Danas je došao Fićo ( eno ga u dnevnoj sobi, gleda slike od prije nekoliko godina ) i sjećamo se starih dobrih dana. Kaže, kako ne može shvatiti da ne mogu trčati i nabraja mi što sam sve mogao. Tuuuuuuužno!
Ali ne toliko tužno, da ne bi malo proslavili, uzeli smo pizze i čitavu tortu i gle slučajnosti u koju ne vjerujem, tortu je donio i onih slavnih dana od prije nekoliko godina.Povijest se ponavlja - slijedeći tu logiku, trčati ću opet!
Konačno je zatoplilo, pa mi i to utječe povoljno na svakidašnje raspoloženje, borac se u meni budi i prkosno diže glavu.
Kako smo govorili: Sa osmijehom na licu u susret smrti!!!
|