BILO JEDNOM
Nije danas ništa tužniji dan-
nego kada mjesec ne ugleda svoje mezimice
i kada ih ne može zagrliti sve do jutra.
Ne boli ništa što već boljelo nije
čovjek čovjeka tješi
i tako svaki dan.
Jutrom poželim upaliti svijeće
za duše zaboravljene
spomenem ih
i zaplačem.
Bio bi grijeh ne sjetiti se
i ne spomenuti plač čovjeka na dnu ponora,
koji nije znao kako se za život
plaća cijena.
Od oca i majke svi smo rođeni
netko ima kamen umjesto srca pa ne vidi
ne vidi, kamo rijeka teče,
već zaustavlja na pola glasa
dobrotu što uzdiše.
Pita li se?
Pita li se,
da li je dobrota njegova istina?
Ma, nije me briga za ništa na svijetu,
proživjet ću tih par godina
ne tražim sjećanje niti plaketu
ne tražim osmijeh,
samo riječ za čovjeka.
Blizu je stanica gdje čekaju
na polazak vlaka života što kreće,
rezerviraj kartu, jer nikada ne znaš
kamo ćeš i ti jednom da kreneš.
