nekada i sada, bilo je...
Ni sama ne znam, a već sam pomalo i zaboravila što mi je majka govorila, nikada više neće biti onako kako je bilo, dok je cvijeće mirisalo i nikada neće biti trava zelena, ni Sunce, onako, kako je ...
Zašto su godine prošle tako brzo, ne znam. U starom zapisu koji je vodio pokojni djed stoji, da je radio kao činovnik u općini i kako su ga svi poštivali. Bakica je bila kod kuće prava domaćica, gazdarica svog grunta koji je donijela u miraz i tako je na njemu sapu ostavila, održavala ga u redu s velikom pažnjom, a djed bi po koji puta uskočio, iako to bakica nije bilo po volji, ipak je on bio pisar i nije smio u svoju kancelariju dolaziti „med' gospodu“ noseći miris krava ili štale.
I bilo je lijepo i složno živjeti, sloga među njima i nikada nije bilo ništa što bi se moglo reći da je zlo. Imali su osmijeh na obrazima. Po majčinom pričanju bakica nikada nije zaplakala onako bez veze, jedino, ako bi netko uradio što nije smio, tek više bi joj bilo žao ili kako bi stari ljudi rekli, na karminama , jer ti dođe težina u grudima i sjetiš se onoga koji nije više s nama.
I ja se sjetim, a možda ni nije baš neko sjećanje što bi uzdiglo veliki događaj koji bi i ovo par slova smjestilo na bjelinu papira, ali tako, sjetim se svoje bakice.
Sve je dala za svoju obitelj i nikada nije pitala, zašto i čemu. Othranila je osmero djece, hala Bogu, svi su i danas živi, a o zdravlju da i ne govorim... tako, nekako se mora ...
Bakica je bila vrijedna žena. Kad smo se rodili ja i moja braća brinula je o nama. Uz sav posao stigla je i to. Zanimljivo je bilo što su ujaci i tete bakicu oslovljavali sa „vi majka stara“. Pokušala sam i ja tako, ali nije joj se to sviđalo. Znala je reći: - naj me zafrkavati, reči mi baka i to bu dovolno.
Vremena su se mijenjala, tete su se poudale, ujaci oženili, stigla su na svijet nova djeca, gradilo se, radilo i živjelo kako je tko mogao.
Jedne hladne zime u kući je zavladala tuga. Na bakinom licu nestalo je osmjeha. Postalo je zamišljeno i ponekad sam mislila da se sva tuga svijeta u njima skrivala. Te hladne zime umro je djed. Stari kamin nije mogao ugrijati ogromnu prostoriju, jer sam imala osjećaj da je tuga donijela hladnoću ili su to bile samo moje klonule misli. Gledala sam baku iz dana u dan, zamišljeno bi hodala po dvorištu, a s prvim sumrakom nakon što bi sve vanjske poslove završila, odlazila je u svoj stari čardak na počinak. Čula bi dva puta škljocanje ključanice na vratima njezine sobe, škripu drvenog poda i starog kreveta. Onda bi nastao mir i tišina. Jednog ljeta vrućina je parala nebo i zemlju. U usjevima na poljima bilo je rascjepa na tlu da si mogao cijelu nogu gurnuti u nj. Jedino su životinje mirovale u hladnoj štali.
Baka je znala otići u svoju sobu prileći i odmoriti sve dok žega ne bi prošla. Soba joj je mirisala po dunjama i jabukama. Dva velika bračna kreveta, stol, dvije stolice i dva starinska ormara. Na podu sobe bila su dva tkana tepiha. Po bakinoj priči i to je bio dio miraza koji je donijela. Ulaskom u sobu morala sam se izuti, jer brodski pod je bio tako uglancan da bi bio grijeh ući u tenisicama. Za oko su mi zapele dvije prekrasne ručno izrađene krune na ormarima. Današnji visoki sjaj namještaja ne može se ni približno usporediti s tom ljepotom. Svaki ormar je imao svoju ključanicu, ali bez ključa. To poslijepodne sam donijela baki domaći sok od bazge što ga je upravo majka napravila i rashladila. Baka ga je obožavala.
