - uzvikuje ona i ljubi ga, ljubi. - Kako si samo znao da maštam o udaji u proljeće?
Treća razina
( nakon osam godina )
- Miki! - zaviče on glasno, nastojeći nadjačati dječju galamu, stojeći pored automobila parkiranog ispred peterokatnice u kojoj stanuju već pet godina.
- Da, tata? - tanki glasić i plavokosa glavica sedmogodišnjaka proviruju kroz prozor: stan im se nalazi u prizemlju i samo da malo jače ispruži ruku i tijelo, mogao bi dodirnuti sina.
- Reci mami, za ime božje, da se skine sa prokletog telefona i mrdne guzicu!
- Hoću, tata! - klinac viče sretno, okreće se i viče u sobu, stojeći okrenut leđima ulici i svom ocu: - Mama, tata je rekao da se skineš sa prokletog telefona i mrdneš guzicu.
Ledena tišina dopire iz stana i stojeći pored automobila, nekoliko metara udaljen, sasvim je dobro osjeća. Ne obraća pažnju, ne mari.
- Lijepo se izražavaš - ljutitog izraza lica, na bucmastom licu, jer ugojila se dobrih petnaest kilograma, noseći dijete u naručju, dok Miki trčkara pored nje, izlazi na ulicu, prilazi kolima, otvara stražnja vrata i smješta Mikija na sjedište. - I to tako da te svi susjedi čuju.
Puše nervozno, dok dvogodišnju djevojčicu smješta u posebnu sjedalicu: smeta joj trbuh. Zna da je predebela, ali osjeća se nemoćnom: pokušava sa dijetama, ali uzalud.
- Jebe mi se za susjede! - kaže on iznervirano. – Nesposobna si se na vrijeme pripremiti. Uvijek te moramo čekati. Pun mi je…
- Krasno se izražavaš pred vlastitom djecom – prekida ga ona. Jedna je psovka dovoljna.
- Ah, zaveži! - kaže on i sjeda za upravljač. - Uvlači tu debelu guzicu u kola i krenimo već jednom. Vječno kasnimo zbog tvojih gluposti.
- Ne moraš mi svaki dan nabijati pod nos moju debljinu - žali se ona. - Nisam ja kriva! Od kad sam rodila svoje zlato...
- Sve to znam - bezobzirno je prekida on. - Isprike, isprike...majstor si u izmišljanju isprika. Pogledaj se, na što ličiš! Sva si se zapustila, samo ždereš i blebećeš telefonom sa svojim glupim prijateljicama.
- Zašto uvijek govoriš pogrdno o mojim prijateljicama?
- Ako to do sada nisi shvatila - reče on, zaustavlja se kod semafora i okreće prema njoj, posprdna izraza lica - nećeš nikada ni shvatiti.
- Oh, molim te, zar moraš svaki naš izlet pokvariti? - Uvrijeđena, ukočeno sjedi pored njega, izbjegavajući ga pogledati. - Zašto si takav?
- Ti si me takvim učinila - optuži je on i kreće dalje: upalilo se zeleno svjetlo. - Zapustila si se, udebljala, kosa ti je bez sjaja, ništa te ne zanima...ma jebi ga, mogao bi do sutra nabrajati. Gdje je nestala ona vatrena kujica koja me svakog časa mamila u krevet, i ne samo u krevet i koja je bila uvijek besprijekorno dotjerana, prelijepa i poželjna? Što se dogodilo sa njom?
- Voljela bih vidjeti tebe, poslije poroda - uvrijeđeno reče ona i okreće glavu: ne želi da on vidi koliko je povrijeđena. - Možeš li obuzdati jezičinu, pa da na miru provedemo nedjelju u prirodi, poput svake normalne obitelji?
- Normalne? - pita on u čudu: naglo se predomišlja i spušta glas, pa je pomirljivo tapša po butini, koja je zategla do puknuća traperice. - Imaš pravo, stara moja, hajde da se proveselimo!
- Mogli bi bar pokušati - gunđa ona.
- Hej, Miki! - poziva on i gleda u retrovizoru plavokosu glavu svog sina. - Kako ide ona pjesma koju tako dobro pjevaš?
