DOZVOLI TRENUTKU JUTRA
Nije to bilo jutrom nabaciti želju i krenuti
Nije moglo niti da je htjelo
Kad dodir noći ostaje na puti umjesto ožiljka,
Suza razlivena, a htjedoh samo jedno,
Krenuti na putovanje života,
Ponijeti tek malo, zaista, samo mali dio
Što je ostalo neshvaćeno ...
Nije to istina koja poput dijamanta reže sjećanja
Na klimavim daskama ponosa
Dok hodamo pognute glave
Tražeći ono malo utjehe
Što je ostala na prolazu kroz stoljeća.
I nije opravdanje koje će već prva zraka sunca spržiti
Dođe mi da ovaj kovčeg neispunjenih želja bacim u rijeku
Da tonu u dubinu beskraja..... ne, ne želim to...
Ako to učinim ostajem potpuni siromah bez očiju
Koje nikada više ne bi vidjele tvoju sreću,
a to ne želim ...
Želim ti razlog za ponos,
ispričanu priču koju ćeš nositi kad ja više ne budem tu...
Želim ti iskru riječi u trenutku jutra
Ispisane na osmijehu početka predstave
I za one koji ne znaju
A mogli bi probuditi priznanje
Za svu ljepotu postojanja
Tvog i mog nastojanja
Da ostavimo trag u redovima svitanja
Autorice: Pejak Mirjana Peki & Tea Žigman
moja draga prijateljica Tea Žigman, pjesnikinja...
posebna čast mi je bilo pisati zajedničku pjesmu koja je objavljena u zajedničkoj zbirci poezije pisane u parovima Grupe ''Pisci i Književnost'' pod nazivom "Prijateljstvo uklesano stihom"
voditelj Grupe, osoba koja je pokrenula ideju stvaranja djela, je Kruno Šafranić.
