POGREŠAN PUT
sitnija od pahulje drhtim ispod neba
iskrom hladnoće izgubljena
lebdim i tražim pogledom
toplinu dlana ispružene ruke,
a osim huka stare sove i vlastitog srca
ne čujem ništa
u padu dotaknem greben samoće
ludilo boli se pita, zašto je sam
je li dovoljna rana na mojem tijelu,
da utaži svoje postojanje
i izliječi dušu od nabujale rijeke
koja ga crnom hladnoćom udara
bez obzira na bol,
odmaram na hladnom grebenu
prije nego pad se nastavi
u izgubljenom vremenu
...prožimaju me misli
koliki su na istom mjestu tijelo odmarali
vidali rane, zaspali,
a nikada se nisu probudili
hoću li isto tako i ja?
prene me misao na jauk i nemoć
ostalih iza mojih snova,
tamo gdje je moje mjesto
gdje duše sada nemirno snivaju
u iščekivanju čuda
klizim ledenom hridi
ne prepoznajem sebe
ni put kojim sam krenula
tad podsjeti me srce moje,
da rođeni u vrisku
ostaju isplakanih duša,
većih rana, nego što je moja,
a moje slijepilo se nastavlja
nije to priča i ne dopire do mene
branim se šutnjom, a srce je nemirno
optužujem sve oko sebe
hladne hridi i nabujale vode
hoće li mi ikada isplakane duše oprostiti?
Autorica: Pejak Mirjana Peki, Sisak, 2009.