U toplo proljetno nedjeljno jutro, automobil vozi obitelj u prirodu, u zelenilo, dok se iz njega, pomiješano sa brujanjem motora, čuje vesela pjesma.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
05.02.2006., nedjelja
Odrastanje
- Jesi li razumio? - upita ujak, a njegov tamni pogled teško i ispitivački počiva na ustreptalom nećaku.
- Jesam! - hrabro odgovori dječak, ali mu pri kraju riječ zadrhti i umalo se slomi.
- Bez straha - ponovi ujak po tko zna koji put. - Budi pažljiv, sjeti se svega što sam te naučio. I ne žuri. Nikako ne žuri.
- Dobro ujo - kaže dječak, a devet mu je godina. - Razumio sam.
- Onda u redu - reče ujak i pomiluje ga po smeđoj glavi krupnom i žuljevitom, zemljoradničkom rukom. - Evo ti puška, patronu imaš. Sam je stavi u cijev, klekni na jedno koljeno, pažljivo nanišani i opali tek kad budeš siguran kako nećeš promašiti.
Prije desetak minuta ujak je na improvizirano kameno postolje postavio pljosnati kamen veličine njegove krupne šake. Postolje se pak nalazilo ispod starog i razgranatog oraha i dječak je zabrinuto pogledavao njegovu sivu koru, koja je tako uspješno skrivala cvrčke, koji su po čitave vruće dane neumorno i glasno cvrčali. Kad bi im se dječak približio, nastala bi teška tišina i dječak je osjećao strah malih stvorenja. A sada će se kroz vrući dan zaoriti pucanj iz lovačke puške i razoriti mirnu, tešku ljetnu vrućinu. On će prouzročiti tu ogromnu buku, kakvom je sigurno doživljavaju sitni stvorovi poput cvrčka. Kako će oni, ti lijepi mali stvorovi to doživjeti? Sačma se zabijati u koru drveta, u stanove cvrčaka. Hoće li…
- Što čekaš? - upita ga ujak, dok onako visok stoji pored dječaka i briše znoj sa crvenom maramom, velikom i vlažnom.
- Idem - kaže dječak.
Nema smisla tumačiti mu svoja razmišljanja. Zna da ih ujak ne shvatio: ne bi nitko. Prošle je godine otkrio djelić svoga razmišljanja i naišao na zid nerazumijevanja: ovaj će put biti pametniji i ništa neće reći, zadržati će misli za sebe.
Dok korača, pažljivo noseći lovačku pušku, dvocijevku, u još nejakim rukama prema mjestu na kome će kleknuti, napuniti pušku i ispaliti svoj prvi naboj u cilj, obični kamen, dječak se sjeća onog davnog dana, kad je odbio jesti janjeće pečenje i umalo zbog toga zaradio batine. Nije to baš bilo toliko daleko, prošlog ljeta, vrućeg kao i ovog, kad je dječak ustao i još snen začuo tužno blejanje. Potrčao je prema mjestu odakle je dopirala tužna melodija i ugledao ujaka sa velikim i oštrim nožem u ruci, a janje, ono lijepo mekano janje koje je toliko volio maziti, nemoćno se trza između ujakovih nogu, oči mu preokrenute, glas bola prekinut, ledenim i oštrim bezosjećajnim trzajem ujakove ruke. Hropac.
Dječak se zgrčenog želuca okrenuo, pobjegao sa tog strašnog mjesta i zaplakao, dok su ga seoska djeca, naviknuta na takve grozne prizore, nemilosrdno zadirkivala. Dok je jecao i osjećao mučninu, pitao se, što li to sa njim nije u redu? Svima je to normalno, samo se on uzrujao. Mora da nešto nije sa njim u redu. Odbio je jesti janjeće meso i ujak se razgoropadio, vikao na njega i održao mu predavanje o tome kako je janjad stvorena da bi ih ljudi jeli. Dok je slušao riku ujaka, dječak je u duhu vidio oči janjeta, preokrenute u smrtnom bolu i znao je: ujak ga može i ubiti, ali neće jesti, neće…A kad je zamuckujući i teško nalazeći riječi pokušao objasniti što osjeća, o čemu razmišlja, usred svog vatrenog govora shvatio je kako se uzalud trudi i naglo zašutio. Ostavili su ga na miru i nisu ga tjerali jesti: mala pobjeda, ali za njega velika, prva.