-No, sedi, kaj stojiš? – rekla bi.
- Tu, na mom krevetu moreš sedeti, naj tam' na dedov, baš sem denes malo spremala, ni tak' niš posebno, al zutra bu nedela, pa velim nek' bu čisto.
Voljela sam je više od svega. Nježnošću kojom bi izgovarala ime djeda dirnula bi me duboko u srce. Obožavala ga je. Zidove sobe su krasile slike Posljednje večere, Svetog Antuna Padovanskog, Majke Božje. To je bilo mjesto gdje sam se najbolje osjećala.
Nikada nisam znala zbog čega bakica u svojoj sobi ima zaključane ormare. Bilo mi je to tako čudno. Što ima u njemu osim nekih starih krpa, posteljine ili ne znam čega ni sama? I tako te ta zanimacija peče, da je bilo dana kad sam ludila, no, ona je za svakim pogledom vrata ormara zatvarala s velikom pažnjom i sjetom, da je u meni još više rastao interes.
Mogla sam je upitati, ali to nije dolazilo u obzir, samo bi me prostrijelila pogledom, ne zločestim, ali sam odmah znala da nije potrebno pitati nešto bez veze.
Jednog jutra, nije mi bilo drago, bakicu je zaboljelo slijepo crijevo i odmah smo zvali hitnu pomoć. Bilo je iznenađenje kako su brzo došli i odvezli je. Prije nego je otišla, pozvala me i rekla: - Čuj, tam u fertunu ti je kluč od ormara, nikome ga ne daj, a ni ti, dok se ne vrnem, naj gledati kaj je u njemu, inače ti bum nosom zafrknula kak' nigdar.
To je za mene bio zakon. Ono kaj je bakica rekla, to je za mene bilo tako.
Jebate, kad te svrbi tamo gdje ne treba, hm... ključ u džepu, a ti ne smiješ gledati. Al' nisam ja takva, onako kako je bakica rekla, tako je i bilo. Ipak sam njezina krvi ili kako ljudi kažu, imam njezine gene, ma što god to značilo, nisam niti ormara otvarala, niti u njega gledala.
Možeš si misliti, kad je babica došla kući, nastalo je veselje. Pogledala me milo, kao nikada. Dala sam joj ključ i to je bilo to. No, drugi dan me pozvala.
- Čuj me, dojdi sim, znam da nisi nikaj teknula, ojdi sad, da ti kažem kaj je u njem'. Znam da te srbi i bole da te se rešim, pre neg' mrem.
U meni je rastao oganj ne za željom što je u tom starom ormaru, već za njenim izrečenim riječima što ih je rekla kao da naslućuje da neće još dugo.
U sebi sam mislila i molila Boga da ne umre i da te riječi Bog izbriše iz svog sluha. Mila mi je bila, jako, ne mogu to opisati.
Kako me je pozvala, taka sam odmah došla.
Nikakve krpe nisu bile u ormarima. Bjelina plahti i posteljine uredno složene, dva velika jastuka napunjena domaćim perjem, a vješalice jedna pored druge u milimetar ugodno me iznenadilo. Otvorila je jedan ormar, nježna škripa mi je godila. Na jednom krilu vrata ormara bila je slika, lijepljena po starinski sa šećerom i vodom, a na njoj Majka Božja. Na drugom krilu, bila je slika bakice i djeda. Odmah je spomenula kako je nekada davno po selu skitao čovjek, samozvani umjetnik, koji je izrađivao slike kao da su prave. Uzeo bi tadašnji „flajbas“ i papir i u tren oka preslikao sliku mladenaca, upravo onako kako su i izgledali bez obzira na godine. On ih je zapravo pomlađivao. Imao je taj samozvani umjetnik štiha ali u biti sve slike su bile podjednake, dam glavu da je u svakoj obitelji bila jedna te ista slika, jedino po čemu su se razlikovale bila je unutrašnjost okvira. Naime, uz sam rub okvira bio je vijenac od prekrasnog sitnog cvijeća raznih boja. Ali ne mogu reći i oči je vrlo dobro crtao. Davao bi im pravi pogled. Na ovoj slici su bili bakica i djed, baš po pravo, kako su izgledali one godine kad je djed umro. Bila su to stara dva lika, prepuni bora i znakova života, ali vesela pogleda.
