23.4.2015. predstavljanje moje 1. zbirke poezije "ZRNA SLOVA MOJE MAJKE"
Iz srca izvire veliko HVALA što ste „Noć knjige“ u Gradskoj knjižnici i čitaonici Petrinja i moju promociju ZRNA, označili prekrasnim doživljajem koji ću zauvijek pamtiti.
Hvala ravnatelju Gradske knjižnice, gospodinu Anti Mrganu, voditeljici promocije, gospođi Gordani Dumbović i svim ostalim djelatnicima Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja.
Hvala mladim glazbenicima Dominiku i Anti na prekrasnom glazbenom ugođaju.
Hvala mojim gošćama, poštovanoj hrvatskoj književnici Sonji Smolec, dragim prijateljicama Mireli Milošić i Matei Bogović.
Hvala novinarki Roberti Paulin i svim ostalim nazočnim gostima.
foto&Borislav Sesar
PRIJEKOR
Dvadeset minuta do šest.
Pred jutro, kad slina sa rosom se prelijeva.
Maštovita, sa smislom za šalu... ona.
Mogao bi je podmititi pucketanjem zglobova,
njenu put mogao bih
dotaknuti vrhom jezika
kao sladoled
prije nego li ti padne iz korneta
ili možda
jagodicom kažiprsta.
Pristojno je ostaviti otisak.
Smiješno?
Znaš, radi se o sljedećem:
recimo, tetoviraš joj svoj identifikacijski broj.
ne sa osobne karte, previše je sumnjivo
ali jebi ga, neugodno mi je reći.
Znaš, umjesto traga svoje moći...
ma to! ... to želim reći.
Ona će ti oprostiti, osim crte na zidu iznad kreveta
narisati će nešto slično grivi rasnog ždrijepca
kao da slaže godine
između pljesnivih rutina na dnu ormara.
Neboj se, neće ti ona ništa.
Zaboravila je lijevu obrvu obraditi pincetom,
mislila je da nije potrebno i da nećeš primijetiti,
a naočale koje je upravo stavila, nemaju jedno staklo
mislim da je dvojka plus...
„Pere“ te na daljinu...
Opet ponavljam, ne znači da je serija ubojstva
malo pustolovine i izazova,
a niti tvoj pogled nije serijski ubojica.
Naprotiv, topao je
možda i previše nego je potrebno prije šest
kad si mogao biti na tramvajskoj stanici i čekati
onaj što vozi do avenije,
a uzput
ispusti posljednji krik vožnje u ranim satima.
Poslije čaše vina, domaćeg,
(donio ćaća sa sela)
trebao bi poraditi na pristojnosti.
ne gledaj ženu kao komad mesa
kao krvavi biftek omotan jutarnjim novinama
(još je topao, tek iz kontejnera izvađen)
i prije nego li ga gladna usta počnu žvakati,
barem utisni srednjak u sirovinu, duboko ...
Neboj se, nema hrskavice
krtina je to kao stegno mlađe ovce...
Ako propustiš priliku,
više nećeš imati besplatnu gozbu,
a vožnju u jednom smjeru,
to možeš samo poželjeti ili sanjati.
Zamisli, šest je sati...
Opet si na redu
neposredno prije jutarnjih vijesti.
...Dobro jutro, lutalice.
Mirjana Pejak Peki (Prow.Quantum.Xm)
KVOCIJENT INTELIGENCIJE... PROSJEČAN
Hodam urom života
patriotski odgoj ostavlja dobar dojam.
Bez obzira što drugi misle
razbija li mi se o leđa dan,
a ono resto što ostaje prije ponoći,
provjeravam
koliko mozak zapaža, zaboravljajući na srce.
Zaobilazim posljedice koje bi mogle nastati
ako prijeđem na drugu stranu kolnika
tada bih mogla osjetiti manipulaciju koraka,
slušati krupne laži.
Bilo bi suvišno
kao i brojati kišne kapi pod kišobranom
što se slijevaju u slivnik podzemnih življenja.
Daleko sam godinama od kraja života
ispod koljena snage nosim ožiljke zvijeri
a pitomo srce mi ne dozvoljava da mislim drugačije
jer, ovako, kako je sada, neka ostane.
Ne pripadam nikome
osim, prosječnosti moje malenkosti.
Autorica: Mirjna Pejak Peki (Prow.Quantum.Xm)
NEDOSTAJEŠ MI
Potezom ruke prekrivam pismo strpljenjem pisanih riječi
sklupčane želje prostirem kao usnulu stvarnost
tražeći sretan trenutak u ogledalu.