Upravo je zbog tog događaja prošlog vrućeg ljeta, za vrijeme školskih praznika, koje bi uvijek provodio kod bake i ujaka, odmah prihvatio ujakov prijedlog da nauči pucati, iako nije imao nikakvu želju pucati iz bilo čega u bilo što, a ponajmanje u neko živo biće. Opiranje bi samo izazvalo…nije želio ni misliti o tome!
- Pravi muškarac zna rukovati oružjem - rekao mu ujak, prekaljeni lovac, za vrijeme objeda, dok su svi ostali klimali potvrdno glavama. - Naučiti ću te poslijepodne.
- Dobro, ujo - rekao je poslušno.
I evo ga sada: stigao je do određenog mjesta, određeni je trenutak nastupio. Sve je već određeno, ne može ništa učiniti, ništa promijeniti. Mora pucati.
Dječak se, sa dvocijevkom u lijevoj ruci i držeći grčevito u desnoj oznojenoj šaci posebno punjenu patronu, jer ujak nije želio da mu snažni trzaj odvali rame, plaho okrene i plavim pogledom, napetim od iščekivanja, zagleda u prisutna lica. Svi su bili tu, nitko nije želio propustiti taj veliki i svečani trenutak, kako su svi govorili, a on samo osjećao mučninu i nikakvu veličinu, još manje svečanost. Pogleda u mamu, koja mu se bojažljivo osmjehne i shvati: od nje ne može ništa očekivati. Od kad je tata poginuo, ona je uplašena, boji se svega, boji se života. Odjednom mu to bilo sasvim jasno i pitao se, kako to nije ranije primijetio, shvatio. Bilo je tako očito. Pogleda u izbrazdano lice bake, koja mu ohrabrujuće klimne i shvati: i njoj je to sve u redu! Koliko ju je samo puta vidio kako snažnim trzajem i okrećući šaku, otkida glave pilića? A tetka? Ona je pomagala u lovljenju pilića, nije im zavrtala tanke vratove, ali...Pogleda u preostala lica, dječja lica: sva su se djeca susjedstva okupila i znatiželjno gledala. Malo se toga u selu događalo i ovo im je dobro došlo u razbijanju monotonije.
Dječak shvati da je sam, potpuno sam, neprijateljski ga svijet okružuje i stavlja ga na kušnju. Mučnina se poput plime širi u njemu. Sam protiv svih i svega.
Obori glavu ne bi li sakrio pogled, svoje tužne misli, pa ugura patronu u cijev. Podigne cijev i začuje škljocaj: puška je spremna. Polako, pazeći da se golim koljenom, nosio je kratke hlače, ne nabode na oštri kamičak, klekne na vruću i suhu zemlju. Polako podiže tešku pušku prema ramenu, pažljivo je uglavi u udubinu ramena i nacilja. Zrak mu treperio ispred očiju. Zažmiri na jedno oko.
Nešto nije bilo kako treba: kamen je drugačije izgledao. Dječak spusti pušku preko koljena i žmirkajući, zagleda se u kamen: to nije bio kamen koji je ujak postavio.
- Što je? - upita ujak. – Zar nešto nije u redu?
- Kamen mi se čini drugačiji - reče dječak i čim to izgovori, uplaši se da će se njegove riječi krivo protumačiti, kao odbijanje pucati.
Ali ga ujak iznenadi. Zabaci glavu i gromoglasno se nasmije prema plavom nebu, bez ijednog oblačka. Veseli i opuštajući smijeh.
- I jest drugačiji - reče mu i dalje se smijući. - Pogledaj pažljivo: nacrtao sam na kamenu pticu, da ti bude lakše, bolje za vježbanje.
Dječak se zagleda u kamen i na kamenu grubo nacrtanu pticu, čije je konture, sad kad je znao što crtež predstavlja, jasno razaznavao. Njegova mašta uzme maha, naprosto uzleti poput preplašene ptice i on ugleda pticu, do maločas divno živu, skakutavu, raširenih krila, sa pjesmom u kljunu kojom pozdravlja još jedan sunčani dan, a koji joj on nemilosrdno oduzima. Zauvijek i konačno. I vidi perje kako se u crvenilu rasprskava prema blistavom i plavom i beskonačnom nebu i u dječaku nešto pukne.
