I'm just a dead little girl...
Love is stronger than all...
...zar je ljubav sve ovo vrijeme bila slijepa? Znali su se, pozdravljali na ulici, škicali jedno na drugo...sviđali se jedno drugome, ali nikada nisu usudili to jedno drugome priznati. Nisu znali da obadvoje isto osjećaju, i to je bio problem. Bojali su se rekacije. Misli su im bile pesimistićne. Na sve su negativno gledali, iako nisu znali da je sve zapravo obrnuto.
Spustila se i ta noć. Noć puna zvijezda. Najtužnija i najgora noć za nju ikada. Ljudi su bili sretni, plesali su i pjevali. A ona je plakala. Nitko nije znao zbog čega, uostalom...nitko nije znao ni gdje se nalazi (ha, kao da ih je i zanimalo).
Pokušala je za promjenu malo pozitivno razmišljati, odnosno...ne razmišljati, probala je zamisliti da je on sad kraj nje. Osjećala se predivno, ali samo privid...nestao je nakon par minuta - opet je bila tužna.
Noć je počela imata smisla nakon što se nedaleko od nje upalilo svijetlo. Očima punim suza, vidjela je njega. Opet je pomislila na nešto negativno, i opet je i ono malo optimizma bilo uništeno... Mislila je kako će doći do nje, i vikati na nju... Još je više bila tužna! On je uvidjeo priliku i prišao joj da ju utješi. Sjeo je kraj nje. Nije ju ništa pitao, već joj samo rekao "Sve će biti u redu" i zagrlio ju. Ona se nasmješila i naslonila glavu na njegovo rame. Bilo ju je strah poljubiti ga, mislila je da je došao utješiti na prijateljski način. Zamislila si je poljubac s njim...i nakon manje od minute, on ju je poljubio. Bila je presretna. Imala je osjećaj da leti, ali i isto tako kao da sanja... To je bilo previše divno za jedan san. Ni snovi ne mogu biti toliko divni, koliko se ona osjećala u tom trenutku. Shvatila je da nije san, i da nema veze s time. To je stvarnost! Bila je presretna u tim trenucima...
Od tada više ništa nije isto - sve je drugačije... Ljubav je jača od svega, pa čak i od onog najjačeg!
