Nisam izdržao i danas sam sa Lori odšetao do parka, do mjesta gdje smo trenirali, trčali, planirali...
Val me sjećanja zapljusnuo i sve je opet bilo tu; trčanje, dahtanje, umor u nogama, sve se vratilo, čak mi se činilo kako čujem i naše razgovore i dovikivanja, hrabrenja u trenucima slabosti, baš kao da smo upravo završili trening i umorni se, ali prokleto zadovoljni, rastežemo i komentiramo današnji napredak. Nikad taj osjećaj neće nestati iz mene; ako bi kojim slučajem nestao, to više ne bih bio ja!
Naravno, nisam izdržao i malo sam potrčao, tek toliko da osjetim stazu u nogama i zadovoljstvo pomiješano sa tugom oborilo se na moju dušu ( za koju Livia kaže da sam je pronašao u trčanju, iako ne vjerujem u nju ), ali bilo je tu iskonskog zadovoljstva, malog, ali ipak zadovoljstva, tijelo se kretalo ubrzano, puls je rastao, toplina mi zarumenila lice, Lori je veselo trčkarala pored mene; bio sam živ.
Ništa nisam želio reskirati i ubrzo sam prekinuo i moram priznati - bila mi je potrebna poprilična snaga volje za to, sve u meni je vapilo za PRAVIM trčanjem!
Odlučio sam; ujutro ponovo idem, lagano ću trčkarati, ne trčati, samo trčkarati, na prvi znak bola prestajem! Kunem se! Dajem riječ!
|