Do sada uplašeni dječak, odlučno se uspravi, ukoči ramena i sad je to bio mali muškarac, pa noseći dvocijevku sa njenim ubojitim cijevima oborenim prema zemlji, čvrstim korakom priđe ujaku, podigne pušku objema rukama i gurne je prema ujaku, koji je iznenađen prihvati.
- Drži! - reče dječak odlučno čvrstim i nepokolebljivim glasom gledajući u ujakove iznenađene tamne oči. - Ne želim pucati i neću pucati. Ni sad ni nikad.
Okrene se na peti i pođe dalje, što dalje od ovih radoznalih pogleda i osluškujući podrugljivo cerekanje seoskih dječaraca i prvi ga put u njegovom mladom životu nije bilo briga zbog toga.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
04.02.2006., subota

Danas nisam namjeravao napisati ništa, ali moram.
Laganim tempom sam počeo i osjetio da mogu malo duže, pa sam trčao neprekidno 30 min. i za to vrijeme pretrčao 4 km.
Naravno da je vrijeme očajno sporo, ali prije samo šest dana sam počeo...vrijeme ću poboljšati, ne smijem brzati!
|
03.02.2006., petak
Poslovni odnos
Zadovoljno, ali prisutno je i malo tuge, gledam oko sebe. Sve je urađeno savršeno, upravo onako kako sam želio. Zid koji smo srušili između dvije sobe oslobodio je i otvorio ogromni prostor i sad je to jedna velika i sunčana soba, koja dominira stanom. Sve je ostalo podređeno njenoj dominaciji. Zidovi su obojani veselim bojama koje se nadopunjuju, usklađuju, stvaraju dojam radosti. Stan savršeno uređen za mladi par koji će u njemu započeti zajednički život. Prostran, sunčan, svjetli…
Nas smo trojica mjesec dana proveli u ovom stanu, rušeći zid i dotjerujući ostale zidove. Osvježili smo čitav prostor, posebnu pažnju poklonivši drvenim površinama, jer Maks prezire plastične materijale, sa pravom, slažem se sa njim: plastični prozor ili vrata nikad neće imati dušu kao što to znaju imati drveni prozori. Šare na drvetu pričaju priču i udahnjuju život stvarima. Ovi novi, pomodni materijali, to ne rade: njih je samo lakše čistiti.
Veliki je posao iza nas, moja dva partnera i mene, sve blista, odiše svježinom, a mi smo zadovoljni time. Svojom sam ušteđevinom isplatio partnere i sad sam očekujem dolazak Maksa. Trebao bih biti sretan, zadovoljan, ali...
Deset se godina bavim ovim poslom: započeo sam sa time odmah po završetku rata, stekao sam rutinu i čitavo sam svoje znanje i vještinu uložio u ovaj posao, želeći ga što bolje obaviti. Stan za mog ratnog prijatelja Maksa. I njegovu izabranicu Koraljku.
Sve je počelo prije nešto više od dva mjeseca dok sam umorno vozio, a...
...prometna je gužva na vrhuncu, pet je poslijepodne, vrućina je upravo počela malo popuštati, na pragu smo ljeta. Nervoznim pogledom tražim mjesto za parkiranje i kad ga konačno ugledam, usmjeravam kombi, kojim se vraćam sa posla, prema upražnjenom mjestu. U tom trenutku neki luđak iskrsne iza mog kombija i umalo se ne sudarim sa njim. Iznerviran, iskačem iz kombija, spreman na svađu. I onaj drugi vozač izlazi i obojica u nevjerici stojimo i buljimo jedan u drugog.
- Što je? - pita on. - Hoćeš li reći da me ne prepoznaješ? Zaboravio si svog starog ratnog pajdaša?
Skačemo jedan oko drugog i udaramo se po leđima, sretni i iznenađeni. Naravno da se sjećam Maksa, pa kako bi ga mogao zaboraviti? Upoznali smo se kao osamnaestogodišnjaci, daleke devedeset i treće, dvije smo ratne godine proveli zajedno i za to vrijeme izgradili čvrsto prijateljstvo. Sad smo obojica u trideset i trećoj i oni dečki, željni avantura, kakvim smo nekada bili, čine nam se daleki, poput nedosanjanog sna. Zavijeni u magli. Ali je ona iskra prijateljstva i dalje tu, prisutna je i struji između nas, usprkos tome što se nismo vidjeli gotovo deset godina. Mirnodopski nas život razdvojio, baš kao što nas je ratno vrijeme združilo.