-Znaš, nisem štela da nas crta kak' mladence, neg' nak' , kak' bumo zgledali kad bumo stareši...
No, znam da je bakina želja bila pokazati mi nešto drugo. Iza složene štikane posteljine izvukla je drvenu škrinjicu, i čim ju je otvorila iz nje je izvadila poveću kovertu. Koverta je bila stara, jer poštanska marka iz 1948. godine i sama je davala do znanja da su godine prohujale s vihorom, ali za divno čudo vrlo očuvana. Raširila je kovertu i počela priču kako je sve godine vodila brigu o svemu dok je djed bio općinar, pa i poslije. Sadržaj koverte činio je novac, novac za koji nisam znala niti od kuda potječe niti koje valute.
Bilo ga je mnogo. Novčanice s grbom Kraljevine Jugoslavije, slika Svetog Juraja kako ubija aždaju, lik Kralja Petra i mosta u Mostaru, lik rudara, kovača, lik žene sa srpom, brod u luci, radnici u željezari, reljef Ivana Meštrovića sa savezne skupštine Jugoslavije, Spomenik u New Yorku pred ulazom u Zgradu Ujedinjenih naroda – djelo Antuna Augustinčića, žena sa voćem, lik djevojčice, dječaka, djevojke, Tita, Nikole Tesle, Ive Andrića, Njegoša, Pupina, kovanice i još mnogo drugih novčanica. A onda je izvadila djedov kaput, crn, lijep sa ogromnom kragnom, dugmadi, mislim da bi tri dugmeta doista ispunila moju šaku. A na kaputu dva ogromna džepa. Iznenadilo me to što su džepovi starog djedovog kaputa bili puni kao da su natrpani kamenjem.
-No, kaj beliš, zemi taj kaput, em je od pravega štofa, kak' se danas ne dela. Nu, em vidiš, da je pravi, sam kaj vi mladi denes to ne znate, imate nekakove krpe kaj vam ni pleća ne skrivaju, a kam bi bubrege, i kad ih operete u onom, kaj tvoja mati kaže veš mašini, malo morgen, ka i' bute pak oblekli.
Uzela sam stari djedov kaput, uronila ruke u džepove i napipala zgužvane novčanice, a pri samome dnu kovanice. Izvadivši ruku iz džepa u dlanovima su mi zabljesnuli zlatnici. Mislila sam da sanjam. Kroz misli su mi prolazile slike bakičinog grunta, cijeloga imanja na kojem nisi mogao imati zamjerke što se tiče održavanja, pune štale blaga tj. krava, svinja i kokošiju, dano noćni rad, dizanje u rane jutarnje sate bilo ljeti ili zimi i onda pomislim kako je to sve smješteno u dva ogromna džepa kaputa, a ostatak u škrinjici pospremljen iza štikane posteljine.
Danas, na istome mjestu gdje je bila bakina kuća, sagrađena je dvokatnica. U dnevnom boravku na prvom katu smještena su dva starinska ormara s prekrasnim krunama. U jednom od njih i dan danas u posebno zaštićenom filcu stoji djedov kaput. Da, i slika djeda i bake je na vratima, a također i slika Majke Božje.
U glavi mi zvoni 1926. godina i poslije desetljeća života koji su čovjek i žena, ne trebali, već morali živjeti, pa onda pogledam sliku na zidu, zimu u selu, kočiju sa dva upregnuta gorostasa, šumara u šumi, drvosječu na panju kako godove broji i pomislim, živim li život koji želim, a vjerujte, poželim stoljeće ili dva, vratiti se unazad, susresti seljane ovoga sela, baku i djeda osjetiti miris dunja i jabuka, otvoriti rasklimana vrata starog bakinog ormara i posegnuti u džep starog djedovog kaputa.
Naslov: Nekad i sada, bilo je...
Autor: Mirjana Pejak
Žanr: Dnevnik
objavljeno na portalu:
