Zanimljiv?
No da, očito niš od toga. Danas sam u nekoj strci, s petsto obaveza, a niš ne obavljam do kraja. I žudim za prošlim letom, kad sam imal i višak slobodnog vremena, igral Grand theft auto i užival u poluzamračenoj sobi. Sad mi pak tri ispita ostaju za jesen, a još četri me čekaju sad. I onda bu mi opet leto prošlo u iščekivanju rujna i želji da se više i toga rešim. A onda je pak gotovo, i čeka me nova godina, opet faks...
Zato, da koliko toliko održim tonus, evo jedne priče otprije nekih tjedan dana, baš ta razmišljanja o protoku vremena:
Ljetne su noći razdoblje u kojem se miješaju kršenja svih onih tabua koje kroz godinu nameće društvo. Doba razuzdanih tuluma, zabranjenih ljubavnih iskustava, ostajanja vani preko svih rokova izlaska, ali i provala, premlaćivanja, silovanja, samoubojstava. Zapravo, kao i da je to rušenje jednog tabua: u doba kada se od ljudi najviše očekuju da budu sretni, ujedno je i najveća kriza za marginalce. Božić prednjači brojem samoubojstava. Tiha noć odjekuje tihim kricima očajnika kojima više ukrasi na boru ne znače ništa, kojima je dosta purice i polnoćke, koji žele da Papa i Bozanić s televizije prestanu klafrati iste floskule sreće i blagostanja o tome kako se i Krist rodio u štalici, i koji jednostavno žele da netko zaviri i u njihovu štalicu, sve na slamicu. I onda, kada dotaknu dno, jednostavno dignu ruku na sebe. Možda ne bi ni trebali činiti taj napor. Dovoljno je samo da se prošeću gradom oko ponoći, neki će ih zalutali metak već naći.
Ali ovo je priča o ljetu. O tim divnim noćima kada grad ostane pust, a opet je tako prijatno biti budan i zuriti u prazne ulice. Osim ako ne padne kiša, koja isparava s vrućeg tla i stvara težak zrak. Ako zanemarimo komarce. Ako zanemarimo one koji rade, i kojima je ljeto u velegradu pokora. Ako zanemarimo one koji si ne mogu priuštiti more, a htjeli bi. I one koje muči tlak.
Kako ništa u životu ne može biti savršeno, tako je naravno ispalo da se i u ljetu ne može baš sasvim uživati. Mislim, naravno, na početak ljeta, kada su ljudi još više-manje doma, prije no što se stušte prema jadranskoj obali ili svojim baruštinama kontinentalne Hrvatske. Jer, kad ste dijete, teško da će vas pustiti da uživate u ljetnim noćima u velegradu. Kad ste student, u to vas doba more ispiti. Kad radite, onda radite, a godišnji koristite samo za more. Kad ste u mirovini, već vas je to sve umorilo, i opet vam nije do ljetnih noći. Možda samo u srednjoškolskom razdoblju možete uživati kako spada u tim ljetnim noćima. Ako imate sreće, samo dvadesetinu života.
I onda samo čekate da prođe tih par tjedana i da konačno otperjate na more. Gdje ćete se namakati u vodi, saftati u znoju i upasti u svakodnevnu rutinu plaže i izlazaka po večernjoj špici. I tako kojih tjedan-dva. Ako imate sreće, kao autor ovih redaka, i šest. A kada se vratite iz one crne rupe zvane kolovoz, u kojoj se ništa pod milim Bogom ne događa, kada se svode računi, a europski nogometni kupovi započinju sa svojim pretkolima, čeka vas rujan, mjesec divnog imena i strašnih novosti. Pravi ubojica dječjeg lica. I, bilo da vas čeka škola, posao, ispiti, ili, kao moju malenkost, rođendan, nitko neće biti sretan što su ljetne noći gotove, što je to bablje ljeto protutnjalo i što je, eto, jesen već na pragu, ubrzo će i sat unatrag, i doći će studeni, najtuplji mjesec godine. Od Dana Svih Svetih do negdašnjeg Dana Republike. Stješten između dva praznika posvećena pokojnicima. Kratak, a opet nepodnošljivo dug, siv, tmuran, kišovit, premda nam Gunsi poručuju da ni njegove kiše ne traju zauvijek. Ali se uporno vraćaju svake godine jednakim žarom.
Božić je intermezzo za osmijeh, ili za smrt, ovisi kako vam već ide u životu, Nova je godina prilika da napravite čestitu budalu od sebe, i onda vas čeka tupilo siječnja, nada veljače, prvi osmijesi ožujka, radosno iščekivanje travnja i labuđi pjev svibnja - sve dok vas lipanj opet ne dočeka sa svojim primamljivim noćima koje ne možete uživati, jer ste se navukli na neku glupost koju biste mogli okarakterizirati kao "životne ambicije". Cijeli život jurnjave za ambicijama, samo čekamo kada će taj i taj datum, kada ćemo više pregrmjeti i to, i uopće ne primjećujemo da smo si toliko izrutinizirali dane da smo još jučer imali 11 godina i prvi put se navikavali na to da više nemamo jednu učiteljicu (odnosno - u moje doba - drugaricu) koja nas poučava svemu (no, dobro, sad...), nego nam svaki predmet predaje drugi profesor. A danas smo već "svoji ljudi" (doista glupa fraza - čiji smo bili dotada?), i od nas se očekuje da preuzmemo odgovornost. A zanimljivo je da, premda su nas filali time kako nas škola priprema za život, nekako redovito baš ono što nam stvarno treba u životu biva izostavljeno iz nastavnog programa. A ono što se uči - ionako nitko ne uvažava. Glavno je da djeca znaju što je kapavac i koliko alkaloida sadrži cigaretni dim, koristit će im da znaju prepoznati trišu kad ju konačno dobiju, kao i to da će sada biti svjesniji u čemu sve uživaju poslije sata u školskom zahodu.
Doista, zašto se cigarete školaraca redovito puše u zahodu? Od koga se skrivaju? Tobože nitko ne zna? Ili smrad jednostavno ide na smrad?
Ova priča ionako nema fabulu, ovo čak nije ni priča ceste, pa da ju, poput Kerouaca, pišem neprekidno tijekom dva tjedna filajući se benzedrinom, na velikoj roli papira, čiji će jedan dio kasnije pojesti pas. Zato i lako gubim nit, mentalni pas ima puna usta, ali, dok bi netko to savršeno uklopio u svoje pisanje, ja se imam potrebu ispričavati, opravdavati. Kome? Zar je ionako itko ikada tvrdio da kuži bespuća mojih sinapsa? Možda bih trebao uzimati LSD. Ako nekome razjebe sinapse, možda ih meni posloži onako kako bi trebalo. Da konačno postanem ideal - činovnik, savršeni respektirajući građanin, uzoran otac troje djece koji svake nedjelje ide u crkvu, a potom u šetnju u Maksimir sa ženom i djecom. Akakij Akakijević Bašmačkin, ali u naprednoj verziji (sa ženom i djecom). Žena je kustosica u muzeju. Djeca prolaze s 5,0, sve ih jednako zanima, tj. nimalo. Moj radni dan traje od 8 do 4, poslije se vraćam kući, jedem polupregrijani ručak, čitam novine i ljenčarim, navečer gledam televiziju. Vodim ljubav sa ženom dvaput godišnje - na Božić i Novu godinu. Nemam čak ni ljubavnicu. Ljetne noći? - ta, hajdete. Sklonost karcinomu u obiteljskoj anamnezi. Žena ima artrozu. Umiremo svaki u svojim toplicama, nakon što su nas djeca smjestila u starački dom. Pokop je jednostavan, ženu kremiraju, mene ne, volim kad me jedu crvi.