- Idemo na piće – poziva me Maks. - Još uvijek piješ rum?
- Naravno - odgovorim: bili smo poznati po tome. - Zar si ti prestao?
- Nisam ni pomislio na to - cereći se kaže on. - Preko puta ceste je kafić u koji često zalazim. Idemo onamo!
Prelazimo cestu, ne mareći za semafor i trčeći između vozila, dok iznervirani vozači stišću sirene. Maks otvara vrata lokala i upućuje me na kraj šanka, rukom dajući znak konobarici: očito je ovdje čest i rado viđen gost, jer dva dupla ruma stižu ispred nas, a da nije progovorio ni riječi.
- Hvala, malecka - reče ovlaš mladoj konobarici.
Pijuckamo naša pića i neobavezno čavrljamo, osjećamo se opuštenim. Volim Maksa, a znam da i on voli mene. Proveli smo rat zajedno, mnogo smo toga zajedno proživjeli i to nas je čvrsto povezalo. Po završetku rata život nas je razdvojio i nismo se vidjeli ni čuli svih ovih poslijeratnih godina. Doznajem kako je ovih deset godina proveo na moru, ploveći, pa mu pričam o svojih proteklih deset godina. Kad sam počeo o poslu, kako mi nije loše, Maks sav živne i prekida me.
- Ko da te bogovi šalju - kaže mi, uzbuđeno se nagnuvši prema meni. - Kupio sam stan, ovdje u blizini, mora se preurediti, dotjerati i posao je tvoj, ako prihvaćaš.
- Naravno da prihvaćam - kažem između dva gutljaja žestokog ruma. - Potruditi ću se da budeš potpuno zadovoljan.
- Potrudi se da Koraljka bude zadovoljna - kaže on zagonetnog lica. Prava sfinga.
- Koraljka? - pitam pažljivo ga gledajući. - Do sada je nisi spominjao. Tko je Koraljka?
- Koraljka je žena kojom ću se oženiti - odgovara on i otvara novu kutiju cigareta. - Da, vidiš, naletio sam. Mislio sam da je to nemoguće, ali nije tako.
- Pa to je velika novost - kažem mu. - Koliko se sjećam, nekada si govorio kako ti ni jedna neće uspjeti namaknuti ormu. Čini se, da je jedna ipak uspjela. Upregnuti će te u bračna kola.
- Morao si to spomenuti, je li? - pita Maks, bez ljutnje, cereći se i dajući znak šankerici da nam ponovi pića.
- Pričaj - kažem mu, a njega ne treba nagovarati.
Doznajem, kako ju je upoznao prošle godine, da je lijepa, da ima dvadeset i osam godina, zanimanje joj je javni bilježnik, ima svoj ured, još uvijek živi kod roditelja, ali sad kad je on, Maks, kupio ovaj stan, koji ja trebam udesiti po Koraljkinoj želji neće još dugo stanovati kod njih. Do čim stan uredim, istog trena kad postane useljiv, vjenčati se, a ja ću im naravno, biti kum i ne dolazi u obzir odbijanje, ako sam se uopće drznuo i pomisliti na takvog što.
Smijem se njegovoj bujici riječi i pijem. Sretan sam zbog njega, svog prijatelja Maksa, koji mi spasio život. U jednoj ne baš oštroj izmjeni vatre, običnoj čarki, nisam primijetio premještanje neprijatelja i odjednom sam se našao u škripcu. I tu se Maks pokazao ne samo prijateljem, nego i ludo hrabrim. Riskirajući glavu, nekako je uspio osigurati mi za trenutak malo slobodnog prostora, prikovavši bjesomučnom vatrom neprijatelja, a ja sam to iskoristio i šmugnuo na sigurno, neozlijeđen, dok je Maks završio u bolnici, ranjen u nogu i rame. Često sam mislio na taj dan, tako svjež u mojim sjećanjima.
Pijemo i sjećamo se, a sjećanja naviru...
