I'm just a dead little girl...
Human hope...
Ponekad nešto što si doista želio, kada dođe, shvatiš da si se uzalud nadao. Ponekad je nada jedini krivac za našu tugu. Nije da nisam vjerovala u nadu, ali sam sumnjala u nju... Čovijek se nada nećemu, iako zna da je neostvarivo, ali opet - nada se.
Vjera u nadu nema logike. Ako se nešto treba dogoditi - dogodti će se, a ako ne - neće!
Neki govore kako se svaki čovijek rodi sa sudbinom...a neki opet kako si ju čovijek sam kroji.. Što je istina? Jesam li ja sama zaslužna za svoju budućnost, ili možda netko drugi? Počinjem se polako već i bojati...
Ako si sama krojim život, zašto mi se onda događaju negativne stvari? Hm, nebi li onda trebalo sve biti savršeno?? A ako mi netko drugi..odnosno, ako imam svoju sudbinu...Zašto ju ne mogu shvatiti? Previše je komplicirano...ali previše...
Svaki čovijek zaslužuje sreću, barem malo nje. Svaki čovijek zaslužuje prijateljstvo, barem jednog pravog prijatelja. Svaki čovijek zaslužuje ljubav...onu pravu...koja neće nestati..ona koja će biti vječno okrenuta prema njemu...
Čovijek je pretežno tužan zbog nedostatka sreće, licemjernih prijatelja i neuzvraćene ljubavi....to su česti razlozi...
Kada bi čovijek imao barem malo sreće, barem jednog pravog prijatelja i osobu uz sebe koja ga voli...i koju on voli...čovijek bi tada bio najsretniji...
Danas se teško upoznati sa srećom, jer tu sreću uvijek prati nesreća...tako da se sreća i ne isplati, jer ju s vremenom tuga prekrije...
Danas je teško naći prijatelja...pravog prijatelja,..koji će uvijek biti uz tebe kada ti zatreba...i koji te nikada neće napustiti, ili iskoristiti..
I ono najteže...ljubav... Najčešća pojava u čovječjem životu. U današnje vrijeme je teško pridobiti nečiju ljubav i pažnju...a to je ono što svi traže, i za čime svi teže...
Postoje li uopće sreća, pravo prijateljstvo i iskrena ljubav?
Ljubav je nestala
Komadi azurnog neba
lome se na slici nepoznatog umjetnika;
svijet ponire u tamu...
Noć obavija oči tužnog putnika,
ostavljajući sreću potpuno samu.
Azurno nebo, tvoje su oči,
a tužan putnik, moj je glas.
Pozvala sam sreću, jednom će doći,
možda donjeti spas...
Prolijeva se kiša, pada polako,
otire suze, odnosi bol...
Ljubav...
Ljubav je nestala...
Pogledi...
Pogledi su se istrošili...
Tužni putnik je otišao.