Možda ipak ne LSD?
Noćas je bila jedna takva noć. Senzorsko svjetlo na dvorišnom prozoru Frizer-pribora upalilo se. Mačka, pomislih. Volim gledati zbunjenu mačku kada ju iznenada obasja reflektor. Pogledam, mačke ni od korova. Vrata koja iz kuće vode u dvorište otvorena. Inače nikad nisu. Dvorište prazno. Pogledat ću kasnije. Minutu-dvije poslije, opet svjetlo. Opet buljim, iz dvorišta se penje neznanac. Mirno, stoički. Ja ga gledam, on gleda mene. Jasno nam je obojici po što je došao. On izlazi kroz haustor, zatvara vrata za sobom. Pola sata kasnije, provjeravam haustor, na vratim zataknut račun za čistoću od susjede s prvog kata. Izgleda znak. "Skužili su me, ništa od svega." Zatvaram dvorišna vrata, liježem. Ujutro pričam majci. Optužba. Zašto ga nisi pitao što traži ovdje, kaže ona. Čemu? Nije li dovoljno jasno što traži nepoznat čovjek u dva u noći u dvorištu puste kuće? Bi li mi rekao "Oh, oprostite, dođoh provaliti, ali, eto, izgleda da ste me omeli, a i gitre su žilave."? Ja bih, na njegovom mjestu, na takvo pitanje prasnuo u smijeh. Pače, posumnjao bih u mozgovne kapacitete pitača. Ali, moja majka to ne shvaća. Kaže, morao sam zapamtiti kako izgleda. Majko, ja ne obraćam pažnju na odjeću. Znam samo da je bio muškarac kratke kose. Vidio sam to što jesam, prenesoh to dalje, ja sam savjestan građanin, eto.
Život ide dalje, uvijek ide dalje, i mi to ponavljamo iz dana u dan, ali ne znamo kamo zapravo ide. Hoće li u Bosiljevu nastaviti prema Rijeci ili će skrenuti prema Splitu? Koji auto vozi život? Je li to neka nabrijana mrcina, mali gradski automobil, ili pezejac? Live fast, die young. Život brz, kocka mlada. Puno lakše za shvatiti.
Ne, ne želim živjeti brzo, iako sam nestrpljiv. A kamo mi se žuri? Umrijeti? Ima li išta poslije? Čekaju li me tuneli, gitre, rajske dveri, kotlovi (i kotlovina) ili samo veliko ništavilo? Kamo poslije? I, tko mi garantira da se i ondje neću žuriti? Možda postoji u onom svijetu uzrečica "Smrt je kratka, iskoristi ju." Što je nakon zagrobnog života? Završava li zagrobni život zagrobnom smrću? Kako se to zove? Možda bi izraz "hozdrakh" zvučao zgodno...
Pitanja, pitanja, a možemo li mi, sa svojim mozgom veličine gumbašnice, shvatiti svemir, koji je u usporedbi s tim modelom mozga velik kao Fujiyama s nadoštuklanim Petronas Twin Towersima?
Ne možemo. Ali, pitajmo se, jer, neznanje jest blagoslov, ali...da, neznanje jest blagoslov, i doista, nemam dovoljno dobrog i jakog odgovora zašto ne biti noj. Ali, nešto nas tjera da znamo. Naša vlastita taština - kako bismo druge ponizili zato što nešto ne znaju, mi stječemo znanje. I onda smo sve nesretniji. Znanje je kao onaj neki prah za koji sam negdje čuo, možda čak i ne postoji nego u nekoj kompjutorskoj igri, koji staviš u piće, i onda si sve žedniji, i sve više i više piješ, dok se na kraju ne razletiš. Samo što je u slučaju znanja to razletavanje konačna spoznaja. Ipak, većina ih završi na ispumpavanju želuca prije toga, tako da samo mali dođu do konačne spoznaje. I onda se nju obavija mitom...
Dosta.
|