Točno u jedanaest izlazim iz kombija, kojeg sam prije nepune minute parkirao ispred peterokatnice, čiju mi je adresu dao Maks, a koja je okružena zelenilom, kao da se ne nalazi u centru grada. Idealna lokacija. Vidim da me Maks već čeka: znam koliko je nestrpljiv. Stoji strpljivo, naravno prividno strpljiv, ispred ulaza u zgradu i pogledava na sat. Mahnem mu, skrećem mu pažnju na sebe i nasmijem se, kad ugledam kako se njegovo široko lice ozarilo osmjehom.
- Već sam se uplašio da si se predomislio - govori, hodajući mi u susret, brzim i mačjim koracima, toliko karakterističnim za njega. - Idemo prvo na jedno piće, a zatim te vodim u stan, da vidiš što treba. Koraljka je gore u stanu i čeka nas.
- Ništa od pića - odbijam, a on se zapanjeno gleda. - Ovo je sada strogo poslovni odnos. Kad završim sa poslom, možemo na piće. Nema smisla da tvoja Koraljka čeka, dok mi ločemo.
- Promijenio si se - kaže Maks, pa dodaje: - U redu, idemo gore. Stan je na četvrtom katu. Nema lifta, ali vidim da si u dobroj kondiciji.
Grabimo po dvije stepenice, ponekad i tri i za čas smo na četvrtom katu. Maks otvara vrata stana i ulazimo u malen hodnik, zatim u ne baš veliku dnevnu sobu, osunčanu, a u njoj najljepša žena koju sam ikada vidio.
- Ovo je Koraljka - upoznaje me Maks ponosno se cereći.
I treba biti ponosan. Visoka, duge riđe kose, koja joj uokviruje duguljasto lice, zelenih očiju, crvenih usana, tip je žene za kojom se muškarci okreću. Obučena u zelenu haljinu koju, kroz ogromne prozore obasjava zalazeće sunce, zrači ljepotom, ali i još nečim što istog trena osjetim i čega se bojim. Naslućujem, a nisam siguran što i ne volim taj nepoznati osjećaj, a opet, uživam u njemu. Sunčev mi bljesak omogućuje naslutiti njeno vretenasto tijelo, ispod odjeće, djelomično je na kratke trenutke čineći providnom.
- Sad, kad sam te upoznao - kažem joj, držeći njenu meku i toplu ruku u svojoj - shvaćam zašto se Maks odriče momačkog života. Potpuno ga razumijem.
- O tebi mi je dosta govorio - reče ona uz blag osmijeh. - Čini mi se, kao da se već poznajemo.
- Upoznati ćemo se, to je sigurno - kažem i prelazim na stvar: nelagodno se osjećam zbog Koraljkine napadne ljepote. - Da pogledamo stan, pa da mi objasnite što vas dvoje želite učiniti sa njime?
Dok lagano obilazimo veliki četverosobni stan, i dok slušam i zapisujem njihove želje i prijedloge, nekoliko puta hvatam Koraljkin pogled na sebi. Prepoznajem taj pogled, ne varam se, ali samog sebe uvjeravam da mi se pričinja. Ali ne varam se, znam. Pogled je to želje, a znam da je i moj isto takav. Posramljen, samom sebi priznajem kako želim prijateljevu ženu. Ne bilo koga prijatelja, već prijatelja koji mi je spasio život. Ali si ne mogu pomoći: gutam je pogledom, potajno, nadam se.
- Može li se srušiti ovaj zid? - pita ona: stoji nasred sobe, zalazeće je sunce obasjava, čini oreolu oko njenog tijela i pokazuje rukom na zid. - Voljela bih od dvije sobe dobiti jednu, veliku, ogromnu, svjetlu, prozračnu...
Slušam je i gledam i uživam i patim. Želim da trenutak potraje beskrajno dugo: želim da istog trena prestane. Suprotne se želje sudaraju u mojoj nutrini i zbunjuju me: ne snalazim se. Nepoznata situacija i nesigurnost u meni raste. I želja za bijegom. Ali ne mogu pobjeći. obećao sam prihvatiti posao, a osjećam, kako bi bilo najbolje pobjeći, nestati i ne vidjeti prijatelja slijedećih deset godina.
Na odlasku iz praznog stana, kad smo sve dogovoreno imali napisano, Koraljka me pita:
- Kad će se rušiti onaj zid? Voljela bih biti prisutna.
- Zašto? - pita je Maks. - Uvjeren sam da će sve biti u redu.
- Ne sumnjam u to - reče ona. - Radoznala sam, voljela bih to vidjeti. Samo sam radoznala.
