Jučer, rano ujutro, dok sam još spavao, zazvoni telefon i nakon podužeg vremena začujem Đurin glas. Obradovao sam se starom prijatelju: inače pobjesnim kad me rano zovu. Kaže da mu je dosadilo umiranje na otoku, pa se vratio natrag. Donio mi bocu pravog maslinovog ulja i predavši mi dar, prokomentirao: "Kad, na žalost, ne primaš one druge boce". Uvijek isti Đuro, odmah je razvezao o ženama koje je sretao za ovo vrijeme koje se nismo vidjeli.
Zahvaljujući Đuri, dan je počeo smijehom, a navečer sam istrčao pobjedonosno vrijeme: 5 km za 27.15. min. što iznosi 5 min. i 27 sek. po kilometru! Približio sam se granici! Da mi je kojim slučajem desno stopalo OK, šibao bih već sad ispod 5 min. kilometar.
Za desert, navečer sam pogledao film sa svojom miljenicom Meg i vražja me Rajanica nasmijala do suza, da bi me "Mućke" dokrajčile! Ušavši u sobu na spavanje, zaprepastio sam se: bila su dva sata iza ponoći! Prepun dan smijeha! Nisam ga uzalud živio!
Danas odradio teretanu, a u mislima neprekidno sa jednom pričom, koja se kovitla, sprema iskočiti iz moje nutrine jedno poslijepodne! Primijetio sam da mi je to najplodnije vrijeme za pisanje. Pustiti ću da se priča pripremi u meni, a onda...
P.S. Prelistao sam novine: smučilo mi se i ne želim ništa komentirati! Protest šutnjom!
|