Nije ova noć ispila pogled i kažem ti
doslovno želim nacrtati osjećaje
spremiti ih negdje,
recimo u kutijicu,
onu istu u kojoj smo skrivali dva nacrtana srca,
a otvarali bismo je u polju žita.
Smiješim se bjelini papira...
Prvo označavam stranicu
prolijem kap tinte,
jer ne želim te u savršenstvu poezije,
već tu, pored sebe
u portretu slike sa dvije sjene
u stvarnosti...
Ne mogu ti objasniti ovaj trenutak
klone mi glava na ramenima,
izbezumljenog pogleda lutam po praznoj sobi
tražim bilo kakav trag što bi kroz ključanicu uletio
ispunio ovu prostoriju
i pokrpao sve pukotine.
Ne mogu ti objasniti
koliko te trebam,
a dolaziš mi samo u dahu vjetra
što stare zavjese na prozoru dotiče.
Htjela bih
razrezati ono dobro od lošega
da, ono što se dogodilo.
Tada bih na dobar dio namazala med maslačka
sladak, mirišljav...
prinijela usnama
osjetila dah ljeta
šuštanje lišća starog hrasta i miris livade
... nas!.
Ne, namjerno ne spominjem onaj dio lošega
njega ne želim... zapravo...niti vidjeti.
Naime, ne treba postojati,
jer jedino priznajem dobro
kao cjelinu života.
To je sve, sada mogu napisati:
„Nedostaješ mi svakog trenutka“.
autorica: Mirjana Pejak Peki
Zbirka poezije autora Očaravanja „Čuvari riječi“- Uredništvo: Mihovila Walner, Marija Juračić, Davor Pasarić
Nakladnik: Redak
DUŠO DRAGA
Snivam tragove u dvorcu od pijeska
ispod stabla stare smokve
u srcu...
Dušo draga...
Tko će dočekati prosinac, dodir usana
i toplinu osmjeha?
Tko će mi pomoći, da te nađem
ako stignu godine
i zamru sjećanja?
Bojim se dušo moja,
bojim se godina i ovih bora na licu.
Bojim se,
da će jesen biti jača od mene,
jača od moga uma.
A dala bih,
dala bih zlatnim nitima uresiti tvoje tragove,
snenim pahuljama
da prekriju moje srce
zalede
samo da opet vidim tvoje lice
u dvorcu od pijeska,
urezanom u srce
ispod stabla stare smokve...
Dušo draga ...
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(Prow.Quantum.Xm) – „Strah svitanja“
BIT ĆU SRETNA KADA TE DOČEKAM
Jesi li odlučio na koju stranu krećeš?
Koliko dugo ostaješ
kako bi postao ono što želiš,
a nikada nisi upoznao nepomično lice,
tišinu ulice
u kojoj je davno nestao
ritam pjesme?
Što se događa u tvojim mislima
kad odluka nema cilja?
Utihnula vatra staroga kamina...
...praznina i hladnoća je zavladala.
Bit ću sretna kada te dočekam...
Ostavi kaput da me grije
ove bešćutne, hladne zime.
San će savladati nježnost lica
suhe obraze.
Jutarnji mraz će sakriti sve
a priča će glasiti
živjeli jednom u sjećanju Svemira
ne upoznavši oskudicu ljubavi
osim poklonjenog osmjeh
...svaki dan.
Strašni div nadvijen nad srećom postoji,
a ona se zauvijek skučila kao paprat
u ledu okovana ....
autorica: Mirjana Pejak Peki - "Nagrada za disanje"
(Prow.Quantum.Xm)
BILO JEDNOM
Nije danas ništa tužniji dan-
nego kada mjesec ne ugleda svoje mezimice
i kada ih ne može zagrliti sve do jutra.
Ne boli ništa što već boljelo nije
čovjek čovjeka tješi
i tako svaki dan.
Jutrom poželim upaliti svijeće
za duše zaboravljene
spomenem ih
i zaplačem.
Bio bi grijeh ne sjetiti se
i ne spomenuti plač čovjeka na dnu ponora,
koji nije znao kako se za život
plaća cijena.
Od oca i majke svi smo rođeni
netko ima kamen umjesto srca pa ne vidi
ne vidi, kamo rijeka teče,
već zaustavlja na pola glasa
dobrotu što uzdiše.
Pita li se?
Pita li se,
da li je dobrota njegova istina?
Ma, nije me briga za ništa na svijetu,
proživjet ću tih par godina
ne tražim sjećanje niti plaketu
ne tražim osmijeh,
samo riječ za čovjeka.
Blizu je stanica gdje čekaju
na polazak vlaka života što kreće,
rezerviraj kartu, jer nikada ne znaš
kamo ćeš i ti jednom da kreneš.