Ali ja znam, osjećam, kako nije u pitanju samo radoznalost. I već se radujem što će Koraljka dolaziti, pratiti napredak radova. Ali drugog napretka ne smije biti. Radujem se i mrzim sebe zbog toga.
- Sutra - kažem joj, gledajući joj zelene oči, kojima mi uzvraća otvoreni i upitni pogled. - Sutra ga rušimo. Biti će to prva stvar kojom ćemo započeti posao.
- Hoćemo li sad na ono piće? - pita me Maks i okreće se prema Koraljki. - Znaš li što mi je rekao, prije nego li smo se popeli u stan? Odbio je piće i rekao da je ovo strogo poslovni odnos! Možeš li to zamisliti? Strogo poslovni odnos! Sa mnom? Svojim prijateljem?
Sutradan smo rušili zid, dvojica mojih suradnika i ja, a Koraljka je, usprkos prašini koja se podizala sve više i sve jače, stajala u blizini i znatiželjno gledala. Na riđoj je kosi imala zelenu svilenu maramu, koja je uskoro postala siva: prašina je plesala u zraku. Uvlačila se u svaku poru.
Dolazila je i narednih dana, neki put nazvavši prije dolaska mobitelom, a najčešće nenadano i nenajavljeno. Uhvatio sam samog sebe kako očekujem njen dolazak i kad koji dan ne bi došla, osjećao sam se razdražljivo, razočarano. I bjesnio na sebe zbog toga, ali si nisam mogao pomoći.
- Smeta li ti ona? - upitao me jednom, Maks, koji je dolazio vrlo rijetko, obično subotom ujutro. - Svaki dan ti visi ovdje. Ako ti smeta...
- Uopće ne smeta - umirio sam ga. Dok sam to govorio, nisam ga gledao u oči.
Čekao sam da dođe: radovao se njenim dolascima. Onog dana kad smo konačno završili sa rušenjem zida, pozvao sam je na piće.
- Sigurno si žedna od sve te prašine. Idemo nešto popiti, dok momci raščiste ovaj krš.
Sjedili smo jedno nasuprot drugome, pijuckali pivo i gledali se. Nismo previše govorili, samo smo se gledali. I začudo, tišina između nas nije bila neprijatna. Naprotiv, uživali smo u njoj. Tišina i ono neizrečeno nas na neki način spajalo. Osjećao sam to spajanje, a znam da je i ona to isto osjećala. Čudno. I lijepo. Nadasve lijepo. Mogao bih satima tako sjediti pored nje i samo osjećati neizgovoreno.
Radovi su napredovali i ona tišina između nas je postala napeta i prijeteća. Očekivao sam prolom, ali sam se svejedno iznenadio kad se dogodio.
Dok sam završavao sa bojenjem jednog od mnogih dvostrukih prozora, mobitel, kojeg sam odložio na stol, zazvoni prodorno i odmah sam znao tko je. Sve je u meni govorilo kako to zove ona. Pažljivo ostavim kist, priđem stolu, dohvatim mobitel i javim se.
- Dole sam u kafiću - začujem njen glas: ni malo nisam iznenađen. - Možeš li doći?
- Mogu - odgovorim, pa se obratim onoj dvojici. - Moram izaći. Hoćete li moći sami?
Nisam čekao odgovor, znao sam kako će glasiti. U kupaonici se na brzinu ispljuskam, zagladim kosu i spustim niz stepenice. Ljeto je počinjalo i sunce i toplina me udari u lice, dok sam prelazio ulicu, na putu prema kafiću.
Uđem i vidim da sjedi na uobičajenom mjestu: nisam ga želio nazvati "našim mjestom", iako smo gotovo uvijek tu sjedili.
- Naručila sam ti pivo - reče Koraljka. - Je li to u redu?
- Žedan sam - priznajem dok sjedam nasuprot nje i gledam u njenu raskošnu ljepotu. - Zanima te, kad smo gotovi?
- Zanima me nešto drugo...
- Nemoj - kažem i ispružim ruku: obrambena kretnja. Uzaludna, naravno.
- Hoću - reče Koraljka. - Netko mora progovoriti. Shvaćam da si ti prevelika kukavica za to. Ili se držiš nekog glupog muškog kodeksa časti?
Šutim i žalosno je gledam. Želio bih da se ovaj razgovor ne vodi, ali shvaćam da se i mora odigrati. Ne može se izbjeći, ma koliko to želio.
- Ništa ne želiš reći? - pita me ona, a zelene joj oči sijevaju, a ja je volim, volim...
- Nema se što reći - kažem gledajući je čvrsto u oči i znajući kako moje oči lažu. Govore joj o mojim osjećajima.
- Napustiti ću Maksa - reče ona tiho. - Ne mogu se udati za njega.
- Ne čini to - kažem isto tako tiho. - Možda je ovo...
- Znam što je ovo! - prekida me ona. - Nisam balavica, vrlo dobro znam što osjećam. I prema Maksu i prema tebi. Volim te, a i ti mene voliš! Znaš i sam da je tako, ali ne želiš to priznati. Hajde. reci mi, samo jednom mi reci što osjećaš! Molim te!
Šutim i zurim u orošenu čašu piva. Izbjegavam Koraljkin pogled. Ona se trenutak meškolji, pa položi dlan na moju ruku.
- Odan prijatelj do kraja - žalosno reče. - Možda te zbog toga i toliko volim. Ja ću reći Maksu, kad već ti ne možeš ili ne želiš ili nećeš.
- Ništa mu nemoj reći, molim te - kažem joj. - Još samo dva dana, molim te.
- Dva dana! - kaže ona klimajući, a riđa joj kosa poskakuje. - Ni dana više!
Zatim ustaje, naginje se prema meni i prvi me put u ovih mjesec dana ovlaš poljubi u lice. Osjećam njene usne i želju da je zgrabim i čvrsto stegnem uz sebe. Umjesto toga ukočeno sjedim, puštam je da ode i sa tugom gledam u njena leđa, kosu koja joj poskakuje, dok polako korača dugim lelujavim korakom, pruža ruku, otvara vrata kafića, okreće se prema meni i njen me osmjeh obasjava, vrata se zatvaraju i najdraže mi biće nestaje. Odnoseći sobom najbolji dio mene. Osjećam prazninu. Ostajem sam...
Gledam kroz prozor i vidim da se Nedo već parkirao na dogovorenom mjestu. Odlazim sa njim u Njemačku: Nedo mi ponudio posao i krupnu zaradu, ali nije zarada ta zbog koje sam odlučio otići.
Izlazim iz stana, ne zaključavam ga, ključeve ostavljam u vratima i spuštam se stepenicama. Žurim, ne želim sresti Maksa, koji svakog časa mora stići, ne želim objašnjavati. Bolje je ovako: Maks će razumjeti, siguran sam.
Otvaram vrata Nedovog karavana u kome su već moje stvari i sjedam do njega.
- Samo trenutak - kažem mu. - Moram nešto vidjeti.
On klimne: nije pretjerano radoznao. Uskoro ugledam Maksa: izlazi iz kola, sam je, primjećujem, i gledam kako moj prijatelj brzo, odlučno ulazi u zgradu, a ja znam da grabi uz stepenice preskačući po dvije, a ponekad i po tri odjednom..
- Vozi! - kažem Nedu. - Vidio sam što sam želio.
Snažan motor glasno zabruja, jurnemo, zbog brzine osjetim pritisak na leđima, a u grudima neki drugi pritisak, težak, žalostan, neprežaljen.
Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
02.02.2006., četvrtak

Moram danas odmoriti i zato nema trčanja.
Idem pisati. Neki su nestrpljivi, očekuju priču, ali je moj prijatelj Friedrich Nietzsche lijepo rekao:
"Čekati, biti strpljiv, to znači misliti".
I zato budite strpljivi!
Prijateljski pozdrav!
|
01.02.2006., srijeda

Uspio sam 20 min. neprekidno sasvim laganim tempom trčkarati: psihološka barijera probijena! Sad samo polako, po minutu naprijed. Lori i ja smo obišli čitav park u laganom trku, na kraju je čak trčala ispred mene.
Noge me upravo divljački bole! Ne operirano stopalo, nego kvadricepsi i prepone. Nedostaje im snage.
Zbog umora ne mogu pisati. Imam ideju u glavi, a ne mogu se prisiliti izbaciti je.
Dani su sunčani, pravi proljetni, pa možda i zbog toga ne pišem.
|
|
|